Lokacija: Bratislava / Aegon Arena / Slovačka
Datum: nedjelja, 26.11.2017.
Staroste njemačkog power metala iz Hamburga, dakle jedna od najuspješnijih metal postava svih vremena koje je njemačka metal scena ikad iznjedrila, to jest Helloween, objavili su ove godine senzacionalnu vijest. U svoje redove ponovno su vratili dvojicu izvanrednih glazbenika i bivših članova, koji su svojim djelovanjem zauvijek oblikovali sliku grupe osamdesetih i u mnogočemu utjecali na budući razvoj i popularizaciju power metala, ne samo u Europi, nego i u svijetu. Helloween, koji se danas, što se power metala tiče, u mnogočemu smatraju pionirskom postavom, naime su se ponovno ujedinili s Michaelom Kiskeom i Kaijem Hansenom, a pritom su zadržali i postojeće članove. Tako su iz kvinteta izrasli u septet, a golemu svjetsku turneju nazvali su »Pumpkins United«.
Koncerti su redom unaprijed rasprodani, a europski dio turneje najbliže se Sloveniji zaustavio 12.11.2017., kada su Helloween nastupili u Münchenu, te dva tjedna kasnije, kada su posjetili tenisku dvoranu Aegon Arena u slovačkoj prijestolnici Bratislavi, kamo je svratio utažiti znatiželju i RockLine. S obzirom na povratak dvojice glazbenih eminencija zlatne ere Helloweena (osamdesete), opravdano se moglo očekivati da će setlista naglasak staviti na izvedbu materijala grupe iz osamdesetih. Dakle onoga s kultna prva tri studijska albuma grupe. Uostalom, iskreno rečeno, Helloween danas, u postavi s Derisom na vokalu, već dugo u repertoaru aktualnih turneja ne izvode mnoge nezaboravne »bisere« nastale u doba izlaska prva tri albuma. Više nego uvjerljiv odgovor i potvrdu zašto je to tako, na aktualnoj turneji donosi upravo Michael Kiske, koji i sa svojim stažem, nemilosrdno primaknutim Abrahamu, i dalje drži nevjerojatnu vokalnu formu. Kiske nije izgubio ni mrvicu visine i izvedbene snage u odnosu na svoj doprinos osamdesetih, što su potvrdila i iskustva s naših posjeta koncertima sastava Unisonic, u kojem zajedno s Hansenom službuje. To osobito u onim trenucima koncertnih druženja s Unisonic, kad je Kiske nevjerojatnim intenzitetom otpjevao skladbe grupe Helloween March of Time te I Want Out. No, Kiske je doduše zadržao izuzetan vokalni karizmu i snagu, što ne možemo reći za njegovu novodobnu »frizuru«. Ta je opaska u ovom kontekstu inače neumjesna, osim što je Kiske u Aegon Areni u jednoj od stanki zabavno primijetio da je nekoć, dok je još bio mlad, lijep dugokosi i plavokosi dečko, oduvijek želio izgledati kao Elvis Presley, a sve je završilo time da danas izgleda kao Rob Halford. Glavno da vokal ostaje!
Ovaj koncert Helloweena trajao je, reci i piši, tri puna sata. S bisom i bez ikakvih stanki. S početkom u 19.00 sati. Bend, koji je u proširenoj postavi nastupao s tri glavna vokala i tri gitare, osvježio je i pripremio prelijepu scenografiju. Bubnjevi Danija Löblea bili su postavljeni unutar prividne krune, podignuti na dodatnom scenskom podiju, koji su ostali članovi tijekom koncerta neprestano aktivno koristili. Pročelje pozornice bilo je prošireno dodatnim »cat walkom«. U pozadini su se šepirila projekcijska platna, tematski detaljna i u suzvučju s razvojem samog koncertnog repertoara. Briljantna njemačka pedantnost. Nevjerojatan skok u odnosu na zadnje iskustvo od prije četiri godine, kad su Helloween nastupali u ljubljanskom CUK Kino Šiška i dočekala ih je publika solidne posjećenosti od kojih 550 posjetitelja. U Aegon Areni izgledalo je kao da su Helloween barem grupa kova Whitesnake. Tako visoko kotira glazbeni opus osamdesetih u očima ljubitelja ove grupe i retro nostalgičara klasičnog metala osamdesetih. To, dakle, odlučuje. Pitanje je samo koliko će novac držati septet zajedno u ovakvom formatu i koliko namjeravaju ubuduće još zaraditi aktualnim koncertima. Uostalom, već su zajedno snimili i jedan singl, što znači da mogu snimiti i cijeli album u formatu septeta. O svemu, dakle, odlučuje novac, no ova je turneja i druženje s Hansenom i Kiskeom svakako dobrodošlo i zato da se bend, nakon idejno proslavljenog zadnjeg albuma, idejno osvježi i obnovi te sastavi budući studijski album, koji će opet biti na zavidnoj kvalitativnoj razini.
Helloween su koncert započeli velikopotezno. Jednom od ambicioznijih skladbi osamdesetih, skladbom Halloween, u kojoj su Kiske i Deris već uvodno nagovijestili kako će podijeliti vokalne uloge. Bend je poznat po šaljivom teatru u kojem ne manjka plejade humoreski i zafrkancija. Toga je i ovaj put bilo u izobilju. Ako ništa drugo ne pomaže, nasmijat će te već sam pogled na grimase koje svojom rastegljivom mimikom stvara basist Markus Grosskopf. Oba pjevača, tri gitarista i “šogun po imenu” Markus na bas-gitari konkretno su iskoristili cat-walk, a među gitaristima je daleko najviše pažnje privlačio Kai Hansen. On je preuzeo glavninu solaža, a u teatralnom vijencu Starlight / Ride the Sky / Judas te u cijelim skladbama Heavy Metal (is the Law) i How Many Tears preuzimao je ulogu glavnog vokala. Pritom je vrlo vjerojatno da su mu pomogli s matricama. Ne samo zato što je Hansen nedavno u Gamma Ray uključio novog vokalista, nego ponajviše zato što jako sumnjam da još može izvesti refren u Ride the Sky onako dobro kao što ga je izveo u Bratislavi. No, druga stvar kod Hansena, kojom je ovaj put bio tako “podkožno zarazan”, jest ta da za njegov vanjski izgled po novom brine njegova nova izabranica. Hansen na novim koncertima nosi lijepo uređenu natapiranu frizuru, koja više podsjeća na nekog Stevea Stevensa (Billy Idol) nego na bilo koga tko bi ikad u prošlosti doista mogao biti nnalik pravom Kaiju Hansenu, a “novi Kai” nosi još i pramen obojen u boju bordo crvene te debeo sloj maskare i šminke oko očiju. Toga se nije suzdržao ni Andreas Deris, koji je u trenutku predstavljanja svih članova grupe samo Hansena teatralno označio s »She«. Još malo »zapaljivije« djelovao je inače u sebe zaljubljeni Sascha Gerstner, koji je za novu turneju uredio frizuru po uzoru na neke starosjedilačke gotičare, darkere ili crne sleaze metalce, pri čemu u mislima iskaču Murderdolls, Wednesday 13 itd…
Pjevači su lukavo rasporedili snage. Deris je preuzimao inicijativu u materijalu koji je nastao s njim. Njemu su pripale If I Could Fly, I Can, Power (bez mučnog razvlačenja), obje »7 Sinners« skladbe, to jest Where the Sinners Go i Are You Metal?, te tri trešnjice na vrhu šlaga voćnog kupa – tri briljanta izvrsnog albuma »Master of the Rings«, i to: Why?, Sole Survivor te Perfect Gentleman.
S druge strane, Kiske, koji vokalom još uvijek beskompromisno ruši i ore, doslovno je kraljevao u I’m Alive, Rise And Fall, Little Time, Eagle Fly Free i Future World. I u komadima u kojima su s Derisom dijelili vokale, Kiske je često preuzeo glavninu težih linija, to jest onih u kojima treba istisnuti najviše visine i snage, npr. upravo u završnoj I Want Out, uvodnoj Halloween ili Dr. Stein. Tako ni u završnom dijelu epska suita Keeper of the Seventh Keys part II nikad ne bi ispala tako dobro da Kiske nije preuzeo najteže, najzahtjevnije, to jest najviše vokalne dionice te skladbe. Ostale skladbe pjevača su podijelili napola, a u How Many Tears pridružio im se u ulozi glavnih vokala i Kai Hansen. Bend nije zaboravio ni na balade. Iz osamdesetih smo čuli A Tale That Wasn’t Right, a iz devedesetih »Time of the Oath« šlager Forever And One.
Tri sata izvrsnog teatra. Tri sata sanjive rekapitulacije legendarnih osamdesetih te “ere Andija Derisa”. Hop, još jedna zbadljiva asocijacija! Helloween su pri »ujedinjavanju« ignorirali još dva bivša člana, koja su pridonijela važnim idejama pri definiranju zvuka i stila grupe kroz devedesete, sve do uključivo albuma »The Dark Ride«. To su bubnjar Uli Kusch i gitarist Roland Grapow. Ne znam zašto, ali bilo bi zabavno da su u takvom slučaju Helloween zasvirali kao nonet, to jest na pozornici s dvojicom bubnjara i četvoricom gitarista. No, to što smo dobili u Bratislavi potpuno zadovoljava nostalgičara koji žudi za konkretnom dozom rjeđe sviranih klasika grupe iz osamdesetih. Pretpostavlja se da će se ova turneja konkretno produžiti i u iduću godinu, iako službenih termina još nema vani. Helloween su vrući i kovat će željezo dok je užareno. O tome nema nikakve sumnje. Tko god je posjetio njihov koncert u Bratislavi, uživao je bezgranično u svakom pogledu. Zvuk super, šou super, energija i vedro raspoloženje grupe, izvrsno! Dvorana je prekipjevala od oduševljenja i euforije. Blasfemična pašta od bundeve, dakle! U svakom pogledu. Nadajmo se da ćemo uskoro konzumirati još koju.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik & Nataša Pišljar
Setlista:
1. Let Me Entertain You (orig. Robbie Williams, taped intro)
2. Halloween
3. Dr. Stein
4. I’m Alive
5. If I Could Fly
6. Are You Metal?
7. Rise and Fall
8. Where the Sinners Go
9. Perfect Gentleman
9. Starlight / Ride the Sky / Judas
10. Heavy Metal (Is the Law)
11. Forever and One (Neverland)
12. A Tale That Wasn’t Right
13. I Can
14. Solo bubnjevi (Dani Löble) Ingo Tribute
15. Livin’ Ain’t No Crime
16. A Little Time
17. Why?
18. Sole Survivor
19. Power
20. How Many Tears
—dodatak I.—
21. Eagle Fly Free
22. Keeper of the Seven Keys pt. II
—dodatak II.—
23. gitarski solo (Kai Hansen)
24. Future World
25. I Want Out
26. Braveheart Soundtrack (taped outro)
