Izdano: 25. 4. 2025. za Lorna Vista
Produkcija: Gene Walker
Trajanje: 46:43
Žanr: Duh(ovni) pop rock
“Sotonistički komercijalni kič”
Ghost su se u prošlosti tek rijetko našli na mojoj playlisti (uz jednu golemu iznimku). Imam osjećaj da će se to (odnosno već jest) s ovim albumom poprilično promijeniti.
Golema iznimka, spomenuta gore, bila je pjesma Square Hammer s EP-ja Popestar iz 2016. Udaran, ritmičan, hipnotičan pop-rock štikl s dašak nekakvog pseudo metala i humorističnim sotonističkim tekstom uvukao mi se u mali mozak kao mali, nježno ružičasti crvić. I, priznajem, nije ga napustio do današnjeg dana. Čak je dobio i društvo.
Tobias Forge, papa, kardinal, vrag, pjevač i plagijatorski inovator u jednom tijelu, započeo je Ghost priču još 2006. i u nepunih 20 godina doveo je do vrhunca. Skeleta je naime po izlasku s lakoćom zauzela prvo mjesto ljestvice Billboard 200. Zašto i kako, upitat ćete se sa zanimanjem. Na kako sam već odgovorio, a na zašto ćete moći odgovoriti sami nakon samo jednog slušanja. Album je od prve do zadnje sekunde pun ljepljivih melodija, primamljivih ritmova, nježno-mračnih balada, izvadaka hitova iz 80-ih prošlog stoljeća, zapakiranih u doista labav oblak okultnog metala. Svaka nota, svaki refren, svaka vokalna melodija odnekud je poznata, a istodobno ti taj vražićak ne da mira da ne bi iznova i iznova provjeravao odakle. Vješti Tobias pobrinut će se da tim pitanjima nikad ne dođeš do dna, pa moraš barem jednom dnevno provjeriti hoćeš li ovaj put ipak nešto prepoznati.
Produkcija je fenomenalna, bombastična, kristalno čista i bezopasna. Instrumentalisti su savršeno verzirani, pa u svaku pjesmu mogu ubaciti po jedan ukras u obliku neočekivanog ritmičkog uzorka, drukčije note u gitarskoj solaži ili mračnog podtona u klavijaturskom zvučnom krajoliku. Točku na i dodaje Tobias vokalnim stilom povampirenog katoličkog svećenika i (ne)dvosmislenim patničkim, blago sotonističkim tekstovima. Na našu sreću, ne shvaća se baš posve ozbiljno, jer pod izlikom crne mise pjeva o pucanju ljubavnih sokova u čelo i sličnim prljavštinama.
Prvih šest skladbi na albumu čista je kozmička perfekcija. Refrene si nakon jednog slušanja ne možeš izbiti iz glave, Tobias u instrumentale spretno upleće poneki jači riff, dvostruku bas pedalu i gromku sinth podlogu, tako da svi mi zagriženi metalci možemo živjeti u iluziji da nam se u playeru vrti metal album. Malo sam provjeravao unatrag i čini se da je ključni faktor u prijelazu na ovo skladateljsko pop-rock melodično majstorstvo tip po imenu Max Grahn, nepoznati švedski bubnjar i autor. Tobias je oduvijek znao s melodijama, ali ovo je sljedeća razina.
Vrhunac albuma su dvije skladbe skroz pri kraju, stisnute u sendvič između dvaju najslabijih uradaka. Smrdljivi pehar za daleko najslabiju stvar dobiva Misillia Amori. Kao da je Joe Elliot u zaboravljenom sefu pronašao snimku koje se Mutt Lange tijekom snimanja albuma Hysteria toliko stidio da ju je sakrio od svih. Tobias je potom Joea između šestog i sedmog piva uvjerio da pjesma nije dovoljno dobra za sljedeći singl Def Leppard. Što je i istina. Neprobavljivo.
Skroz na kraju čeka nas Excelsis, utučena baladica koja nas treba podsjetiti da svemu jednom dođe kraj. Ma nemoj.
Vrhunac albuma definitivno su Marks of the Evil One, upozorenje pred, odnosno poziv u Apokalipsu. Vodeća nas melodija sa sotonskim uzdasima odmah povuče u tamu, gdje nas melankolični refren domami u ekipu četiriju jahača. Teško! There, there, fuckin’ there! Odmah zatim slijedi pjesmica koja trenutačno pravi društvo Square Hammer u mojem malom mozgu, Umbra. Melodični projektil koji besramno i izravno opjevava seks na oltaru, pred očima Nazarećanina. Orkanski refren, ubrzani tempo i doista luda solaža osvajaju dušu i tijelo. Da ne govorim o kravljem zvonu, Will Ferrell i Blue Oyster Cult mogu biti ponosni!
U poplavi glazbe kojoj sam non-stop izložen, ovo je doista album koji grabi i koji nužno moram slušati opet i opet. I opet. A ne znam trebam li se zbog toga sramiti. Ima naime sve značajke “sellouta” i smišljenog napada na najlakše mete među publikom, među koje očito spadam i ja. I kako sam lakoćom podlegao!
Slatkiši: Guiding Lights, Marks of the Evil One, Umbra, Cenotaph
Ocjena: 9/10, ili pak 3,5/10, nisam baš siguran
Autor: Igorac
Popis skladbi:
- Peacefield
- Lachryma
- Satanized
- Guiding Lights
- De Profundis Borealis
- Cenotaph
- Misillia Amori
- Marks of the Evil One
- Umbra
- Excelsis
Glazbenici:
Papa V Perpetua – Vokali, bas
Skupina neimenovanih duhova – sve ostalo
Hrpa gostujućih glazbenika i pjevača
Zanimiva recenzija. Bom dal priložnost.
Javi, kako se ti zdi.