Dirkschneider (supp. The Madcap, Flesh)
utorak, 25. 2. 2025., od 19.30 h do 23.30 h
Zagreb / Boogaloo / Hrvatska
Udo Dirkschneider! Ime koje pravovjernog ljubitelja starošolskog heavy metala prati baš svaki dan. Čovjek je na sceni toliko dugo da je vjerojatno vidio i postanak Zemlje, a u džepu ima mnoštvo zapanjujućih priča kojima je pisao heavy metal. Čovjek, mit, legenda. Ni više ni manje! Kako god okreneš. Njegov jedinstveni vokal uz imena Ronnie James Dio, Ozzy Osbourne, Rob Halford i Lemmy Kilmister jedan je od petorice temeljnih, recimo im slobodno bitnih, koji definiraju klasični heavy metal. A kad su Accept i Udo bili s njima, pisala se povijest metala. Slikovitog, jedinstvenog, unikatnog i vječnog. Takvog koji nikad ne pozebe. Može te samo prodrmati. Uvijek iznova. I kao takav u svojoj magiji ostaje neuvenuo, zadivljujući i vječno inspirativan.
Kao i sami znate, jedinstveni gospodin Dirkschneider od 1987. djeluje u svom sastavu U.D.O. Bend sa serijom fantastičnih studijskih izdanja davno je velikim slovima upisan u planinski masiv metala. No, čovjek je prije nekih desetak godina došao na vrlo prepredenu ideju. Da povremeno preimenuje bend iz U.D.O. jednostavno u svoje prezime. Tada postaju Dirkschneider i na koncertnim turnejama sviraju isključivo Accept klasike. Strogo. Očito je to bolje nego kombinirani repertoar U.D.O. i Accept klasika, a može i dvaput zaraditi. S dvije turneje. No pozor. Da mu vokal u skoro 73. godini ne služi nesmanjenom snagom poput bijesne ose, recimo zaglušujuće brusilice koju poznajemo otprilike od Accept albuma “Balls To The Wall” nadalje, ne bi bilo ništa od svega toga.
Udo ostaje onaj vokal koji se nalazi na ultimativnim Accept klasicima, među koje spada i znameniti album “Balls To The Wall”. Čovjek kova pisca ovih skromnih redaka to si nije ni usudio pomisliti. Što? Krajem prošlog ožujka smo se Edita i ja vozikali po prostranstvima Češke i uživali na U.D.O. koncertima u Pragu (20. 3. 2024., RockLine recenzija koncerta) i Brnu (22. 3. 2024., RockLine recenzija koncerta). Kroz zadnje desetljeće postalo je praksa da se na U.D.O. koncerte ide jako daleko od Slovenije. I da. Najljepše je doživjeti koncerte tog sastava upravo u Češkoj! U Češku se dakle ide prvenstveno na pivo i U.D.O. koncerte. No nitko od nas dvoje ni u najluđim snovima nije pomislio da ćemo Uda s ekipom u manje od godinu dana nakon zadnje U.D.O. turneje moći uloviti baš u Hrvatskoj. Slijetanje Uda s ekipom u Zagrebu bilo je čak i premijerno na tlu naše južne susjede. I to kakav koncert! Slobodno možemo reći da su ga ovaj put spasili bratski Hrvati i Slovenci! Ali polako. Do toga ćemo još doći.
Dirkschneider su baš u vrijeme turneje posvećene slavlju 40. obljetnice klasičnog Accept albuma “Balls To The Wall” izdali novo snimljenu verziju albuma. Od glave do pete. Udu se na deset pjesama pridružuju gostujući vokalisti i vjerujte. Legenda ostavlja sve u sjeni! Pa makar gost albuma bio i tako zvučno ime. Jedno za drugim. Ovo izdanje daje čovjeku dodatnu legitimnost da izvede turneju na kojoj će cijeli album svirati uživo. Nešto takvo ni Accept još nisu napravili. A kad govorimo o Udi Dirkschneideru i uspoređujemo ih s Accept od 2009. nadalje, Dirkschneiderov vokal ostaje ultimativan, nedostajući i nedostižan. Uz svu studijsku, ali i koncertnu izvrsnost aktualnih, to jest ‘post-Udo’ Accept.
Koncert u Boogalooju dodan je naknadno. Bend je potvrdio datume nove turneje već sredinom prošlog svibnja. No, krajem studenoga 2024. odjeknula je vijest da je na čelo turneje dodan još jedan termin. Zagrebački. Ali s drugačijim predgrupama od onih koje Dirkschneider prate kroz preostale datume nove turneje (All For Metal, Crownshift). U Zagrebu je uloga zagrijavanja pripala domaćima Flesh i turskim metalcima The Madcap! Svojevrsna ekskluziva, a nastup Dirkschneider u neku je ruku vrijedilo uzeti kao vrstu uvodne ‘kalibracije’ kako funkcionira, kako reagira i uopće kako djeluje produkcija nove turneje! No pozor! To nije bila jeftina vrsta vježbe ili javna proba. Svirano je punom snagom, bez ostavljanja preživjelih iza sebe!
Idemo ipak u Boogaloo. Boogaloo je zagrebački klub koji je ravno i jednom riječju nešto najbolje što se ikad dogodilo Hrvatskoj. Po karakteristikama i kapacitetu s njim je usporediva ljubljanska Cvetličarna (no, CUK Kino Šiška ipak je previše otmjen). Tamo se oduvijek i uvijek iznova rado vraćamo. I ovaj put je bilo tako. Što se mene tiče, čak blago euforično, iako je to već bio moj peti Dirkschneider koncert. Ali stari konj se ne smiruje.
U pola osam navečer na pozornicu su se popeli Flesh. Upali su na pozornicu koju vrlo dobro poznaju. Bez kompromisa. Bez kočnica i punom snagom. Sa svom žestinom i moći. Sa žarom, žestinom, radošću i zanosom. To se osjetilo. Pola sata proletjelo je u tren, a bend je ispalio šest skladbi kroz koje je dokazao vrhunsku uigranost. Zvuk kod miks-pulta vrlo dobar. Ako si stajao sprijeda, vokale nisi dobro razaznavao. Flesh su dakle krenuli na pozornicu i u dobrih pola sata isporučili žestoku verziju heavy metala koji se rado oslanja i na karakteristike tipične za hard rock, s dobrom mjerom pompe i bombastike. Trio je rušio. Publika je slala povratne signale, što je samo potvrđivalo da su domaći na svom terenu već vrlo dobro poznati i prihvaćeni. Napokon, riječ je o bivšim momcima iz sastava Animal Drive, u kojem je pjevao njihov zvjezdani zemljak Dino Jelusić (njega smo primijetili na prostoru kluba upravo dok je švrljnuo kroz vrata backstagea). Crveni Rickenbacker
Roka Nikolića možda je netko primijetio i na zagrebačkom ŠRC Šalata 3. 7. 2019., kad su Animal Drive otvarali za Whitesnake (RockLine recenzija koncerta). No, sad su ostali samo Flesh. I dobro im ide. Predstavili su nekoliko novih komada te klasike prvijenca “Flesh” iz 2014.!
The Madcap su ove večeri na scenu donijeli svojevrsnu ekskluzivu. Riječ je o turskim klasično potkovanim metalcima iz Ankare koji rijetko uspijevaju probiti sjevernije od svog doma. Doduše, djeluju od 2015., ali su uglavnom poznati na domaćem terenu, pri čemu su se uspjeli probiti i istočnije, u Ukrajinu. Ovaj kvartet zračio je ove večeri posebnom vrstom entuzijazma. S njim su djelovali upravo simpatično. Prve violine benda su gitarist i vođa Deniz Sayman te pjevačica İzgi Gültekin, koja je na koncertu iz svog vokala izvukla cijelog vraga. Kvartet je pokazao pravu razinu. Izvedbenu svakako. Rutina i iskustvo su tu. I u iskorištavanju pozornice. To im prokleto dobro ide! Uigranosti im ne manjka. Pjevačica İzgi podgrijavala je prisutne čak i s “Hajde Zagreb”! Izuzetno slušljiv metal koji crpi inspiraciju iz stare škole, svakako među ostalim i Maiden. Središte pozornosti preuzela je İzgi s nevjerojatnim vokalnim ekspozeom. Stajao sam kod miks-pulta. Odande nikakve pomoći. Tu i tamo koji ‘echo delay’ za veći umjetnički dojam – recimo radije atmosferični. Nevjerojatan vokal. Rušilačka moć. Šteta što bend teško dolazi do veće prepoznatljivosti kod nas ili sjevernije od nas. Imaju izniman potencijal. Zvuče top! Ne otkrivaju toplu vodu, ali zadovoljavaju sve kriterije mnogih generacijskih bendova kojima, nastanjenima u zapadnoj Europi, ide malo lakše. Bend je u studenome 2023. izdao album “Beat the Destiny”, koji su i obilnije predstavili. Čekamo naravno novi. The Madcap su u Boogaloo donijeli vrlo lijepo osvježenje večeri.
A onda su bili Dirkschneider. To je ekipa za koju znaš da će ići na sve. Na puno. Već su obje predgrupe imale odličan zvuk (za razinu predgrupa). No, Dirkschneider su ponudili čistu perfekciju. Zvučno. Njemačka besprijekornost. Kao kod njihovih automobila. A publika? Do Dirkschneider se Boogaloo lijepo napunio. Odlično. Ne previše, nego taman toliko da se cijelo vrijeme moglo normalno disati. Recimo da je u klubu bilo dobrih 400 ljudi. I zapravo je tome lavovski dio pridonijela cijela garnizija pristaša iz Slovenije. Generacijskih. Onih koji se živo sjećaju koncertnog debakla od davnog 25. 5. 2004. (RockLine recenzija koncerta), kad su U.D.O. u sklopu turneje “Thunderball” nastupili pred šakom ljudi usred ljubljanske Cvetličarne. Tada nije bilo ni 100 posjetitelja. I tada je Udo sam sa sobom zaključio da nikad više neće svirati u Sloveniji. No, ovaj put možemo reći da su Slovenci i Hrvati bratski udružili snage u posjeti i zajedno dočarali fantastičnu atmosferu. Bend je to osjetio. I punim plućima uživao. Od prvog trena do posljednjeg. Računajte da je većina publike koja je posjetila koncert brojala od 40 godina naviše, a mnogi posjetitelji su godinama davno prešli i Abrahama. No oni na kojima svijet stoji – mnogo mlađi ljubitelji distorziranih zvukova, obavezno su zauzimali prve redove prostora.
Udo Dirkschneider ostaje nevjerojatna figura. Ne samo da mu je vokal ostao netaknut kroz sve te godine, što mu daje svu legitimnost za izvedbu Accept klasika, nego je u zadnje vrijeme za suradnju pridobio još jednog velikog starinu heavy metala i domamio ga u svoje redove. Taj starina je barem toliko ‘težak’ kao i sam Udo. To je basist Peter Baltes – Udov nerazdvojni Accept drug! Izniman glazbenik. Izbrušen. Dovršen. Basist kojemu nema ravna. I već zbog te veze Dirkschneider danas nose više klasične Accept DNK nego današnji Accept. Uz neuništivi vokalni domet Uda Dirkschneidera, kojeg nitko ne može stići, i kremeni kip Petra Baltesa, tu je još ‘ludi’, zaista ‘ludi’ ruski gitarist Andrey Smirnov, bez kojeg se sastavi U.D.O. i Dirkschneider u zadnja dva desetljeća tako reći ne mogu zamisliti. Fantastičan glazbenik koji je doslovno u životnoj formi, na svom kreativnom zenitu. To je dokazao već bezbroj puta. I u studiju i na pozornicama! Sve zajedno upotpunjuju Udov sin, fantastična bubnjarska mašinerija Sven Dirkschneider te potentni mladi gitarist Fabian “Dee” Dammers, koji se s Andreyem već poprilično dugo fantastično uklopio i koji također preuzima na pleća nemalo gitarskih solaža.
Bend slovi po do tančina izbrušenim nastupima. Kroz godine se izvedbeni recept benda mnogo ne mijenja, ako se uopće mijenja. U pravilu se u središte pozornice stalno postavljaju akteri koji u danom trenutku preuzimaju inicijativu. Ako to nije Udo, na prednjoj liniji stoje ili oba gitarista, ili Baltes u paru s jednim ili drugim. Naravno, pridružuje im se i Udo. Već je gotovo očekivan onaj trenutak kad Andrey prijeđe na svoju prvu solažu. Tada mu se s desne strane u prvom planu pridruži starina Udo, koji gleda prema Andreyu s hrpom smiješnih grimasa, a ni gitarist mu ne ostaje dužan s grimasama. Isto vrijedi i za prvu mid-eight dionicu, gdje su zajedno oba gitarista. Jednostavno! Sve za dobar žur! I taj bend je doista do tančina podmazan svim vragolijama kako u tren oka privući publiku na svoju stranu! U onim dijelovima kad su sprijeda oba gitarista, Udo stane do podnožja bubnjeva i mirno čeka da dođe njegov trenutak i da ponovno zauzme prednji položaj! Sve funkcionira kao podmazano.
Bend je počeo uništavati odmah. U prvom dijelu nabacao je repertoar s “Restless And Wild” i “Metal Heart” klasicima, pri čemu je za čudo ispao naslovni komad albuma “Restless And Wild”, ali ništa zato. Vatra se rasplamsala u tren uz Fast As A Shark, nakon koje je slijedila odlična srednje brza, ali grabežljiva Living For Tonite. Tome je ulje na vatru dolila jedna od najboljih skladbi cijele Accept karijere – to je naravno jedini i neponovljivi Midnight Mover! S jednim od najjačih refrena, i kad govorimo o klasičnom heavy metalu općenito! Zanimljiv je svaki koncert (bilo od strane Dirkschneider ili Accept) na kojem se briljantna Metal Heart nađe već u prvoj trećini koncerta. Publika se trgala. No glavno iznenađenje tek je slijedilo. Udo napušta pozornicu. Vokal preuzima Peter Baltes. Bend se laća melankolične balade Breaking Up Again s albuma “Breaker” (1981.). Kako nalaže original. Dakle s Baltesom na vokalu. Za one najzagriženije pristaše lika i djela Accept zasigurno mini vrhunac koncerta.
Sada pak središnji dio. Ključni. Cijeli album “Balls To The Wall”. Dirkschneider ga nisu odlučili svirati unatrag. Čovjek bi na to pomislio, s obzirom na to da je naslovni komad, koji je na poziciji albuma broj jedan, zapravo njegov vrhunac. Da će album dakle izvoditi obrnutim smjerom. No time Dirkschneider nisu razbijali glavu. Ljudi su se miješali. Svi su pjevali. Refren, koji je jedan od najupadljivijih u povijesti metala! Zatim neke točke koje Dirkschneider još nisu izvodili uživo, a Accept također ne barem 40 godina. Losing More Than You’ve Ever Had, Guardians Of The Night, Love Child, Fight it Back…. Ludo. Za ljubitelja Accept jednostavno ludo. S vokalom kao da je izvađen s albuma, to jest iz 1983. Udo je u tom pogledu nevjerojatan. Taj album ima izuzetno snažan završetak, s jednom od najjačih Accept balada. Winter Dreams! Izvanredno. Emotivno, strastveno. Kao da su je svirali prvi put, iako se već na prošlim turnejama rado našla na repertoaru. Vrhunski završetak koji jednostavno traži još! Još više.
Tu je dakle obavezni dodatak. Svi su znali što slijedi. Princess Of The Dawn. Produžena daleko preko deset minuta iz publike izvlači maksimum povratnih reakcija. Udo i ekipa to jednostavno znaju. Perolakom lakoćom vladaju masom! Udo je kao i obično vrlo direktan. Ne govori mnogo, nego odmah prelazi na bit. To je interpretacija! Udo još posljednji put poziva publiku neka razvuče glasnice do krajnjih granica. Slijedi naime razbijač Up To The Limit! Koncert traje već dva sata. Osjećaj je kao da je to kraj, pa ipak. Omiljeni zametalizirani rock’n’roller, kojeg Udo tako rado čuva za kraj svojih nastupa, opet je tu! Burning! S razvučenim izlazom i višekratnim ponavljanjima glavne fraze i refrena do kraja je rastresao sve prisutne! Toliko vatrene energije i bljeskanja sa svih strana. U idealnom klupskom prostoru za takve koncerte! Bolje od toga jednostavno ne možeš poželjeti! Na jednom mjestu. Riječi su jednostavno premalo. To se mora doživjeti!
To je dakle bio prvi Dirkschneider koncert na dugoj maratonskoj avanturi slavlja 40 godina klasičnog Accept albuma “Balls To The Wall”! Već na prvoj stanici, to jest na premijernom nastupu u Zagrebu, Dirkschneider su dokazali svoju nesalomljivost, strogi fokus, savršenu profesionalnost i dlakocijepsku izvedbenu doradu u kojoj se nije moglo naći ni jednog slabog trenutka. Jednom riječju vrhunski! Najviše zbog čega dolaziš na koncert. Nikakvih trikova s efektiranjem ili korištenjem snimljenih dijelova. Sve iskreno, direktno i bez kočnica. Što vidiš, to čuješ, to i dobiješ. A nevjerojatni Udo Dirkschneider, taj jedinstveni bijesni striček kojem je u grlu zapela kružna pila, održava izuzetnu vokalnu vitalnost. Naprosto je zapanjujuće da njegov vokal od početka do kraja dvosatnog nastupa zadrži takvu eksplozivnost. Udo uvjerljivo preskače oktave i pritom ne osjetiš ni trunku istrošenosti, ni vokalne iscijeđenosti, recimo umora. Sve. Od prve do zadnje sekunde više nego dvosatnog koncerta odrađeno je do maksimuma. Kako kažu Dirkschneider: “Up To The Limit!” Udo dakle, skromno rečeno, ostaje jedini i neponovljivi! Čovjek, mit i legenda! Neka tako i ostane!
Autor: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Flesh – setlista:
1. Hammered Down
2. Kings
3. Hellfire
4. Seasons
5. Banners Will Fall
6. Easy Rideth – Heavy Striker
Dirkschneider – setlista:
1. Fast As A Shark
2. Livin For Tonite
3. Midnight Mover
4. Breaker
5. Flash Rockin’ Man
6. Metal Heart
7. Breaking Up Again
8. Balls To The Wall
9. London Leatherboys
10. Fight It Back
11. Head Over Heels
12. Losing More Than You’ve Ever Had
13. Love Child
14. Turn Me On
15. Losers And Winners
16. Guardians Of The Night
17. Winter Dreams
—dodatak—
18. Princes Of The Dawn
19. Up To The Limit
20. Burning
