Izdavač: Escape Records
Datum izlaska: 29. 9. 2023.
Produkcija: Simon Jovanovič
Trajanje albuma: 53.34 min
Žanr: Progressive Metal/Heavy Metal
Ocjena: 10/10
Dino Jelusić ne treba posebno predstavljanje. Hrvatski hard rock i heavy metal pjevač se u kratkom vremenu uspeo među šačicu najcjenjenijih vokalista svoje generacije, a to mu je donijelo stalno članstvo kod nikoga drugog nego kod Whitesnake. Time je rečeno sve. Coverdale je oduvijek birao samo najbolje od najboljih.
Sudeći po prvom odlomku ove recenzije, čovjek bi pomislio da su Jelusick osuvremenjena hard rock revival ekipa, ali nije tako. Puno su oštriji i naoštreniji nego što bi netko očekivao. Pa i metalski navampireni. Već uvodna Reign Of Vultures otkriva bit cijele priče o Jelusick. Čovjek se ne vara previše kad kroz izvedbu te skladbe prizove žanrovske asocijacije na progresivni metal. Iz toga slijedi da je album »Follow The Blind Man« svoja vrsta zvijeri i da su Jelusick drukčija glazbena priča, s vlastitim prepoznatljivim glazbenim identitetom.
Jelusick su kvartet. Bez posebnih gostiju. Dino ih je, s obzirom na svoj ugled, mogao privući na suradnju, ali to nije učinio. Album »Follow the Blind Man« zato je djelo purizma jednog kvarteta u 110-postotnom izdanju. Glazbenici koji okružuju njegov moćan i prodoran, a nadasve zarazan vokal, koji ti odmah zalazi pod kožu, tehnički su temeljito iskovani do savršenstva. Bez obzira na to što je pred nama debi, na njemu se osjeti da je ekipa zajedno već dugo i da svi sudionici na albumu imaju konkretan kilometraž prijeđenog glazbenog puta. Dobrih 53 minute glazbe doista je vrhunski položeno na zvučni nosač. Skladbe prati savršena narav komponiranja. Gradacijski rast atmosfere iz strofe preko pred-refrena u refren prisutan je cijelo vrijeme. Kvartet diše na istoj frekvenciji. Složno. No »Follow the Blind Man« je nadasve mračan album. U skladu s vremenima u kojima se nalazimo i u kojima čovječanstvo, kako izgleda, nezaustavljivo i ravno s glavom juri u okrilje apokalipse.
»Follow the Blind Man« spaja inače klasične elemente hard rocka i heavy metala, ali posjeduje (očekivano) moderan pristup (produkcije i komponiranja). Fraze mjestimice reagiraju silovito. S polugama koje u povremenoj agresiji ‘gitarske rifaže’ ciljaju čak prema thrash metalu (Died, Chaos Master). Budući da je Dino u vokalnoj naravi – samoj boji i načinu vođenja vokalnih linija – usporediv s Russellom Allenom iz Symphony X (povremeno i s Jornom Landeom) i budući da je materijal u trenucima izrazito razigran (optimalno detaljiran i izbrušen), narav albuma usporediva je po pojedinim točkama čak i s kasnijim radovima Symphony X i posljednjim samostalnim radovima Michaela Romea. Mješavina materijala na albumu iznimno je slikovita, razigrana i posebna. Zato album, jednostavno rečeno, jednom riječju oduševljava. Od početka do kraja. U svakoj sekundi. Kvartet je u skladbama kreativne silnice rasporedio tako da talenti pojedinaca zrače izuzetnim intenzitetom i optimalno se razmahuju. Dakle, na individualnoj razini. Istina, Dinov autoritativni vokal cijelo je vrijeme u središtu pozornosti, ali gitarski rad koji isporučuje izvanserijski gitarski virtuoz Ivan Keller ne ostavlja ništa manji dojam.
Album ima iznimno živu produkciju. Organsku toplinu zvučne naravi. Djeluje kao da su skladbe snimljene u studiju po principu koncertnog nastupa. Bend je album snimio u ljubljanskom studiju Evolucija, pod producentskom palicom Simona Jovanoviča.
Skladbe su suptilno raspoređene prema redoslijedu. Naslovna skladba smatra se jednim od vrhunaca albuma. Srednje brza, mjestimice baladno usmjerena mini epska suita, nabijena melankolijom i pompoznim ‘drama teatrom’, tu je mid-eight dionica sa silovitom gitarskom erekcijom zapanjujućeg soliranja, koja nas prebacuje u neki svijet mistike i mašte, što je vrhunski atmosferični skretaj, a inače se kao kompozicija ubraja u vrstu remek-djela ovog debija, koje rasterećuje silovitu mračnu agresivnost uvodnog dijela albuma, prvih triju skladbi. U drugoj polovici sličnu funkciju kao naslovna skladba ima The Healer, jedna od lakše zapamtljivih točaka albuma, a svakako silno godi i sam izlaz na kraju, koji obilježava završna klavirska balada The Great Divide, gdje Dino iz svog vokala namjerno izvlači prepoznatljiv Coverdaleov ‘dimljeni’ šarm. Da. Skladbe su iznimno razigrane. Pucaju od dorađenosti. Od atmosferičnih skokova, do motivskih preokreta, modulacija, prijelaznih umetaka. Zato »Follow the Blind Man« traži popriličan broj rotacija da se kao cjelina uvuče pod kožu. No, kad ti jednom uđe pod kožu, ovaj ćeš album s velikim užitkom konzumirati još dugo, dugo vremena. Otud i zaključak da se cijelo vrijeme bestidno koketira s elementima progresivnog metala.
Debi »Follow the Blind Man« nije samo još jedan album. To je izniman temeljni kamen karijere sastava. Na njemu je sastav predstavio sebi svojstvenu DNK, koju će slijediti i ubuduće te je njegovati i nadograđivati. Kao što je spomenuto. »Follow the Blind Man« nosi golemu snagu i uznositost isklesanog ispovjednog art karaktera i, s obzirom na to da govorimo o debiju, nedvojbeni je kandidat za debi godine 2023. u sferi metala. Briljantno djelo. Ne treba mu ništa dodati, a pogotovo ništa oduzeti.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Reign Of Vultures
2. Died
3. Animal Inside
4. Follow The Blind Man
5. What I Want
6. Acid Rain
7. Healer
8. The Great Divide
9. Fly High Again
10. Chaos Master
11. The Bitter End
Postava:
Dino Jelusick – vokal, klavijature, aranžmani
Ivan Keller – gitara
Luke Broderick (Luka Brodarić) – bas-gitara
Mario Lepoglavec – bubnjevi
