Metalsko putovanje kroz vrijeme s Iron Maiden – reportaža (Ljubljana, dvorana Arena Stožice, 28.5.2023)

Iron Maiden
Ljubljana / Arena Stožice / Slovenija
nedjelja, 28. 5. 2023., u 20.00 sati

---

Brojni sljedbenici engleske teškometalne institucije Iron Maiden dugo su se pitali zašto ta slavna skupina, koja je svoje najbolje skladbe stvorila u osamdesetima prošlog stoljeća, na koncertima uglavnom prisegne na izvedbe najpoznatijih standarda i novih stvari, dok neke odlične skladbe nastale u njihovu najboljem stvaralačkom razdoblju ostaju potpuno zanemarene te već dugo, ili čak nikad, nisu ušle u koncertni repertoar.
To je posebno vrijedilo za znanstvenofantastično obojeni album »Somewhere In Time« iz 1986., koji je već pri izlasku bio nešto posebno zbog inovativne uporabe gitarskih sintisajzera, a danas se smatra jednim od njihovih stvaralačkih vrhunaca. Osim već gotovo ‘ponarodjelih’ koncertnih standarda »Wasted Years« te ponajviše »Heaven Can Wait«, koji su Maidenovci na prošlim koncertima koristili uglavnom za vokalno motiviranje zagrijane publike, od kraja turneje »Somewhere In Time« nisu se mogle čuti nikakve druge izvedbe s tog albuma. Neke od njih nikad nisu svirali ‘uživo’ ni tijekom turneje 1986.
Većina sljedbenika jednostavno se zadovoljila objašnjenjem da »Somewhere In Time« nikad nije bio među omiljenim Iron Maiden albumima njihova karizmatičnog pjevača Brucea Dickinsona, koji je na njemu ostavio nešto manji kreativni trag nego inače. Općenito su Maidenovci, osobito u posljednja dva desetljeća, postali prilično predvidljiv, ako ne i ‘sigurašku’ skupina kad je riječ o maštovitosti pri izboru koncertnih izvedbi, što znači da su dosta nerado nakon dugo vremena odsvirali kakvu ‘zaboravljenu’ skladbu iz ‘starih dobrih vremena’, dok su s najnovijeg albuma obično odsvirali barem po šest skladbi, čak i ako su neke od njih bile promjenjive kvalitete.
Prije nove koncertne turneje, sa znakovitim naslovom ’Somewhere Back In Time’, u potporu svojem najnovijem albumu »Senjutsu«, koji je izašao 2021., ipak su se odlučili poslušati želje sljedbenika te u koncertni repertoar uključiti i novi materijal i neke već dugo ili uopće nikad izvođene standarde s ranije spomenutog remek-djela »Somewhere In Time«.
Nostalgija je posljednjih godina postala snažan marketinški magnet u baš svim popularnim medijima, od glazbe, filmova i televizijskih serija do videoigara, što su osjetili i Maidenovci, koji se u te stvari izvrsno razumiju. Usprkos spomenutoj kapitalističkoj proračunatosti, jedna od glavnih razlika između Maidenovaca i nekih drugih slavnih metal i rock skupina, koje su s godinama postale prave korporativne institucije, ponajprije je ta da engleski metalski prvaci na koncertima vrlo rijetko razočaraju i obično daju maksimum, iako neki njihov posljednji nastup u Ljubljani 2007. još uvijek pamte kao više miješan, ako ne i loš.
Nije čudo da je za sve slovenske obožavatelje Maidenovaca, nakon gotovo šesnaestogodišnje ‘suše’, prava slast bila divna vijest da će se prvi datum nove koncertne turneje dogoditi u ljubljanskoj dvorani Arena Stožice, dok je izgled ‘neobičnog’ koncertnog repertoara dodatno raspirio ionako visoka očekivanja. Čak i kad je žarko sunce još bilo visoko na nebu, sve je već bilo spremno za najveći metalski praznik na domaćem terenu, pa doista nije bilo iznenađujuće da se dugo prije početka rasprodanog koncerta pred dvoranom vrvjelo od stranih i domaćih posjetitelja. Neki najodaniji obožavatelji pripremali su se za nastup najveće britanske metalske institucije već dan prije, kad je u Ljubljani nastupila skupina British Lion, koju vodi neuništivi Iron Maiden basist, osnivač i poglavar Steve Harris.
Za ‘zagrijavanje’ u ulozi predgrupe na početku koncertne večeri pobrinuli su se Raven’s Age, koje je osnovao gitarist George Harris, među metalskim ljubiteljima poznatiji kao sin Stevea Harrisa. George i njegovi glazbeni drugovi izveli su posve zaboravljiv nastup i tako nastavili svojevrsnu, za Iron Maiden već gotovo ozloglašenu dugogodišnju tradiciju loših, odnosno žanrovski potpuno neprikladnih predgrupa, osobito kad je riječ o izborima za njihove turneje po kontinentalnoj Europi. Nadobudni mladci naime su rijetko koga u dvorani oduševili svojim anemičnim variwom melodičnog metalcorea, alter ‘šalter’ metala i groove metala, koji je usmjeravao naporan i slab vokal Matta Jamesa. Nažalost, i ovaj smo se put uvjerili da ‘jabuka ponekad padne daleko od stabla’, odnosno da je utjecaj genetike često precijenjen, što nije iznenadilo ni sve one koji se sjećaju Steveovih prošlih (neuspješnih) pokušaja da kćeri Lauren i njezinu bandu u ulozi predgrupe Iron Maiden omogući veličanstvenu glazbenu karijeru.
Potom je uslijedila priprema za središnji događaj večeri i potpuni ‘remont’ instrumenata i scenskog postava, predvođen golemim bubnjarskim kompletom u vlasništvu bubnjara Nicka McBraina. Kao što to Maidenovci oduvijek znaju, scenografiju su prilagodili povijesnoj, odnosno samurajsko-futurističkoj tematici, koju su najbolje simbolizirale obje polovice Eddiejeve glave – samuraj i kiborg. U posljednjem desetljeću njihovi su showovi još dobili na slikovitosti i scenskoj zabavi, pa na pozornicu u novijem koncertnom razdoblju stupaju čak tri različita animatronska Eddieja (četiri, ako se ubroji i golema napuhana Eddiejeva glava na kraju redovnog koncertnog programa), a ne više jedan kao što je nekoć bilo uobičajeno.
Neki pažljivi sljedbenici već su prije dolaska njegovih štićenika kraj mikseta primijetili i dugogodišnjeg Maiden menadžera Roda Smallwooda, koji je na uvodnom datumu turneje osobno bdio nad tim da sve ispadne kako treba. U trenutku kad je u dvorani zagrmio UFO standard »Doctor Doctor«, bilo je jasno da je sve spremno za metalsko putovanje vremeplovom natrag u prošlost i opet natrag u sadašnjost, koja je u međuvremenu postala budućnost. Završni dio Vangelisove glazbene podloge za nezaboravni film Blade Runner konačno nas je ‘teleportirao’ natrag u 1986., kad su Eddie i Skeletor bili na vrhuncu snage i jedan od drugoga učili tko će biti uspješniji križanac živog mrtvaca i kiborga.
Već dugo prije koncerta među sljedbenicima su kružile brojne špekulacije o popisu izvedbi i o tome kojom će skladbom Maidenovci otvoriti nastup. Svi mi koji nismo pretjerano maštali, ali smo ipak pobožno nadali da će to biti »Caught Somewhere In Time«, veličanstveni otvarajući standard sa »Somewhere In Time«, pogodili smo. Uvodni dio futurističke klasike, koja je te večeri odsvirana prvi put nakon turneje 1986., bio je nesiguran, jer Maidenovci sa sobom nisu donijeli gitarske sintisajzere koje su koristili sredinom osamdesetih, a imali su i problema s vremenski točno tempiranim prijelazom u početni, udarni dio te poslastice, ali se pomalo gorak okus brzo, već nakon nekoliko sekundi, izgubio uz vrlo uspješan nastavak, kad smo na pozornici prvi put ugledali svih šest članova banda.
Sva trojica gitarista, to jest Dave Murray, Adrian Smith i Janick Gers, rasporedili su se na svojim standardnim pozicijama te usklađeno i zagrijano izmjenjivali na ‘suđenim’ solažama, dok su tempo diktirali vječni motivator Steve i za razne scenske ludorije uvijek raspoloženi Nicko, koji su također još uvijek u odličnoj kondiciji. Bruce je na pozornicu stupio u futurističkoj odori, s dugim ogrtačem i ‘švicarskim’ naočalama, čime je pomalo podsjećao na Doca Browna iz drugog dijela slavne filmske trilogije ‘Povratak u budućnost’. Odmah smo se uvjerili da su vokalne sposobnosti 65-godišnjeg metalskog veterana, koji je kod nas posljednji put gostovao ne tako davno u Cankarjevom domu, naprosto zapanjujuće i da je sposoban otpjevati praktički bilo koju staru i zahtjevnu skladbu iz bogatog Maiden kataloga. Nakon ne posve idealnih uvodnih sekundi brzo su nas usrećili snažnim otvaranjem i dobrom koncertnom verzijom jedne od najboljih skladbi u svojoj diskografiji.
I vrlo prikladan nastavak s nostalgičnim »Stranger In a Strange Land«, koji se na popis izvedbi vratio prvi put nakon 1999., razveselio je sve one koji su na koncertima dugi niz godina priželjkivali više materijala sa »Somewhere In Time« i već su otpisali pomisao da će se određene skladbe iz tog razdoblja ikad više odsvirati ‘uživo’. Na pozornici se pak prvi put te večeri prošetao animatronski Eddie, usklađen s naslovnicom singla »Stranger In a Strange Land«, na kojoj je maskota skupine postala križanac kiborga i zombijevske verzije danas već 92-godišnjeg Clinta Eastwooda u jednom od njegovih kultnih špageti vesterna.
Maidenovci ne bi bili Maidenovci da njihov koncert nije sadržavao izvedbe barem pet skladbi s aktualnog studijskog albuma, i tako je bilo i te večeri. »Senjutsu« je, usprkos samurajskom pečatu naslovnice i nekih skladbi, prilično nestabilan album, koji sadrži nekoliko dobrih i nekoliko pretjerano razvučenih, ako ne i otvoreno dosadnih trenutaka, u što smo se mogli uvjeriti i uz koncertne verzije nekih novih skladbi. Među bolje »Senjutsu« trenutke svakako spada »The Writing On the Wall«, koji je doduše prvi put predstavljen već na prošloj turneji i spada među nadahnutije Iron Maiden singlove u posljednjih dvadeset godina. I ‘uživo’ je ispao posve pristojno, ponajprije zahvaljujući izvrsnom refrenu. Prije izvedbe te skladbe Bruce nas je nasmijao kratkom anegdotom o svojem posjetu zahodu na bledskom dvorcu, koji je zapamtio po jednom natpisu na zidu.
Manje zanimljivo, usprkos futuristički obojenim tekstovima, ispali su »Days of Future Past« i pomalo razvučeni »The Time Machine«, koji su na aktualnoj turneji odsvirani prvi put. Taman kad je prijetila opasnost da dio publike polako zapadne u malodušnost i počne razmišljati da je odlično otvaranje ovog koncerta ujedno i njegov vrhunac, a da u nastavku neće biti više nikakvih iznenađenja, Maidenovci su nas iznenadili sjajnom izvedbom uvijek zabavnog i energičnog standarda »The Prisoner« s albuma »The Number of the Beast« (1982.), koji su odsvirali prvi put nakon 2014.
»Death of the Celts«, koji je te večeri također prvi put odsviran pred koncertnom publikom, usprkos nekim obećavajućim trenucima nažalost se također ubraja među pretjerano razvučene tvorevine s novog albuma, pa je zanos publike tijekom njegove izvedbe malo splasnuo. Što se tiče standarda nabijenih škotskom domoljubnom tematikom u izvedbi jedne od najengleskijih skupina na svijetu, standard »The Clansman« s albuma »Virtual XI« (1998.) u međusobnoj je usporedbi još uvijek bolji izbor.
Maidenovci su stvari brzo opet vratili na svoje mjesto izvedbom dvaju omiljenih, iako pomalo očekivanih standarda. I »Can I Play With Madness«, zimzeleni hit s albuma »Seventh Son of a Seventh Son« (1988.), koji se nakon devet godina opet vratio na setlistu, i već spomenuti »Heaven Can Wait«, koji se na koncertima nije izvodio od 2008., pošteno su ‘probudili’ sljedbenike prije nego što bi među njima slučajno zavladala apatija. Tijekom »Heaven Can Wait« Bruce se uz pomoć nekakvog ‘laserskog’ topa obračunao s Eddiejem kao futurističkim kiborgom s ‘laserskim’ pištoljem, koji je prema protivniku ispaljivao slabe ‘blagdanske’ rakete, pa među takvim scenskim umetcima doista nije bilo prilike za dosađivanje, što je već dugo jedna od glavnih odlika Iron Maiden koncerata.
Epska poslastica sa »Somewhere In Time«, »Alexander the Great«, ona je skladba koja među većinom Maiden sljedbenika već vrlo dugo uživa iznimno poštovanje. Sve donedavno ubrajala se na sam vrh skladbi koje Iron Maiden nikad nisu svirali uživo, iako su ih trebali svirati već prije više od dvadeset pet godina. Iz tajanstvenog razloga nije nikad bila odsvirana ni tijekom turneje »Somewhere In Time«.
Te su se večeri konačno ostvarile čežnje svih sljedbenika koji su već otpisali pomisao da će Maidenovci ikad ‘uživo’ odsvirati nezaboravni ep o usponu i padu najvećeg vojskovođe antičke ere, koji je svoj životni put prerano okončao u Babilonu nakon što je osvojio većinu tada poznatog svijeta. Bruce je sve to, usprkos znatnoj vokalnoj zahtjevnosti tog zimzelena, otpjevao suvereno, dok su i svi instrumentalisti ‘dali sve od sebe’, i tijekom pojedinih gitarskih solaža. To znači da je ta veličanstvena i epska drama o jednom od najneobičnijih i još uvijek enigmatičnih likova ljudske povijesti u Ljubljani konačno doživjela svoju premijeru. Istodobno je neosporno ispala kao vrhunac cijele večeri, a mnogi dugo nisu vjerovali da im se najveća koncertna želja nakon dugih godina napokon ostvarila. Tko je do tada među publikom još sumnjao da Maidenovci nisu sposobni odsvirati određena dugo ‘zaboravljena’ remek-djela, taj je ovaj put morao ostati bez riječi.
Završni dio koncerta ispao je prilično predvidljiviji, jer Iron Maiden jednostavno moraju odsvirati barem neke od svojih najpoznatijih standarda, iako su neki već pošteno ‘izlizani’. Među potonje se ubraja ponajprije »Fear of the Dark« s istoimenog albuma, koji je nakon fenomenalnog »Alexander the Great« ispao čak pomalo antiklimatično, iako su se Bruce, koji je za tu priliku na glavu navukao kapuljaču, i njegovo društvo potrudili stvoriti za taj standard karakteristično mračno i tajanstveno ozračje. Tijekom izvedbe himne »Iron Maiden«, to jest obaveznog završetka redovnog dijela, Bruce je navukao kožnu jaknu, dok mu se u uvodnom dijelu na pozornici pridružio samurajski Eddie naoružan katanom. Za klimaksa te zimzelene skladbe u pozadini se napuhala i golema glava samurajskog Eddieja, čime je završen redoviti dio koncertnog nastupa.

U dodatku su Maidenovci, pomalo iznenađujuće, odsvirali epski »Hell On Earth«, koji bez sumnje spada među »Senjutsu« vrhunce, pa njegove izvedbe nisu požalili ni svi oni koji novi album ne cijene baš pretjerano. Ta izvrsna skladba, koja je uživo ispala čak bolja od studijske verzije, ujedno je vrlo dobro uhvatila zeitgeist, odnosno ‘duh našeg vremena’, jer je bila popraćena brojnim plamenovima i postapokaliptičnom pozadinom na kojoj se isticao srušeni Kip slobode s Eddiejevom glavom. Najpoznatiji standard s albuma »Piece of Mind« (1983.), »The Trooper«, koji je ovaj put bio nešto manje britanski obojen, to jest bez Bruceova uobičajenog mahanja Union Jackom, ni ovaj put nije izostao, iako ga neki ne bi pretjerano pogrešali da su umjesto njega odsvirali još koju ‘zaboravljenu’ poslasticu iz osamdesetih.
Koncertni dodatak završio je pomalo očekivanim singlom sa »Somewhere In Time«, »Wasted Years«, koji je povećao broj odsviranih skladbi s tog albuma na pet (do sada apsolutni rekord). Taj u koncertnom smislu ne tako rijedak, ali još uvijek odličan i nostalgično obojen standard, koji je posljednji put ‘uživo’ izveden prije šest godina, ipak je predstavljao posrećeno izabran završetak u svakom pogledu fantastične koncertne večeri. Band se uz zvuke Monty Python skladbe »Always Look On the Bright Side of Life« razdragana lica oprostio od ekstatične publike, koja još neko vrijeme, nakon što su se u dvorani već upalila svjetla, nije otišla kući. Bilo je lijepo vidjeti da su se band i publika tijekom te večeri više puta ‘slili u jedno’. Članovi banda ubrzo su osjetili pozitivnu energiju između pozornice i publike, a i Bruce, koji zna biti pošteno zajedljiv kad publika ne pokaže pravo oduševljenje, bio je vidno zadovoljan. Manje pozitivnu stranu te večeri na kraju koncerta predstavljala je divlja tučnjava s teškom ozljedom jednog od posjetitelja koncerta, koji je pokušao uloviti Nickovu bubnjarsku palicu i pritom je jedva ostao živ. Do takvih nasilnih događaja na koncertima jednostavno ne bi smjelo dolaziti, no dulji komentar na to već spada u neku drugu temu.

Divni osjećaji prožimali su nas još dugo nakon završetka tog nezaboravnog koncertnog putovanja kroz vrijeme, jer je Ljubljana nakon vrlo dugo vremena napokon opet dočekala izvrsno raspoloženu verziju Iron Maiden te se upisala u metalsku povijest prvom koncertnom izvedbom nezaboravne klasike »Alexander the Great«, koja je bez ikakvih dvojbi bila vrhunac večeri. Sada bi se moglo dugo i naširoko mudrovati o tome da je opet bilo malo previše izvedbi novih skladbi, koje nisu sve u istom kvalitetnom razredu, te da su umjesto »Fear Of the Dark« i »The Trooper« mogli izvesti recimo »Sea of Madness« i »Loneliness of the Long Distance Runner« ili barem produljiti nastup s još kojim iznenađenjem, no treba priznati da su Maidenovci te večeri nadmašili i neka najluđa očekivanja, pa za odsvirano i prikazano na prvom datumu aktualne koncertne turneje zaslužuju odličnu ocjenu.

Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Denis Paradiž

Setlista:

1. Caught Somewhere in Time
2. Stranger in a Strange Land
3. The Writing on the Wall
4. Days of Future Past
5. The Time Machine
6. The Prisoner
7. Death of the Celts
8. Can I Play With Madness
9. Heaven Can Wait
10. Alexander the Great
11. Fear of the Dark
12. Iron Maiden
    ——BIS——-
13. Hell On Earth
14. The Trooper
15. Wasted Years