Izdavač: Kscope Records
Datum izlaska: 4. 9. 2020.
Produkcija: The Pineapple Thief
Trajanje albuma: 45.10 min
Žanr: Progressive Rock/Art Rock
Ocjena: 9.0/10
The Pineapple Thief su britanski art rock sastav modernog doba. Otkako su 2008. došli pod okrilje izdavačke kuće Kscope Records, marljivo nižu albume u dvogodišnjim razmacima, a kreativnost i inspiracija ni načas ne popuštaju. The Pineapple Thief iz albuma u album dokazuju da je riječ o bendu koji neprestano umjetnički sazrijeva. Njegova »reakcija na podražaj« je perpetualna umjetnička gipkost i promjenjivost.
Iako su umjetnički okviri unutar kojih se bend kreće i u kojima obitava već dulje vrijeme zacrtani, The Pineapple Thief su 2017. u svoje redove uveli bubnjara s kojim su u kvaliteti interpretacije ideja uspjeli podići ljestvicu još jedan stepenik više. Ponajprije u smislu nadogradnje trikova koji ovise o vrhunskoj tehničkoj izbrušenosti. To pridonosi još većoj varijabilnosti sviranja i znatno većoj gipkosti u izražavanju ideja. Novi član koji je su-odgovoran za podizanje te kvalitete u bendu nije nitko drugi nego Gavin Harrison. Čovjek koji je ostavio trajan trag na svim najprepoznatljivijim albumima legendarnih Porcupine Tree. A budući da je riječ o jednom od najboljih svjetskih bubnjara unutar žanrovskog polja eksperimentalne glazbe, Harrison je jednog lijepog dana dobio telefonski poziv presvijetlog Roberta Frippa s pozivom da se pridruži kultnim britanskim progresivnorockerskim herojima i žanrovskim pionirima King Crimson, u kojima »službuje« i danas. Harrisonov prvi The Pineapple Thief tako je postao nasljednik albuma »Dissolution« (2018).
Vremena u kojima su The Pineapple Thief mogli postati veliki poput sunarodnjaka Muse, Elbow i/ili čak Coldplay očito su već daleko iza njih, pa se The Pineapple Thief danas smatraju jednim od najnepravednije previđenih sastava novog doba, koji se lukavo kreće po tankoj razdjelnici između dostignuća britanskog progresivnog rocka i alternativnog rocka. To je ona nevidljiva crta na kojoj stojiš u kredibilnoj umjetničkoj ravnoteži, a istodobno te s jedne strane prate sljedbenici Radiohead, a s druge Porcupine Tree. »Versions of the Truth« je album koji se ispovjedno nastavlja na prethodnika »Dissolution«.
Bend je i na njemu izrazito sofisticiran, razvija duboku i prodornu tugu i melankoliju te majstorski iskorištava interiorizirani osjećaj za gradirani rast raspoloženja koja zahvaćaju iznimnim intenzitetom dok se vinu kroz kontrastne valove, a u kojima bend na trenutke razvija i izrazitu osvajačku snagu stvorene drame teatra. Album je nepredvidljiv i sporo raste uz slušanje. No kad ti se naposljetku uvuče u uši, počinje slušatelja bogato nagrađivati. Album je niz iznenadnih raspoloženjskih preokreta, jer The Pineapple Thief vladaju stvaranjem izvanrednih kontrastnih skokova. Mogu svirati iznimno nježno i profinjeno, dok uživaš u pomirljivom dijalogu mnoštva aranžerskih finesa i zvučnih prelijevanja, a već u sljedećem trenutku bijesno udariti po instrumentima i pojačati svoju svirku. To nagovještavaju već u uvodnoj (naslovnoj) skladbi, koju prije kraja do atmosferičnog krešenda dovodi upravo (maloprije opisani) kontrastni preokret atmosfere. Bend je jedan od glavnih motiva na kojem se skladba počinje graditi, a i završava, podcrtao upotrebom kalimbe. Da. To nekako priziva fuziju elemenata »world musica« i djeluje čak i »Gabrielovski«. Album se zaključuje skladbom The Game, koja nosi slične trenutke.
U sljedećoj skladbi Break It All The Pineapple Thief pristupaju izrazito mračno. Turobnost, potkrijepljena semplovima, budi elemente Porcupine Tree iz ere albuma »In Absentia« ili »Deadwing«. Gavin Harrison pojačava takve osjećaje svojom na kilometar prepoznatljivom bubnjarskom tehnikom, koja je naravno definicija albuma Porcupine Tree. Driving Like Maniacs i Too Many Voices sofisticirane su i nježne, u njima inicijativu preuzimaju Soordovi efektirani napjevi (uključujući i upotrebu vokodera) u kombinaciji s klavirom, a budi i neku srodnost s onim što rade Elbow. Demons je jedna od najzaraznijih skladbi albuma i bez problema bi našla put do radijskih frekvencija, pri čemu se u uši urezuju osobito zapamtljiv refren i motiv koji povuče »arapski« i funkcionira fenomenalno. Aranžiranje unutar te skladbe, kao i njezin razvoj svidjet će se poznavateljima Stevena Wilsona. Our Mire nosi lukavu mješavinu progresivnog rocka i elemenata post punka. To je najubrzanija skladba albuma, u kojoj u prvi plan stupa i »bolščavi« bas. Dakle, »Versions of Truth« je vrlo raznolik album koji drži slušatelja u neprestanoj pripravnosti i napetosti pečatne drame teatra, a na trenutke i svečano tužne bombastike.
Nije baš u redu što se u prethodnom odlomku neprestano pojavljuju usporedbe s različitim izvođačima, makar ih je svega troje, jer jasno je da su The Pineapple Thief svoju umjetničku samonikost razvili već prije nekoliko godina. Ipak, ta orijentacija možda koristi osobito onima koji bend ne poznaju i pokušavaju steći približan osjećaj o kakvoj je glazbenoj supstanci riječ.
The Pineapple Thief su s Harrisonom silno profitirali. To se odražava i u učinkovitoj kemiji između bubnjara i basista Jona Sykesa. Glazbenici su na novom albumu još pojačali domet fascinantne kemije međusobnog nadopunjavanja koja vlada među njima i iskorištavanja svega raspoloživog umjetničkog prostora za individualno izražavanje. Pritom neprestano paze da ne dođe do »egotrip ekscesa«, što znači da svojom varijabilnošću i pronicljivošću genijalno kontrastiraju čvrst skladateljski format i na taj način samom proizvodu podižu privlačnost slušanja. Tome dodaš finu mehaniku plasiranja mnogih zvučnih pastela, u kojima se prelijevaju zvukovi klavijatura, klavira, programskih uzoraka, efektiranih gitara, a njima kao salivena »zapovijeda« ekstraterestrijalni vokal Soorda. Potonji je zapravo jedina stvar koja u novim vremenima bendu još podsjeća na blaži alternativnorockerski blagoslov.
Sve je jasno! The Pineapple Thief izbacili su iz sebe još jedan izvanredno dobar album, koji su si sljedbenici benda silno priželjkivali. »Versions Of the Truth« je još jedno briljantno djelo iznimne umjetničke zrelosti. Zvučni krajolik je slikovit i razigran, atmosferični preokreti hvataju, a skladbe postižu visoku međusobnu idejnu raznolikost. Novim albumom The Pineapple Thief doduše ne nude ništa osobito novo što već ne bismo čuli, i premda je polazište za novi album prethodnik »Dissolution«, »Versions of the Truth« u cjelini djeluje za nijansu fokusiranije i usredotočenije.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Versions Of The Truth
2. Break It All
3. Demons
4. Driving Like Maniacs
5. Leave Me Be
6. Too Many Voices
7. Our Mire
8. Out Of Line
9. Stop Making Sense
10. The Game
Postava:
Bruce Soord – vokal, gitara
Steve Kitch – klavijature
Jon Sykes – bas-gitara
Gavin Harrison – bubnjevi
