Paul Gilbert Band
subota, 5. 7. 2025. od 21.40 do 22.30 h
Villach (Velden Am Wörthersee) / Bluesiana Rock Cafe / Austrija
Paul Gilbert vratio se u Bluesianu! Fascinantan preko svih granica i apsolutno jedinstven ‘dežurni vatrogasac sa svojim znamenitim crnim FRM350 modelom’ kojim je i ovaj put ‘odrezao i prerezao’ glavninu nezaboravnog koncertnog nastupa u znamenitom hodočasničkom središtu usred austrijske Koruške, kamo već godinama hodočastimo svi pravovjerni ljubitelji bluesa i blues rocka, u svijetu glazbe ostaje fenomen za sebe!
Ovaj put je Paul nakon ponovnog povratka u Europu (zadnji put je u Europi svirao prošle godine – na oproštajnoj Mr. Big turneji – recenzija koncerta iz Kina Šiške, 4. 4. 2024) sastavio seriju koncerata isključivo usmjerenih na Italiju, ali s jednim jedinim koncertom u Austriji. Možemo reći da se Villach nalazi gotovo na tromeđi – Slovenija – Austrija – Italija. Zato bi bio grijeh propustiti susret u sjevernom zaleđu naše zemlje s ovim gitarskim velemajstorom. Prostor je bio dupkom pun. Do posljednjeg kutka. Tko poznaje taj ugodni klub znat će da u njega stane cca 200 ljudi, pri čemu je tada zauzeto baš sve. Čak i svi dijelovi odakle koncert možeš samo slušati, a pozornicu ne vidiš. Piće se brzo prodavalo i do primjereno ohlađenog piva bilo je jako, jako teško doći. Energija vrhunska.
Čovjek je udario našpičeno! S nafunkiranom blues šamarčinom Too Rolling Stoned, koja u izvorniku pripada nezaboravnom Robinu Trowerju! Marco Galiero i Roberto Porto, prvi na bas-gitari, a drugi na bubnjevima, davali su Gilbertu nevjerojatnu podršku i trio je u tren oka uspostavio otrovni klupski groove uz koji smo svi bili u punom pogonu! Kod Trowera smo i ostali! Slijedila je naime Gilbertova adaptacija psihodeličnog bluesovskog klasika Daydream! Pa skok na B. B. Kinga i Rock Me, Baby, da shvatiš što znači Gilbertov pravi pravcati i nemilosrdni bluesovski masakr!
Jedan od integralnih dijelova repertoara aktualne Gilbertove turneje stigao je s izvanrednim Led Zeppelin medleyem kojem nije bilo kraja na vidiku! Rondo svih rondoa. Čovjek je otvorio taj rondo s Good Times, Bad Times, ni violinski gudalo nije izostao u skoku na Dazed And Confused, pa glavni riff u Kashmir, smirivanje i skok na clean zvuk u Thank You, tu je komadić romantične All Of My Love, pa dalje glavna Houses Of the Holy fraza. Nije izostao ni glavni The Rover riff s kojeg je prepredeni Paul prefinjeno prešao na dijelove LZ epa Achilles Last Stand. Slijedi bridge uzet iz No Quarter i izravni upad u Your Time Is Gonna Come. Ni Whole Lotta Love nije smio izostati, kao ni komadić klasika s albuma “Led Zeppelin I”: You Shook Me i How Many More Times. Tijekom integracije Moby Dick Gilbert je dao Porti prostora da se izdašnije protegne. Gilbert se vraća u fokus reflektora s vrhuncima klasika Stairway To Heaven, gdje je prvo mjesto odnijela naravno cijela solaža u izlaznom dijelu. Ali medleyu nije i nije htjelo biti kraja. U izlazu iz Stairway To Heaven čovjek je preokrenuo tijek događaja i, kad smo svi mislili da će medley ovdje završiti, počeo je izvoditi vodeći motiv Babe I’m Gonna Leave You. Slijede skokovi između vodećih fraza skladbi The Ocean, Heartbreaker, Living Loving Maid (She’s Just A Woman) te Four Sticks. I napokon, ipak? Očekivani veliki finale s Rock N’ Roll! Ludo. Zapravo si čovjek kaže: “Paul, snimi Led Zeppelin album, Dio album već imaš!” Najviše linije (vokalne – Plantove) vješto je u dijelovima komada izveo na gitari. Rock’N Roll je primjerice bio u cijelosti instrumentalan, a nakon strahovitog Rollinga Roberta Porte, Paul se još uvijek nije zaustavio te je izveo još i finale LZ klasika Black Dog s cijelim solom i tako postavio točku na ‘i’ ovom izvanrednom nizu Led Zeppelin klasika.
Naravno, Paul vokalno ostaje očajan, ali zabavlja se. Nevjerojatno se zabavlja kad se zafrkava i s vokalom. Priličan šok izazvao je nakon kraja medleya najavom: “Hvala Villach i laku noć!” Molim? Villach? Pa, hm. Negdje u blizini doista možda. Zapravo nismo bili ni na pola koncerta. Čovjek je obrisao znoj s čela, namjestio naočalice, ugodio gitaru, a trio je nastavio s podrugljivom adaptacijom ZZ Top klasika Arrested for Driving While Blind. Pravovjerni boogie moment koncerta zamijenio je klasik ‘delte Mississippi bluesa’, kad je Gilbert raskomadao Johnny Winterovu Leland Mississippi Blues. Trio je tu točku odsvirao u znatno bržem tempu u odnosu na Winterov original.
Slijedi ozbiljnija polovica koncerta. Koliko ozbiljnija? Trio preraste u kvartet. Na pozornici se pojavljuje Gilbertova supruga, izvanredna klavijaturistica Emi Gilbert, a bend nemalo iznenadi ulaskom u Yes klasik s albuma “Fragile” Long Distance Runaround, pri čemu ne prestaje oduševljavati Gilbertova genijalna reinterpretacija Andersonova vokala na gitari. U tom elementu gitarskog oponašanja različitih vokala unutar klasika rocka Gilbert je tijekom godina postao pravi specijalist! Zabave nije kraj kad grupa nastavlja s Chris Squireovom The Fish (Schindleria Praematurus) – također uzetom s albuma “Fragile” grupe Yes. Još jedno potpuno iznenađenje. Ali u nastavku, u smislu iznenađenja, izdašno veći šok donosi (u instrumentalnoj izvedbi izvedena) adaptacija Supertramp izvornika skladbe Take A Long Way Home s nezaboravnog albuma “Breakfast in America”. Podrugljivosti i zafrkancije ne nedostaje. To je konstanta Gilbertovih koncerata i upravo zbog toga se vraćamo na njegove koncerte. Gilbert na pozornici djeluje izuzetno razigrano. Pretvori se u desetogodišnjeg klinca. Uživa bezgranično. U svakom djeliću koncerta. Pa, s Emi su si dobacivali golemo mnoštvo solaža u beskrajnim međusobnim dijalozima. U više dijelova. I u nastavku koncerta.
Iznenađenja nije bilo kraja. Tu je Gilbertova adaptacija skladbe Voyager, koja pripada ‘od boga zaboravljenim’ proggerima sedamdesetih zvanim Gamma! Stvarno te zatekne stvarnost koju ne očekuješ. Vrhunac u toj skladbi bila je naravno Gilbertova beskrajna solaža kojom je podigao publiku najmanje 20 cm i 44 mm od tla! Ali? Nova boogie kanonada već je tu! Slijedi naime Heard It On The X nikoga drugog nego legendarnih bradača ZZ Top, kojima se tako vraćamo još jednom te večeri.
Gilbert ne prestaje zbijati šale! Posve pošteno. Upad u Procol Harum klasik Whiter Shade of Pale, ali samo do kraja prve strofe. Slijedi potpuni prijelazni masakr i? Katapult na hit The Darkness Get Your Hands Off My Woman, koji je bio jedna od najvećih poslastica večeri. Pogotovo po drskosti. Paul je naravno briljantno hvatao Hawkinsove stihove svojom gitarom, a energija je Bluesianu izbacila iz ležaja. Slijedi adaptacija koju nisam uspio odgonetnuti na temu ‘Baby Don’t Go’, (ne, nisu ni J. Lee Hooker, ni Cher) čime je bend završio nastup i nakon glasnog skandiranja u velikom finalu bisa ispalio među publiku još i Hendrixovu Red House!
Paul Gilbert je isporučio sve po što smo došli! Crne gitare PGM50-BK i prije spomenuti Fireman jaukali su, cvilili i pjevali. Hrpa jedinstvenih vragolija kojima ovaj glazbenik opremlja svaki pedalj svega čega se prihvaća, s beskrajnim arsenalom zadivljujućih manevara koji su svojstveni samo njemu, nije prestala oduševljavati. Ovaj put bez autorske glazbe! Ovaj put je tijekom koncerta neprestano reklamirao svoj aktualni “The Dio Album”, iz kojeg nije odsvirao niti jednu skladbu. Ali je tijekom koncerta pokušavao potaknuti mnoštvo da ode do pulta po CD primjerak albuma.
Paul Gilbert je Paul Gilbert. Kad si s njim, u njegovu si jedinstvenom svijetu. Ostaje veliki kralj ovladavanja šesterožičnom gitarskom Biblijom i to mu nitko ne može oduzeti. A najljepše je kad ga sretneš u malom klubu! Briljantno. U svim mogućim i nemogućim nijansama jedinstvene manifestacije njegovih gitarskih velemajstorija.
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Autor: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
