Lokacija: Graz / Orpheum Teater / Austrija
Datum: 24.04.2016
Ako slušaš progresivni rock, danas je ime Steven Wilson teško zaobići, pa makar se kleo samo u stari progresivni rock. Steven Wilson je naime ime koje inzistira na tome da progresivni rock još nije izgubio svoju kreativnost i otvorenost, što se kod njega vidi u jedinstvenom spajanju novog i starog stila. Steven Wilson karijeru je izgradio s kultnim sastavom Porcupine Tree, no posljednjih se godina posvetio solo karijeri, u kojoj nastavlja svoju misiju, širi svoju viziju i naravno pokazuje univerzalnost progresivnog rocka. Njegova se radoholičnost vidi u uspješnoj solo karijeri, zbog koje je do daljnjega jednostavno odbacio Porcupine Tree i još bezbroj drugih projekata. Svaki je album poseban i nakon svih tih godina Wilson je ostao nepredvidiv i na vrhuncu snage, što se vidi u redovitom izdavanju albuma i stalnim turnejama. Wilson svake godine posjeti našu blizinu, gdje temeljito predstavi svoj rad. Pritom mu naravno pomaže profesionalna ekipa, na koju se Wilson uvijek može osloniti.
Godine 2015. Wilson je izdao ponovno dobro primljen album Hand. Cannot. Erase., koji je odlučio promovirati i 2016. U drugom ciklusu europske turneje Wilson se tako opet zaustavio u našoj blizini, točnije u austrijskom Grazu u ugodnoj dvorani Orpheum.
Sat je otkucao osam, projekcije su prikazivale svjetla u stambenoj zgradi koja su se polako gasila, a nekoliko minuta poslije kao prvi je na pozornicu izašao izvanredni klavijaturist Adam Holzman, koji je nježnim klavirskim uvodom otvorio dugu epopeju što je započela u cijelosti odsviranim prije spomenutim aktualnim albumom. Nakon toga na pozornicu su izašli Steven Wilson, basist Nick Beggs, gitarist David Kilminster te bubnjar Craig Blundell. Sastav je odsvirao prvu dugu skladbu 3 Years Older, koja je odlično pokazala uigranost grupe. No ni bilo nikakvih sumnji. Gitarist David Kilminster, koji je između ostalog svirao na turneji The Wall Rogera Watersa, odlično je preuzeo ulogu ludog profesora Guthrieja Govana, koji je izostao zbog turneje s Hansom Zimmerom. Možda je Kilminster imao malo drukčiji zvuk, ali nikakvih odstupanja nije bilo moguće primijetiti. Bubnjar Craig Blundell pak je naučio i one teške dionice Marca Minnemanna, koji je također izostao zbog drugih projekata. Nakon toga Steven Wilson prvi je put i progovorio te najavio izrazito dug show sastavljen od dva dijela. Ponajprije je rado zafrkavao i svojim cinizmom nekoliko puta nasmijao cijelu dvoranu. Kod skladbe Hand. Cannot. Erase malo je zapelo jer Wilsonu nije radila gitara, a njegov je tehničar kroz cijelu skladbu pokušavao ispraviti kvar. Skladba je ipak odsvirana do kraja, a Wilsonovu je gitaru lukavo prekrio Kilminster. Wilson se ispričao za incident i nastavio sa svojim setom. Prije skladbe Routine, koja je doista tužne naravi, ponovno se našalio na vlastiti račun da je nesretni gad, no zatim je i objasnio kako tugu tumači kroz umjetnost i pokušava joj dati posebne dimenzije, za što je Routine odličan primjer. Prije nego što je sastav uopće odsvirao skladbu, Wilson je još rekao da pjevačice Ninet Tayeb, koja pjeva na studijskom snimku, nema s njima na turneji, i dodao: »Ninet je inače tu, čut ćete je uz pomoć Appleove tehnologije.« Iako Tayeb doista nije bilo na pozornici, učinak skladbe Routine postigao je svoj cilj, a za dodatak se naravno na videozaslonu vrtio i tužni videospot. Wilson i ekipa neprestano su potvrđivali svoju vrhunsku formu, a skladbama Home Invasion i Regret #9, koje su bile povezane u jednu, pokazali su izvanrednu tehničku potkovanost i mnogo znanja, pri čemu su se članovi istaknuli svojim solo ubačajima. Zatim je slijedilo kratko smirenje skladbom Transcience, u kojoj je uz akustičnu gitaru dodatno prihvatio Nick Beggs, što je bio već četvrti instrument na kojem je svirao na ovom koncertu. Naravno, bio je prije svega basist, koji je prihvatio i chapman stick, zasvirao je i nešto malo na klavir, koji je bio namijenjen Wilsonu kad nije svirao gitaru ili bas. Beggs je između ostalog doprinio i mnogo vokala. Ovdje treba još spomenuti da je Wilson svirao bas, a Beggs chapman stick, kad bi došlo do nekog udarnijeg dijela, čime je zvučna slika bila još bolje dopunjena. Nedvojbeno je Wilson osoba koja u svoj live nastup ulaže ogroman trud. Vratimo li se koncertu, sastav je nakon spomenute omekšane skladbe poslužio vjerojatno najraznovrsniju skladbu aktualnog albuma, Ancestral. Njome naime Wilson konkretno obuhvaća elemente progresivnog i psihodeličnog rocka, a pred kraj slijedi snažan distorzirani dio koji je poprilično metalski obojen. Tu je bubnjar Blundell naravno definitivno ušutkao skeptike, kad je izvrsnim prijelazima i brzim reakcijama skladbu doveo do vrhunca. Skladbom Happy Returns Wilson je repertoaru dodao tek nešto veselije. Skladba naime djeluje prilično slično Trains od Porcupine Tree; zarazna je, pjevna i nekompleksna. Sastav je nakon toga napustio pozornicu, ostao je samo klavijaturist Adam Holzman, koji je ukratko zaključio prvi set. Uslijedila je dvadesetminutna pauza, a nakon nje Wilson je obećao skladbe s prethodnih albuma.
Wilson i ekipa drugi su dio koncerta započeli skladbom Dark Matter, kojom su oduševili ponajprije strastvene obožavatelje Porcupine Tree. Skladba naime potječe iz ranog razdoblja Porcupine Tree, kad je sastav stavljao naglasak na psihodeličniji rock. Zatim je Wilson odsvirao skladbu Harmony Korine, čime se dotaknuo prvog albuma svoje solo karijere, koji se blago razlikuje od trenutačnih albuma. Wilson je ove godine izdao i EP 4½, koji služi kao međuizdanje između aktualnog albuma i novog albuma, koji će vjerojatno biti dostupan negdje iduće godine. Riječ je o skladbama koje nekako nisu stigle na album, odnosno nisu bile dovoljno prikladne za album. Iako bi moglo biti riječ samo o b-sides skladbama, Wilson je odsviranom My Book of Regrets dokazao upravo suprotno. Skladba je raznolika, ističu se solo ubačaji, a istodobno je nepredvidiva. Skladbom Index Wilson se dotaknuo i prilično napornog, ali istodobno vrlo neobičnog albuma Grace for Drowning. Možda Index i nije bio najbolji primjer, jer se album može pohvaliti nekim doista odličnim skladbama. Slijedila je opet duga najava, u kojoj je Steven Wilson rekao da su od početka ove duge turneje umrla dva njegova najveća idola, David Bowie i Prince. Bowieju se poklonio skladbom Lazarus od Porcupine Tree, pri čemu je naveo da je Bowie na svom posljednjem albumu skladbu nazvao upravo Lazarus. Tom su skladbom napokon na red došli oni poznavatelji Porcupine Tree koji se kunu u emotivnije skladbe sastava. Slično je bilo i s tužnijom skladbom Don’t Hate Me. Zatim je pred pozornicu pala zavjesa, što je u Wilsonovu repertoaru postalo stalnica. Prozirnom se zavjesom naime sastav povlači u pozadinu, a istodobno daje prednost projekcijama. Skladbom Vermillioncore postigli su izniman učinak psihodeličnosti, a trenutačno je djelovalo kao da je sastav za uzor uzeo neki space rock bend. Slijedila je još skladba Porcupine Tree Sleep Together. Atmosferična, melankolična skladba iza zavjese postigla je poseban učinak, a istodobno je dala do znanja da Wilson želi na koncertu prikazati skladbu u nekoj posebnoj namjeni. Nakon njezina završetka zavjesa je pala, a sastav je ponovno napustio pozornicu.
Pljesak je bio dug, a Wilson se nakon kratke stanke vratio još za zaključak ovog dugog, epskog koncerta. U svom je obraćanju rekao da mu je Prince bio jedan od najvažnijih idola u karijeri. Da ga ne bi krivo shvatili, dodao je da je naravno slušao i Genesis, koji su mu bili »jebeno neseksi« jer su pjevali između ostalog o povrću. O Princeu je pak sve objasnio u superlativima i najavio obradu Sign “☮” the Times, kojom se poklonio svom idolu. Iako Wilson ne može pjevati kao Prince, skladba je bila izvrsno odsvirana. Između ostalog treba istaknuti da je sastav skladbu počeo svirati nedavno na turneji, tako da ju je mogao uvježbati prije nastupa. Osim toga Wilson je skladbi dodao svoj stilski pečat, što je vrijedno svakog poštovanja. Slijedile su još dvije skladbe, jedna vesela i jedna tužna. Wilson je tijekom koncerta ocijenio i publiku, pri čemu je naglasio da je ne može definirati, što je u najgorem slučaju plus, jer ni njegovu glazbu nije moguće odmah definirati. Dodao je i šalu na račun metalaca, kojih je na bečkom koncertu bilo poprilično i svi su bili bradati dugokosi s groznim majicama. Nekoliko je metalaca doista bilo prisutno i na ovom koncertu. Dva su korenjaka čak vrtjela svojom kosom tijekom udarnih dijelova i time dokazivala svoju pripadnost, što je na kraju ispalo doslovno smiješno. Vratimo li se samom koncertu, Wilson je ponudio skladbu The Sound of Muzak od Porcupine Tree, za koju je rekao da mogu pjevati uz njega jer je riječ o jednoj od njegovih rijetkih jednostavnih i »catchy« skladbi. Zaključak skladbom The Raven That Refused to Sing bio je nedvojbeno tužan, ali istodobno lijep. Nažalost, to je bila i jedina skladba s prethodnog fenomenalnog albuma, što možda baš nije zadovoljilo one koji se kunu u taj album.
Na sam se koncert ne može požaliti. Steven Wilson s ekipom odsvirao je trosatni koncert, pa iako je na ovom koncertu bila najmanja posjećenost na ovoj turneji, nije se moglo primijetiti da je Wilson uložio manje truda i sve skupa odsvirao rutinskije. To je dokazivala i njegova energičnost i vokal, koji ga je tjerao do krajnjih granica mogućnosti. Svakako je Steven Wilson u grazkom Orpheumu pobrinuo da posjetitelj vrlo dobro zapamti njegov koncert. S izvanrednim glazbenicima, projekcijama, odličnom pozornicom osvjetljenja te raznolikim i epskim skladbama njegov je koncert bio pravcati mali spektakl.
autor: Primož Novak
fotografije: Anja Ivanovič
Setlista:
Set 1 (Hand. Cannot. Erase.):
1. First Regret
2. 3 Years Older
3. Hand Cannot Erase
4. Perfect Life
5. Routine
6. Home Invasion
7. Regret #9
8. Transience
9. Ancestral
10. Happy Returns
11. Ascendant Here On…
Set 2:
12. Dark Matter
13. Harmony Korine
14. My Book of Regrets
16. Index
17. Lazarus
18. Don’t Hate Me
19. Vermillioncore
20. Sleep Together
—dodatek—
21. Sign “☮” the Times
22. The Sound of Muzak
23. The Raven That Refused to Sing
