Gotthard trijumfalno umarširali u Cesenu (2009)

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Vidia Rock Club / San Vittore (Cesena) / Italija
Datum koncerta: 24.10.2009
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 20,00€

Nije prošlo ni godinu i pol, a švicarski hard rockeri Gotthard već su poslužili novim albumom “Need To Believe” (2009) – RockLine recenzija OVDJE. Nova godina, novi album, nova turneja! Tako to ide kad u bendu sve funkcionira kako treba. Financije su posložene, ekipa drži zajedno, inspiracije ima. Ukupna forma benda je dakle na vrhuncu. Dečki su odlučili prvi dio turneje “Need To Believe” započeti na jugu – u Italiji, pa se polako pomicati prema sjeveru Europe, sa završnim koncertima u veljači 2010. na području Skandinavije. Drugi koncertni termin tako je bio označen blizu grada Cesena, južno od Ravenne, u bogu iza nogu zaboravljenom selu San Vittore. Tamo se nalazi klub Vidia. Kad se parkiraš pokraj njega, imaš osjećaj da se cijela stvar nalazi u većoj stambenoj kući čijem se vlasniku prohtjelo dobrog tuluma u dnevnoj sobi. A ipak. Vani je parkiran tour bus, čak i dodatni kombi za prijevoz opreme. Koncert će definitivno biti. Ispred kluba je cijelo vrijeme bilo silno živahno. Već u vrijeme dolaska, oko pola sedam popodne, okupljali su se rock zaljubljenici i kratili vrijeme pred zatvorenim prostorijama u žustrim raspravama, dakle u pravoj talijanskoj maniri. U posebno dobro raspoloženje, ionako dobro raspoložene, doveo je tijekom čekanja osobito gest članova Gotthard, koji su se pojavili iz tour busa i nestrpljivim fanovima podijelili nekoliko autograma.

U osam se otvaraju vrata kluba, a u pola devet na pozornici već stoje Talijani Markonee. Da opišem prvo iznenađenje. Sam koncertni prostor. Zvuči odlično i solidno je dimenzioniran, jer primi sveukupno kojih 500 glava. Ako se ne želiš gurati u parteru, možeš potražiti mjesto na “stepenasto” uređenom “rubu”, gdje čak ima i sjedala, a cijela stvar služi kao neka vrsta tribine. Ali glavno su akustika i pozornica. Pozornica je dovoljno duboka i dovoljno široka. Duboka dovoljno da su bubnjevi pomaknuti solidno u pozadinu, a široka dovoljno da se bend, koji može biti i sekstet, solidno razmahne među špilovima. I akustika kluba je odlična. Gdje god se postaviš iznad partera, zvuk je oduševljavajući. I u parteru, samo što njegova jasna raspodjela nije nužna. Markonee su naši stari znanci. Otkad RockLine zapravo odlazi na koncerte koje organizira agencija Bologna Rock City, a to će uskoro biti debele tri godine, srednje velike hard rock bendove obično otvaraju upravo Bolonjci Markonee. Tako smo ih gledali tjedan dana prije u Bologni pred nastupom benda Over The Rainbow, a tako su otvorili i večer s Gotthard.

Markonee stalno napreduju. U svakom pogledu. Superiorno su uigrana ekipa. A kad je pod pozornicom nabijeno, bend se na pozornici i solidno ražari. Dečki su ove godine potpisali ugovor s Escape Music, upravo objavili svjež album “See The Thunder”, drugi po redu, i na koncertu ga solidno predstavili. Ljudi koji u principu smišljaju skladbe kao stvorene za fanove Gotthard ovaj su put bili odličan izbor. Uz odličan zvuk koji su dočarali, oduševili su i odličnim nastupom, uživljenom pozornicom igrom, a krunu uspjeha donijela je odlična dnevna forma pjevača koji se zove Gabrielle Gozzi! U repertoaru vrijedi izdvojiti skladbu Women & Whiskey, zapisanu koketnim elementima melodičnog hard rocka, u kojoj inicijativu preuzima zanimljiv harmonizirani gitarski riff koji u slušatelju budi osjećaj da sluša nešto drugačije, ne nužno “izlizano”. Poletni dečki zagrijavali su prostor kluba, do dvije trećine ispunjen, i Foreigner obradom Dirty White Boy te naravno dolili ulja na vatru preuzetom klasikom Divljih jagoda Motori, koju u njihovoj režiji predstavlja refrenski napjev s riječju “Markonee” umjesto “Motori”. Zanimljiv trik, za koji se nadam da su Zele Lipovača i kompanija naravno obaviјеšteni. 40 minuta odličnog špila, dosad najbolja predstava Markonea koju sam vidio.

 U 21.30 na pozornicu izlaze Gotthard. Bend spada u rang onih koji danas na tlu Europe imaju karijeru koja je tekla nešto drugačije nego u slučaju raznih Winger, House Of Lords, Firehouse, Giant, Hardline,… Gotthard su na scenu stigli istoimenim albumom 1992., u vremenima koja više nisu bila naklonjena porukama melodičnog hard rocka. Čak i da su tada napisali zimzeleni hit, koji je citirane bendove upisao na polje prepoznatljivosti, ne bi postigli puno. Za razliku od falange hard rock bendova koji su digli ruke kad se pojavila grunge virusna pošast, usprkos komercijalnom uspjehu i dva do tri izdana albuma, Gotthard su, kao pravi radnici, tvrdoglavo ustrajali kroz devedesete i kalili se. Tako su sazrijevali od albuma do albuma. Posljednja tri dosežu ravnopravnu kvalitativnu razinu, različiti su među sobom, ali ih ipak dijele nijanse. Gotthard su si njima izborili komercijalno zadovoljavajuću poziciju, proširili bazu fanova i tako je napokon i za njih došlo vrijeme da žanju svoju sjetvu.

Danas Gotthard od mnogih bendova dijeli i činjenica da se ne uzdižu iznad drugih i da su iznimno pristupačni fanovima. Bend je također naviknut nastupati u manjim klupskim prostorima i posve je neopterećen, jer je u prošlosti, što se tiče uvjeta, doživio i ponešto gore. I to je uvijek znao sportski podnijeti. I ovaj put klub je bio nabijen do zadnjeg kutka, u njemu je doslovno vrjelo, kamo god si uperio pogled.

Dečki su repertoar sastavili s trećinskim udjelom skladbi s novog albuma “Need To Believe”, što je jedini ispravan potez, jer je riječ o jednom od najboljih albuma njihove karijere. Među njih su umetnuli skladbe sa starijih albuma, koje su među fanovima i dalje jako omiljene. Zanimljivo da su skladbu Shangri-La, koja otvara novi album, čuvali za drugu polovicu koncerta i udarili na van s Unspoken Words, drugom po redu s “Need To Believe”. Mogu reći da je od prvog trenutka zvuk u klubu bio odličan, uravnotežen. Intimna atmosfera u kojoj si se u prvim redovima mogao posve približiti članovima, pjevač Steve Lee cijelo se vrijeme rukovao s podivljalom publikom. Gotthard su, uz glazbenu ponudu, Talijane osvojili i jednostavnom činjenicom da polovica članova govori tečno talijanski. Među njima i pjevač, pa su Gotthard ovaj put između skladbi komunicirali potpuno na talijanskom. Publika me je iznenadila fanatizmom prema bendu. Ako se skladbe novog albuma još nisu posve “primile”, jer je od službenog izlaska do turneje prošao jedva dobar mjesec, publika je gromoglasno pjevala neke refrene starijih pjesama, kao što su Gone To Far, Top Of The World, Sister Moon, ponarodjelu Hush – koju će Gotthard morati obavezno brisati iz set liste s francuskih koncertnih termina ove godine zajedno s Deep Purple, Now i osobito završnu mega bombu Lift U Up, koja je dignula u zrak krov kluba.

Gotthard su službeno kvintet, a kao šesti član im na koncertima i u studiju cijelo vrijeme pomaže i klavijaturist Nicolo Fragile. Na pozornici glavninu pažnje preuzima odlični Steve Lee, koji nudi prvorazredni klasični hard rock vokal kakav je Jon Bon Jovi izgubio već davno, kao naboj inspiracije sami Bon Jovi, a Gotthard tako, barem u Europi, danas popunjavaju onu prazninu koja je nastala uz izlizane i nametnute albume novih Bon Jovi. Steve Lee je i odličan pozornički akter, fenomenalan spojnik. Čovjek koketnih pogleda, grešnih pokreta držao je poluge svih niti čvrsto u rukama, a publika mu je doslovno jela iz ruke tijekom koncerta. Nekoliko u visinu ubojito uperenih “screamova” i eto nas. Žmarci nisu izuzeti. Osobito kad se Gotthard late fantastične naslovne skladbe albuma, koja je dvoranu opčinila savršenim refrenskim napjevom.

U srednjem dijelu na pozornici se pojavljuju samo Leo Leoni s akustičnom gitarom i Steve Lee. Akustični set bio je zamišljen posve spontano, a dvojica su prihvaćala želje publike. Dakle, četiri skladbe na želju publike u akustičnom ruhu. Tako su načeli taj dio koncerta s One Life One Soul (“G”,1996), razoružali publiku osobito s Heaven, koja se spontano prelila u iznenađenje Lonely People  (obje “Homerun”, 2001) te za kraj dirnuli u dušu pripadnice nježnijeg spola skladbom Angel (“Gotthard”, 1992). Slijedi buđenje i “rušilačka” atmosferična erupcija s fenomenalnom novom skladbom Shangri-La, gdje je klub opet pucao po šavovima od uzbuđenja. Bend je regularni dio nastupa zaključio u najvišoj brzini! Atmosferu su prvo podigli visoko pjevnom udarnom Now (“Domino Effect”, 2007) te zaključili taj dio koncerta strogo traženom i poželjnom svenarodnom himnom Lift U Up (“Lipservice”, 2005), koja je otrovno podkovanim ritamskim marš korakom morala dići kosu na glavi čak i najhladnijem i najotupjelijem posjetitelju koji se slučajno te večeri u Ceseni zatekao na druženju s Gotthard.

Bez greške, visoko profesionalno, visoko uigrano. Uza sve to, Gotthard slove po tome da ne ostavljaju ni trunku traga bilo kakve oholosti, nametanja ili osjećaja da su došli samo posve rutinirano pokupiti plaću. Nastup do kraja, bez izbjegavanja, i što je glavno, bez posebnih kalkulacija o štednji energije. Ovo je početak turneje i bend već sada odlično vlada osobito novim materijalom, što samo potvrđuje da su Gotthard uz obilna i neprekidna krstarenja po koncertima otrovno istrenirana koncertna atrakcija koju vrijedi doživjeti uživo!

U Njemačku Gotthard odlaze u društvu s Europe. Slijedi turneja po Francuskoj s Deep Purple i tako dalje. Prostori će biti veći, primit će nekoliko tisuća ljudi. Tako će jaz između benda i publike na tim koncertima biti veći, a takvu intimnost kakvu je ponudio klub Vidia bit će teško uskoro ponovno doživjeti. Sat i tri četvrt dug koncertni špil dečki su zaključili još jednom oduševljavajućom himnom novog albuma I Know You Know, te zaokružili novi fantastičan koncertni nastup još jednom silno omiljenom skladbom, Anytime Anywhere. Publiku nisu ostavili izgladnjelu, ali ipak u transu i željnu! S formom i voltažom koja nije popuštala ni za trunku od prve do zadnje sekunde koncerta. Druženje s Gotthard u takvom je intenzitetu prohujalo u trenutku!

Uz to bih želio dodati i osobni vidik: otkad odlazim na koncerte u Italiji, kojih, ruku na srce, u četiri godine stvarno nije bilo malo, pa ako se usredotočim samo na usporedbu koncerata klupske scene u Italiji, koja je specifična po svojim karakteristikama, mogu bez dlake na jeziku izravno reći da iskustvo s Gotthard u klubu Vidia odnosi prvo mjesto među svim mojim dosadašnjim posjetima koncertima talijanske klupske scene. Vrlo važan faktor bila je ovaj put, uz odličan klupski prostor koji je bio taman prave veličine i odlične akustike, publika. Ona se nagurala i ispunila baš svaki kutak kluba te pridonijela fanatičnim odzivom i izvanrednom podrškom bendu. Bend je uzeo još dodatni zalet i s takvim zamahom, u svoj opuštenosti, doslovno letio na krilima tako uspostavljene koncertne magije!

fotografije: Aleš Podbrežnik

Setlista

MARKONEE: 1. Way 2 Go 2. Back On Me 3. Brand New Day 4. See The Thunder 5. Dirty White Boy 6. Women & Whiskey 7. Loved Land 8. Markonee 9. The Big K 10. The Cross Between The Lines GOTTHARD: 1. Unspoken Words 2. Gone To Far 3. Top Of The World 4. Need To Believe 5. Sister Moon 6. Hush 7. Right From Wrong 8. Delay From Hell 9. Unconditional Faith 10. One Life One Soul* 11. Heaven* 12. Lonely People* 13. Angel* 14. Shangri-La 15. The Oscar Goes To… 16. I Don’t Mind 17. Now 18. Lift U Up —bis— 19. I Know You Know 20. Anytime Anywhere * … akustični set

Galerija slika