Izdavač: K-Scope
Godina izdanja: 2015
Produkcija: Steven Wilson
Trajanje albuma: 65.44
Žanr: Progressive Rock / Art Rock
Od svih suvremenih progresivnorockovskih glazbenika multitalentirani genijalac Steven Wilson sigurno je učinio najviše za promociju i napredak ovog već dugo nepopularnog glazbenog pokreta. Otkako je Porcupine Tree nakon albuma »The Incident« (2009) na neodređeno vrijeme stavio na ‘sporedni kolosijek’, aktivno se posvetio ništa manje plodnoj i ambicioznoj samostalnoj karijeri u kojoj je do sada snimio tri odlična studijska albuma. Njegovi brojni sporedni projekti, producentski rad i ponovna zvučna obrada nekih progrockovskih klasika kojima uspješno budi zanimanje za zlatne godine progresive i među mlađim slušateljima isto su tako iznimno vrijedni doprinosi na suvremenoj prog sceni, na kojoj je Steven odavno postao najvažniji akter i mecena.
»Hand. Cannot. Erase« Stevenov je četvrti solo album i predstavlja osjetnu stilsku promjenu u odnosu na mračnog prethodnika »The Raven That Refused to Sing (And Other Short Stories)« (2013), jer je ambijentalno manje turoban, iako je, kao što je to za Wilsona uobičajeno, još uvijek izrazito melankoličan uradak s obiljem kontemplativnih trenutaka. Stilski je na njemu znatno manji naglasak na jazzu, čemu je kumovao i izostanak puhača Thea Travisa (Soft Machine Legacy, Gong), dok se Steven na njemu češće zaigrava s pop rockom, elementima elektroničke glazbe, prog metalom te simfonijskim progresivnim rockom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Osim Travisa, koji se ovaj put, kao gostujući glazbenik, pojavio samo na skladbi »Happy Returns«, gdje gostuje i kultni bubnjar Chad Wackerman (ex-Frank Zappa), Steven je uspio zadržati cijeli prateći bend s prethodnog albuma, koji mu ostaje vjeran i na koncertnim turnejama, a sastavljen je od takvih glazbenih virtuoza poput kultnog basista/svirača Chapman sticka/pratećeg vokala Nicka Beggsa (Kajagoogoo, Steve Hackett), gitarističkog posebnjaka Guthrieja Govana (The Aristocrats, ex-Asia), bubnjarskog manijaka Marca Minnemanna (The Aristocrats, Joe Satriani) te visokocijenjenog jazzovskog klavijaturista Adama Holzmana (poznat prije svega kao povremeni glazbenik koji je u karijeri surađivao i s Milesom Davisom). Takva postava neumornom glazbenom radoholičaru Wilsonu, koji je, naravno, uz pjevanje, sviranje gitare, klavijatura, produkciju i komponiranje, i autor svih tekstova, omogućuje maksimalnu realizaciju njegovih visoko ambicioznih ideja, kojih na »Hand. Cannot. Erase« ne manjka.
Baš kao i prethodnik, i »Hand. Cannot. Erase« konceptualan je album, no ovaj put nadahnut istinitom ppričom o Joyce Carol Vincent (1965-2003), jer većina skladbi na njemu pripovijeda potresnu priču o djevojci koja je živjela u Londonu i odjednom ‘nestala’. Naglo je ostavila posao i prekinula sve kontakte s vanjskim svijetom (navodno zbog obiteljskog nasilja). Njezin nestanak (i kasniju smrt) nitko nije primijetio, čak ni nakon gotovo tri godine, iako je bila lijepa, popularna i imala mnogo (očito lažnih) prijatelja. Ni zvuk neprestano upaljenog televizora, ni užasan smrad koji se širio iz njezina stana nisu bili dovoljni da netko u to vrijeme pokuca na njezina vrata. Tek su neplaćene uplatnice i porezi utjecali na to da su ipak provalili u stan i na kraju otkrili ono što je ostalo od njezina tijela (kostur), okružen neotvorenim božićnim darovima (točan uzrok smrti još je uvijek nejasan), što još jednom rječito svjedoči o zvjerskosti i izopačenosti moderne neoliberalne društva, u kojem su ‘jedine vječne stvari’ porezi i smrt.
Wilson je ideju za koncept »Hand. Cannot. Erase« dobio nakon gledanja dokumentarne drame »Dreams of a Life«, koja govori o životu Vincentove, nakon čega je protagonistici svog koncepta donekle promijenio životnu priču, dodao joj talijanske korijene te mlađu sestru. Lijepo je znati da i dalje ostaje žestok društveni kritičar i zadržava visok stupanj empatije prema onima koje je samljeo kotač suvremenog društva.
Među bolje trenutke albuma, koji je po Stevenovoj staroj navadi dobrano nabijen melotronom, svakako spada desetminutna poslastica »3 Years Older«, koja je obložena elementima simfonijskog prog rocka i prog metala i u kojoj svi virtuozi već u uvodnom dijelu dobivaju mnogo prostora za instrumentalno ‘razgibavanje’, dok naslovna skladba sa svojom potresnom porukom predstavlja zanimljiv izlet u pop rock, što za Stevena, koji je u doba Porcupine Tree stvorio dosta srodnih skladbi s pop šarmom, nije nimalo neobično. Na »Perfect Life«, gdje za govorenu riječ brine poznata velška mezzosopranistica Katherine Jenkins, Wilson se poigrava ambijentalnim elementima elektroničke glazbe, dok jedan od snažnijih trenutaka albuma predstavlja mračni »Routine«, koji pripovijeda o svakodnevnoj rutini izmučene i depresivne žene koja je izgubila dijete u školskom pokolju. Tu se Stevenu na glavnom vokalu na skladan način pridružuje posebna gošća, izraelska pjevačica Ninet Tayeb.
»Home Invasion« je potentna mješavina jazz fusiona, novog vala i psihodelije, gdje svi sudjelujući glazbenici dobivaju mnogo prostora za šarene improvizacije. Valja istaknuti i više od trinaestominutni ep »Ancestral«, koji predstavlja artistički klimaks cijelog albuma i na kojem gospodin Wilson ponovno demonstrira brojne raznolike glazbene utjecaje. »Ascendant Here On…« pak predstavlja tipičan Wilsonov završetak albuma, gdje se tijekom pjevanja refrena konačno uspostavlja gorka mješavina nostalgije i melankolije.
Steven Wilson ostaje vodeće svjetlo suvremenog progresivnog rocka i nakon izvrsnog »Hand. Cannot. Erase«, na kojem kroz dirljiv koncept, uz spajanje brojnih raznolikih glazbenih utjecaja, predstavlja nekoliko iznimno dobrodošlih i osvježavajućih ideja. Razloga za iznenađenje zaista nema, jer majstor ostaje majstor, pri čemu mu cijelo vrijeme asistira vrhunska glazbena ekipa, tako da se na albumu, koji će se nedvojbeno uvrstiti među glavne kandidate za prog ploču godine, nalazi nekoliko poruka najsnažnijih trenutaka njegove dosadašnje karijere. Stevenova pomalo kontroverzna odluka da Porcupine Tree, koje će nekoć gotovo sigurno obnoviti, postanu tek jedan od njegovih sporednih projekata, dok je nakon neočekivanog uspjeha »The Raven That Refused to Sing« prednost dao solo karijeri, mnoge je ražalostila, ako ne i razljutila, no on vrlo dobro zna gdje se trenutačno nalazi njegovo artističko srce i dok god bude stvarao tako kvalitetne albume kao što je »Hand. Cannot. Erase«, nema nikakvih razloga za lošu volju.
autor: Peter Podbrežnik
ocjena: 10 / 10
Popis skladbi:
1. First Regret (2:01)
2. 3 Years Older (10:18)
3. Hand Cannot Erase (4:13)
4. Perfect Life (4:43)
5. Routine (8:58)
6. Home Invasion (6:24)
7. Regret #9 (5:00)
8. Transience (2:43)
9. Ancestral (13:30)
10. Happy Returns (6:00)
11. Ascendant Here On…(1:54)
Postava:
Steven Wilson – glavni vokal, gitara, melotron, klavijature, bas gitara, banjo, čekićasti dulcimer, programiranje, efekti
Guthrie Govan – gitara
Nick Beggs – bas gitara, Chapman stick, prateći vokal)
Adam Holzman – klavijature
Marco Minnemann – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Dave Gregory – gitara (skladbe 2, 3 i 10)
Chad Wackerman – bubnjevi (6)
Ninet Tayeb – vokal (5 i 9)
Theo Travis – flauta i bariton saksofon (9)
Katherine Jenkins – govorena riječ (4)
Leo Blair – solo vokal (5)
Schola Cantorum Of The Cardinal Vaughan Memorial School – zbor (5, 10 i 11)
London Session Orchestra – orkestralni aranžmani (9 i 10)
