Izdavač: EMI Records
Datum izlaska: 2. 10. 1970.
Produkcija: Pink Floyd
Trajanje albuma: 51.54 min
Žanr: Psychadelic Rock / Progressive Rock
Ocjena: 9.0/10
Krava Lulubelle III, koja se nalazi na omotu albuma “Atom Heart Mother”, petog studijskog albuma legendarnih progresivnorockerskih prvaka Pink Floyd, uz onu ljubičastu kravu s omota čokolade Milka zacijelo je najslavnija krava na svijetu. Razvikana mljekarica našla se na naslovnici “Atom Heart Mother” posve slučajno i nema nikakve veze s glazbenim ili lirskim obilježjima ovog albuma, kako je i dan-danas uvjeren poneki sljedbenik te legendarne grupe. Kultni umjetnik Storm Thorgerson, dugogodišnji autor naslovnica Pink Floyda, dobio je zadatak da za ovaj album osmisli nešto posve ruralno i nekonvencionalno, što se ujedno poklapalo s tadašnjim psihodeličnim space-rock sklonostima grupe, koja pri istraživanju i miješanju različitih glazbenih smjerova nikad nije poznavala nikakva ograničenja. “Atom Heart Mother” se izvorno trebao zvati “The Amazing Pudding”, ali se grupa odlučila na promjenu imena nakon što je basist/pjevač Roger Waters u nekim novinama naletio na neobičan članak o ženi s atomskim srčanim stimulatorom.
U vrijeme nastanka “Atom Heart Mother” članovi sastava još su uvijek težili neprestanom glazbenom eksperimentiranju, koje je ponekad doseglo i same krajnje granice psihodelične avangardnosti i opskurnosti. Pritom su i dalje tražili neki posve specifičan zvuk koji bi ih zauvijek usidrio u srcima šire glazbene publike i kojim bi zauvijek prekinuli s prošlošću i dugom sjenom svog palog druga, “ludog dijamanta” Syda Barretta. “Atom Heart Mother” bio je još jedan važan korak naprijed u tim nakanama. Na njemu su se većinom obračunali s ranim psihodeličnim space-rock elementima s kojima se njihov zvuk do tada obično povezivao te se primjetno približili profinjenijim oblicima progresivnog rocka, jer su se u njihovoj glazbi iznenada našli i brojni orkestralni elementi klasike i jazza (potonje vrijedi prije svega za naslovnu kompoziciju). “Atom Heart Mother” teško da je mogao biti drugačiji od svog prethodnika “Ummagumma” (1969), koji je predstavljao vrhunac njihova psihodelično-avangardnog eksperimentiranja (pritom naravno mislim na njegov studijski dio). Uostalom, kod ove je grupe svaki sljedeći album gotovo bez iznimke redovito bio posve drugačija priča. “Atom Heart Mother” poznat je i po tome što se na njemu sa svojim producentskim talentima prvi put predstavio i mladi zvučni inženjer Alan Parsons, koji je kasnije stekao svjetski glas kao kreativni vođa vlastite grupe The Alan Parsons Project.
“Atom Heart Mother” bio je, usprkos Watersovu i Gilmourovu danas ne baš laskavom dojmu o njemu, još jedan važan korak naprijed u njihovu glazbenom sazrijevanju. To vrijedi prije svega za stvaranje (za grupu netipičnih) epskih simfonijskih aranžmana, koje je ovdje doživjelo svoj vrhunac kroz suradnju s orkestrom pod vodstvom skladatelja Rona Geesina. Taj zreliji iskorak vidljiv je na briljantnoj epskoj naslovnoj suiti, koja predstavlja ključno djelo ovog izvrsnog i još uvijek poprilično zanemarenog albuma. U skladu s njihovom dotadašnjom tradicijom, svaki od trojice ključnih skladatelja (osim Watersa bili su to još glavni pjevač/gitarist David Gilmour i klavijaturist/povremeni pjevač Richard Wright) ponovno je doprinio svojom kompozicijom, tipičnom za njegov tadašnji stil skladanja i sviranja. Jedini veći psihodelično-avangardni eksperiment nalazi se na kraju albuma, gdje možemo slušati njihova tadašnjeg roadieja za vrijeme jutarnjeg obroka (!). Taj eksperiment ujedno spada u rijetke burlesknne trenutke u njihovoj povijesti, a lako bi se mogao natjecati i za naslov njihova najluđe-zabavnijeg uratka. Sa svim tim nabrojanim uradcima “Atom Heart Mother” je bez sumnje jedan od stilski najraznolikijih izdanja u njihovoj povijesti, koji bez sumnje zaslužuje veći ugled nego što ga obično uživa.
Naslovna kompozicija, “Atom Heart Mother”, šestodijelna orkestralna suita epskih razmjera, ujedno je središnje i najbolje djelo na albumu. Unatoč svojoj priličnoj duljini, ovaj moćni, do tada zacijelo najambiciozniji uradak grupe sposoban je svojom nevjerojatnom atmosferom i izuzetno zanimljivom prirodom pojedinih aranžmana zadržati slušatelja u transu od početka do samog kraja. Uz to što je jedan od najkompleksnijih uradaka u njihovoj povijesti, ujedno je i najdulja kompozicija u njihovoj povijesti (nekoliko sekundi dulja od nevjerojatnog “Echoes”, inače njihova najvećeg trijumfa kad je riječ o stvaranju epova duljih od 20 minuta). To naravno vrijedi ako izuzmem ukupnu duljinu oba dijela “Shine On You Crazy Diamond”, još jednog od najvećih trijumfa njihove karijere. Ujedno je to bilo jedno od rijetkih djela u njihovoj povijesti na kojem je sudjelovao još netko tko nije bio član sastava, nego vanjski suradnik. U ovom slučaju to je bio skladatelj Ron Geesin, koji je napisao sve gudačke i puhačke aranžmane za orkestar. Suradnja s orkestrom pri stvaranju višedijelnih epova veličanstvenih razmjera bila je inače u to vrijeme prilično popularna među nekim progresivnorockerskim grupama (kao što su, više-manje prilično uspješno, dokazali King Crimson s “Lizard” te Uriah Heep sa “Salisbury”).
Unutar ove suite često je prilično teško utvrditi kada počinje pojedina sekcija, koje se obično odvajaju iznenadnim prijelazima, promjenama tempa, uvođenjem neobičnih efekata i atmosfere. Pojedini bi ih slušatelj ipak mogao povezati u neku smislenu, međusobno povezanu cjelinu odn. koncept, koji kroz glazbu pripovijeda o posve običnoj svakodnevici najobičnije krave koja se pase na engleskom selu. Atmosfera se unutar pojedinih sekcija mijenja od epski pompozne do gotovo opskurno-psihodelične.
Otvarajuća sekcija “Father’s Shout” počinje razmjerno nevino, tihim uvodom na klavijaturama, sve dok na veličanstven način, u kombinaciji s Masonovim bubnjarskim prijelazima, ne upadne moćna puhačka sekcija. Ona ujedno predstavlja i središnji motiv albuma. Usput se u pozadini može razgovijetno čuti niz posebnih efekata poput oglašavanja traktora i njištanja konja, koji dodatno pridonose ruralnoj anglosaksonskoj atmosferi. Atmosfera postaje prilično melankoličnija u trenutku kad upadnu Wrightove dionice na orguljama, razigrana ritam sekcija i solaža na violončelu. Kad unutra upadne i zaštitnički Gilmourov solo na slide gitari, melankolično-eterična atmosfera je potpuna, a ona u kombinaciji s bogatim orkestralnim aranžmanima izaziva brojne žmarce niz leđa. Taj je ugođaj zvukom već vrlo blizu onome kojim su kasnije stekli svjetski glas.
“Breast Milky” otvara se odmah nakon završetka Gilmourova sola na slide gitari. Ovdje prevladava izuzetno mistična, da ne kažem već gotovo druidska atmosfera, koju stvara veličanstveno zborsko pjevanje u kombinaciji s Wrightovim orguljama, Watersovim basom i Masonovim bubnjevima. Tu na kratko u atmosferi ponovno oživljavaju legende iz davnih keltskih vremena, kad su druidi obavljali obrede oko kamenih krugova, prije nego što je seljak na tom mjestu podigao svoju farmu i ogradio pašnjak za svoju najdražu kravu.
Sljedeća sekcija “Mother Fore”, koju uvode dramatične Wrightove klavijature, još je jedan od atmosferičnih vrhunaca suite i ujedno izuzetno zanimljiva jam sekcija, u kojoj zablistaju talenti svih pojedinih instrumentalista. Gilmour ovdje uvodi još jedan izvrstan, ovaj put nešto više bluesom obojen solo. Društvo mu prave dionice na Wrightovim klavijaturama (naglasak je na mini moogu) i linija Watersove bas gitare. U jednom trenutku upada zbor, koji ovaj put pjeva neki neobičan, teško razumljiv, ali ipak vrlo zanimljiv napjev. To se stupnjuje sve dok ponovno ne upadne moćna puhačka sekcija i time ponovi središnji motiv suite.
Tome slijedi “Funky Dung”, koji je najpsihodeličnije-avangardnija i time najneobičnija sekcija cijele suite. Ovdje se redaju brojni neskladni efekti, ponajprije visoko zvučeći glasovi, koji povremeno mogu zvučati prilično naporno, iako ni na koji način ne ruše izuzetnu atmosferu. Među svim tim neskladnim efektima može se čuti i najava “there’s now an important announcement”.
“Mind Your Throats, Please” još je jedna avangardno-psihodelična sekcija s brojnim neobičnim efektima, koja se otvara zvonjavom telefona. Brojni se instrumenti kroz efekte postupno uključuju u melodiju koja nastaje i grade atmosferu sve do upada puhačke sekcije, kad netko odlučno objavi “silence in the studio”.
Završna sekcija “Remergence”, u kojoj se ponovno ponavlja uvodni motiv iz “Father’s Shout”, predstavlja konačni trijumf. Ovdje ponovno zavlada ona magična keltska atmosfera iz uvodnih sekcija. Moćnoj puhačkoj sekciji i solu na violončelu ponovno slijedi “plačući” solo na slide gitari. Sve se skupa zatvara ponavljanjem središnjeg motiva iz “Father’s Shout”. U tom se trenutku uključuju cijeli orkestar, grupa i zbor te na veličanstven način zaokružuju jedan od najboljih uradaka u povijesti Pink Floyda. Iako za nju Waters i Gilmour nalaze malo lijepih riječi, o njezinoj pravoj kvaliteti dovoljno govori podatak da se legendarnom filmskom redatelju Stanleyu Kubricku, najpoznatijem po klasiku “2001: Odiseja u svemiru”, toliko svidjela da ju je htio iskoristiti u kultnom filmu “Paklena naranča”. No grupa je odbila njegovu ponudu (tipičan potez, osobito za Watersa).
Sljedeće tri kompozicije na albumu bile su prilično kraće i primjetno jednostavnije, većinom pastoralne i melodične naravi. Na njima su svoje skladateljske talente na lijep i specifičan način predstavila sva trojica ključnih glazbenih tvoraca grupe. Prva od njih bila je “If”, posve jednostavna i izuzetno ugodna Watersova folk balada. Na njoj prevladava sanjivo pastoralno ozračje, koje odlično odgovara općoj atmosferi albuma i ujedno nešto smiruje naelektrizirani efekt koji na slušatelja ostavlja veličanstveni naslovni ep. Waters se ovdje ponovno predstavio ne samo kao jedan od najinovativnijih basista tog vremena, nego i kao dobar, posve specifičan pjevač te solidan akustični gitarist. Društvo mu prave i ostala trojica članova, koji su ovdje potisnuti posve u pozadinu, ako izuzmem završni Gilmourov gitarski solo i usputne Wrightove dionice na klaviru. Watersov (kao i obično) filozofski tekst vrti se oko pojedinčeve samoanalize i prilično je daleko od njegovih kasnijih, daleko mračnijih i društveno kritičnih poruka. Ta ugodna folk balada s godinama je postala jedan od najomiljenijih trenutaka Watersovih solo nastupa.
Sljedećim uratkom, odličnim “Summer ’68”, koji je ujedno kritika tada već zalazećeg hipijevskog pokreta i životnog stila velike većine tadašnjih glazbenika, u ulozi središnjeg skladatelja i pjevača ponovno je pozitivno iznenadio klavijaturist Rick Wright. On je obično uvijek ostajao u Watersovoj i Gilmourovoj sjeni, iako nije bio ništa manje važan tvorac u oblikovanju njihova prepoznatljivog zvuka te jedan od najtalentiranijih i najsvestranijih klavijaturista u progresivnom rocku. Glavna draž ove izvrsne kompozicije leži u tome koliko zanimljiv tijek i preokret postiže kroz uvodno melodično stupnjevanje na klaviru. Wrightov sanjivi vokal i klavir grade ugodnu melodiju sve do iznenadnog, moćnog prijelaza, kad iznenada upadnu ostali instrumentalisti i pompozna puhačka sekcija u izvedbi pratećeg orkestra (ona se ponavlja i u orkestralnom završetku kompozicije). Svoje u izuzetnoj magiji nedvojbeno daju Gilmourovi prateći vokali i njegova akustična gitara. Wrightov tekst ujedno izražava težnju za odmorom od napornog koncertnog turneja i pripovijeda o jednom od očito doživljenijih susreta s tzv. groupies, iako je teško povjerovati da se tako duboka kompozicija odnosi na jedan od tipičnih klišeja iz života rock zvijezda.
Gotovo još i dojmljivija bila je prekrasna Gilmourova folk balada “Fat Old Sun”. Ona je danas prepoznata kao klasik Pink Floyda i time je svojevrsna obveza Daveovih solo nastupa. Cijelo je vrijeme obavija izuzetno romantična i pastoralna atmosfera, koja zrači i iz središnje akustične melodije i iz teksta, koji je svojevrsna oda seoskim idilama. Gilmour se ovdje ponovno predstavio u ulozi multiinstrumentalista, a društvo mu je pravio samo Wright na klavijaturama. Ovdje se ponajprije valja diviti tome kako njegovo proživljeno pjevanje i naizgled jednostavna melodija na gitari stvaraju nevjerojatnu romantičnu magiju. Nakon posljednjeg refrena Dave prelazi u izvrstan blues solo na električnoj gitari, kakvih je u svojoj karijeri napravio priličan broj, a svaki je bio posve specifičan i divan na svoj način. “Fat Old Sun” lijep je dokaz zašto je Gilmour za mene oduvijek bio središnji i najbolji pjevač Pink Floyda, jer je njegov baršunasti vokal cijelo vrijeme sadržavao neku posebnu proživljenu i posve specifičnu toplinu, koju Waters i Wright, usprkos svojim izvjesnim pjevačkim talentima, nikad nisu uspjeli stvoriti.
Zabavna završna instrumentalna kompozicija “Alan’s Psychadelic Breakfast” bila je pak posve svojevrsno iznenađenje, kakvo se slušatelj koji je album slušao prvi put zacijelo nikad ne bi nadao. Svojom psihodelično-avangardnom naravi bila je nešto posve drugačije od ostalih djela na albumu, da ne kažem da je bila gotovo svojevrsna provokacija, koja je ipak i danas zanimljiva i zabavna, usprkos cijeloj svojoj grotesknoj banalnosti. Upravo takve posve nekonvencionalne i slobodne avangardne ideje, koje obično nisu imale veze s planski strukturiranim glazbenim oblicima, oduvijek su bile jedan od glavnih čarolija te legendarne grupe. “Alanov psihodelični doručak” u osnovi je trodijelni instrumental, koji predstavlja daleko najpsihodeličnije-avangardniji trenutak na albumu. U njemu se u glavnoj ulozi nalazi ni slutnje o čemu ne sluteći roadie Alan Stiles, kojeg je grupa snimila za vrijeme njegova jutarnjeg obroka. Dok grupa u pozadini svira većinom simfonijski usmjerene instrumentalne sekcije, čujno izgladnjeli Alan priprema doručak i pripovijeda o svojim prehrambenim navikama. Iako će smijeh već nakon nekoliko slušanja utihnuti i kod slušatelja koji su najnaklonjeniji takvim avangardnim eksperimentima, ovaj ćudljivi i šaljivi uradak i dalje ostaje posve unikatan i zanimljiv eksperiment kasnog psihodeličnog rocka.
Otvarajuća sekcija “Rise And Shine” otvara se kapanjem slavine nad umivaonikom. Iznenada se može čuti Alan kako sam sebi nabraja jela kojima će se poslužiti za doručak (osobito voli marmeladu), nakon čega šibicama pali plamenik na štednjaku. Iznenada upada instrumentalna sekcija, u kojoj se mogu čuti steel gitara, cimbali, orgulje i klavir, koji tvore šaljivu melodiju. Ona bi se mogla naći i u kakvoj dječjoj reklami za Frutek ili Ciciban cipelice.
Iznenada slijedi sekcija “Sunny Side Up”, u kojoj Alan razglaba o makrobiotičkom doručku u Los Angelesu, miješa si kavu, iz vrećice si u mlijeko sipa kukuruzne pahuljice, a zatim nad štednjakom počinje pržiti jaja. Slijedi izuzetno groteskna, ali nedvojbeno zabavna sekcija, koju je u cijelosti odsvirao Gilmour na steel gitari i akustičnoj gitari. Usput se cijelo vrijeme čuje Alanovo strastveno cmokanje i gutanje hrane, koje po načuvenoj količini teka podsjeća na žderanje kakvih dekadentnih rimskih senatora. Na kraju se poslužuje pečenim jajima i počinje sam sebi zadovoljno mrmljati dojmove o obroku.
U završnoj sekciji “Morning Glory”, u kojoj se čuje cvrčanje, upada najbolja instrumentalna sekcija u cijelom instrumentalu, kad nastaje izvrsna melodija na klaviru, hammond orguljama, električnoj gitari i ritam sekciji. Sasvim na kraju može se čuti Alan kako baca posuđe u umivaonik, uzima ključeve sa stola, izlazi kroz vrata i odvozi se autom. Sve se skupa završava onako kako je i počelo – kapanjem slavine nad umivaonikom. Još i danas postoje neki likovi koji albumu osporavaju status remek-djela upravo zbog tog visoko eksperimentalnog završnog uratka, u kojem se na svaki način trude otkriti neku logiku tamo gdje je nikad nije bilo.
“Atom Heart Mother” i danas ostaje prilično zanemaren album, kako od strane članova grupe tako i većine njihovih sljedbenika, iako bi posve opravdano zaslužio status remek-djela Pink Floyda. Iako su i Waters i Gilmour kroz godine albumu napravili poprilično negativnu reklamu raznim podcjenjivačkim izjavama tipa “to je jedan od onih albuma za prašnjavi kut, koje se poslije više nikad ne sluša”, “Atom Heart Mother” predstavljao je primjetan iskorak u zrelosti i važan trenutak njihove karijere na kojem su predstavili i neke prije neotkrivene skladateljske strane. Suradnja s orkestrom bila je pak trenutak u kojem su se Pink Floyd najviše približili simfonijskim oblicima progresivnog rocka i napravili važan odmak od ranih, često izuzetno opskurnih, psihodeličnih eksperimenata. Što god se ovom albumu zamjerilo, nikako mu se ne može zamjeriti da na njemu ne bi bilo prave mjere duljih instrumentalno-kompleksnih uradaka i melodičnih, pristupačnijih uradaka, kao ni to da se na njemu nalazi nekoliko najzanimljivijih i međusobno raznolikih djela u njihovoj povijesti. Pink Floyd su nakon “Atom Heart Mother” doduše i dalje ostajali “samo” kultna grupa (iako je to bio njihov prvi album koji se probio na vrh britanske glazbene ljestvice), koja je širi glas stekla prije svega ranim singlovima i spektakularnim scenskim nastupima, ali do izuma posve specifičnog zvuka i time svjetskog uspjeha poslije toga nije bilo daleko.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Atom Heart Mother (23:51)
a) Father’s shout
b) Breast milky
c) Mother fore
d) Funky dung
e) Mind your throats please
f) Remergence
2. If (4:24)
3. Summer ’68 (5:26)
4. Fat old sun (5:17)
5. Alan’s psychedelic breakfast (12:56)
a) Rise and shine
b) Sunny side up
c) Morning glory
Postava:
David Gilmour – vokal, gitara, bas gitara (4), bubnjevi (4)
Roger Waters – vokal, bas gitara, akustična gitara (2), efekti
Richard Wright – vokal, klavijature, orkestracija
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke
Gostujući glazbenici:
Ron Geesin – orkestracija
Abbey Road Session Pops Orchestra – puhačke i orkestralne sekcije
Philip Jones Brass Ensemble – puhačke sekcije
John Aldiss Choir – zborski vokali
Alan Stiles – glas (5)
