Povratak u djetinjstvo uz ljubaznog diva Fisha, s kojim smo lutali ulicama Augsburga (2006)

Datum: četvrtak, 04.05.2006
Lokacija: Augsburg / Spectrum / Njemačka

Većina naše RockLine ekipe odlučila je da je Fishov koncert događaj koji se nikako ne smije propustiti. U ovogodišnjoj koncertnoj suši progresivnog rocka Fishova turneja “Return To Childhood” i njegov koncert u njemačkom Augsburgu došli su kao naručeni za sve ljubitelje Marillion i njegovih solo radova, ali i za sve one koji smo posljednji put doživjeli neo-prog katarzu na prošlogodišnjem nastupu Arene u Beču i bili već poprilično gladni sličnog koncerta. Fish i danas ima posebno i važno mjesto kod većine fanova Marillion jer je upravo njegov nezaboravni vokal, odrska igra, interpretacija njegovih odličnih tekstova te sveopća karizma skupini 80-ih donijela prepoznatljivost koja ih je kasnije profilirala u jednu od glavnih nada progresivnog rocka “druge generacije”, takozvanog neo-progresivnog rocka. Fishu nedvojbeno pripada lavovski udio u tome i nije ih malo koji i danas žale zbog njegova odlaska iz skupine 1988. No, to je bilo nekoć, a u međuvremenu su i Marillion i Fish krenuli posve različitim glazbenim putovima. Ipak, njihova zajednička djela, odnosno ona četiri “klasična” albuma Marillion koja su snimili zajedno, za mnoge njihove ljubitelje
još uvijek ostaju najbolji albumi skupine. Fish je od tada izgradio više nego solidnu solo karijeru s priličnim brojem vrlo dopadljivih albuma koji se odlikuju raznolikošću, a na koncertima se, za razliku od Marillion, nikada nije odricao izvedbe njihovih klasika. Upravo je prošle godine došao na ideju da uživo izvede cijeli “Misplaced Childhood” (1984), najuspješniji i za većinu najbolji album Marillion koji ovi nisu u cijelosti “usudili” izvesti još od 1986. I to je bio jedan od razloga zbog kojih se ovaj koncert nije smio propustiti, jer takvih prilika nema mnogo, a Fish sa svojom skupinom vrlo rijetko zalazi izvan područja zapadne i sjeverne Europe.

Stoga smo se već rano ujutro zaputili prema cilju te bez većih zapleta i duljih zaustavljanja stigli u Augsburg, slikovit i ugodan njemački gradić blizu Münchena, koji nas je silno iznenadio svojom domaćom atmosferom. Nakon kraćeg razgledavanja situacije bez puno razmišljanja uputili smo se prema klubu Spectrum, koncertnoj dvorani koja je izvana izgledala tek malo većom od obične gostionice, no kako se kasnije pokazalo, bila je posve dovoljno velika za potrebe koncerta. Pokupili smo sve potrebno za moguće potpise i intervju te pobožno se nadali da ćemo prije koncerta uspjeti napraviti intervju s legendarnim pjevačem. Pred ulazom u dvoranu još nikoga nije bilo pa smo odlučili provirivati iza vrata dvorane koja su vodila prema pozornici. Tamo su roadieji već istovarivali i pripremali instrumente i ostalu opremu. Pomalo nas je negativno iznenadio pogled na postavljene stolove u blizini pozornice, koji nam na sreću usred koncerta nisu smetali. Nakon razgledavanja dvorane i dugotrajnog čekanja ipak smo se uspjeli dogovoriti za intervju. Otišli smo na dvorište iza dvorane i na klupici ugledali dvometraša moćne građe koji je upravo jeo sendvič i u tom trenutku nam je bilo jasno tko sjedi pred nama. Nakon obavljenog intervjua u kojem smo Fisha upoznali kao umjetnika koji nije samo izvrstan glazbenik, pjevač i glumac, nego i čovjek izuzetnog srca i inteligencije, namjeravali smo se prije koncerta uputiti na kraću šetnju gradskim ulicama. Dok tako stojimo na pješačkom prijelazu, odjednom se pred nama, glej čuda, stvori Fish! Očito je zaključio da mu se sviđa naše društvo pa smo zajedno krenuli gradskim ulicama. Bila je to prilično neobična družina, jer je većina nas još uvijek bila u stanju nevjerice da razgovara s jednim od svojih najdražih glazbenika. Moram priznati da sam duboko u sebi imao cijeli niz pitanja za njega, ali mi zbog uzbuđenja riječi jednostavno nisu izlazile iz usta. Osim toga, moguća pitanja vezana uz njegovu solo karijeru i Marillion u tom mi se trenutku jednostavno nisu činila prikladnima. Usput smo svratili i u cvjećarnicu jer je Fish strastven vrtlar koji ne propušta priliku da u svakom gradu koji posjeti obiđe najbližu cvjećarnicu. Usput nam je zanesenо pričao kako namjerava kod kuće uzgojiti šparoge te o očinskim problemima koje ima sa svojom 15-godišnjom kćeri. Potom smo sjeli ispred lokala i počeli razgovarati o svemu i svačemu, ne samo o glazbi. Fish se očekivano pokazao kao vrlo zanimljiv sugovornik, pun pitanja o nama i o mjestu odakle dolazimo. Njegova pristupačnost bila je naprosto nevjerojatna. Na njemu se ne primjećuje baš ništa zvjezdano i više je nego očito da na to danas gleda gotovo s prezirom, jer je od svojih vremena s Marillion mnogočemu naučio. Iako još uvijek u umjerenim količinama rado popije vrčić-dva (tijekom razgovora popio je samo jedno pivo), Fishov tipično rockerski način života odavno je prošlost. Svojih slavnih dana s Marillion ne sjeća se rado. Pokvareni menadžeri otuđili su ga od glazbe i biti skupine. Svoje je tada dodala i iznenadna slava, koju si navodno nikako nije priželjkivao, iako je po naravi uživatelj. Zato je napravio temeljit zaokret i sada sve poslove vezane uz svoju solo karijeru i skupinu vodi sam te preko samizdavaštva ima potpunu kontrolu nad svim svojim izdanjima. Ispričao nam je i kako je sa svojom skupinom 1996. nastupio u Bosni, samo godinu dana nakon završetka rata, i da je to vjerojatno bio njegov najdraži koncert uopće, odnosno koncert koji mu je najviše ostao u sjećanju. Razgovor je ponovno skrenuo i na stvari koje nisu povezane s glazbom. Između ostalog na nogomet i nedavnu utakmicu između Škotske i Slovenije. Pa o znamenitostima naših zemalja. Razgovor je završio tako da smo Fisha pozvali da nam se jednom javi, što je on rado prihvatio. Vjerojatno bi za stolom ostao i duže da mu se nije žurilo na pripremu prije početka koncerta do kojeg nije bilo više daleko. Poželjeli smo si međusobno svu sreću i oprostili se (do početka koncerta). Bilo je teško povjerovati – sjediti s legendom progresivnog rocka uz piće svakako nije nešto što bi se događalo svaki dan.

Dok smo se tako puni dubokih dojmova vraćali prema dvorani, ponovno nas je zadesio šok. Kao da smo bili mentalno povezani, u istom trenutku iza nas je preko prijelaza došao Fish noseći u rukama tri velike gajbe pića, za članove skupine i pratnju, kako se kasnije pokazalo tijekom koncerta. Kako se već dosta žurio, brzo nas je pozdravio i hitro se izgubio prema ulazu. Svijet koji se u međuvremenu polako počeo okupljati pred ulazom u dvoranu ostao je, dok je prolazio pokraj njih, posve hladan i ravnodušan te se nije ni obazirao na njega! Poslovična njemačka hladnoća ovaj se put pokazala u punom sjaju. I mi smo se usmjerili prema ulaznim vratima jer do početka koncerta doista nije bilo još puno vremena. Prije toga smo pogledali izuzetno bogat “merchandise” koji se doslovno savijao od raznoraznih majica, CD-ova i DVD-ova. Posebno je mamljiv bio “Curtain Call”, set od tri dvostruka koncertna albuma Marillion, za neskromnih 60 eura. Novog DVD-a s aktualne turneje nije bilo. Kad smo se vratili u dvoranu, ona se još punila, a stolovi pred pozornicom bili su već dupkom puni. Svijet se prije koncerta opskrbljivao pizzama i pivom i isprva se nekako činilo da su na koncert došli samo slušati popratnu glazbu uz objed i čavrljanje s kolegama, a ne na koncert glazbenika koji je 80-ih posredno pomogao uskrsnuti progresivni rock i kojeg su mnogi tada proglašavali nasljednikom Petera Gabriela.

Nažalost, pred našim novim prijateljem bio je još i predgrupa. Preciznije, neka djevojčica simpatična izgleda s akustičnom gitarom, čijeg se imena nažalost ne sjećam, a koja je imala tu smolu da s svojim inače simpatičnim nastupom u glazbenom smislu nikako nije pripadala na ovaj koncert. Pokazala je doduše da posjeduje određeni glazbeni talent, osobito što se tiče pjevanja, ali je njezin vrlo hrabar solistički nastup već nakon nekoliko minuta počeo dosađivati repetitivnošću i klišejiziranošću. Na svoj je način ipak korektno odradila nastup i zahvalila Fishu koji joj je omogućio mjesto predgrupe na svojoj turneji. Da, Fish doista ima zlatno srce kad ju je povesti sa sobom na turneju. Iako ne odobravam njegov izbor (bilo koje) predgrupe, ipak je bolje da je izabrao nju nego kakve lokalne “heroje”. Doduše, nije tajna da Fish na svojim koncertima u maniri Petera Gabriela i Pink Floyda rado koristi pjevačice na pratećim vokalima (i moram priznati, vrlo uspješno), ali obično samo u većim dvoranama, tako da je strah nekih od mogućeg djevojčinog ponovnog nastupa usred Fishova nastupa bio posve suvišan, iako ne sumnjam da bi se njezin prateći vokal dobro uklopio u većinu njegovih solo djela. Nakon koncerta smo je ponovno zatekli kod “merchandisea” gdje je, među ostalim, prodavala i svoj solo album.

Atmosfera prije Fishova nastupa bila je do tada već do kraja užarena i nestrpljivo smo čekali da se sa svojom skupinom, u kojoj su bili još dugogodišnji gitarist Frank Usher, drugi gitarist Andy Trill, klavijaturist Tony Turnell, basist Steve Vantsis i bubnjar Dave Innes, koji je nedavno zamijenio Johna Tonksa, pojavi na pozornici. Njegova odluka da u skupini ima dva gitarista nije bila iznenađenje jer si je navodno poželio dodati drugačije, dodatne teksture na gitari i tako donekle preoblikovati klasike Marillion, ali i svoja solo djela. Svakako dobar potez, jer od Fisha nisam ni želio da cijeli “Misplaced Childhood” odsvira kao potpunu kopiju studijske verzije. Taj njegov progresivni potez, da mu doda još malo duše svoje skupine, treba samo pozdraviti.

Fish je na pozornicu stupio umotan u palestinski šal, inače njegov obvezni rekvizit još od prvih koncertnih nastupa s Marillion. To je ujedno i sve što je nakon ovih godina ostalo od njegovih “Gabrielovskih” rekvizita, jer čovjek je napokon navršio već 48 proljeća i vjerojatno bi bilo pomalo neobično da se na pozornici pojavi našminkan kao dvorska luda s naslovnica Marillion ili s keltskom maskom kao što je to činio nekoć. Koncert je otvorio napetom “Big Wedge”, potencijalnim hitom s njegova prvog albuma “Vigil In a Wilderness of Mirrors” (1990). Iako uz refren nije bilo ženskih pratećih vokala, koji su karakteristični za studijsku verziju, odsvirana je na izvanrednoj razini, a prateće vokale smo svejedno na neki način nadomjestili mi iz publike. Fish je odmah dokazao da je izvrstan pozornički glumac koji se potpuno uživi u nastup i sve nas je oduševio svojim izravnim i iskrenim kontaktom s publikom. Tijekom progresivnije usmjerene “Moving Targets” (Field Of Crows, 2004) u jednom je dijelu, primjerice, glumio pucanje iz puške i potpuno se umotao u svoj palestinski šal. Od instrumentalista me je tu najviše oduševio basist Vantsis svojom nagruvanom linijom basa, a inače je tu Fish pri pjevanju prvi put pokazao svoju dramatičnu stranu, koja se tijekom godina jedva ikako smanjila. Dramatični instrumentalni izlaz pjesme poslužio je ono najbolje što krasi Fisha i njegovu skupinu. Nakon te skladbe nije zaboravio spomenuti ni svoje “nove prijatelje iz Slovenije” i sva se pozornost publike na trenutak usmjerila prema nama. Fishov hard rockerski obojeni prog posebno je došao do izražaja na odličnoj “Brother 52” (Sunsets On Empire, 1996), gdje je usred nastupa izazvao obilje smijeha kad je tijekom instrumentalne sekcije preko mobitela nazvao svojeg oca, koji je upravo slavio rođendan. Fish nam je prije nego što ga je nazvao dao “upute” i kad nam je namignuo, zapjevali smo “happy birthday”. Pozivanje preko mobitela usred koncerta inače je praksa koju rado koristi osobito Ian Anderson (Jethro Tull), ali Fishova vrlo duhovita gesta djelovala je posve iskreno. U toj je skladbi osobito dopadljiv bio završni instrumentalni dio, koji ima keltski umetak, nešto što Fish rado koristi u svojim pjesmama i gdje su oba gitarista, osobito Trill sa svojim solažama, prvi put oduševila. Sa “Sunsets On Empire” slijedila je još i “Goldfish and Clowns”, pjesma srednjeg tempa koja je oduševila Fishovim vokalnim akrobacijama, osobito promjenama njegove boje glasa, te odličnim solažama obaju gitarista. Vrhunac Fishove solo set liste bila je nedvojbeno odlična izvedba “Raingods Dancing”, inače središnjeg dijela epa “Plague of Ghosts” (Raingods With Zippos, 1999), koji je inače podijeljen na šest međusobno povezanih skladbi koje bi, da su snimljene u jednom komadu, dale 25-minutni ep. Svakako je riječ o njegovu najambicioznijem solo djelu, kao što je i sam rekao tijekom intervjua. Sa svojim dramatičnim refrenom i epskom linijom ta je pjesma pošteno podigla atmosferu u dvorani. Glavni gitarist Frank Usher tu je ponovno oduševio svojom izvrsnom i originalnom solažom. To je moja najdraža Fishova solo skladba (zapravo cijela suita, ali to je pak njezin najbolji dio) pa sam bio posebno sretan što su je izveli. “Raingods Dancing” izravno se prelila u završni dio suite “Wake Up Call (Make It Happen)”, koja je, kao i na albumu, zaključila suitu. Ta je skladba izazvala antiklimaks svoje prethodnice i svojim floydovskim pasažama na gitari i klavijaturama pobrinula se da se atmosfera u dvorani zaljulja u neku drugu dimenziju. Fish je tako dao do znanja svima koji ga ne poznaju kao solo glazbenika da je sposoban itekako stvarati progresivne epove kad mu se prohtije. Tijekom “Innocent Party” (Field Of Crows, 2004) opet su došli do izražaja njegovi hardrockerski glazbeni elementi jer je ta skladba jedna od njegovih najtvrđih, a istodobno ima izuzetno epski refren. Time je već na granici prog metala. Gotovo isto bi se moglo reći i za “Long Cold Day” (Fellini Days, 2001), koja ima izrazito sirov zvuk gitara, no potom joj se atmosfera potpuno promijeni. Tu se Fish iskazao svojom čudesnom, duboko osobnom interpretacijom, koja je u trenutku nastanka te pjesme vjerojatno bila posljedica slomljenog srca. “Credo” (Internal Exile, 1991), jedna od njegovih najomiljenijih solo pjesama, bila je čudesan završetak prvog dijela koncerta, gdje se glavni refren stupnjevao sve dok s pozornice nisu otišli svi glazbenici s Fishom na čelu. Svijet je složno skandirao “Credo” i Fish je bio više nego zadovoljan odazivom. Potom je pjevanje potpuno prepustio publici, dok je sam otišao s pozornice. Pojedini članovi postupno su slijedili njegov primjer tako da je svaki na svom instrumentu nastavio ritam uz pjevanje publike. Posljednji je s pozornice otišao bubnjar Innes, koji si je gotovo priuštio manju solo točku jer ga je energija publike očito povukla za sobom. Fish se odlučio za vrlo domišljat potez. Svoj je koncert podijelio na dva dijela. U prvom je za zagrijavanje odsvirao svoja najpoznatija solo djela, osobito ona s više hard rockerskog naboja, koja su dodobra zagrijala publiku, a ono najbolje, to jest izvedbu “Misplaced Childhood” i ostalih klasika Marillion, sačuvao za drugi dio, kad je atmosfera već bila dodobra užarena. Tako je uspio zadržati pažnju onih koji dobro ne poznaju njegova solo djela te ih je ostavio u napetom iščekivanju glavnog dijela koncerta.

Približavao se vrhunac koncerta i atmosfera u dvorani dosegla je vrhunac. Rossinijeva “La Gazza Ladra” bila je snimljeni intro koji je svim “poznavateljima” Marillion najavio da sad ide ozbiljno. Dramatični uvod na klavijaturama najavio je početak s “Pseudo Silk Kimono”. Fish je u svoj svojoj vokalnoj melankoliji u najboljem stilu otvorio pozornicu za sljedeću skladbu, koju poznaje i dosta onih koji glazbu Marillion inače ne poznaju i kreću se u komercijalnijim glazbenim vodama. Slijedila je naime “Kayleigh”, najveći hit skupine i ujedno njihova najpoznatija skladba. Tada je publika eksplodirala od oduševljenja i bio sam silno iznenađen činjenicom da je većina u prvim redovima znala napamet pjevati gotovo cijele tekstove s albuma. Trill je tu u središnjem rifu i solažama posve uspio uhvatiti Rotheryjev duh, dok je Usher oduševljavao svojim solističkim dodacima kojih na originalu nema. Ta je skladba naprosto stvorena za Fisha i možda na najbolji način odslikava njegovu osobnost, no barem onog Fisha kakvog ćemo pamtiti iz Marillion – “opskurnog škotskog pjesnika slomljenog srca”. Slijedila je “Lavender”, također veliki hit, gdje je Fish pokazao jedan od najboljih vokalnih trenutaka na cijelom koncertu. Zanimljivo kako je pri izvođenju klasika Marillion njegov vokal primjetno postao još dramatičniji i proživljeniji nego u prvom dijelu koncerta. Na trenutak, ako ste zatvorili oči, doista se činilo da ste na nekom koncertu Marillion usred 80-ih, usprkos dodatnoj gitari. Slijedila je dramatična “Bitter Suite”, gdje su u uvodu Fishove glumačke sposobnosti i njegovi izuzetni recitali došli do punog izražaja. Kad je tako u uvodu skladbe sjedio zguren pred bubnjevima i držao se za glavu, doista je djelovao kao hrpa jada kojoj se upravo slomilo srce. Posebno me zanimalo kako će se na tom odličnom epu snaći gitaristi, koji su imali tešku zadaću oživjeti čaroliju nenadmašnih Rotheryjevih atmosferičnih solaža. Oboje su iznimno pozitivno iznenadili. Jedan od vrhunaca zasigurno je bio “Heart of Lothian”, koju je Fish otpjevao kao što zna samo on, posve vjerno studijskoj verziji. Ostali glazbenici oduševili su osobito u melodičnom prijelazu, osobito klavijaturist i oba gitarista, koji su tu u solažama iznimno uspješno harmonizirali međusobno. Zajedno smo pjevali glavni refren i tu je Fish prvi put isprobao koja je polovica publike više “unutra”. Slijedile su dvije kraće, ali izuzetno atmosferične skladbe. Do krajnjih granica dramatična “Waterhole (Expresso Bongo)” pošteno je uzburkala atmosferu u dvorani, dok je “Lords of the Backstage” još pojačala napetost u dvorani Fishovim vokalnim igrama. Napetost je iznenada popustila s “Blind Curve”, koja je odsvirana u svoj svojoj epskoj veličanstvenosti. Oba su gitarista ponovno oduševila solažama koje je svojedobno izvodio Rothery. Tijekom središnjeg melankoličnog dijela Fish je ponovno oduševio svojom vokalnom i glumačkom igrom kad je među recitalima “I’ve never been so wasted” i “I can sense a child” ponovno prikazao čovjeka kojem se pred očima ruši njegov svijet nakon što je zatajio dijete u sebi. Posebno je bio dramatičan dio kad je stupnjevao riječ “childhood”, čemu je slijedila odlična Turnellova solaža na klavijaturama u kojoj mu je uspjelo uhvatiti duh Marka Kellyja, a istodobno dodati nešto svoje, kao i oba gitarista. Za mene je zasigurno jedan od vrhunaca bio “Childhoods End?”. Jedna od mojih najdražih skladbi Marillion, koja me iznova kad je čujem presiječe svojom atmosferom, koja zvuči kao ono iskreno otkrovenje kad čovjek u sebi iznova otkrije dijete koje je zatajio i shvati da djetinjstvu nikad nije kraj – “there’s no childhoods end!” “White Feather” je svojim optimističnim ugođajem, izuzetnom porukom (jedan od najboljih Fishovih tekstova) i stupnjevanjem glavnog refrena zaključila nezaboravnu interpretaciju legendarnog albuma. Ta je za mene čak nadmašila sva očekivanja. “They call me the Fish” i slijedio je privremeni oproštaj.

Ubrzo je slijedio prvi bis s dva nezaboravna klasika Marillion. Na pozornicu se Fish vratio odjeven u dres škotske nogometne reprezentacije te se zapitao kako je moguće da si većina domaćih, to jest Nijemaca, neće moći priuštiti odlazak na
ovogodišnje svjetsko prvenstvo u nogometu, koje će ove godine biti kod njih. Sljedeću skladbu, koja govori o stranputicama slave i pretjeranog pijenja, posvetio je svim nogometnim navijačima i pivskoj braći u dvorani. Nije bilo teško pogoditi o kojoj je skladbi riječ i slijedio je “Incommunicado” (Clutching At Straws, 1987), koja je svojim izrazito navijenim ritmom
ponovno podigla temperaturu u dvorani. Kao najduhovitija tvorevina Marillion mi pri svakom slušanju pred očima nacrta onaj nezaboravni video, po mom mišljenju njihov najbolji, gdje Fish kao glumac blista u ulozi pijanca, a na kraju svi članovi Marillion zagrljeni plešu “kolo”. I tako je bilo i ovaj put, samo što su Fish i članovi skupine na kraju skladbe uz stupnjevanje glavnog refrena zaplesali kolo s čašama punim koktela, kojeg je bilo napretek jer su konobarice cijelo vrijeme koncerta šetale od pozornice prema šanku. Ugođaj “Clutching At Straws” bio je tako savršen. Svoj trenutak pozornosti tada je dobio i najmlađi posjetitelj koncerta, Teodor iz Rumunjske, kojeg je Fish pozvao kar na pozornicu i poklonio mu mikrofon. Osim toga, to je bila vrlo simbolična gesta koja se izvrsno uklopila u koncept “Misplaced Childhood”, zaboravljenog djetinjstva, i tako je taj dječak na koncertu na neki način oživio glavnog junaka tog albuma, kojeg je inače na naslovnici prikazao Robert Mead. Hm, možda samo ja u svakoj stvari tražim neku simboliku? Slijedio je izravni nastavak s “Marquet Square Heroes”, legendarnim prvim singlom Marillion iz 1982. Uz njegove prve taktove i izbijanje energije koje je slijedilo konačno su oživjeli i oni “pospanci” u prvim redovima koji su do tada već od umora obamrli. Pokraj mene je naime iznenada počeo skakati i pjevati neki čovjek koji je inače većinu koncerta bio prilično stoičan. Uz ta dva klasika posebno bih pohvalio klavijaturista kojem je uspjelo uhvatiti autentični Kellyjev zvuk klavijatura iz 80-ih. Slijedio je još i drugi bis s nezaboravnim epom “Fugazi” s istoimenog albuma Marillion iz 1984. Izvedba tog epa bila je vrhunska i nenadmašna u svoj Fishovoj dramatičnosti i riječima ju je teško opisati. Bolju pjesmu za završetak koncerta jednostavno nije mogao izabrati i kad je koncerta bilo kraja, neki smo još uvijek ostali sa željom za još kojim bisom.

Što reći nakon svega? Iako gitaristima nije posve uspjelo uhvatiti Rotheryjevu sofisticiranost, oduševili su gotovo besprijekornom tehničkom izvedbom i originalnim dodacima u solažama. Fishova odluka o dvojici gitarista, što je doduše promijenilo osnovni zvuk skladbi, a istodobno im dodalo nešto novo, pokazala se posrećenom. Fish nas je također posve uvjerio. Nakon svih ovih godina vokalno je još uvijek u odličnoj formi i njegov je vokal izgubio tek malo negdašnje šarolikosti. Jedva se primjećuje samo to da je s godinama izgubio nešto one dramatično zlobne oštrine kojoj je zato dodao zrelost. Pozorničke karizme mu također još uvijek nikad ne nedostaje. Njegovi recitali usred pojedinih skladbi bili su također posebno doživljaj. Mogu reći da je izvedba legendarnog albuma nadmašila sva očekivanja. Isto vrijedi za cijeli koncertni nastup. Odaziv publike bio je usprkos stolcima i stalnom točenju pića tijekom njega korektan. Euforija je cijelo vrijeme bila u razumnim granicama i svako guranje bilo je isključeno s obzirom na to da su publiku činili ljudi zrelih godina. U nekim su me slučajevima svojim odazivom čak pozitivno iznenadili. I to ne samo tijekom izvođenja klasika Marillion.

Legendarni koncept tako je pred našim očima ponovno oživio. Svaki bi ljubitelj Marillion trebao barem jednom otići na Fishov koncert jer osim nezaboravnog solo nastupa i vrlo dopadljivih solo djela on još uvijek na vrhunski način svira djela koja su Marillion vjerojatno već odavno zaboravili svirati. Bio je to koncert kojeg ćemo se članovi RockLinea još dugo sjećati i čuvati ga u najboljem sjećanju. Jednostavno ne nalazim dovoljno riječi da opišem sve nakupljene dojmove koji su u meni ostali još nekoliko dana nakon koncerta. Svakako se nadam da je ovo bio tek početak našeg koncertnog i prijateljskog druženja s “ocem” neo-progresivnog rocka; škotskim divom nježnog srca i oštrog pera. Sva zahvala za nezaboravno doživljaj prije i tijekom koncerta ide tom velikom glazbeniku još većeg srca. Svi vi koji ste željeli prisustvovati ovom koncertu, ali ste se zbog određenih razloga morali odreći, za utjehu zapamtite – “there is no childhoods end!”

autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Bojan Horvat

1.) Big Wedge
2.) Moving Targets
3.) Brother 52
4.) Goldfish and Clowns
5.) Raingods Dancing
6.) Wake Up Call (Make It Happen)
7.) Innocent Party
8.) Long Cold Day
9.) Credo
—zaključak prvog dijela koncerta—
10.) Pseudo Silk Kimono
11.) Kayleigh
12.) Lavender
13.) Bitter Suite: Brief Encounter/Lost Weekend/Blue Angel
14.) Heart of Lothian: Wide Boy/Curtain Call
15.) Waterhole (Expresso Bongo)
16.) Lords of the Backstage
17.) Blind Curve: Vocal Under a Bloodlight/Passing Strangers/Mylo/Perimeter Walk/Threshold
18.) Childhoods End?
19.) White Feather
—prvi bis—
20.) Incommunicado
21.) Market Square Heroes
—drugi bis—
22.) Fugazi