mjesto: Balingen / Messegelände / Njemačka
datum: 13.07.2018
Drugi dan velikog festivala Bang Your Head!!! je stigao. Tog je dana uloga glavnog nositelja pripala legendarnim Accept, koji su povodom 20. obljetnice festivala pripremili ekskluzivu i obećali spektakularan šou. I nekoliko drugih iznimno zanimljivih slastica našlo se na popisu nastupajućih, poput američkih metal veterana iz Colorada Jag Panzer, sve vrućih speed/thrash metal revitalista iz Kanade Striker, »blago osvježenih Gotthard« u režiji CoreLeoni, tu su bili legendarni Overkill i sam đavo na gitari osobno, to jest Jeff Waters sa svojim Annihilator. Ukratko. Obećavao je još jedan vrlo zabavan dan festivala.
Tog je dana festival počeo rajati sa sat vremena zakašnjenja. U pola dvanaest prekinuli su spokoj i zatišje njemački metal revitalisti Alpha Tiger, koji na ovom festivalu više nisu nepoznanica, a već su nastupili i na tolminskom festivalu Metaldays. Jedva prepoznatljivi na izgled, jer su frizure izgubile nešto na dužini kad su ih posjetile škare, a dečki su ujedno posve odbacili žuto-crne pruge iz svog outfita, što je pametan potez, jer je to trik koji je na sceni već previše puta iskorišten. Sjetimo se samo Stryper. Benjamin Jaino je novi vokalist, koji je u vremenu prije izdavanja aktualnog »Alha Tiger« albuma zamijenio prethodnika Stephana Dietricha. Novi album je velikopotezno djelo, raspoređeno na čak dva CD-a. Bend ga je zdušno predstavio i pokazao da mu iskustva u svladavanju velikih pozornica ne manjka. Dakle, ugodan uvod u drugi dan.
Znatno više prašine podigli su zatim kanadski Striker. Prije nekog vremena narasli su u kvintet i doslovno »ubili« publiku svojim otrovno nakostriješenim pristupom, u kojem nije bilo mirovanja na pozornici ni na tren. Cijela petorka bila je u stalnoj pripravnosti i udarala s velikom žestinom. Odlična vokalna izvedba pjevača Deana Clearyja te izvanredna poskočnost obojice gitarista, osobito glavnog Chrisa Seggera, koji su opčinjavali izuzetnim solističkim poslasticama, zasula je publiku nizom iznimno zaraznih i oštro odjevenih thrash/speed rifova. Bend je u izvrsnom teatru punom srdite i neukrotive akcije držao publiku čvrsto uza se i u dobrih sat vremena nanizao niz skladbi dobro uravnoteženog repertoara svih pet albuma. Striker nisu zaboravili premijerno odsvirati ni posve novu Heart of Lies. Odsvirali su sljedeći repertoar: Former Glorym, Born to Lose, Pass Me By, Lethal Force, Crossroads, Too Late, Out for Blood, Heart of Lies, Full Speed or No Speed, Phoenix Lights i Fight for Your Life.
Monument su zatim na pozornicu donijeli osjećaje N.W.O.B.H.M. re-kreacije, osobito lika i djela Iron Maiden. Kod njih pjeva pjevač White Wizard Peter Ellis. Kričač koji je do u tančine proučio sve pozorničke trikove i sam stil Brucea Dickinsona, i to u Dickinsonovim najboljim danima, dakle osamdesetima. To nije sve. Monument pišu rifove koji su povremeno već previše otrovno slični onima iz zlatnog doba Iron Maiden i u tom smislu već opasno guraju prste u autorska prava legendarnih metal veterana. Spandex, hitovi i sam karakter pozorničke igre ponovno donose čisti revitalizam klasičnih dana heavy metal škole. Bend je superiorno uigran i naravno već gotovo poslovično zarazan, upravo zbog jurišnih eskapada u kojima se prepleće mnoštvo harmonija u tercama. Bend je ovog svibnja izdao svoj četvrti studijski album naslovljen »Hellhound« s kojeg je predstavio, uz naslovnu (otvaračku) skladbu, još: Attila, The Chalice i Wheels of Steel (kakva bujna mašta), uz to dodao starije Carry On i Fatal Attack (album »Renegades«) te s albuma »Hair of the Dog« također: Olympus, Imhotep (the Higher Priest) – gdje je ubacivanje arapskih ljestvica ponovno vuklo na nešto što bi moglo procuriti s Maiden albuma »Powerslave«, a nastup su zaključili skladbom Lionheart. Fanovi Iron Maiden bili su oduševljeni. Korektno, ali kao što rekoh. Previše nalik originalima i uzorima.
Četvrti i tog dana posljednji bend s oznakom revival bili su Night Demon. Budući da je organizator pozvao Accept na festival, u paketu s njima dobio je i Night Demon. Potonji su se naime ove zime s Accept nalazili na opsežnoj turneji po Europi. Night Demon su trio. Očekivano, polovicu repertoara zastupao je aktualni album »The Darkness Remains«, s kojeg su Night Demon izveli pet skladbi: Black Widow, Dawn Rider, Life on the Run, Stranger in the Room i Welcome to the Night. Bend je nemalo iznenadio integracijom The Scorpions obrade originala skladbe In Tranzit. Najviše je ulja na vatru dolio srednji dio nastupa, kad su se pjevač i basist pomalo groteskna izgleda Jarvis Leatherby i gitarist Armand John Anthony postavili na sam rub pozornice. Tamo je Jarvis postavio i stalak za mikrofon. Lijep dio koncerta Night Demon su tako dodatno pojačali, a pakleni žar koji karakterizira njihovu sirovu i svučenu heavy metal pojavu, uz konkretno oslanjanje na pionirstvo nekih poput Thin Lizzy, vrlo su uspješno kapitalizirali. Njemačka publika grupu vrlo dobro poznaje i kemijska interakcija s bendom bila je stoga vrlo po volji. Bend je obavezno odsvirao i The Chalice, pri čemu se na pozornici pojavila maskota grupe (smrt s kaležom u ruci), a nastup je stupnjevao s Black Widow, sve do završne Night Demon, koja je na više nego »elegantan« način zaključila inače srdit, izuzetno čvrst, siguran i kompaktan nastup trojca.
Posebno atraktivan za ljubitelje klasičnih dana metala bio je dolazak grupe Jag Panzer na festival. Ne zato što bi bili tko zna kako glazbeno posebni. Jednostavno ih je teško uloviti na pozornicama. U Europi se pojavljuju posve sporadično. Uz to ih posljednjih godina muči blaga nestabilnost u postavi, kao i povremene stanke. No posljednji album »The Deviant Chord« opet je izvrstan i to posve opravdava dug staž ove izvrsne klasične metal postave, koja iznenađujuće u repertoaru nije izvela niti jednu točku sa svog kultnog »Thane to the Throne«, kao ni s njegovog nasljednika »Mechanized Warfare«. Jag Panzer ipak nisu zaboravili na album »Casting Stones«, kad je negdje na polovici odjeknula Achllles. U svakom slučaju, super nastup. Bend je naime opteretio repertoar skladbama kultnog prvijenca »Ample Destruction« (1984), kad je izveo: Harder Than Steel, Generally Hostile i Warfare. Ulja na vatru dolile su dvije nadobavezne točke nezaboravnog »The Age Of Mastery« (1999), i to ubrzo na početku nastupa Chain Of Command te na sredinu umetnuta epska i bombastična Iron Eagle. Ne treba previdjeti ni integraciju kultne Black s albuma »The Fourth Judgement«. Postava? Obavezno šef i vođa grupe te njezin gitarist i glavni skladatelj Mark Briody! S njim ustraje njegov dugogodišnji pajdaš na bas gitari John Tetley. Tu je naravno Harry Conklin na vokalu, koji je u posljednje vrijeme izgubio konkretan dio tjelesne mase, pustio kosu i vidno osijedio. Također više nije okružen mnoštvom divovskih lanaca i drugih »zveckavih« rekvizita koji su nekoć visjeli s njega. Jednostavno. U ispranoj majici kratkih rukava i trapericama. Jedva prepoznatljivi Conklin pritom nije izgubio vokalnu snagu i izniman raspon po kojem je oduvijek slovio, a s njim i albumi grupe. Kvintet popunjavaju još bubnjar Rikard Stjernquist i gitarist izuzetnih virtuoznih vrlina Joey Taffola. Isti je čovjek u karijeri pomagao Grahamu Bonnetu, pa i Hardline, a u posljednje vrijeme pri ruci je američkim metal veteranima Leatherwolf. Briody je oduvijek pazio da u ekipi ima opasne solere. Prije Taffole to je bio recimo Chris Chirs Broderick. Koncert pun osjećaja nostalgije koji je oduševio. Jag Panzer nisu izgubili dinamit, čar i oholost.
Vrijeme je za osvježenje ostavštine švicarskih hard rock prvaka Gotthard. Za to se pobrinula nova grupa šefa Gotthard i gitarista Lea Leonija. »Jednostavno« nazvana CoreLeoni. Tako bi se naime pisao Leoni da je šef mafije u filmu »Kum«. Zašto se Leoni odlučio za takav potez, pokazat će vrijeme, jer ga u načelu nije trebao, osim ako mu nije dugo vrijeme i ostalim kolegama iz Gotthard se ne da nastupati barem u razdoblju sljedeće dvije godine. Ako za suradnju dozoveš tako izvrsnog pjevača nove generacije kao što je Ronnie Romero, koji s perjanom lakoćom oživljava vokalni domet pokojnog Stevea Leeja, pri čemu ne treba zanemariti da je ovaj simpatični i nevjerojatno karizmatični Čileanac pjevao kod Blackmoreovih Rainbow, to je posve opravdan razlog. Romero ubija svojom snagom, autoritativnošću i eksplozivnošću. Leoni je bubnjarske usluge našao kod Gotthard kolege Hene Habeggera te »reaktivirao« dvojicu naizgled »umirovljenih« glazbenika. Prvi među njima je košatokosi i kovrčavi Igor Gianola, koji je dugo svirao za U.D.O. i tako nastupio, slično kao Leoni s Gotthard 2005., nekoć čak i u Ljubljani. Ako me sjećanje ne vara, bilo je to 24.05.2004. Drugo i posve nepoznato ime je basist Mila Merker. Zacijelo Leonijev dugogodišnji drug, koji je kopanjem po basu u potpunosti opravdao Leonijevo povjerenje. Nastup postave bio je čista fantazija i jedan od najboljih tog dana festivala. Uz jedinu autorsku skladbu koju su CoreLeoni do tog dana napisali, to jest Walk On Water, koja je »izrezbaren Gotthard komad«, CoreLeoni su s vehementnom žilavošću nizali Gotthard klasiku za klasikom, uključujući otvaračku Higher, pa dalje Stanidng in the Light, Downtown, Fist in Your Face, Firedance, In The Name, Tell No Lies, Make My Day, a u završnom dijelu dolili ulja na vatru krešendom u režiji uzastopne izvedbe trojca Mountain Mama, She Goes Down te ultra zaraznog hard rock šrapnela Here Comes The Heat. Dok je Romero već spomenuti naravno fantastičan vokalist, Leoni na pozornici djeluje kao malo dijete koje je dobilo novu igračku. Bio je sav pun elana. Isijavao je izuzetnu strast i žar. Takav je bio cijeli nastup grupe. Pitanje je gdje danas Leoni više uživa? S CoreLeoni ili s Gotthard? To će pokazati vrijeme. No ovaj je nastup donio neke klasike grupe Gotthard koje oni već dugo ne izvode na svojim nastupima. Gotovo bogohulna je pak misao da je Romero znatno karizmatičniji od sadašnjeg pjevača Gotthard Mica Maedderja. No za te riječi bi me Leoni mogao linčovati. Ukratko, bomba od nastupa i nadajmo se da će prvijencu »The Greatest Hits Vol. 1« uskoro slijediti drugi dio i još više koncertnih nastupa grupe. Usput, zna li netko među vama za koji termin u blizini Slovenije?
Za vrijeme koncerta CoreLeoni počelo je grmjeti u susjednoj dvorani Volksbankmesse. Tamo su naime počeli dozivati iz podzemlja samog đavola nizozemski veterani death metala začinjenog porivima blacka, God Dethroned, odnosno ono što je nekoć ostalo od te karizmatične postave. U njoj je od originalnih članova danas još samo vokalist i gitarist Henri Sattler. Ostala trojica su zapravo prema njemu mlijekozubci, što vrijedi i za bubnjara Michaela Van Der Plichata, koji ima nešto dulji staž. Gitarist Mike Ferguson u ekipi je od 2015. nadalje, basist Jeroen Pomper godinu dana duže. Te je godine Sattler ponovno reaktivirao grupu. Grupa koju su u karijeri potresale neprestane izmjene članova i razdoblja mirovanja tako je prošle godine ipak izbacila novi studijski album naslovljen »The World Ablaze« (2017). Tako se i koncert otvorio. S naslovnom skladbom novog albuma. No publika, koja je umjesto hardrokera CoreLeoni uživala u ekstremnom metal mračnjaštvu, mogla je i dalje uživati, jer je bend preskočio na klasik »Ravenous«, kad se prihvatio skladbe Villa Vampiria. Dublje u povijest nisu zalazili. S repertoarom su ostali isključivo u post-milenijskim uradcima te uz dvije nove Escape Across the ice (the White Army) i Annihilation Crusade nanizali još Nihilism, No Man’s Land, Poison Fog, te u završnom dijelu Boiling Blood i Storm of Steel. Karizma je ostala, Henrijev vokal također. Zlokobno i jezivo. God Dethroned zadržavaju suverenost, a novi album potvrđuje kreativnu zrelost i svježinu. Dugo se otezalo, ali je fanove za to čekanje i nagradio.
Kad se koncert God Dethroned primicao finalu, na glavnoj pozornici festivala zauzeo je mjesto jedan jedini. Abbath naravno. Posjetitelji prošlogodišnjeg izdanja tolminskog festivala Metaldays Abbath se posebno upisao u srca. Po njemu se naime odsad zove i soška padina iznad festivalskog prostora tolminskog festivala, kao »Abbathov brijeg«, gdje je svemoćni norveški gorštak iz Bergena, nakon rukovanja s fanovima tijekom svog nastupa, teatralno uzeo zalet, u vihornom koraku zahvatio krtičnjak i nehotice se strmoglavio. No ničeg takvog nismo doživjeli na Bang Your Headu!!!. Abbath je u Balingenu uživao već nekoliko dana, jer je ovdje već nastupio, i to dva dana prije sa svojim Bombers. Tada je preigravao Motorhead, a sada će morati preigravati Immortal i to u pravom Immortal opravu! Abbath je šaljivčina i djeluje kao da se netko od članova Manowar preodjenuo u black metalca. Ta karizmatičnost i do neke mjere parodična grotesknost koju je poprimio posljednjih godina, hvalevrijedno vuče njegove koncerte uvis. Specifične grimase, kremženje, na milju prepoznatljiv corpse painting.. Jezik cijelo vrijeme vani, kad god je to moguće, izbuljene oči ništa manje. Abbath su tako uvodno odsvirali tri skladbe sa studijskog prvijenca Abbath, i to To War!, Winterbane i Ashes of the Damned, a zatim gotovo cijeli repertoar začinili samo preigravanjem skladbi ostavštine Immortal. Slijedile su naime Warriors, In My Kingdom Cold, Tyrants, Nebular Ravens Winter, The Rise of Darkness i One by One. Vjerojatno bi ga publika linčovala da je bilo drukčije. Koncert je zaključila Abbath skladba Count the Dead. Posve korektno i suvereno. S obzirom na niz anegdota, danas je posjet Abbathovom koncertu zapravo prilika da se prije nasmiješ nego da ti se uz njegov »blackmetalizam« slučajno naježe dlake.
Abbath je tek dobro krenuo prema sredini koncerta kad su u dvorani Volskbankmesse na pozornicu stupili njemački power metalci Mob Rules. Dugovječna grupa koja djeluje od 1994., pri čemu je od originalnih članova u postavi danas još samo pjevač klaus Dirks, izvela je na festivalu Bang Your Head!!! jedan od rijetkih ljetnih nastupa. Mjesec dana prije izdavanja novog studijskog albuma »Beast Reborn«. Bend je pun koketiranja s pompom i bombastikom, takvi su naravno i refrenski napjevi, u koje se nije teško uključiti pjevanjem. Klaus je navukao nešto barokne »navlake«, čime je donekle pojačao sam teatar, a bend svira odlično. Grupa je nastup zaključila skladbom Hollowed Be Thy Name s istoimenog studijskog albuma koji je izašao davne 2002., a u repertoaru su svoje mjesto našle između ostalog još: Children’s Crusade, posve nova i premijerno predstavljena Ghost Of A Chance, pa Children of the Flames.
Nastupi Overkill uvijek vrijede kao svojevrsna atrakcija. Jednostavno. Toliko su dobri njihovi koncerti. Overkill na pozornice još uvijek donose pravi olujni udar, pravi pravcati thrash metal tornado. Održavaju pozorničku žestinu, neukroćenost i nebrzdanost. Zapovijed je ponovno preuzeo jedinstveni Bobby Blitz, koji uz pokazivanje srednjaka nije zaboravio popljuvati cijelu pozornicu. To nije bit, to je činjenica, i dio obavezne Overklill folklore. Ludi pjevač ostaje lud i u kasnim pedesetima. Viče i riče nesmanjenom snagom, a svojim ludorijama i pobalinstvom dodaje onu pravu, ako ne i savršenu mjeru zabave. Ljudi su se trgali i bilo je bolje da si koncert promatrao negdje na sigurnoj udaljenosti. Njemačka je drugi dom grupe. Kvintet se odlično osjećao i doista isporučio novi vrhunski nastup te dokazao da ne poznaje zahrđalost. Overkill neće tek tako skinuti nogu s gasa. Iskazuju izuzetnu zauzetost i revnost. Pritom naravno glavninu pažnje uzimaju Bobby i drugi originalni član u ekipi, to jest njihov »vampirolog« i basist D.D. Verni. Puno prostora za grimase tijekom koncerta na pozornici ima i ritam gitarist Derek Thaier, dok izvrsni solist Dave Linsk u članstvu grupe zadržava najviše pozorničke ozbiljnosti i prizemljenosti. Bend je sjekao komad za komadom, iskazivao izuzetnu uigranost, nevjerojatnu kompaktnost i radnu kemiju, u kojoj Overkill djeluju kao da su u transu. Uvodna nova Mean, Green Killing Machine s novog »The Grinding Wheel«, kojoj se na sredini pridružila Goddamn Trouble, dvije su od novijih točaka, uz njih još skladbe Electric Rattlesnake (»The Electric Age«, 2012) i Ironbound (»Ironbound«, 2010), a inače cijelo vrijeme zlatne osamdesete i šetnja kroz skladbe: Rotten to the Core, There’s No Tomorrow (obje prvijenac »Feel the Fire«), nadalje Coma, Infectious (obje »Horrorscope«), Elimination (»Years of Decay«), In Union We Stand (»Taking Over«) te Hello From the Gutter (»Under the Influence«). Bend je nastup zaključio očekivano. S Fuck You!!! (orig Subhumans), u koju je upleo Dead Boys obradu Sonic Reducer i tako podsjetio na svoje punkrock korijene. Overkill ostaju, skromno rečeno, rušilački!
Komu sve to nije bilo previše po volji, mogao je u međuvremenu odjuriti u dvoranu, gdje su nastupali švedski glam metal revitalisti Crazy Lixx. Dvorana je bila nabijena, a bend je čak poslužio i pirotehničkim umetcima. Danny Rexon je u novim vremenima obrijao pola lubanje, a tijekom koncerta je teatralno navukao zatvorsku masku. Naravno, u suglasju s »trinaestim petkom«. Nova skladba XIII dakle i novi album »Ruff Justice«, koji je bio snažnije zastupljen u setlisti. S njega su odsvirali još Killer, Walk the Wire i Wild Child. No prvo mjesto odnio je materijal s albuma »New Religion«, kad je bend svirao Blame It on Love, Children of the Cross, Lock Up Your Daughter, Rock and a Hard Place te zaključio koncert s 21 Til I Die. Crazy Lixx su glam metal revival banda, no znaju i uskipjeti punkoidno i »razdrapano«, što otkriva nadahnutost Motley CVrue, Guns’N’ Roses, Skid Row, pa i Kiss. Bend je na pozornicama perfektan. Ne griješe. Nema grešaka. Postali su nevjerojatno popularni. Barem u Njemačkoj. U dvorani si se tijekom koncerta jedva kretao. Sigurno ih je u njoj bilo kojih 2000 glava. Bend je odsvirao još: Hell Raising Woman (»Crazy Lixx«), skladbe Riot Avenue i Whiskey Tango Foxtrot (obje album »Riot Avenue«), a ubrzo u početnom dijelu koncerta dodao i skladbu Girls Of the Eighties. Osamdesete u revitalizmu švedskog perfekcionizma gotovo da ne mogu bolje funkcionirati. I to je ponovno potvrdila i pozornica. Izvrstan šou, izvrstan žur!
A sada veliki Accept. Accept sviraju neprestano. A snimaju gotovo jednako. Prošle je godine opet izašao studijski album. Ovaj put su ga nazvali »The Rise of Chaos«. U ulozi glavnih nositelja drugog dana pozornicu su maksimalno iskoristili. Na njoj se blistala »The Rise Of Chaos« kulisa, po uzoru na omot albuma. Apokalipsa! Bend je za ovogodišnje izdanje festivala dakle pripremio ekskluzivni koncert, koji je bio nešto duži od uobičajenih setlisti ljetnih festivalskih nastupa grupe. Čak si na stolu sa službenim suvenirima mogao kupiti službenu majicu grupe koja je stajala svega 15,00€. Pisalo je uz to: »Posebna cijena, samo uz 20. obljetnicu BYH!!! festivala« No trebao si biti oprezan. Na poleđini su naime bili otisnuti datumi jesensko-zimske turneje 2017/2018. Ako si na njoj uhvatio neki od Accept koncerata, kičastu je majicu sigurno vrijedilo nabaviti. Accept su izuzetno dobro uhodan stroj, koji ne pristupa samo rutinom, nego izbrušenim profesionalizmom, u koji je upleten osjećaj za perfekcionizam i prirođena njemačka čežnja za besprijekornošću, ako ne i nepopustljivošću. Legende ustraju dalje i ni na pozornici se ne čini da bi im godine došle do živog. Accept su bili nevjerojatno živahne i vragolaste naravi. Izražavali su znatno manje prividne rutine nego što se to dogodilo tjedan dana kasnije na tolminskom festivalu Metaldays. Pa neka tko prigovara zlatnom pravilu da se njemački bendovi gledaju prvenstveno u Njemačkoj! Wolf Hofmann, koji za svoj ego uvijek traži najviše prostora i snopova reflektora, već je na trećoj skladbi (i prvom iznenađenju repertoara) Starlight, pustio k sebi Uwea Lulisa. Zajedno su došetali sve do ruba catwalka. I inače je Lulis imao dopuštenje da češće stane na lijevu stranu do Hoffmanna, gdje su rame uz rame jahali po klasičnim Acccept rifovima. Promašaja nije bilo. I suvereni Tornillo nije skrivao veliku rutinu i iskustvo. Najviše je lege spretno zaobišao i mjestimice ih lukavo prilagodio, pojednostavio, ostalo je umjesto njega obavila publika, koja je pjevala refrene kao u transu. Svakako nikad više nećemo svjedočiti rođenju magije koja bi bila moguća samo s Dirkschneiderom na vokalu, ali to je druga priča. Tornillo je prilično drukčiji pjevač. Taman toliko drukčiji i još uvijek dovoljno sličan. Njegov vokal odlično paše temeljnim karakteristikama Accept glazbe. Stare i nove.
Accept su razveselili dugogodišnje obožavatelje zaista odličnom setlistom. Tako su »Restless And Wild« standardno Fast As A Shark i Princesss Of the Dawn ovaj put pratile Ahead Of the Pack i Demon’s Night (njom su zaključili regularni dio), dok je zanimljivo da je naslovna skladba tog kultnog albuma ispala iz repertoara (nju su primjerice odsvirali kasnije na tolminskom nastupu). Put na setlistu pronašle su ekskluzivno i dvije »Objection Overruled« klasike, i to naslovna skladba te Slaves To Metal. Zatim još T.V. War iz »Russian Roulette«! U ostatku naravno željezni standardi, predvođeni »Metal Heart« skladbama Up to the Limit i Metal Heart, poznatim »Jaja o zid« (»Balls to the Wall«), pa već spomenuta Starlight te završni rock’n’roll zapaljivac Burning (obje »Breaker«), nadalje I’m A Rebel (»I’m A Rebel«). Aktualni album »The Rise Of Chaos« bio je zastupljen s Die By The Sword (otvaranje koncerta), pa izuzetno zabavnom Koolaid, nadalje No Regrets te za sve one koji još uvijek ne želite »pametnih« telefona, Analog Man. Najbolji trenuci albuma »Blood of the Nations« Pandemic i posebno Teuthonic Terror također su očito postali dio obaveznog željeznog repertoara grupe.
Dio koncerta morali smo preskočiti jer se »nesretno« preklapao s koncertom kanadskih Annihilator, koji su bili najavljeni u susjednoj dvorani. Annihilator posljednjih godina djeluju opet kao kvartet. Vokale je opet preuzeo na svoja pleća jedinstveni Jeff Waters, čovjek koji je krajem osamdesetih potresao svojim genijem kad je grupa izdala nezaboravan studijski prvijenac »Alice In Hell«. Jeff je već od uvoda prštao od dobre volje. U svom stilu, odnosno u svom karakterističnom »đavolskom« plesu, često cupkajući na jednoj nozi, nije prestajao »vijugati« po pozornici. Sad desno, sad lijevo, pa opet kod mikrofona i na sredini! Godine ga se ne primaju. Djeluje kao pobalin. I to »nabrijan« pobalin s kratkim irokezom. Inače bi Jeff hitno trebao imati još jednog člana u ekipi, čovjeka koji bi isključivo samo pjevao, vikao i urlao. Ne žudi samo za Randyjem Rampageom, nego i za Joe Comeauom. Jeff naime nije pjevač, ali je dovoljno tvrdoglav i uvjeren u sebe da je vokalno dovoljno dobar i da može voditi glavni vokal. Dobro. Neka mu bude. Otvaranje dakle s novom točkom aktualnog »For the Demented« zvanom One for the Kill, a nastavak s naslovnom skladbom albuma »King of the Kill« (s tog albuma je bend zatim odsvirao još Fiasco). Iznenađujuće je bend u setlistu ubacio »Feast« skladbu No Way Out, koju je posebno za tu priliku došao odbubnjati nekadašnji Annihilator bubnjar Randy Black. Te je večeri Randy dogovorio zadnje detalje s budućim poslodavcem Schmierom, glede priključenja Destruction. Schmiera smo te večeri naravno opet sreli na festivalskom prostoru. Redoviti je posjetitelj festivala. Tu je bila posve očekivana klasika Set the World On Fire, a kao i uvijek nestrpljivo smo čekali točke prva dva albuma. Osobito prvog. Allison Hell je standard uz koji se uvijek naježe dlake, a njoj su s prvijenca društvo pravile još W.T.Y.D. (Welcome to Your Death) i završni šrapnel Human Insecticide. Drugi album »Never Neverland« bio je po običaju zastupljen fantazmagoričnom Phantasmagoria. Završni dio u redoslijedu Phantasmagoria, Allison Hell te Huamn Insecticide doveo je koncert do završnog krešenda. Zanimljivo je bilo to da unatoč preklapanju s Accept, Annihilator nisu dobili praznu dvoranu. Upravo suprotno. U njoj je kuhalo. To je bio odraz činjenice da su Nijemci posljednjih godina mnogo puta vidjeli Accept, što ne vrijedi uvijek i svugdje za Annihilator. I imali su što vidjeti i čuti. Bez obzira na gunđanje zbog Jeffovih vokalnih ograničenja, okružuje ga izvrsno društvo troje glazbenika, i to Aaron Homma (gitara), Rich Hinks (bas gitara) i Fabio Alessandrini (bubnjevi). Pritom je zanimljivo da Homma izgledom, na prvi pogled, na brzinu podsjeti na mladog Watersa (iz početne ere djelovanja Annihilator). Waters ostaje potpuni unikat. Kad ga gledaš s kakvom perjanom lakoćom sve radi na pozornici i kakva ga tehnička složenost i izbrušenost stalno prati u solističkim vragolijama, zastane ti dah. Pritom se neukroćeni gitarist opet potpuno oznojio. Doduše, glavnina je u to vrijeme gledala Accept, dok su ovi spektakularno grmjeli na glavnoj pozornici, no nema sekunde zbog koje bi ti bilo žao i koju si mogao provesti s Annihilator u dvorani Volksbankmesse. Izuzetna predstava.
Accept i Annihilator su svoje nastupe zaključili istodobno. U 23.00 sata. Pola sata kasnije bio je najavljen još jedan koncert. U Dvorani. Stuttgartskih Primal Fear. Branitelja časti i slave njemačkog power metala, koji zastupa kvintet izuzetno iskusnih i odličnih pojedinaca . Iako su Primal Fear imali na raspolaganju sat i pol, svirali su znatno manje. Nakon sat i deset minuta oprostili su se. Volksbankmesse je bila nabijena, a bend je očekivano prepustio blagu inicijativu točkama albuma »Rulebreaker« (Angels Of Mercy, The End Is Near, In Metal We Trust). Kod Primal Fear (još uvijek) vrišti punom žestinom sjajni Ralf Scheppers, koji je te večeri bio u znatno boljoj formi nego prije dvije godine, kad smo gledali nastup grupe u Beču. Opet je rušio sve pred sobom i potresao svojom vokalnom karizmom i neslućenim rasponom. Gitarski dvojac na relaciji Tom Naumann i Alex Beyrodt ostaje briljantan, ako ne i vrhunski, dok ritam sekcija, predvođena poglavicom Matom Sinnerom, koji je opet revno strugao i zveckao bas gitarom, te Francescom Jovinom za bubnjevima, daje osjećaj neprobojnosti. Uz prilično predvidljiv izbor, u kojem su među klasicima opet odjeknule Nuclear Fire (»Nuclear Fire«), pa Metal is Forever (»Devil’s Ground«), Final Embrace (otvaranje koncerta, album »Jaws Of Death«) te orkanski power metal šamari, uzeti s prvijenca »Primal Fear« (1998) Chainbreaker i Running in the Dust, Primal Fear su na prilično udoban način odsvirali pobjednički poker asova i u zrak nisu bacili samo mnoštvo, nego su karéom podigli i sam krov dvorane. Zapravo bend nije mogao napraviti nikakav spomena vrijedan kiks odnosno promašaj. Kolovoški izlazak novog albuma najavila je izvrsna Hounds of Justice (»Apocalypse«, 2018). Pa skok na »Seven Seals« s Rollercoaster, dok je od novijih odjeknula još When Death Comes Knocking (»Delivering the Black«).
Bend je dakle imao na raspolaganju više vremena za sviranje, ali bi trebalo Horstu Sinneru i kompaniji ubaciti još koju kintu eura više da bi bend produljio druženje s iznimno radosnom i raspaljenom publikom. Primal Fear su provjereno kopali, kidali, rušili i bjesnili. Ostaju jedna od najimenitijih power metal utvrda sa zavidno dugim stažem u ovom trenutku. Njemačka škola iskusnih majstora koji su svoj izgrađeni osjećaj za bravurozno privlačan heavy metal naravno davno temeljito ukrstili s potpunim profesionalizmom.
Drugi dan je dakle bio dug i pun odlične glazbe. Ponudio je za svakoga ponešto. Ostao je dakle još treći dan. On će biti starošolskiji, jer su među ostalima nanizali svoje nastupe: Amerikanci Hexx, pa N.W.O.B.H.M. suvremenici Tygers Of Pan Tang i Cloven Hoof, japanske legende Loudness te danski Pretty Maids, koji su u cijelosti odsvirali svoj kultni album »Future World«. Nastavak slijedi.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
