Izdavač: Epic Records
Datum izlaska: 9. 9. 2022.
Produkcija: Andrew Watt
Trajanje albuma: 61.17 min
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 8.5/10
Ozzy Osbourne proživljava renesansu. O svim tegobama koje gotovo svakodnevno čitamo o slavnom glazbeniku, pa bi se dalo zaključiti da je pravo čudo kako se čovjek već nije ispuhao, album “Patient Number 9” donosi potpuno obrnutu sliku. Ozzy na njemu zvuči kao da je upravo popio šaku steroida i kao da mu je 20 godina. Nakon odličnog prethodnika “Ordinary Man” (2020, RockLine recenzija), čovjek koji je samo tri dana nakon izlaska spomenutog albuma javno najavio da već snima novi, zadržao je visok kreativni zalet i prenio ga iz “Ordinary Man” na “Patient Number 9”. Zaboravi na “Scream” (2010) i “Black Rain” (2007). “Patient Number 9” je barem jednako dobar kao “Ordinary Man”, ako ne i bolji. Vrlo dobro dočarava bit albuma “Down To Earth” (2001) i da, čak i “Ozzmosis” (1995).
Čovjek slikom albuma “Patient Number 9” opravdava svoju misiju ‘Princa tame’. Malo potresenog, poremećenog, recimo mentalno iskliznulog. S obzirom na sve to, jedva je dočekao da novom albumu može dodijeliti takav naslov. Golema karizma ovog (klaunovskog) glazbenika oduvijek je zadivljujuća. Ne samo u vokalnom smislu, gdje Ozzyju u bezobraznoj galaksiji nema premca, nego svatko tko je bio na njegovu koncertu, bilo u solo izvedbi ili s Black Sabbath, zna da na pozornici djeluje prilično nepokretno, a ipak većinu posla odradi svojim očima. Dovoljno je da ih široko izbulji i njima u tren oka zahipnotizira okolinu. Sharon je to vrlo dobro znala. Već kad ga je tražila po hotelskim sobama losangeleskog hotela Le Parc usred prosinca 1978. U svim je manirama to znala iskoristiti. Ozzy je nevjerojatan tržišni artikl. No uza sve to, glavno je da čovjek i dalje snima fenomenalnu novu glazbu.
U studiju je ponovno okupio najbolju ekipu studijskih suradnika (Andrew Watt, Robert Trujillo, Chad Smith), kao i posebne glazbene goste, među kojima je primjerice Duff McKagan stalnica, dok važan otklon u odnosu na prethodnika donose upadi starih dobrih prijatelja iz Ozzyjevih tinejdžerskih dana. To su Tony Iommi i Jeff Beck te Eric Clapton sa svojom hipnotički prepoznatljivom bluesovskom mekoćom u One Of Those Days (prožeta je Claptonovim ukrasima i zvuči najbluesovskije na albumu). Na “Patient Number 9” vraća se i Zakk Wylde! Proračun izdavača Epic, vezan uz Ozzyja, opet je pokazao svoj raskošno neiscrpan izvor financiranja. Uz konkretnu četu glazbenih gostiju, i na novom je albumu s Ozzyjem opet cijeli bataljun violinista i čelista. Orkestralni aranžmani lako bi se mogli ‘naklikati’. Ali ne u Ozzyjevoj priči. Taj spoj vražjih gitarskih fraza i organskih gudačkih aranžmana zaštitni je znak koji Ozzyja i njegov ‘šuplje-ponorni’ vokal postavlja na svojevrsno prijestolje svijeta rock and rolla, preciznije rečeno svjetskog metala.
Osnovu aranžmana s gitarskim frazama Ozzy je opet dogovorio s producentom i skladateljem Andrewom Wattom, a nadogradnju te ponovno u cijelosti učinkovite platforme, odnosno dodatnu vrijednost, donose posebni glazbeni gosti. Svaki sa svojim karakterističnim urezom, hvatom, dodirom, ‘gearom’ koji definira karakter njegova gitarskog ekspozea. Nostalgičarima će se posebno brzo uvući pod kožu spojevi Ozzyja bilo sa Zakkom Wyldeom, bilo s Black Sabbath kompanjonom Tonyjem Iommijem. No Escape From Now nije npr. Fairies Wear Boots, ali vjerojatno već i sami znate gdje pas zakopan? Iommijeve detonacije (Iommi je upisan kao koautor pod No Escape From Now), koje jako dobro poznajemo i koje su inače izrazito dominantne u komadima, ovaj put zasjenjuje domišljatost prijelaza Chada Smitha na bubnjevima, kojima Red Hot Chili Peppers bubnjar više nego dopadljivo razgibava onu stjenovitu nepomičnost Iommijeva rifanja (sličan efekt donosi i drugo takvo druženje na albumu u skladbi Degradation Rules). Wylde i Iommi što se tiče fraza ovaj su put prilično blizu (pogotovo kad je riječ o aranžmanu skladbe Mr. Darkness). Recimo radije preciznije. Watt im odlično čita misli jer je glavni kreator fraziranja na cijelom novom Ozzyjevu albumu. Zapravo im fraze polaže ravno ‘u usta’. Tako sve na novom Ozzyjevu albumu djeluje kompaktnije u idejnom, vibracijskom i zvučnom smislu, u odnosu na inače odlični “Ordinary Man”, koji je donosio veće razmake u aranžiranju materijala. Na posljednje tri skladbe u prvi plan konačno stupa i Watt na gitari, koji je inače glavni tvorac rifova albuma, ali sve tri skladbe na repu nikako nisu ‘ostaci’ iz studija niti imaju ulogu dodatnih skladbi. Odlično funkcioniraju. To su posebno jureća i silno muzikalna Dead And Gone, pa nakon nje kontrastna i na albumu jedina udarna balada God Only Knows, koja ni skladateljskim odlikama slušatelja nikako ne ostavlja na cjedilu. Album ni u završnom dijelu nikako ne popušta, a Wattova profinjena snalažljivost samo potvrđuje kako je kao producent i aranžer za princa tame važan studijski stup, i u zreloj eri Ozzyjeve karijere. Na rep je (bez bitne potrebe) postavljena jednominutna zafrkancija Darkside Blues u funkciji albumskog izlaza – nadahnuta nasljeđem delta bluesa. Recimo joj Ozzyjev ‘Led Zeppelin album “I” moment’.
Svoje ‘dobrote’ donose Pearl Jam gitarist Mike McCready, pa obojica gospode, a to su ‘spora ruka’ Eric Clapton te još jedan div iz doba eksplozije bijelog bluesa – Jeff Beck. Tu su još Queens of the Stone Age šef Josh Homme, pa pokojni Foo Fighters bubnjar Taylor Hawkins i basist Chris Chaney. Naslovna skladba ima funkciju naslovne skladbe albuma No More Tears. Postupno ‘cijuckanje’, hrpa atmosferičnih preokreta, refrenski krešendo te izlazni gitarski tornado u režiji gospodina Becka. Slijedi Immortal s jurećim ritmom i naoštrenim bombastičnim riffom (u njoj solo dodaje Mike McCready), koja bi lako mogla biti odličan uvodni katalizator albuma. A i jest. Na vinilnom izdanju novog albuma skladbe Immortal i Patient Number 9 zamijenjene su, pa se album na vinilu namjerno otvara s Immortal.
Opći je zaključak da Ozzy doduše ne donosi ništa što već ne bismo čuli, ali svemu novom materijalu pristupa naprosto briljantno. U sjaju recepture koju sam najbolje vlada i koja je dakle jednaka samo njemu. Na način na koji ga ljubitelj njegove glazbe (s klasičnom erom na čelu) može samo poželjeti. Za domet stvaratelja koji će uskoro napuniti 74 godine, to je u ovom zrelom razdoblju zapravo najviše što glazbenik može ponuditi. Vokal na novom albumu i dalje zvuči mladenački. Kao 1970. Što se ‘modnih hirova’ u studiju tiče, Ozzy je na novom albumu zadržao samo produkcijske manevre Andrewa Watta, a inače “Patient Number 9” djeluje prilično nostalgično. Još više od prethodnika. Može te odvesti ravno prema “Ozzmosis”.
Ozzy ostaje Ozzy. Ikona. Bez obzira na to što se u posljednjim pričama svog života proslavio kao štovatelj finomehaničkog umetanja vijaka i njihov skupljač, visokom kvalitetom silno dotjeranog i izbrušenog novog i ukupno trinaestog studijskog albuma karijere pokazuje pravo proljetno poletno stanje, daleko od kreativne impotencije mnogih njegovih generacijskih vršnjaka koje iznad vode drži samo ‘vučenje’ na staroj slavi. Ozzy bi i sam nešto takvo s lakoćom iskorištavao. Srećom, ne. Radije nas nagrađuje svježinom nove odlične glazbe. Ostaje zabavan, teatralan, slikovit, ‘glumljeno pomaknut’, ali u svim manirama beskrajno karizmatičan i blistav. Kao da se karijera jedne od prvih ikona rocka i metala tek počela.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi (CD format):
1. Patient Number 9 (feat. Jeff Beck)
2. Immortal (feat. Mike McCready)
3. Parasite (feat. Zakk Wylde)
4. No Escape From Now (feat. Tony Iommi)
5. One Of Those Days (feat. Eric Clapton)
6. A Thousand Shades (feat. Jeff Beck)
7. Mr. Darkness (feat. Zakk Wylde)
8. Nothing Feels Right (feat. Zakk Wylde)
9. Evil Shuffle (feat. Zakk Wylde)
10. Degradation Rules (feat. Tony Iommi)
11. Dead And Gone
12. God Only Knows (feat. Josh Homme)
13. Darkside Blues
Glazbenici:
Ozzy Osbourne – vokal, usna harmonika na skladbama br. 10 i 13
Andrew Watt – gitara na skladbama 1-3 i 5-13), bas gitara na skladbama 4, 6, 7, 9 i 12), klavijature na skladbama 1, 5-7, 11 i 12), klavir na skladbama 3, 6 i 12), bubnjevi na skladbama 11 i 12, prateći vokal
Zakk Wylde – gitara na skladbama 1-3, 6-9, 11 i 12, klavijature na skladbama 1, 5, 7 i 9, orgulje na skladbi 8
Jeff Beck – gitara na skladbama 1 i 6
Tony Iommi – gitara na skladbama 4 i 10
Mike McCready – gitara na skladbi 2
Eric Clapton – gitara na skladbi 5
Josh Homme – gitara na skladbi 12
Robert Trujillo – bas gitara na skladbama 1, 3, 7, 9-12
Duff McKagan – bas gitara na skladbama 2 i 5
Chris Chaney – bas gitara na skladbi 8
Chad Smith – bubnjevi na skladbama 1, 2, 4-6, 8-12, udaraljke na skladbi 6
Taylor Hawkins – bubnjevi na skladbama 3, 7 i 12), udaraljke na skladbi 3
James Poyser – orgulje na skladbi 5
David Campbell – gudački aranžmani na skladbama 6 i 11
Charlie Bisharat – violina na skladbama 6 i 11
Roberto Cani – violina na skladbi 6
Dario DeLeon – violina na skladbi 6
Nina Evtuhov – violina na skladbi 6
Songa Lee – violina na skladbama 6 i 11
Natalie Leggett – violina na skladbama 6 i 11
Philipp Levy – violina na skladbi 6
Alyssa Park – violina na skladbi 6
Michele Richards – violina na skladbi 6
Neil Samples – violina na skladbama 6 i 11
Jennifer Takamatsu – violina na skladbi 6
Kerenza Peackock – violina na skladbi 11
Sara Parkins – violina na skladbi 11
Andrew Duckles – viola na skladbama 6 i 11
Zachary Dellinger – viola na skladbi 6
David Walther – viola na skladbama 6 i 11
Jacob Braun – čelo na skladbama 6 i 11
Paula Hochhalter – čelo na skladbama 6 i 11
Ross Gasworth – čelo na skladbi 6
