Lokacija: Jesolo (Benetke) / Arenile Terrazza Mare / Italija
Datum: petak, 18.07.2008
Duran Duran. Ah, odakle li je to? Ima li netko među vama tko ih slučajno ne poznaje? Sve to samo zbog ludog znanstvenika dr. Duranda iz filma “Barbarella” s Jane Fonda u glavnoj ulozi. Ovom bendu je zabranjena svaka spoznaja da je od njegova nastanka prošlo punih 30 godina postojanja i spoznaja da je slučajno po vanjskom izgledu ostario. Na pozornici, kao i u javnosti, dužan je stalno održavati dojam vječno lijepih, zdravih, mladih dečkića uz koje curama nezaustavljivo cure slinice. Pa makar i po cijenu kirurškog nožića.
Ekipa četvorice originalnih članova minus gitarist Andy Taylor, za kojeg ti uz slušanje “Red Carpet Massacre” može odmah biti jasno zašto je odbio suradnju s bendom, usput rečeno, ja bih učinio isto, ovog je ljeta posjetila blizinu naših krajeva kako bi nam približila novi album. S obzirom na odlični “Astronaut” (2005), čovjek je tiho zamišljao još jedan zreli pop rock album s ravnopravnim položajem gitara, no s obzirom na ostale gradivne elemente, uz hip-hopanje plesnog “Red Carpet Massacre” to se nažalost nije dogodilo.
Duran Duran su tako odnedavno postali kvartet kojeg čine Simon Le Bon (vokal), Nick Rhodes (klavijature), John Taylor (bas-gitara) i Roger Taylor (bubnjevi). Naravno, dečki na pozornici imaju svog koncertnog gitaristu, sve starije skladbe, odnosno vječno zelene klasike iz osamdesetih, opremljene su pratnjom alt saksofona, a na pozornici nikako ne smije izostati ni prateća vokalistica. Kako se u maniri Duran Duran i dolikuje, sjajna odjeća, kao i prisutnost prelijepih ženskih gazela na pozornici, i danas spadaju među njihove osnovne i najprepoznatljivije zaštitne znakove. Bend besprijekornog scenskog izgleda, stasa i glasa.
Nema ljepšeg nego da si vikend začiniš posjetom bendu čije su najveće hitove prežvakavale tvoje tinejdžerske uši. Takav bend tada postane onaj bend koji te prati kroz cijeli život. Da za Sloveniju, danas već uobičajeno opustjelu ljetnu koncertnu scenu razdoblja u kojem se većina zasluženo u sigurnom hladu rashlađuje probavni trakt sladoledom i sličnim izumima ohlađenima na temperaturu ledišta, neki najzahtjevniji ljubitelji glazbe ne bi tako snažno osjetili, pobrinulo se dakle opet obližnje pogranično susjedstvo.
Budući da je vrijeme bilo strahovito nepovoljno, Duran Duran su odugovlačili s početkom koncerta. Na pješčanoj obali natiskalo se preko 6000 ljudi. Poglavito djevojaka između 30 i 40, koje su euforično ispunile prve redove pod pozornicom. Vjetar je ružno vukao i s obzirom na aktivnosti roadieja koji su pokrivali opremu polivinilskim folijama, izgledi nisu obećavali ništa dobro. Unatoč tome smo momke ipak dočekali i nešto iza deset navečer, s polusatnim zakašnjenjem dakle, pozornica se posve zamračila. Ponavljajući “loop” otvorio je koncert i kad su dečki zauzeli položaje uz The Valley i predstavljanje nove ploče “Red Carpet Massacre” (2007), curama se uokolo počelo gubiti tlo pod nogama. Odmah da kažem da su skladbe s nove ploče uživo dobile pravi rockerski prizvuk, zbog “normalne” integracije koncertnog gitarista, što se mnogo kompatibilnije nadovezivalo na klasični materijal sastava, koji u set listi kroz nastavak koncerta nikako nije ostajao zanemaren.
Nakon uvodne tri skladbe, momci su odbacili suvišnu odjeću i Le Bon pita ljude je li netko gladan. Nije trebalo nagađati što je slijedilo. Porcija odlično odsječene klasike Hungry Like The Wolf, koja je ljude katapultirala ravno u svemir. Odstrijel u osamdesete nije jenjavao s Planet Earth, koju su dečki u uvodu primamljivo najavljivali ponavljajućom gitarskom frazom. No radoznalom glazbenom sluhu, prije nego što je krenuo otvarajući motiv, to nije stvaralo veće probleme da odmah ne odgonetne zanimljivu “rebus”. Verzija Planet Earth bila je razvučena i izrazito ognjena. Momci su je u završnom dijelu, na opće iznenađenje svih, čak “prevrnuli” u osnovni The White Stripes motiv skladbe Seven Nation Army, kojem je slijedio Papa Was A Rolling Stone (The Temptations) i tako si priredili lijepu privatnu feštu na pozornici.
Za uzbudljiv nastavak koncerta ovaj je put pobrinulo se nestašno vrijeme. Oblaci su se gomilali točno iznad naših glava, a Le Bon je pred Falling Down izazivao prirodne procese na nebu, osobito obraćanjem publici odabranim temama na varijaciju kiše. Dečko je doslovno prizvao kišu, doduše utješio je publiku da je dobra strana kiše ta da svi komarci s plaža poput one u Jesolu zbrišu u rupe i prestanu tražiti slatka crvena krvna zrnca, no ljudima u tom pogledu nikako nije bilo do šale. Kiša se izlila tijekom Falling Down i pojačala kroz Come Undone, prvi pravi vrhunac, gdje se osobito isticala crnopolta pantera dok je strastveno upotpunjavala duet sa Simonom. Nezaboravna melodija ponovno je spojila bend i publiku, a ludovanje je ponešto splasnulo u nastavku sa Skindivers. Unatoč sve opasnije režećoj kiši, na nju nije bilo teško zaboraviti kad smo morali u glas ispaljivati niz: “Na-na, na-na!” The Reflex naravno. Udaraljke su nažalost bile nasemplane, očito Duran Duran ovaj put ipak nisu bili spremni na veći financijski ulog da bi na turneju pozvali još i dodatnog udaraljkaša.
Slijedila je kraća stanka. Roadieji su počeli opasno odmicati opremu s pozornice u sigurnije kutke, dodatno zaštitili kabele na pozornici, a Roger Taylor također nije imao vremena za predah jer je iza svojih činela vježbao s ručnikom. Kao što je prizvao kišu, napokon je i Simon shvatio da s njom nije dobro cjenkati se, pogotovo ako dovedeš u pitanje nastavak samog koncerta, koji je visio o koncu i mogao je u svakom trenutku biti otkazan. Zato je uslužni puk pod pozornicom pozvao na odgovarajuću molitvu koja bi zaustavila kišu. Jedna od najljepših pjesama Duran Duran, balada Save A Prayer, skladba je koja ne smije izostati iz repertoara. Simon je za taj čin uzeo u ruku akustičnu gitaru, koju je više njihao nego brenkao. Refren je imao oživljavanje onih pravih vokalnih harmonija Duran Duran, koje gradi kombinacija John Taylor/Simon Le Bon i koje pravim Duran nostalgičarima izazivaju sasvim konkretnu naježenost. Ni do kraja koncerta intenzitet nikako nije popustio. Vječno zeleni hitovi poput bondovske A View To A Kill, koju je Simon najavio kao “A Song About An Englishman!”, pa onda Notorius, Girls On Film s detaljnim predstavljanjem svih članova benda, jedinstvena balada Ordinary World i usijano rockerski završetak Wild Boyz, ponudili su raj na Zemlji, osobito za talijanske slušateljice, koje nikako nisu znale obuzdati svoje emocije i strasti dok su se razbacivale pod pozornicom.
Tako je tijekom koncerta Le Bonu pod noge na pozornicu doletio ženski steznik, a cure su osobito bučno reagirale na Simonovo koketiranje, migoljenje bokovima, lizanje srednjaka, namigivanje, slanje poljubaca i slične sočne gluposti. Djelovalo je kao da Le Bon ima baš sve žene pod pozornicom na koncu. Kako lako vodljiva masa. I pokažite mi muškarca koji bi se takve mase uopće branio? Nema šanse. Simpatičan i silno omiljen bend ostaju Duran Duran. Sva četvorica članova odlično se drže, što vrijedi osobito za najstarijeg među njima. Simon Le Bon, koji se ove godine susreo s Abrahamom, nikako ne izgleda na pedeset. Poskočan i radostan scenski glumac, koji malim prstom lijeve ruke vodi mnoštvo i komunicira s njim. I scenska igra ostalih članova ponudila je izrazitu dinamiku i razigranost samog koncerta, koji je nosio pravi koncertni naboj i žmarce. I zvučno su Duran Duran ovaj put dobro prošli, iako je vjetar nekoliko puta prije koncerta pošteno zaprijetio.
Momci su se nakon dobrih sat i pol vratili odsvirati bis. Le Bon se odlučio posve približiti auditoriju nakon što je odjenuo talijanski dres, odnosno majicu boje “azura”, s odgovarajućim grbom i natpisom. Te vragolije danas rado izvode mnogi bendovi na svojim koncertima. Duran Duran su u Rio kar prepustili pjevanje refrena mnoštvu, koje je bilo dlakocjepački kalibrirano i uglašeno u suradnji s bendom, a na kraju su si priuštili malo razvrata i spontanosti kad su “Do-Do-Do-je” namjerno “odfušali”.
S obzirom na sve peripetije s vremenom, bend je bio prisiljen izbaciti iz repertoara vijenac skladbi Last Chance / All She Wants / Leatherette / I Don’t Want / Skin Trade, no koncert je ipak na kraju odmjerio ukupno trajanje od sat i tri četvrt minute. Duran Duran ostaju, nakon prikazanog, pojam nedodirljivosti. Zvučno, kemijski, magično. Ostaju veliki bend, snažno poželjan bend i ostaju mlad bend. Nevjerojatno je kako se čarobno i u trenu rasplamsa onaj oganj koji pokreće čvrsta energetska veza između benda i mnoštva. Ona se uspostavi trenutno, pri prvom kontaktu mnoštva s klasičnim pop hitovima benda koji su iskovali Duran Duran među šaćicu najvećih u osamdesetima. Kao da su se na ovakvom koncertu primile za ruke erotika i elegancija. Bio je to nezaboravan koncert velikog pop rock šarma, koji bi u normalnim vremenskim uvjetima ostavio još snažniji dojam.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. The Valley
2. Red Carpet Massacre
3. Nite Runner
4. Hungry Like The Wolf
5. Planet Earth
6. Falling Down
7. Come Undone
8. Skindivers
9. The Reflex
10. Save A Prayer
11. A View To A Kill
12. Notorius
13. Girls On Film
14. Ordinary World
15. (Reach Out For The) Sunrise
16. Wild Boyz
—dodatek—
17. Rio
