Iron Median razbuktali Orto Bar nizom klasika zlatnog doba vladavine ‘željeznih djevica’ (2021)
Lokacija: Ljubljana / Orto bar / Slovenija
Datum: petak, 5. 11. 2021
I stigao je taj čudesni dan, recimo za autora ovih redaka osobno drugi u ovoj godini, kad se nekim čudom zaputio na klasičan metalski koncert. Pokazalo se da je to bila i posljednja klupska večer u Orto baru. Zašto već? Dobro znamo, ili točnije: ništa ne znamo. Apsolutno ništa. Ali da ne pokvarim lijepu uspomenu, krenimo radije ravno na prizivanje osjećaja s jedne od rijetkih koncertnih večeri ove godine koje su dočarale nešto nostalgije. Kao da je tek jučer bio početak ožujka 2020. U Orto baru su se tako pojavili Iron Median. Kao što im ime kaže, bend je posvećen sviranju lika i djela ikonskih Iron Maiden. Tribute bend. Sastav koji sam gledao davno, prije više od deset godina, kad je u njemu još pjevao Sergej Škofljanec, već dulje vrijeme ima novog pjevača, što i nije više nikakva novost. SkyEye vokalist Jan Leščanec za Škofljanca je na toj poziciji zapravo idealna zamjena. Ostatak ekipe čine: Big Foot Mama basist Alen Steržaj, gitaristi Rock Tomšič (Metalsteel) i Matjaž Tozon te Dekadent bubnjar Tine Horvat.
Bend je malo nakon devet skočio na pozornicu. Udario je ravno i frontalno s The Number of the Beast, a opće rajanje u Orto baru dobilo je tako zeleno svjetlo. Vrlo pristojan odaziv, konkretna publika i, što je bitno, konkretno užarene, ali ne pregrijane glave. Puno poznatih lica, stara klapa, stare koncertne duše, ali i puno mladih ljubitelja distorzije, što naravno ulijeva nadu. Kvintet je izvedbeno naoštren. U to nema sumnje. U svakom pogledu. Od kretanja po pozornici do izvedbe. Većina pogleda bila je naravno usmjerena na Leščanca. On je Dickinsona proučio do u tančine. Od scenskih gesti, a da o pristupu pjevanju i ne počinjem. Pogotovo kad prenosi vokalnu snagu iz srednjih u visoke i najviše registre. Snaga koju vokalist razvija je izvanredna. To vrijedi i za izvedbu, kojoj zapravo nema što prigovoriti. Svakako je temelj vokal, da bi uopće mogao sastaviti repertoar zlatne ere Iron Maiden. Od klasičnih albuma u potpunosti je ispao samo »Killers«, bend je zaobišao i album “No Prayer for the Dying”, što se donekle i očekivalo. Očekivan je bio i repertoar, koji je nizao nekakav ‘best of’ klasičnih dana grupe. Redom su došli i: The Trooper, Where Eagles Dare, The Clairvoyant, The Evil That Man Do, Hellowed Be Thy Name, Two Minutes To Midnight, Can I Play With Madness, Wasted Years, Running Free (»Live After Death« verzija), Fear of the Dark (potonja je zaključila regularni dio),… Računajte da sam poredak pomiješao, a i neka mi je skladba možda nehotice umakla iz ‘memorije’.
Onda je došao dodatak. Do dodatka je svatko mogao u sebi zaključiti: »Očekivan repertoar«. Ali samo do dodatka, kad je Leščanec upitao publiku da slijedeća priča seže u vrijeme 356 godina prije naše ere. Bio je to Alexander the Great! Mogu reći jedan od najsjajnijih, ako ne i najsjajniji skladateljski trenutak u povijesti Iron Maiden. Pogotovo kad se komad probije do nekoliko dijelnih solaža unutar moćne, produljene i magične ‘mid-eight’ dionice, što su Tozon i Tomšič još jednom vrlo točno proučili. Osam i pol minuta koje ti zapravo dočaraju golemo mnogo. Osam i pol onih minuta zbog kojih je »Somewhere In Time« mnogim ljubiteljima Iron Maiden njihov najdraži album. Za razmaženca Iron Maiden moje vrste to sigurno vrijedi. S jedinom milenijskom skladbom Iron Maiden, The Wicker Man, grupa je dovela publiku pred veliko finale, koje su zaključili očekivani Iron Maiden i za završni krešendo, uvijek nadasve zgodna jurišnica Run To the Hills.
Odličan zvuk. Kompaktna i precizna ritam sekcija, u sredini s mršavim dugajlijom Steržajem, koji je divlje i neukroćeno kopao po zveckavo zvečećem basu, te oba gitarista, koji su do tančina slijedili izvornike (zajedno sa solažama) grupe (to vrijedi i za tercne harmonije). Na početku je Matjaž imao nekih problema, kao da je bio preniske štimung, ali je brzo obavio ‘mini samokorekciju’ i stvari su se nastavile odvijati kako treba.
Eddie ga je pobijedio. Na prvi pogled djeluje kao bunovna strašilo za ptice i produkt najbolesnije ljudske mašte, jer bi i vrane natjerao da vrate na polje sav ukradeni kukuruz. Iron Maiden su tako u Orto baru »posmrtno oživjeli« nadasve posrećenim približkom. Iron Median su publici dočarali komad velike priče o heavy metalu i isporučili iskustvo kojim smo si barem nakratko djelomično zacijelili sve rane koje nam nanosi aktualna trauma potpune atrofije društvenog poretka. Glavu gore! U Orto baru zapalila se nova iskra!
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Edita Klemen
