Milenijalci u divljini: Simple Plan i Offspring pokrenuli nostalgični migracijski val prema Linzu

Denis Zadnje ažurirano 17. studenoga 2025.

The Offspring, predgrupa: Simple Plan
petak, 24.10. 2025.
Linz / Tips Arena / Austrija

Evo nas opet, usred pokrivanja novog nostalgičnog uzleta punk rocka iz dvijetisućitih. Opet usred šiljatih frizura, piercinga na usnama i ogromnog međugeneracijskog druženja starih i mladih. Simple Plan i The Offspring, opet dva velikana tog razdoblja. Prvi je nedavno slavio 25. obljetnicu postojanja, koju je obilježio i službenim dokumentarcem »Simple Plan: The Kids In The Crowd« (dostupan je i kod nas preko Amazon Prime Videa), a drugi već 41. obljetnicu (ako računamo Manic Subsidal, kako se bend zvao prije).

Kanadski punk rock velikani Simple Plan spadaju među ključne predstavnike vala tog žanra s početka 2000-ih, zajedno s imenima poput Good Charlotte, Sum 41 i Blink-182. Grupa je nastala 1999. u Montrealu, kad su se dugogodišnji prijatelji Pierre Bouvier, Chuck Comeau, Jeff Stinco, Sébastien Lefebvre i kasnije još basist David Desrosiers odlučili spojiti svoja prijašnja glazbena iskustva –ponajprije iz grupe Reset – i pokušati stvoriti nešto osobnije, melodičnije i dostupnije široj publici. Upravo su iz prijašnjih punk rock projekata u grupu prešli Pierre i Chuck, koji su htjeli krenuti ispočetka, zrelije, a opet i dalje mladenački buntovno.

Iako su francuski Kanađani i odrasli su uz francuski kao prvi jezik, već na početku donijeli su stratešku odluku da će pjevati na engleskom jer ih je mamila međunarodna karijera, koja je tada za frankofone izvođače bila znatno teže dostižna. Unatoč tome uvijek su ostali vjerni svojim korijenima i povremeno izdavali skladbe ili posebne verzije na francuskom – među najpoznatijima je njihov francuski singl Jet Lag (frankofona verzija s Marie-Mai). Posebnost ranih godina benda je i gitarist Jean-François Stinco, koji je svoj francuski “Jean-François” ubrzo zamijenio neformalnom engleskom inačicom Jeff, jer njegovo ime slušateljima izvan Quebeca jednostavno nije išlo s jezika – odluka koja je postala stalni dio njihova identiteta na međunarodnoj sceni.

Prvi proboj dogodio se već s debitantskim albumom “No Pads, No Helmets… Just Balls” (2002.), koji je u povijest punk rocka upisan kao jedan od najprepoznatljivijih albuma generacije. Singl “I’m Just a Kid” postao je s koljena na koljeno pratitelj odrastanja. Za milenijalce je to bio gotovo životni slogan – himna outsidera koja je zbog zarazног refrena i duhovitog spota postala globalni hit. Spot se često vrtio na MTV-ju, a njegovoj prepoznatljivosti dodatno su pridonijeli glumci DJ Qualls (Road Trip) i Eliza Dushku (Buffy the Vampire Slayer), koji su pjesmu usmjerili i u širu pop kulturu.

Druga generacija, ona koja je odrastala u drugoj polovici 2000-ih, otkrila je Simple Plan preko njihove suradnje s Warner Bros. na uvodnoj temi za crtani serijal What’s New, Scooby-Doo?. Skladba je postala sinonim za djetinjstvo mnogih tinejdžera diljem svijeta i još se danas smatra jednom od najprepoznatljivijih tema na televiziji.

Zanimljivo je da se čar pjesme “I’m Just a Kid” vratio i trećoj generaciji: prije otprilike pet godina skladba je eksplodirala na TikToku, gdje je kao remix postala jedna od najkorištenijih pjesama na platformi. Milijuni snimki s “I’m Just a Kid challengeom” ponovno su katapultirali grupu u središte pozornosti, što je rijedak uspjeh za skladbu staru gotovo dva desetljeća.

Kroz karijeru su Simple Plan ostali vjerni svom melodičnom pop-punku, a istodobno su često surađivali s drugim ikonama žanra. Među najpoznatijim suradnjama je duet s Avril Lavigne, s kojom su stvorili nekoliko koncertnih trenutaka i zajedničkih izvedbi, te suradnja s Deryckom Whibleyjem iz Sum 41, što je dodatno učvrstilo veze među najvećim predstavnicima kanadske punk rock scene. Sve to nadogradili su albumima “Still Not Getting Any…” (2004.), “Simple Plan” (2008.), “Get Your Heart On!” (2011.) i kasnijim izdanjima, koja su pokazala da bend i nakon dva desetljeća na sceni ostaje svjež, relevantan i generacijski iznenađujuće vječan.

Točno u 19:30 počela je ovoga puta punk rock misa. Simple Plan zauzeli su pozornicu jednako energično kao prije dvadeset godina (očit dokaz da se kanadska zdravstvena skrb stvarno osjeti). Večer su otvorili pjesmom “I’d Do Anything”, prvim singlom s debitantskog albuma No Pads, No Helmets… Just Balls iz 2002. Komad u kojem gostuje i Mark Hoppus iz Blink-182 od izlaska je jedan od njihovih najprepoznatljivijih “otvaračkih” hitova – direktan, mladenački i odmah prepoznatljiv.

Slijedio je “Shut Up!”, drugi singl s albuma Still Not Getting Any… (2004.), pjesma koja uživo djeluje kao savršena kombinacija tinejdžerskog bijesa i klasičnog punk rock humora. U vrijeme izlaska bila je poznata i po prilično kaotičnom spotu u kojem bend izaziva rasap dvorane. Treći komad bio je “Jump” (također iz 2004.), uz koji je Pierre tradicionalno poticao publiku da skače – što je Linz Tips Arena i poslušala, kao da je trampolin. Pjesma je među obožavateljima poznata po tome što je jedna od rijetkih u kojoj Simple Plan izravno nagovaraju mlade da se “odlijepe” od toksičnih ljudi i situacija, ali i po tome što je uživo gotovo uvijek trenutak za skupni poskok generacije koja danas ima više bolova u leđima nego što bi priznala.

Simple Plan zagrijali su publiku već prvim komadom, ali njima to naravno još nije bilo dovoljno. Nastavili su s “Jet Lag”, koji je u originalnoj verziji duet s Natashom Bedingfield, a u francuskoj s Marie-Mai. Zatim je došao “Addicted”, jedan od njihovih najvećih ranih hitova s refrenom koji i danas zna svaki pop-punk nostalgičar. Potom je uslijedila balada “Your Love Is a Lie” (2008.), uz koju se dvorana pretvorila u kolektivnu terapiju, a onda i najnoviji “Nothing Changes” – skladba snimljena upravo za njihov dokumentarac spomenut u uvodu. I upravo je ta pjesma dokazala da krcata Linz Tips Arena nije bila puna samo obožavatelja The Offspringa. Glazbenici koji su na sceni više od dva desetljeća jako cijene kad publika prepozna i prihvati i njihove novije skladbe – a s reakcijom na “Nothing Changes” bili su vidno zadovoljni.

Slijedila je naravno klasika “Welcome To My Life” – spot za komad koji danas izgleda gotovo proročki. Za snimanje su naime zatvorili kalifornijski Henry Ford Bridge, što je u videu stvorilo totalni prometni kolaps. Da ga snimaju danas, trebala bi im samo kamera na primorskoj autocesti u kolovozu.

Zatim je došao ljetno opušteni “Summer Paradise”, tijekom kojeg je bend na pozornicu dovukao ogromnu količinu napuhanih plažnih lopti da ih publika može dodavati tijekom komada. Za njim još “Loser of the Year”, koji je djelovao kao odlična uvertira u apsolutnu eksploziju nostalgije – “What’s New, Scooby-Doo?”. U toj točki na pozornicu je dojurio legendarni Fred Jones s t-shirt cannonom i nepregledna množica Scoobyja. Komad je kratak, ali efektan: publika je bila oduševljena kao Shaggy i Scooby kad dobiju svoj 10-metarski sendvič.

Slijedila je još jedna klasika: “Where I Belong”, koju Simple Plan inače izvode zajedno sa State Champs, a onda su već odjekivali prvi refreni “I’m Just a Kid”. Legendarni, 23 godine star komad zbog kojeg je mnogima u Linzu uopće i bio razlog doći. Pierre s nekoliko poticajnih riječi započne pjesmu, a zatim cijeli refren prepusti publici. Na trenutak je žurka stvarno bila kao da smo opet u 2002.

A onda su Simple Plan povukli potez koji publici nije bio posve jednoglasno po volji – usred komada odlučili su se za MC umetak. Uz improviziranu rap sekciju dobili smo i fotografiranje publike, dok je Jeff brenkao znameniti akord uvoda. Zatim su Chuck i Pierre zamijenili mjesta – Pierre je sjeo za bubnjeve, Chuck se odlučio za crowdsurfing, a Sébastien je preuzeo pjevanje. Trenutak je bio zabavan, kaotičan i tipično simpleplanovski, ali nekima bi vjerojatno više odgovaralo da su kultni komad završili klasično.

Nakon kraja “I’m Just a Kid” slijedila je još emotivna “Perfect”, kojom su zaključili večer.

Nakon nastupa koji su ponudili Simple Plan, teško je ostati ravnodušan. Još je lakše složiti se sa samim sobom: punk rock razdoblje stvarno je bilo jedno od najljepših i najboljih. A Simple Plan dokazali su da su danas kao dio “dad rock” scene, kako je mladež danas zove, među najboljima što ovaj žanr ima.

Setlista:
1. I’d Do Anything
2. Shut Up!
3. Jump
4. Jet Lag
5. Addicted
6. Your Love Is a Lie
7. Nothing Changes
8. Welcome to My Life
9. Summer Paradise
10. Loser of the Year
11. What’s New Scooby-Doo?
12. Where I Belong (Simple Plan & State Champs)
13. I’m Just a Kid
14. Perfect

Nakon Simple Plan u 21 sat došlo je vrijeme za bend koji zapravo ne treba nikakvo dodatno predstavljanje – The Offspring. Postava koju su 1984. u Garden Groveu u Kaliforniji osnovali Dexter Holland i Greg K. iz garažnih početaka i lokalnih svirki izrasla je u jedno od najvažnijih imena modernog punk rocka. Njihova ustrajnost, školski inat i onaj klasični kalifornijski “uradi sam” bunt polako, ali ustrajno doveli su ih ondje gdje ih danas svi poznajemo: među legende. Proboj s albumom Smash iz 1994., koji je postao najprodavaniji neovisno izdani album svih vremena, otvorio je vrata generacijama koje su punk prvi put čule na radiju, a ne samo u garaži.

Europska milenijalska generacija upoznala je The Offspring malo drukčije. Dok su “pravi punkeri” dizali nos nad onim što su rado nazivali “pussy kalifornijski punk”, većina nas iz tih godina još je visjela pred Cartoon Networkom. I upravo ondje, u najnepunkerskijem mogućem okruženju, dogodio se proboj koji nitko nije mogao predvidjeti: Pretty Fly (For a White Guy) postao je noseća pjesma kultnog crtića Ed, Edd ’n Eddy. Tako je jedna od najprepoznatljivijih punk rock skladbi odjednom postala popodnevna himna osnovnoškolaca diljem Europe. Cijela generacija opsjednuto je ponavljala “Gunter glieben glauten globen”, a da tada, daleko prije Googlea i YouTubea, uopće nije znala da je riječ o posuđenoj frazi iz Def Leppardova komada Rock of Ages iz 1983. Album Americana preko noći je postao školska valuta, predmet razmjene, a možda i najpiratiziranija kazeta svog vremena.

I iako bi mnogi rekli da je Americana bila njihov vrhunac, bend je nakon nje udario još snažnim nizom hitova. Conspiracy of One donio je bezvremenske Original Prankster i Want You Bad, dvije skladbe koje su konačno učvrstile njihov status benda koji zna udariti ondje gdje najviše boli — u uho. Slijedili su Hit That, (Can’t Get My) Head Around You, energična You’re Gonna Go Far, Kid, pa i kasniji Coming for You, koji je potvrdio da The Offspring još odavno nisu relikt neke prošle ere, nego grupa koja svoju formulu zna prenijeti u svaki novi val slušatelja.

I sad smo tu. Pred nama stoji bend koji je punk rockom povezao (barem) dvije generacije — one sa šiljatim frizurama i piercingom na usnama i one koje su nakon škole gledale crtiće i tražile značenje čudnih njemačkih riječi u uvodu komada. A kad se na pozornici polako upale svjetla, jasno je samo jedno: ovo neće biti samo koncert. Ovo će biti vremeplov koji će nas teleportirati u doba kad su skate tenisice bile uništene, školske mape išarane i bilo je dovoljno imati dobar komad na walkmanu da se osjećaš nepobjedivo. The Offspring dolaze – i sa sobom nose dio naše mladosti.

Točno u 21 sat već je uz Come Out and Play bilo jasno da se punk iz 2000-ih ne vraća… jer nikad nije ni otišao. All I Want i Want You Bad pobrinuli su se da dvorana eksplodira — prvi put te večeri kad je publika doista “poludjela”. Od tinejdžera u svježim Offspring majicama koje su dobili još neokrnjene od roditelja do sijedog gospodina u trapericama koji je očito već 1994. stajao u prvom redu… i ondje ostao u duši.

Setlista se kretala brzo i udarno: Staring at the Sun, Original Prankster, Hammerhead, Hit That, Bad Habit… klasik za klasikom, adrenalinski šut za šutom. Nakon Bad Habit slijedi prvi komični umetak gitarista Noodlesa, koji publici kaže da su “out of your f*cking mind”, zatim je “testirao” vokalne sposobnosti, a onda je uslijedio njegov MC govorni umetak u kojem je samouvjereno procijenio da je u dvorani “najmanje milijun ljudi”. Publika je djelovala kao da mu je povjerovala na prvu loptu. Očito s Fly Guyem dijeli matematičko znanje — kao što je Fly Guy u spotu htio tetovažu s brojem 13 i dobio 31, tako je i Noodles prostor procijenio na milijunski. Punk rock je pač egzaktna, ali zabavno neprecizna znanost. Zatim je slijedio set coverâ posvećenih ponajprije preminulom princu tame Ozzyju Osbourneu. Odsvirali su Electric Funeral, Paranoid i Crazy Train. Tu su bili i In the Hall of the Mountain King (Edvard Grieg) i I Wanna Be Sedated (Ramones).
A onda je došao jedan od najsnažnijih trenutaka večeri — Gone Away. Dexter je stao za klavir, predstavio pjesmu i u nekoliko rečenica objasnio zašto je uopće nastala: zbog gubitka nekoga vrlo bliskog i zbog pitanja kako uopće živjeti dalje. Kad su se zasvijetlila svjetla mobitela, Linz je postao potpuno tih. Dexterov vokal bio je iznenađujuće snažan, kontroliran i čist — takav da bi mnogi rekli da ga pjevač punk rock benda “ne bi smio imati”. Ali ga ima. A Gone Away te je večeri bila gotovo nezdravo dirljiva.

Kad se dvorana pribrala iz emocionalne kome, došlo je vrijeme za ponovni Noodlesov komični skretanje. Pozdravio je mnoštvo, malo podivljao s mikrofonom i ispalio još onaj jedan prekrasan, glasan, potpuno nefiltriran “F*CK!”, koji je djelovao kao svojevrsni obred pročišćenja prije sljedećih komada.

A onda je nastupio trenutak koji je čekala cijela dvorana: Pretty Fly (for a White Guy). Odmah nakon uvodnih rifova iz pozadine su se podigli golemi napuhani Fly Guyevi. Plesali su po pozornici kao da je Fly Guy napokon dobio svoju minutu slave, pokazao da zna podići zrak, ego i još publiku povrh svega. Kad se komad izlio u refren, čak su se i najnedužniji posjetitelji osjećali kao da opet imaju sjajni gel u kosi i da je pred njima još jedan dugi ljetni dan 1999.

Završetak koncerta išao je samo uzbrdo: Why Don’t You Get a Job? s ogromnim šarenim beachballima, kod The Kids Aren’t Alright Noodles je malo posrnuo na uvodnoj gitari, ali ako je punk ikad bio o savršenstvu, onda sam ja Britney Spears — većina publike to uopće nije primijetila, pjevali su dalje i sve nadoknadili energijom., You’re Gonna Go Far, Kid kao energetski udarac za mlađu generaciju i Self Esteem kao ultimativni finale. Dvorana je pjevala posljednje refrene tako glasno kao da je htjela nadglasati trideset godina povijesti.

Publika je bila potpuno oduševljena, svatko je prepoznao svoju himnu, a bend je dokazao da su i dalje majstori interakcije, humora i čistog punk rocka. Self Esteem nije bio samo komad, nego lekcija iz samopouzdanja: viči, pleši, ponovi. Očito je da The Offspring i dalje vladaju igrom u kojoj se generacije prepliću, energija ne jenjava, a punk ostaje živ, bez obzira imaš li 13 ili 70 godina.

I kad su se svjetla polako ugasila, bilo je jasno jedno: ako te The Offspring ne dignu na noge, onda vjerojatno problem nije u bendu — nego u tebi. Punk rock je opet bio živ, srce Linza kucalo je u ritmu Kalifornije, Fly Guy je i dalje plesao, u našim glavama, a publika je odlazila s pulsom koji će ostati u sjećanju još dugo nakon što se arena isprazni.

Autor: Denis Paradiž & Helena Medved
Fotografije: Denis Paradiž

Setlista:
1. Come Out and Play
2. All I Want
3. Want You Bad
4. Looking Out for #1
5. Staring at the Sun
6. Original Prankster
7. Hammerhead
8. Hit That
9. Make It All Right
10. Bad Habit
11. Electric Funeral / Paranoid (Black Sabbath cover)
12. Crazy Train (Ozzy Osbourne cover)
13. In the Hall of the Mountain King (Edvard Grieg cover)
14. I Wanna Be Sedated (Ramones cover)
15. Gotta Get Away
16. Gone Away
17. Why Don’t You Get a Job?
18. Pretty Fly (for a White Guy)
19. The Kids Aren’t Alright