Izvođač: Godspeed You! Black Emperor
Izdavač: Constellation Records
Izlazak: 2012
Trajanje: 53:09
Ocjena: 4.9/5
Post-rock je još jedna od onih blesavih žanrovskih izmišljotina glazbenih novinara koji nisu imali pojma što bi počeli s bendovima koji su svirali rock glazbu, ali potpuno drukčije od svega što se do tada čulo u rocku. Tu nije išlo toliko za eksperimentalnošću koliko za koketiranjem s drugim žanrovima, a još više za samim prekonstruiranjem tipičnog tijeka rock komada, za preuređenjem dinamike skladbe te za preokretanjem već poprilično klišejiziranog načina razmišljanja rockerskog žanra (dakle, kraj 80-ih, početak 90-ih prošlog stoljeća). Post-rock je tako od početka značio »poslije rocka«, dakle radilo se o nekakvom načinu razmišljanja, a ne o samom žanru koji bi imao neki tipičan zvuk, kao što su ga imali ostali, tada lako definirani žanrovi. Oznaku post-rock novinari su prilijepili bendovima Public Image Ltd (uopće prvi bend s tom oznakom, koju je navodno smislio NME), Talk Talk, Slint i također Godspeed You! Black Emperor. No ti su bendovi međusobno različiti kao što su, recimo, jazz i klasična glazba. Public Image Ltd ima više dodira s post-punkom nego s bilo čim drugim, Talk Talk crpi utjecaje iz progresivnog rocka, art rocka i jazza, Slint iz post-hardcorea i math rocka, a Godspeed You! Black Emperor iz klasične, orkestralne glazbe, drone i noise žanrova itd. Svaki se bend potpuno razlikuje od drugoga, pa su im ipak dali istu oznaku – post-rock. Zato na neki način tu ipak ističu Godspeed You! Black Emperor. Jer iako nisu bili prvi s tom oznakom i iako možda nisu svima najbolji bend s popisa od četiri, oblikovali su post-rock ne kao pokret, nego kao žanr. Kao nešto tipično za žanr, kao zvuk koji je potom kopiran i koji se mogao označiti kao žanr. Glazba koja podsjeća na strukturu soundtrackova ili klasične glazbe, koja uključuje više instrumenata i potpuno je instrumentalna… Godspeedi su postavili zvučne i oblikovne smjernice za taj novi misteriozni žanr, kojeg nitko nije znao definirati, žanr koji danas među »alternativnijim« žanrovima možda najviše ističe po kreativnosti, a naposljetku čak i po popularnosti. Zato možda nisu prvi s tom oznakom, ali su zasigurno začetnici post-rocka kao žanra.
Zato je vijest da su Godspeedi nakon cijelog desetljeća izdali novi album izazvala euforiju kod svakog ljubitelja post-rockerskih zvukova. Općenito je bend iznimno tajnovit glede cjelokupnog svog djelovanja – od 2003.-4. nije se moglo čuti ništa od njih, iako o njihovu hijatusu ili raspadu nije bilo službene izjave, a 2010. odn. 2011. ponovno su počeli s koncertima, bez miješanja medija i promocije u tu odluku. Ove su godine na rujanskim odn. listopadskim koncertima počeli prodavati vinilnu ploču s naslovnicom koja je posjetiteljima bila potpuno nepoznata (a istodobno zbog mračne, postapokaliptično obojene fotografije tako domaća) i nosila je ime ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend!. Zapravo se radilo o novom albumu, koji je očito snimljen potpuno bez promocije, najave i ostalih oblika priopćavanja o svom stanju u kojima bi mogli sudjelovati mediji. Godspeedi naime slove po tome da zaista ne vole glazbeno novinarstvo u opisanom obliku i poslanju. ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend! prodavali su samo na koncertima (14. studenoga svoj vinil na koncertu možete kupiti i vi, jer će se Godspeedi javiti i kod nas, i to u Kinu Šiška, više OVDJE), a službeno je izašao 16. listopada. I možda su upravo zato doživjeli još veći odaziv slušatelja nego što bi inače – na koncertima su novi vinili, očekivano, otišli momentalno, a po izlasku su odmah rasprodali zalihe CD-a i LP ploča. To je zapravo još korak dalje od Radiohead podviga s albumom In Rainbows, da pokaže srednji prst kapitalističkoj glazbenoj industriji. Još je jedna čvrsta poruka da je glazbena skupina (a time i oboje, glazba i čovjek) viša od političko-gospodarskog sustava, kojega Godspeedi ionako uvijek i neposredno i neprestano napadaju svojim konceptima djelovanja. Političko djelovanje reflektira i ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend!, gdje iz unutrašnjosti naslovnice viču »Fuck le plan nord« (koji se referira na petogodišnji ekonomski plan u Kanadi, kojeg podržava industrija, a protivi mu se cijela udruga zaštitnika okoliša) i »Fuck la loi 78« (time se protive zakonu koji bi trebao zabraniti sve studentske prosvjede). Ako dakle sažmem i sumiram njihov način razmišljanja: »Fuck à notre gouvernement!« (»J***** se, (naša) vlado!«).
I skladbe na albumu referiraju se na ovaj ili onaj način na takva ili drukčija zbivanja u svijetu. Prva i ujedno najduža skladba »Mladic« referira se na Ratka Mladića, srpskog generala, kojeg je 1995. međunarodni sud za ratne zločine u Haagu optužio za ratne zločine genocida, sudjelovanje u genocidu, zločine protiv čovječnosti i kršenje ratnog prava, a uhvatili su ga tek prošle godine, 26. svibnja, u Srbiji. Skladba je inače, barem na prvi pogled, klasična GY!BE skladba, sa svim eksperimentalno-epskim trenucima koje bismo od njih očekivali, a istodobno nije ni sporo ni tužna kao neke od najreprezentativnijih (možda najviše tužaljka »The Dead Flag Blues«), nego je snažna, udarna, sječuća, ljuta i moćna u svom otporu – GY!BE vjerojatno još nikad nisu zvučali bjesnije i grublje, a njihova nihilistička rezignacija od prije 10 i više godina očito se pretvorila u razjareni angst svakog svjesnog čovjeka. Skladba završava upravo buntovnim zvukovima – zvukovima udaranja po tavama i metalnim posudama, snimljenima u Kanadi na prosvjedu protiv zakona koji zabranjuje studentske prosvjede. Skladba »Mladic« inače se u sličnim oblicima pojavljivala uživo već nakon njihova posljednjeg albuma prije ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend!, no snimljena je tek sada; nosila je ime »Albanian«.
Druga skladba albuma posve je nova tvorevina benda, a zove se »Their Helicopters’ Song«. Predstavlja poveznicu između dviju epskih skladbi i nema onu karakterističnu GY!BE post-rockersku narav. Riječ je o nekakvoj orkestralnoj drone mantri, sporom, kotrljajućem cunamiju u izvedbi male množine instrumenata koji zvuči monumentalno već zbog strukture i oblika, a sama izvedba samo pridonosi mentalnom odlijepu, onom pravom, iskonskom eksperimentalnom GY!BE poigravanju sa slušateljevom psihom, na što smo čekali 10 godina.
»We Drift Like Worried Fire« (još jedna skladba koju su svirali već prije pod imenom »Gamelan«) još je jedna priča o socijalnom stanju našeg društva. No ova nije nastrojena protiv nečega, nego bježi od nečega. Bježi iz stvarnosti negdje, bilo kamo, ne želi preuzimati odgovornost, sanjari, ne želi se suočiti s strašnom svakodnevicom, nego pred njom zatvara oči i traži izlaz. Time je do određene mjere golema suprotnost skladbi »Mladic«, a s druge strane samo još jedan odgovor na današnje grozno stanje društva – u to je uključeno političko-gospodarsko i također moralno-vrijednosno ljudsko stanje. Skladba je puna uspona i padova bjegunca/-ica, od lijepih, sanjivih shoegazerskih trenutaka do napetih, disonantnih i mračnih sekvenci, kada je subjekt na trenutak (ili više) istrgnut iz svoje iluzije u okrutnu stvarnost. Ako je dakle »Mladic« realist, »We Drift Like Worried Fire« je romantik. Naknadno spominjanje vrhunskih kompozicijskih sposobnosti benda vjerojatno je nepotrebno.
Za kraj slijedi još jedan drone dio koji razmrvi prijašnjeg romantika i samo kao detaljan promatrač opisuje današnje stanje svijeta. »Strung Like Lights at Thee Printemps Erable« je grozomorni tresak današnjeg kapitalističkog društva, unutrašnjost duša političkih predstavnika, krikovi ratnih žrtava, otvorena usta gladnih ljudi i drhtavo tijelo beskućnika. To je prijevod nedužnih izmučenih ljudi u zvuk. To je Pendereckijev »Threnody for the Victims of Hiroshima« 21. stoljeća.
‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend! bio je vrijedan čekanja od 10 godina. Koncept albuma je toliko savršen, toliko promišljen, a istodobno toliko osjećajan i osoban, da jednostavno ne može biti ništa manje od sveopće savršenosti. Politički aktivizam Godspeeda odn. prije svega njihova vođe Efrima Menucka odavno je poznat svima (nekoć su ih na zračnoj luci zbog propagandnih letaka smatrali političkim teroristima) i ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend! je za njega poput uspješno provedenog plana Guya Fawkesa. Inače, naravno, svaki slušatelj ima i mogućnost uživanja u albumu isključivo zbog glazbe. Pritom doduše posljedično zasigurno neće osjetiti genij GY!BE, ali pun užitak ipak će biti zajamčen, ako ne i preporučen.
Godspeed You! Black Emperor tako su vjerojatno jedini bend na svijetu koji bez teksta kaže više od većine bendova s tekstovima. Koji zapravo znaju naslovom skladbe dovoljno dobro najaviti ono što potom do u tančine precizno i proživljeno pripovijedaju kroz glazbu. To je ona fantastična sposobnost koja održava umjetnost živom, koja izvire iz najboljeg mogućeg spoja racionalnosti i emocije, koji posjeduje samo ona – umjetnost, glazba. Godspeedi svojim novim pločom nadilaze tek prosječan fandom slinavih obožavatelja koji čekaju nove ploče i novu glazbu, nove šove i nove majice. Godspeedi su primarno glasnik naroda u iskonskom značenju riječi, veći su od umjetničke struje kao takve i time nadilaze ljudskog pojedinca. Upravo zato su Godspeed You! Black Emperor najbolja vrsta umjetnika i stvaratelja koju svijet posjeduje – ne stvaraju samo glazbu kao takvu, nego životnu filozofiju koju bi za bolji svijet morao poznavati svaki pojedini čovjek.
Postava
Thierry Amar, David Bryant, Bruce Cawdron, Aidan Girt, Efrim Manuel Menuck, Michael Moya, Mauro Pezzente, Sophie Trudeau, Karl Lemieux
Popis skladbi
1. Mladic
2. Their Helicopters’ Sing
3. We Drift Like Worried Fire
4. Strung Like Lights At Thee Printemps Erable
