Lokacija: Beč / Wiener Stadthalle / Austrija
Datum: ponedjeljak, 27.11.2017
Nastupaju: Europe, Alice Cooper
Kad se koncertna godina primakne kraju, uvijek se počne žuriti. Jesen je uvijek dobro opskrbljena njima. Koncertima, naravno. Pogotovo u inozemstvu. Svake godine se mora pojaviti konkretan koncertni alibi za nekadašnju dnevnu koncertnu avanturu u Češku Republiku. Ove se godine taj alibi ponudio kroz trostruki koncertni posjet Češkoj, Slovačkoj i za veliko finale još i Austriji, gdje smo u ponedjeljak, 27.11.2017., u Beču uhvatili koncert jedinstvenog redatelja rock’n’roll srhljivki i strahota, neuništive rock ‘n’ roll izvrsnosti Alice Coopera. Njegovo zaustavljanje u austrijskoj prijestolnici bilo je to posebnije jer su prije njega koncertnu večer otvorili legendarni švedski hardrockeri Europe.
Dan prije pogledali smo koncert sastava Helloween u slovačkoj Bratislavi, a na prizorište smo ovaj put ozbiljno kasnili. Ležernost i opuštenost koje je lako upiti dok obilaziš Češku i Slovačku malo te »uspavaju«, što nije najbolje pri ulasku u urednu, uvijek preciznu i po pravilima »namirisanu« Austriju. Jednostavno se ponekad pokaže da bi u takvim kriznim trenucima, kad na putu otkaže orijentacija u glavi, bilo bolje uključiti pravu navigaciju (odnosno je prvo nabaviti). Kad je riječ o noktima, riječ je o noktima, a ne kažu uzalud da sreća prati lude i hrabre. Na kraju je sve bilo u najboljem redu.
Dvorana Wiener Stadthalle već je zavidno puna. Gornje tribine ostale su zatvorene, pokrivene zastorom. Ljudi je na prizorištu moralo biti kojih 7.000. Europe su dobili konkretnih tričetvrt sata i odstrijeljali repertoar koji je mješavina starog i novog. Skupina doživljava novo proljeće, a stilski se na zrele godine više nego ikad prije zagledala u elemente stare škole hard rocka, u kojoj još intenzivnije izražava utjecaje pionirskih rock sastava, od Deep Purple, Rainbow do Thin Lizzy. Bend i u novoj eri stvara izuzetno lijepe i kvalitetne studijske ploče, a najnoviji uradak »Walk the Earth«, koji se ističe izrazitom atmosferičnom dubinom i mrakobnošću, odličan je nastavak sjajnog prethodnika »War of Kings« (2015). Bend u postavi John Norum (gitara), Joey Tempest (vokal, gitara), John Leven (bas-gitara), Ian Haugland (bubnjevi) i Mic Michaeli (klavijature) uzeo je zalet i otvorio koncert, očekivano, uvodnim dvojcem novog albuma, i to Walk the Earth i The SIege. Joey Tempest se odmah razmahao na pozornici i zadominirao svojim tipičnim autoritativnim stavom, kojim je u tren oka ispunio cijeli prostor. Agilni i nevjerojatno poskočni pjevač i vokalno se izvrsno drži pa tako iznova dokazuje kako je odličan frontmen i zapravo glavni i osnovni magnet skupine. Prednji redovi silno uživljenih hordi obožavatelja jeli su mu iz ruke. Joey je odradio svoj zadatak s mnogo scenskog karizme, ali i rutine i nevjerojatno bogatog iskustva. Publika ga je cijelo vrijeme u stihovima silovito podržavala. Europe u izvedbenom smislu ostaju izvanredni. Bez obzira na bogato iskustvo, kilometražu i rutinu kojima su opasani, u njihovoj svirci još uvijek osjetiš puno srčanosti i žarkog žara, što potvrđuje da dečki i na zrele godine izuzetno uživaju u pozorničkim radostima. Kao i uvijek, ponovno je zadivio standardnom veličinom svog doprinosa jedan od najimenitijih gitarista svoje generacije, gitaristički as i veliki čarobnjak John Norum, kojem dinamita, profinjene mekoće i prodorno začinjenog općenja sa žicama ni ovaj put nije ni načas nedostajalo. Čovjek ostaje veliki gospodin i tutor šesterožičane biblije. Europe su svoj nastup očekivano začinili plazmom nezaboravnih hitova. Već na poziciji »broj tri« odlučili su baciti publiku na koljena uz Rock the Night, tu je bila uvijek iznova invazivna Superstitious, Wing Of Tomorrow, »cvjetak« Wasted Time, pa Cherokee i završna te očekivana zimzelena velikanka The Final Countdown. S takvom formom, izraženom scenskom egzekucijom i žarom, Europe ni u novim vremenima ne mogu poći nimalo po zlu. Nadajmo se novom što skorijem susretu s tim neprocjenjivim majstorima švedskog hard rock vizionarstva stare škole. Bend je na ovoj turneji prvi put isprobao kako na pozornici funkcionira nova skladba GTO. U Beču ju je uopće prvi put odsvirao.
Alice Cooper je prhnuo na pozornicu s pratećom ekipom koju je predstavio prije dobre godine dana na koncertu u Ljubljani. Dakle, pozornica u uvodnom pucketanju iskri, slično kao u Ljubljani, članovi skupine bez Coopera već su zauzeli svoje položaje, pri čemu su se Chuck Garric (bas-gitara) i Ryan Roxie (gitara) držali zajedno lijevo od podesta ispred bubnjeva Glena Sobela, a Nita Strauss (gitara) i Tommy Henkriksen (gitara) na desnoj strani. Alice je tek nakon kojih minutu svečano stupio na pozornicu, odjeven u tamni ogrtač, pri čemu nije zaboravio uperiti zlokoban i hladno mrk pogled u prostranu dvoranu, u kojoj je već vrjelo kao u osinjaku. Alice se ubrzo »razgrnuo«, prihvatio u desnicu palicu i počeo njome »vješto dirigirati«. Obećava slatko strašno kazalište. Besprijekorno. Ekipa je strahovito uigrana. Nevjerojatno je što uspostave trojica gitarista na pozornici ako ih znaš pravilno iskoristiti. Uz topovsku ritam-sekciju, u kojoj je Garricov Thunderbird zveckavo trgao okove, a bjesnili su topovski zamasi Sobelovih rollinga, Alice Cooper Band uspostavili su izniman zvuk u Stadthalleu i? Posljedični kontakt s publikom, u kojem su kemijske silnice neprestano silovito preskakivale. Kamo god da si se postavio, bio si počašćen izvanrednim zvučnim karakteristikama, a egzekucija je pogađala u bit svoje esencije te je tijekom gledanja koncerta posljedično izazivala žmarce. Nevjerojatna uigranost, neprestana izmjena sva tri gitarista na solo točkama, pri čemu je inicijativu preuzimala vražja Nita Strauss, koja kipi od nevjerojatne energije, opuštenosti i radosti življenja. Tu je kralj šok teatra Alice Cooper opasan svim zloćama i opsesijama krajnje opscenih djela, koja u teatru djeluju, naravno, namjerno bizarno. Briljantno.
U set listi ugodno je iznenadila klasika The World Needs Guts, koju skupina već godinama nije izvodila uživo, a inače je repertoar bio prilično sličan ljubljanskom prije godinu dana, samo što ovaj put sastav nije izvodio obrade nekih klasika rock’n’rolla. Od točaka najnovijeg studijskog uratka »Paranormal« u drugoj polovici koncerta odjeknula je samo Paranoiac Personality. Naravno, vrhunci svakog spektakla Alicea Coopera su točke opremljene dodatnim scenskim show teatrom, poput vječne Feed My Frankenstein, pa druženje Coopera okovanog u luđačku košulju sa sadomazohističkom medicinskom sestrom, pri čemu Cooperu tijekom Killer na giljotini napokon odrube glavu. On ju je poslije teatralno zavitlao među Sobelove bubnjeve. Plastičnu repliku, naravno.
Show koji ti ne da disati i doslovno te prikuje uz sebe. Sa svom svojom intenzitetom i domišljatošću, pri čemu u dirigiranju svojim scenskim »orkestrom« Alice Cooper nerijetko slijedi zahvate svog velikog učitelja Franka Zappe. Svaka sekunda točno je proračunana u tome što će se u njoj dogoditi, a to znači da osoblje tehničara mora biti neprestano silno koncentrirano kako bi Alice Cooper sa svojom družinom mogao izvesti koncert nabijen spektakularnim činovima, na visokoj razini, i dovesti ga sretno pod krov. Pirotehnike, dimnih zavjesa i iskrećih pucketavih umetaka nije nedostajalo, a u završnici se Alice Cooper, naravno, laća još i School’s Out, kad se s pozornice otkotrljaju orijaški baloni puni konfeta, koje je Cooper teatralno probadao svaki put kad bi mu se neki od njih približio bodežu.
Vincent Damon Furnier, kako se zapravo zove Alice Cooper, a koji će iduće veljače napuniti okruglih sedamdeset godina, dakle i dalje ostaje garant svega što zahtijeva dobar rock’n’roll spektakl. Spektakl je nabijen slikovitim začinom scenskih kulisa, činova »otrježnjavanja« publike šok terapijom ekscesa na granici realnog te duhovitom bogatom zalihom humoreski. Apsolutna zabava, bez kočnica. Nažalost, takvi se spektakli u pravilu završe silno brzo jer su izuzetno intenzivni u podavanju svih informacija. Onaj tko prati koncert Alicea Coopera cijelo je vrijeme do srži zaposlen upijanjem sveg teatra koji se vrti pred njegovim očima. Istodobno, nad svim tim scenskim teatrom još uvijek je briljantna egzekucija najvidljivijih trenutaka bogate Cooperove karijere, predvođena njegovim nezamjenjivim i pečatnim vokalom te prisutnošću orijaškog i golemog karizmatičnog šarma, što mu na širokoj rockerskoj karti osigurava jedinstvenu poziciju kultne rock ikone i persone!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
EUROPE:
1. Walk the Earth
2. The Siege
3. Rock the Night
4. Last Look at Eden
5. GTO
6. Superstitious
7. Wasted Time
8. Cherokee
9. War of Kings
10. Hole in My Pocket
11. Days of Rock ‘n’ Roll
12. The Final Countdown
ALICE COOPER:
1. Spend the Night (taped intro)
2. Brutal Planet
3. No More Mr. Nice Guy
4. Department of Youth
5. Pain
6. Billion Dollar Babies
7. The World Needs Guts
8. Woman of Mass Distraction (Nita Strauss kitarski solo)
9. Poison
10. Halo of Flies (Glen Sobel bobnarski solo)
11. Feed My Frankenstein
12. Cold Ethyl
13. Only Women Bleed
14. Paranoiac Personality
15. Ballad of Dwight Fry
16. Killer
17. I Love the Dead
18. I’m Eighteen
—dodatek—
19. School’s Out
