mjesto: Harley Davidson Biker’s Weekend (Faaker See) / Faak Am See / Austrija
kada: 07.09.2018
Ovogodišnji tradicionalni Harley Davidson Biker’s Weekend donio je u blizinu austrijskog Villacha, točnije na jezero Faaker See i tamošnje selo Faak Am See, među ostalim i šarolik izbor izvođača, raspoređenih kroz cijeli tjedan festivalskog programa. Tako su u petak, 07.09.028, na glavnoj pozornici nastupili ozloglašeni britanski revitalisti glam i hard rocka The Darkness, koji su svjetsku slavu stekli već samim prvijencem »Permission to Land«, izdanim davne 2003. Bend je prošle godine izdao svoj ukupno peti studijski album naslovljen »Pinewood Smile«. Još uvijek vrući album ove je godine dobio i koncertnu dokumentaciju, jer je skupina nedavno izdala koncertni album »Live At Hammersmith«, a svoju koncertnu aktivnost produljila je i u kasno ljeto 2018., pa smo ih tako uhvatili na jednom od najvećih svjetskih bikerskih festivala.
Tamo se uvijek isplati otići. Koncerti su naime besplatni i svake godine na festival dođe barem jedan izvođač koji je podebljanim slovima upisan na svjetsku kartu rock ‘n’ rolla. Ove je godine ta pozicija pripala The Darkness, a mi se, naravno, nismo previše premišljali oko posjeta. Ako si makar malo rocker i takva ti postava dođe skoro pred kućni prag svirati, i to još besplatno, ignoriranje takvog događaja je svakako grešno djelo za koje nema nikakvog opravdanja.
Bend je na pozornicu stao u pola jedanaest navečer. Prije njega su publiku zagrijavale i druge postave (Lucifer, itd..), ali bez ikakvih vrlina vrijednih spomena u smislu »opće rock’n’roll estetike«, pa smo ih preskočili. The Darkness su, očekivano, otvorili koncert novom skladbom Solid Gold. Bili su dobro primljeni. Oko 1200 posjetitelja dočekalo ih je po prćastom vremenu. Tijekom koncerta je naime i blago kišilo. Prvi su se redovi zapravo zgusnuli ponajviše na račun poznavatelja i fanova grupe, tako da družinu Justina Hawkinsa nije dočekala posve apatična i većinom bikerska publika, kakvu smo na ovom festivalu doživljavali proteklih godina, kada su nastupali, među ostalima, rock velikani poput Uriah Heep, 10CC, Alvin Lee i/ili Asia.
Bend je poslužio izvrstan zvuk. Set lista je donijela pravo malo iznenađenje, jer se skupina u repertoaru pretežno oslonila na studijski prvijenac »Permission to Land«, s kojeg je odsvirala čak devet komada. To je zapravo polovica cijelog repertoara. Komadi koji su danas klasici i favoriti: I Believe In A Thing Called Love, Friday Night (odličan naslov za petkovo druženje s grupom), Get Your Hands Off My Woman, Growing On Me, Black Shuck, Love Is Only A Feeling, Stuck In A Rut, Givin’ Up i u dodatku Love on the Rocks With No Ice. Što ljepše? Tome pribroji obavezni One Way Ticket, izvrsni Open Fire i nadnaravno zabavni The Barbarian (oba s albuma »Last Of Our Kind«) te krajnje podrugljivi Every Inch Of You (album »Hot Cakes«, 2012.) i mjera je puna. A nad svime tim publiku je cijelo vrijeme držao fantomski Justin Hawkins, s golemim karizmom i neslućenim nastupačkim talentom, koji je taman toliko dosadan da nije dosadan, ako razumiješ što hoću reći? Taman toliko preslatkast da nije posladak, taman toliko žestok, a da ne govorimo o nekakvim scenskim ekscesima i mogućem neukusu. Taman toliko podrugljiv, grub, huliganski, kicoški, a sve to Justin kruni briljantnim smislom za crni humor kojem nema ni kraja ni konca. Uz to posjeduje izniman vokal koji je kroz godine zadržao ekstremnu visinu i snagu. Svakako tu ima i dobrodošle pomoći s miksete, ali ipak. Klavir Justin već niz godina ostavlja kod kuće, u posljednje se vrijeme uz pjevanje usredotočuje na sviranje gitare i soliranje, pri čemu u solažama preuzima čak i inicijativu pred bratom Danom, što znači da je Dan tu zapravo gurnut u podređeni položaj, iako važi za izvrsnog gitarskog solista. Ekipu kvarteta popunjavaju još basist Frankie Poullain i Rufus Tiger Taylor, inače sin razvikanog Rogera Taylora (Queen).
Sat i tri četvrt koncerta prošlo je u trenu. Ponajviše zahvaljujući ludim bljeskovima Justina Hawkinsa. Cijela pozornica bila je puna njega. Čovjek svojim solo teatrom preuzima primat čak i nad samom scenskom izvedbom materijala. Od neprestane zabavne komunikacije s publikom u stilu: »We were up to play Born to be Wild, because we respect the listening habits of Harley Davidson community, but than we changed our minds and… do afnanja s vodom marke Römmerquelle, kojoj je, među ostalim, nalijepio oznaku »It’s Austrian style«. Takvi i slični komentari, unatoč neugodnim vremenskim prilikama, cijelo su vrijeme brinuli za dobru energiju i vedro raspoloženje. Justin je posudio i bikersku jaknu, navukao je na sebe za tri komada, a onda joj u džep zataknuo tri trzalice i vratio je vlasniku, koji ju je u međuvremenu čekao u prvim redovima.
Da ne duljim. Ovo je bio četvrti »službeni« susret RockLine s The Darkness na pozornicama i treći s autorom ovih redaka. Dvaput prije susreo se s The Darkness u Beču, a sad i treći put. Među tri susreta, ovaj posljednji na Faak Am Seeju zasigurno odnosi prvo mjesto. Spakirati toliko zabave na jedno mjesto u sat i tri četvrt svirke nabijene pravovjernom rockerskom energijom, za većinu takvih postava zahtijeva pravi znanstveni doktorat. No tom vještinom The Darkness rukuju izuzetno spretno i s perolakom lakoćom. U teatru ostaju pravi majstori, koji uz sve što jesu nose i blagi element »parodije«, što dodaje točku na »i« inače izvanrednom zabavnom parku, iza kojeg stoji bezgranično lucidan, a nevjerojatno složan i uigran karakter ove nevjerojatno karizmatične rock’n’roll postave.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
setlista:
1. Solid Gold
2. Growing on Me
3. Open Fire
4. Love Is Only a Feeling
5. Japanese Prisoner of Love
6. Black Shuck
7. Southern Trains
8. One Way Ticket
9. Barbarian
10. Friday Night
11. Every Inch of You
12. Buccaneers of Hispaniola
13. Stuck in a Rut
14. Givin’ Up
15. Get Your Hands Off My Woman
16. I Believe in a Thing Called Love
—dodatek—
17. Love on the Rocks With No Ice
