Datum: 05.05.2018
Lokacija: Cerkno / C.M.A.K. / Slovenija
Kratki uvodni međuskok. Kako možeš dobiti dozvolu za rušenje kuće koja je dio starog gradskog jezgra? Tko to dopušta i je li za takvu dozvolu dovoljno samo to da si vlasnik takve kuće i ništa više, pa već možeš rušiti kako ti se prohtije? Nije li zgrada poput one u kojoj se u Cerknu nalazi klub C.M.A.K. dio slovenske kulturne baštine? Cerkljanski C.M.A.K. nedavno je naime bio na udaru da izgubi svoj prostor, čime bi ionako općenito pothranjena i osiromašena slovenska klupska glazbena scena dobila još jedan težak udarac. Nije više novost da je ova država maćeha, osim ako nisi ljubitelj harmonike i polke. No, C.M.A.K. je za sada odbio prvi udarac, a pitanje je hoće li odbiti i ostale. Za sada dakle još stoji.
Tako je ove godine postao dio programa festivala “Im memoriam prof. Peter Hafner” i u sklopu njega ugostio kombo od triju iznimno zanimljivih postava. Dviju slovenskih i jedne hrvatske. Glavni nositelji večeri bili su ljubljanski Jegulja, koji za sebe kažu da sviraju masni zvučni metal. Barem onako masni kao što je masno meso jegulje. Posebna atrakcija ovaj put je dostavljena izravno iz Železnika, odakle su stigli Disdrug (This Fuck), koji djeluju još od davne 2000. godine. Objema skupinama društvo su pravili zagrebački noise šund post rock alternativci Nemeček.
C.MA.K. već dugo nije bio tako pun. Navodno u njega stane 80 ljudi kad je nabijen do vrha. Ovaj put broj je doista bio blizu 80. Malo iza deset navečer na pozornicu su se nagurali Disdrug This Fuck. Bend čini trio “muzičista” (ako mi dopustite da se izrazim po cerkljansku), koji sviraju posve instrumentalnu glazbu. Matija Žumer, Andrej Podlipnik i Anže Krajnik momci su koji su se pobrinuli za pravu humoresku uvodnog čina koncertne večeri. Lako bi u nekoj drugoj priči bili izrazito pronicljiv parodijski bend, jer mašte za vrhunski crni humor im ne nedostaje. Već sami naslovi skladbi ponekad su toliko bizarni da bi mogli dobiti čak i oznaku “gore”, kao npr. Razstrup ta drek ili Sjebao me bog. No s dečkima nema šale. Koliko god da su zapravo šaljivci, toliko sviraju jebeno dobro. I više. Njeguju samonikli dosje koji je samo njihov. Kompleksni su i prije alter nego išta drugo, gotovo progresivni. U svoju glazbu miješaju sve moguće ritmove, a najradije imaju one u koje ne paše baš nijedan plesni korak. Samo uvrnuti gležnjevi i pokidani koljenski ligamenti. Izvedbeno znaju iznenaditi. Više puta. Dok naime glođu kroz skladbu, ritmove mijenjaju više puta unutar nje, a i fraziranje je vrlo šareno, začinjeno i brojnim kompleksnim prijelazima. Možemo reći da im jazz momenta u tim instrumentalnim jamovima nikako ne manjka. Čak se i balkano-arabeske prikradu u glazbu i neću se dvaput ugristi za jezik ako kažem da ima i koja prstohvat kalipsa. Bend koji se nakon gotovo dva desetljeća djelovanja ipak nužno mora uozbiljiti barem toliko da izda album. Barem jedan u karijeri, pa makar na njemu bila cijela diskografija skupine nastala do današnjeg dana u osamnaest godina. Komadi su naime dugi po tri minute i nešto više pa bi se vjerojatno sve moglo strpati na jednu pločicu. Još samo ovo. Tijekom slušanja nisam se mogao riješiti dojma da su dečki svojedobno dosta slušali Rush, osobito njihov glazbeni dosje druge polovice sedamdesetih. Dakle. Po ovom potonjem i sami možete zaključiti da koliko god da su dečki groteskni, toliko to nadoknađuju izuzetnom kvalitetom koja uz poveću dozu humora isporučuje vrhunsku svirku.
Većina vremena ove koncertne večeri pripala je ljubljanskom eksperimentalno instrumentalnom triju Jegulja. Već sam pogled na dečke u majicama Stevena Wilsona i Franka Zappe najavljivao je da se na pozornicu penju glazbeni čudaci. No, ako vam riječ čudaci zadaje probleme, onda recimo radije glazbeni posebnjaci. Jegulja su trio. I to kakav trio? Kao Van Der Graaf Generator. Trio bez basista. Jedna je gitara dakle niže intonirana, ima sedam žica i ugođena je više na šredersko, druga je dašak preciznije zvučno postavljena i odzvanja malo više »zatvorski« kad to želi. Zajedno pak obje gitare tvore izuzetno posrećenu zvučnu pasiju, vrlo lijepo uspostavljen zvučni krajolik. Masivni zvučni zid, zvučna ispunjenost, po kojoj se penje i uspinje neukrotiva bubnjarska narav Jana Prosena, koji inače važi za vrhunskog gitarista. Jan je nekoć svirao gitaru među ostalim u Down Patrol i Dr. Evil. Gitaristi Jan Kozel i Jure Gašper izvrsno se osjećaju. Cijelo vrijeme su na zajedničkoj valnoj duljini i tako krepko udvostručuju ornamente u pasažama. U kompleksnom instrumentaliziranju stalno se pojavljuje hrpa finesa. Hrpa onih malih trikova koje oba gitarista dodaju iznad fraza i prijelaza. Jegulja su sve prije nego lagana kost za glodanje. Naoštreni i masni groove te usisa u trans, ali za to moraš biti blago isključen. Jegulja dakle stavljaju slušatelja na kušnju. U glazbenom smislu radi se o izvrsnoj fuziji više žanrova. Hmmm…. post metal, stoner, ponekad zamiriše i na sludge, ima i nešto psihodeličnih pasaža. Jegulja su vidljivo uživali u svirci. Imali su izdašnu minutažu i doista su htjeli iz sebe izbaciti najbolje što mogu i znaju. I tako je i bilo. Bend je doista isporučio briljantan nastup koji se šibao od izuzetne zalaganosti, ali i manifestacije golog instinkta, čulnosti. Jure, čovjek koji je i član sastava Uroš, u jednoj je pauzi rekao da za C.M.A.K. mogu svirati i tri dana zaredom ako treba, da se u CMAK uvijek rado vraćaju i da se tu naravno uvijek odlično osjećaju. Prije koncerta su me poznavatelji skupine upozorili da Jure jako voli govoriti. Pa ako već ne može pjevati između skladbi, barem puno kaže u pauzama. Da. Upozorili su me i na opscen zahodski jezik, no ipak je Niki iz Godscard na svom umjetničkom vrhuncu, u toj maniri, uvijek bez problema odnio prvo mjesto. To nije ni bitno. Računa se samo glazba, a svaki glazbenik ima svoj pristup obraćanju publici. Juretov je dakle izuzetno nadražljiv. Jegulju se obavezno gleda! Sviraju odlično, mogu se pohvaliti izuzetno karizmatičnom ekspresijom svoje glazbene art kulture. Kompleksni metal jamovi dakle. Jedan za drugim, svaki svojeglav i samosvojan. Progresivno, nema što. A ona Janova žuta majica Frank Zappa »Weasels Ripped My Flesh« (1970) samo nagovještava mogućnost da se Jegulja umjetnički tijekom godina razmahnu još konkretnije i tako još odlučnije prekorače žanrove metala.
Bilo je kasno kad su Jegulja završili svoj nastup. Na pozornicu su se napokon popeli još i zagrebački Nemeček. Publike je sada bilo malo manje pred pozornicom jer je bilo kasno, a organi ravnoteže također poprilično načeti. No Zagrepčani su naišli na lijep odaziv okupljene mase. Od sve tri skupine okupljene ove večeri u Cerknu, Nemeček su bili najmanje instrumentalni jer neke skladbe imaju i kraće tekstove, koje naravno teško razaznaš zbog ekstremno vrištećeg vokala, što ide uz naglašenu noise konturu glazbenog izraza skupine. Ovakvo »škripanje« i brujanje kao tijekom koncerta Nemeček kod prvih dviju skupina nije bilo ni izbliza. Groove je tu. Skladbe nešto jednostavnije zamišljene u odnosu na prethodne dvije skupine, no ipak izuzetna ritmika. Bend ima »beat« u malom prstu lijeve ruke. Rifovi teški i krepki, a kvartet silno dobro raspoložen. Tako je isporučio izuzetno dinamičnu predstavu. U svakom pogledu od sve tri skupine zacijelo se najviše natjelovježbao, a i oznojio.
S obzirom na oštećenja osobnog moždanog procesora, koji je u odabranom društvu u vrtu iza zgrade nekadašnjeg Hotela Porezen između 8.00 i 18.00 sati neprestano morao skenirati mnoštvo kadavera smrznutih patagonskih lignji koje su ga tijekom njihova ručnog čišćenja nemilosrdno slali u asocijacijski korteks fotoreceptorima, nije išlo drugačije nego da se ipak spremim na počinak. Tako sam prizorište napustio prije vremena i koncert nisam pogledao do kraja. Čudno da me uz moj EMŠO nije svinulo i prije. C.M.A.K. je dakle pobijedio »na pun pogodak«! Takvih skupina u klubu samo možeš poželjeti!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
