BEAT
četvrtak, 18. 6. 2026., od 20.00 h do 22.15 h
Prag // Universum O2 Arena // Češka
King Crimson su svoje posljednje europske koncerte nakon reaktivacije 2015. odsvirali u ljeto 2019. Naš zadnji susret (od ukupno četiri) s tom eklektičnom progresivnom/art rock grupom ne ostaje nezaboravan samo zbog glazbeno-izvedbene genijalnosti te formacije, nego ponajviše zbog nevjerojatnog pljuska koji je taj koncert u Palmanovi umalo isprao. Pljusak je zahvatio i termin početka, no stao je negdje oko jedanaest navečer, pa je Fripp sa svojim drugarima ipak izašao na pozornicu i odsvirao nam barem 45 minuta koncerta.
Sve to vrijeme Adrian Belew se nadao da će ga Fripp pozvati u postavu za te koncerte King Crimsona, ali se to nije dogodilo. Crimsoni su ionako svirali samo repertoar sedamdesetih. Nijedne pjesme nastale u osamdesetima pa sve do 2003., kad je izašao posljednji album King Crimsona “Power To Believe”, nije bilo na repertoaru, što znači da Fripp Belewa u ekipi uopće nije trebao. Tako je Ade došao na ideju da stvori supergrupu pod imenom BEAT, čija je temeljna zamisao sviranje materijala King Crimsona iz osamdesetih. Riječ je o onim kultnim trima albumima King Crimsona: crvenom, plavom i žutom. Fripp i Bruford bili su naime nedostupni, što nimalo ne čudi, ali se Belewu pridružio njegov kolega iz King Crimsona osamdesetih Tony Levin, koji je, uzgred, svirao s Crimsonima i na svim koncertima između 2015. i 2019. Dakle, polovica postave King Crimsona za albume “Discipline”, “Beat” (po njemu grupa nosi ime) i “Three Of A Perfect Pair” bila je tu. Ade je trebao još jednog dovoljno sjajnog bubnjara koji može odbubnjati sve moguće, pa i nemoguće. Našao ga je u Tool velemajstoru Dannyju Careyju. Ostalo je još samo pitanje tko će pokriti gitaru koju je osamdesetih na albumima King Crimsona isporučivao, naravno, Robert Fripp. Steve Vai. Izbor ne čudi, a na sreću, Steve Vai, koji je do grla zauzet raznim poslovima, bio je na raspolaganju i zainteresiran za pridruživanje kvartetu. Supergrupa je tako bila rođena. Supergrupa koja može ‘isporučiti’ bilo kad i, naravno, bilo što. Supergrupa koja ne može razočarati. U najmanju ruku šokirati i začarati.
Nakon obilnog koncertiranja na sjevernoameričkom kontinentu, BEAT su se napokon uputili na svoju prvu pravu turneju i po Europi. Niz koncerata vodi ih čak u Furlaniju (Udine) i Hrvatsku (Zagreb). Što ljepše za ljubitelja King Crimsona iz naše regije. No, praznici u Češkoj utječu na pojedine prilagodbe rasporeda i što se našeg medija tiče. Sudbina je htjela da koncert BEAT-a možemo uhvatiti baš tijekom odmora u Pragu i tako dobiti prvi uvid u to što BEAT zapravo serviraju uživo. Pogotovo ako čovjek još nije čuo koncertni album snimljen u SAD-u, koji su BEAT objavili prošle godine.
Osam je navečer. O2 Universum dupkom pun. Rasprodan do posljednjeg sjedala. 5.000 ljudi! Pet minuta nakon osam, s desne strane (gledano iz publike) na pozornicu izlaze BEAT. Osim Dannyja Careyja, svi ostali odjeveni su u konfekcijskom stilu koji su King Crimson koristili u razdoblju spomenutih triju albuma. Vai je k tome nabavio i šešir koji je podsjećao na onaj s kojim je 13. 11. 2012. posjetio Ljubljanu na tadašnjoj turneji “The Story Of Light”. To je (zasad) nažalost bio i posljednji Vaiev posjet Sloveniji.
Bend je navalio na ekscentričnu Neurotica. U prvoj pjesmi zvuk nije bio dobro izbalansiran. Adeova gitara probijala je zvučnu sliku. Bila je daleko preglasna, ali su to brzo sredili. Od tu nadalje mogu napisati samo jedno. Dah-oduzimajuća savršenost hodanja po tragovima glazbene ostavštine King Crimsona iz osamdesetih. Dvije slušljivije pjesme s albuma “Beat”, otvaračka Neal, Jack And Me i za njom Heartbeat, koja je trebala donijeti komercijalni uspjeh, a do danas je ostala previđeni singl, donijele su opuštenije nastavak, a onda je uslijedila prva od onih ‘otrovnih’ improvizacijskih točaka zbog kojih na takvim koncertima ostaneš otvorenih usta: Sartori In Tangier. Slijedi Adrianov govor u kojem je publici objasnio da King Crimson nakon izlaska albuma “Three Of A Perfect Pair” nisu više mnogo koncertirali pa zato priličan dio pjesama s tog albuma nikad nisu svirali uživo. Tako su se BEAT prvo prihvatili ‘ljepše’ Man With An Open Heart, koju su naslijedile eksperimentalno posebno opasne Industry i za njom Dig Me, a koncert se nastavio u finale prvog dijela sa zaključnom točkom tog albuma Lark’s Tongues In Aspic (pt. III). Dakle, BEAT su odsvirali gotovo cijelu B-stranu spomenutog albuma. B-stranu koja je potpuna suprotnost A-strani. Odnosno, nevjerojatnu eksperimentalnu misu kojom su King Crimson svojedobno lomili glazbenu uobičajenost, vatrom i mačem tjerali konformizam i vizionarstvom otkrivali brojne neotkrivene obzore i u osamdesetima.
Ade je poslužio odličnom vokalnom formom. Njegov vokalni ekscentrizam oduvijek je nešto sasvim posebno i teško usporedivo. Možda je jedino usporedivo ime u tom pogledu David Byrne, kojeg smo gledali na istom mjestu dan prije. Nije čudo da su King Crimson svoju glazbenu narav osamdesetih razvijali i pod snažnim utjecajem Talking Heads, s kojima je Ade u jednom trenutku karijere čak i surađivao. Ade je apsolutni glazbeni čudak. Bio je kod Bowieja, a i kod Zappe, gdje je odigrao važnu ulogu na albumu “Sheik Yerbouti” i s Zappom otišao na turneju. Njegovo oponašanje Boba Dylana u skladbi Flakes i danas ostaje nešto od najluciđeg što glazbeni svijet uopće može ponuditi. Tu je i drugi Zappin suradnik – Steve Vai, naravno. Vai je ovaj put češće ‘svirao sam’ izvan svjetla reflektora, a takvu inferiornu ulogu s njegove strane zapravo nismo navikli vidjeti (no i Fripp je na svojoj barskoj stolici osamdesetih zauzimao poziciju s manje reflektora). U središtu je bio Ade sa svojim izvanrednim vokalnim kameleonstvom i otkačenom upotrebom gitare, kao i nevjerojatno posebnim i teško opisivim osjećajem za improvizaciju. Tony Levin je uz Chapman Stick nekoliko puta na prste desne ruke navukao one produžene štapiće. Točno ono što je radio na turnejama King Crimsona i u studiju, a koristio je potpuno iste bas-gitare kao u King Crimsonu osamdesetih (i kasnije). Tony je svirao basove i na sintesajzeru, a uz Careyja je brinuo i za prateće vokale. Zvuk je bio izniman, moćan, jedinstven i neponovljiv. Reinterpretacija klasika King Crimsona izazivala je salve ovacija i izniman entuzijazam u dvorani.
Predstava ima 15-minutnu stanku. Dečki se presvuku, a koncert otvara udaraljkaški duet Carey/Belew s ugađanjem i harmoniziranim zvukom koji podsjeća na upotrebu kalimbe. Bila je to Waiting Man u produljenoj verziji, a Ade je dio teksta koji obuhvaća riječ “Hello” naravno odlučno iskoristio za (još jedan srdačan) pozdrav publici. Drugi dio bio je u glazbeno-kompozicijskom smislu lakše pristupačan. Nakon Waiting Man grupa se prihvatila briljantne izvedbe atmosferične Sheltering Sky. Pjesmu koja se zapravo temelji na dva akorda razvukli su u izniman pasion koji je djelovao kao duhovna mantra, u kojoj su svojim ‘punjenjem’ oduševljavali ponajviše Steve Vai i Danny Carey. Briljantno. A onda stampedo koji je bio čak i najiščekivaniji. Sleepless! Kakav beat i ritmika! Otkačeno i savršeno. Pjesma koje nikad dosta. Mogao bi je slušati u vijeke vjekova, a za njom jedinstvena Frame By Frame, u kojoj je Vai čak prevario Frippa. Fripp naime u toj pjesmi sve dionice na gitari svira desnom rukom (klasičnim trzanjem), a Vai si je ovdje pomogao tappingom. Motiv je naime nevjerojatno brz, a Fripp je, kako znamo, krajnje ludo otkačen gitarist! Tu je ona nježna, krhka ‘havajska’ balada Matte Kudasai, koja nije smjela izostati iz setliste i koja smiruje svu progresivnu nazubljenost dotadašnjeg razvoja događaja. Pa opet življi nastavak s Elephant Talk (slonovski motiv grupe potječe iz te pjesme), u kojoj Ade gitarskim efektima oponaša oglašavanje slonova, i za njom Three of A Perfect Pair! Slijedi eksperimentalna Indiscipline, u kojoj se pjesma lomi u svom izazovnom ekscentrizmu, a zaključuje je Adrianov završni usklik “And I like it!”, nakon čega bend odlazi s pozornice.
Za bis Adrian kaže: “Bez dvojice glazbenika ovoga što danas radimo ovdje sigurno ne bi bilo. Jedan je Robert Fripp, drugi Bill Bruford. Ova je za Roberta.” Bend kreće u iznenađenje – ono kingcrimsonovsko djelo sedamdesetih koje je i zaključilo tu eru grupe. Red! Pjesma s motivom koji je i na gitari dostupan svakome (dostupan uz malo ‘daha’, naravno). Publika je iz svojih sjedala krenula pred pozornicu. Ljudi već odavno nisu mogli mirno stajati. I tu je finale s Thela Hun Ginjeet! Još jedan sjajni klasik s “Discipline”, koji na takvim predstavama ne smije izostati!
Superlativi. Nema ih dovoljno. Ekipa je iz druge galaksije i to morate provjeriti. (Pre)obavezno. Bio King Crimson fan ili ne. Svatko tko uživa u glazbenom gurmanluku mora doživjeti takvu koncertnu predstavu. Danny Carey star 65 godina, Steve Vai star 66 godina, Adrian Belew star 76 godina i Tony Levin, vjerovali ili ne, star 80 godina. Molim? Halo? I da. To je neprikosnovena glazbena ostavština najvećih, s kojom (vjerodostojno) mogu rukovati samo najveći. Zato su tu BEAT. A priča još nema kraja. Ako se ekipi bude dalo svirati dalje, tu su albumi “Thrak”, “ConstruKction of Light” i “Power To Believe”, kao i još koji komadić kingcrimsonovske priče iz osamdesetih! Nadajmo se da će se to i dogoditi!
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Edita Klemen
BEAT – setlista:
prvi dio
1. Neurotica
2. Neal and Jack and Me
3. Heartbeat
4. Sartori in Tangier
5. Model Man
6. Dig Me
7. Man With an Open Heart
8. Industry
9. Larks’ Tongues in Aspic (Part III)
drugi dio
10. Waiting Man
11. The Sheltering Sky
12. Sleepless
13. Frame by Frame
14. Matte Kudasai
15. Elephant Talk
16. Three of a Perfect Pair
17. Indiscipline
—bis—
18. Red
19. Thela Hun Ginjeet
