Paradise Lost / Messa / Lacrimas Profundere
četvrtak, 30. 10. 2025
Zagreb / Boogaloo / Hrvatska
Šesti posjet velikih veterana i pionira doom-death metala, britanskih očeva Paradise Lost u Zagrebu, ovaj put u sklopu njihove najnovije europske “Ascension” turneje, našao se na popisu poželjnih koncerata kao na pladnju! Pisac ovih redaka je bend jako propuštao. Još od zadnjeg susreta s njim, koji datira u više od 10 godina star nastup grupe, također u Zagrebu. Tada su Paradise Lost nastupili na znatno manjem prostoru, u Vintage Industrial Baru!
S obzirom na izvrsnost vrhunskog novog studijskog albuma, već sedamnaestog po redu, to jest albuma “Ascension”, nužnost da se krene na koncert Paradise Lost bila je utoliko veća! Bend, koji djeluje takoreći u nepromijenjenoj postavi od svog početka, uz iznimku povremenih izmjena na poziciji bubnjeva – što se dogodilo nedavno, kad se upravo ove godine u ekipu vratio Jeff Singer (on je svirao u Paradise Lost već između 2007. i 2008.), održava izniman svježinu u studiju. Čovjek očekuje ‘sigurnjački’ album od legendi, koji će ponuditi uobičajenost, definitivnu kvalitetu, ali bez nekih posebnih iskoraka. No Paradise Lost su najnovijim uratkom potvrdili izuzetnu artističku pronicljivost i žar, koji ih ne ostavlja na cjedilu ni u zrelim godinama djelovanja, kad bi mnogi rekli da si mogu sasvim zasluženo odmoriti.
Paradise Lost su na novu turneju pozvali dva zanimljiva mračnjačka sastava, koja se stilski smisleno vežu uz lik i djelo britanskih ikona doom i death metala. To su njemački veterani Lacrimas Profundere, koji su otvorili koncertnu večer, te posebni gosti, talijanski Messa, čiji koncerti doslovno na moć uspješno izvlače značenje samog imena grupe.
Boogaloo, poznati zagrebački klub u koji se uvijek jako rado vraćamo, obećavao je veliki blagdan crnometalnog misnog slavlja. Dobro se punio. Prostor je na dan koncerta postao zapravo rasprodan (kad sam nekoliko sati kasnije, točnije nakon prve tri pjesme Paradise Lost, krenuo van iz kluba do auta da odložim fotografsku opremu, na rampi za ulaz stajala je gomila ljudi koja više nije mogla u klub, jer je događaj u međuvremenu postao posve rasprodan).
Generacijski živopisno društvance okupljenih posjetitelja stavilo je dakle točku na ‘i’ ovom izvrsnom događaju u koji su prvi od trojice krenuli Nijemci Lacrimas Profundere i u dobrih pola sata nas poveli u svoju mješavinu melodičnog doom-death metala, kojem su se vratili na zadnja dva albuma “How To Shroud Yourself With Night” (2023) i “Bleeding The Stars” (2019), s kojih smo čuli glavninu repertoara. S obzirom na sastav grupe s pjevačem Julianom Larreom, koji se bendu pridružio 2018., prilično logičan potez. U ekipi je od izvornih članova grupe, osnovane 1993., danas samo još gitarist Oliver Nikolas Schmidt, a društvo mu uz Larrea prave još bubnjar Dominik Scholz i basist Ilker Ersin. Bend je iz razdoblja kad je djelovao dark rock-orijentirano izveo naslovnu skladbu “Ave End”, što je začinilo koncert. Prekretnice atmosfere uvijek dobro dođu, pogotovo ako iznenada zaokreneš stil u gothic/dark vode i ostaneš u novoj obući i dalje pobjednički. Inače, rešetanje u simfonijskom doom-death metalskom ruhu Lacrimas Profundere zaključili su singlom s “Bleeding the Stars” Father Of Fate, tijekom kojeg je Julian skoro uskočio u naručje prvom redu slušatelja i žarom uspio izvući iz publike, koja je do tog trenutka već lijepo ispunila prostor, konkretne povratne reakcije, što je ujedno bio i pjevačev cilj. Vrlo uspjelo uvodno zagrijavanje s kultnim sastavom.
Drugi su na pozornicu stupili Talijani Messa. Bend, koji se smjestio u talijanskom Trevisu, u usponu je i brzo širi bazu svojih privrženika. Njihov četvrti studijski album “The Spin” možemo označiti prijelaznim, s obzirom na prva tri, čvrsto zapisana eklektičnom, eksperimentalnom doom metalu, jer se bend tu artistički raspojasao i počeo koketirati i s elementima gothic rocka, pri čemu nije izgubio ni trunku samosvojnosti. Da je grupa cijenjena i već dodobra poznata u srcima nepopravljivih melankolika, koji su te večeri posjetili klub, najavljivalo je i odlučno i mjestimice prilično primjetno reagiranje publike tijekom nastupa grupe. Grupa si je mjestimice morala pomoći matricama (klavijature), ali to je drugorazredno. Pjevačica Sara Bianchin, koja stoji osvijetljena reflektorskom treperilicom, tijekom izvedbe cijelo vrijeme gotovo posve nepomično, načinom vokalne interpretacije bezgraničnog žalovanja, okružena mračnom, mističnom kulisom pratećeg dijela ansambla, doista izaziva osjećaje kao da si se našao usred mise. Kao što nalaže ime grupe. Osjećaje kad te proguta beznadna dubina najcrnjeg rituala. U skladbama koje se razvijaju polako nalazi se mnogo prostora, koji je gitarist Alberto Piccolo spretno punio solažama. Bend se proslavio preciznošću i uigranošću, kao i vrlo dostojnim zvukom (za razinu predgrupe). Pretežno su Messa predstavljali najnoviji album “The Spin”, koji je izašao ovog proljeća, pri čemu su otvorili koncertnu večer skladbom s prvijenca “Belfry” zvanom Babalon. Grupa je uvjerljivim nastupom i artističkom pojavom glazbenih posebnjaka te večeri zacijelo pridobila još koji novi privrženik na svoju stranu.
Paradise Lost pak su Paradise Lost. Poziciju im nitko ne može oduzeti. Kad su se svjetla posve ugasila u Boogalooju, huronski je zaurlalo među publikom. Očekivanja su bila velika. Grupa se nakon osam godina napokon vratila u Zagreb i Boogaloo. U sat i dvadeset minuta bend je takoreći obišao cijelu diskografiju. Bio je to pravi rondo s grupom po putovima njezine karijerne stvaralačke povijesti. Zahvatili su sve ere svog djelovanja, pri čemu su – zanimljivo, odsvirali samo tri nove skladbe s izvrsnog “Ascension”. Jednostavno bi mogle biti dvije više i produžiti koncert barem za deset minuta, jer to je jedina zamjerka, da je nastup grupe naprosto prekratak.
Tu je dakle ona zlokobna elementarna razornost četvorice mračnjaka, koji su braća u dobrom iz zla još od osnutka 1988., oslonjena na tutnjavu bubnjarskih zamaha Singera, koji je u Boogalooju bio zaštićen panelima od pleksiglasa. Holmes i njegov kip ostaju klasika grupe. Na početku odmaknut od ruba pozornice, pjevač je stajao baš uz podij bubnjeva, jer je oduvijek posve jasno da mu fotografi idu na živce. Kad se oni maknu, približi se publici. Nepomična figura, mrkih pogleda, kako zahtijeva artizam grupe. Pjevač je bio vrlo dobro koncertno raspoložen i bio uvjerljiv i svojim ‘growlom’ i čistim pjevanjem. Isto tako nije zaboravio nekoliko puta srdačno zahvaliti publici. Ali koncert grupe tipa Paradise Lost potpuna je hipnoza. Elementarnost zlokobnih, mračno poguban riffova, koji stvaraju masivni zvučni zid, ‘išaran’ Mackintoshevim karakterističnim gitarskim ukrasima, grabila je neustavljivo. Naravno, zvučne karakteristike u klubu te večeri diktirale su i određene prilagodbe glede zauzimanja pravog mjesta u prostoru. Morao si stajati kod miksete, pa je bilo u redu. Dakle negdje na središnjoj poziciji, ali u zadnjoj liniji kluba. I sve točke iz prijelaznog razdoblja, koje je za mnogog doom/death metal purista upitno (One Second, Nothing Sacred te nakon gotičko-metalskog poleta visoko muzikalne Mouth, u velikom finalu završnog dijela izvedena neizbježna uspješnica Just Say Words), savršeno su se uklopile u ostatak materijala, strogo zapisanog nesvetoj ppričesti doom-death metalskog apsolutizma.
Osjećaji su bili izvanredni. Ne treba dodavati da je izvedba besprijekorna. Rutina, znanje, snaga! I dalje je tu ona strast prema koncertiranju koja prati kvintet. U prvim redovima moglo se zamijetiti djevojke stare oko dvadeset godina – nasuprot Gregu Mackintoshu, kako napamet vladaju stihovima pjesama Paradise Lost, bez obzira na eru njihova nastanka. Nevjerojatno. Pogled koji nalaže da se opusa grupe prihvatio status bezvremenosti. Naravno, vratovi su se posebno revno lomili uz velike klasike: True Belief, Pitty The Sadness i Once Solemn.
Slijedi prilično iznenađujući dodatak, bez doom/death metalskih klasika rane ere. Rafali reflektorskih snopova posljednji put oblizuju pozornicu, kad grupa ispali “Symbol of Life” klasik No Celebration. Ta gotička zadušnica nudi savršen uvod u gotičko nastavak s Ghosts, uzetim s prošlog albuma “Obsidian”, za koji bi čovjek mogao reći da je izgubljena pjesma koju su zaboravili napisati The Sisters Of Mercy. I potom još završna Silence Like the Grave s najnovijeg albuma “Ascension”, koja zapravo na jednom mjestu utjelovljuje sve što Paradise Lost jesu i, srećom, ostaju! Briljantno. Direktno. Na glavu! Bend koji melje bez kočnica i bend koji ostaje na svojim bedemima snažan i nepokolebljiv!
Autor: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Lacrimas Profundere – setlista:
1. Like Screams in Empty Halls
2. A Cloak Woven of Stars
3. To Disappear in You
4. The Kingdom Solicitude
5. An Invisible Beginning
6. Unseen Play
7. Ave End
8. Father of Fate
Messa – setlista:
1. Babalon
2. At Races
3. The Dress
5. Reveal
6. Thicker Blood
Paradise Lost – setlista:
1. Serpent on the Cross
2. Tragic Idol
3. True Belief
4. One Second
5. Once Solemn
6. Faith Divides Us – Death Unites Us
7. Pity the Sadness
8. Beneath Broken Earth
9. Nothing Sacred
10. Tyrants Serenade
11. Requiem
12. Mouth
13. Say Just Words
—dodatak—
14. No Celebration
15. Ghosts
16. Silence Like the Grave
