Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Primus
Izdavač: ATO Records
Izlazak: 2011
Trajanje: 50:31
Ocjena: 4.5/5
Jeste li već čuli za grupu Primus i njihovu glazbenu filozofiju da je fino i gotovo nužno popoidnim uzorcima rušiti sve ono što pop u samoj srži predstavlja? Ako niste, ne mogu vam to upisati u prevelik minus, jer sam u ova tri desetljeća svog života upoznao tek malo ljudi koji bi taj čudaški i manični glazbeni trip poznavali do srži, a i ti rijetki su iz basističkih krugova. Nedvojbeno imam veliku sreću da me opusom grupe Primus, hotimice ili nehotice, zarazio mlađi brat, koji se kao basist jedva othrvao zaraznim utjecajima Lesa Claypoola – tipa smiješnog glasa, ludih ideja i doista pozamašnog talenta. Malo prije prijelaza tisućljeća, preciznije – samo godinu dana prije kraja 20. stoljeća – zidove moje male sobe, koju sam dijelio s bratom, potresalo je kolektivno brujanje skladbi s albuma Antipop, nakon čega su svi znakovi života ovog prilično neobičnog tria posve utihnuli i nestali s lica ovog planeta. Sve do ove godine, kad sam posve slučajno primijetio da se u navezu karizmatičnog ideologa antipopovske ikonoklastije i minimalističkog gitarista Larryja LaLondea vratio dugo priželjkivani i odsutni bubnjar Jay Lane te da se sprema novi, ovaj put već sedmi izlet u nepoznato – i kakav je to izlet!
Ne samo zato što su Primus, barem u mojim očima, jedan doista legendaran bend i monumentalni stup devedesetih, nego i zato što se unatoč svim tim godinama nisam mogao posve otresti okusa trpkog i ujedno brutalno prodornog, kojim su mi se ritmika, zajebantski ozbiljna melodika i psihotični tekstovi o siru, ribičima, psihodeličnim učincima govedine i novoj dozi sira te blata (ili zabranjenih supstanci) zarili u mali mozak i temeljito prevrnuli nekoć grungerski mozak s posve vlastitom definicijom alternative. Primus su kroz tadašnje oči tinejdžera bili anarhisti i nihilisti, a zanimalo me kako ih doživljavam sada – dobrih 20 godina nakon prvog izlaganja njihovim “pogubnim” utjecajima. Tada ih jednostavno nisam volio, ali isto tako se nisam mogao posve othrvati njihovu doista abrazivnom magnetizmu osebujne srdačnosti.
I u 2011. se ništa nije promijenilo. Grupa koja je bila sposobna pločama Pork Soda, Sailing On The Seas Of Cheese, Brown Album, prethodno spomenutim Antipopom i, da, Tales From The Punchbowl, posve prirodno minirati sve što mi je u glazbi nekoć bilo sveto i nedodirljivo, a istodobno izdržati test vremena i uvijek se iznova vraćati, napisala je trinaest priča koje djeluju iskonski, krhko, ali unatoč svemu – djeluju! Green Naughyde je zabavan i kontradiktoran niz posve prepoznatljive Primus estetike. Gitare su čak čujne, ali LaLonde u tom vremenu nije postao novi bog gitare. Claypool ostaje vjeran svom iritantnom, ali učinkovitom basističkom masturbiranju, a nije popravio ni svoje komične vokale, koji me, ne znam, uvijek podsjete na Kermita iz Muppet Showa. Jay Lane još uvijek drobi ritam na način da su sve opne i činele posve iskorištene i zlorabljene, a grupa zvuči kao da nikad nije prekinula svoj rad, koji obožavatelji fanatično prate, a ostatak svijeta … Album otvara vrata u vašu pokvarenu podsvijest manično i kolabirajuće, ali opsesivno ponavljajućim piskanjem skladbe Hennepin Crawler i odmah postaje jasno da Claypool ostaje tvrdoglavo vjeran svojim obrascima pisanja, a kad u crijevima ili negdje blizu rektuma naslutí da je usred prilično bizarne naracije stiglo vrijeme za solo, nasuče vam u uši debeo i poput sumo hrvača masan niz tečno letećih tonova. Manični izlet nastavlja skladba Last Salmon Man, koja nastavlja ondje gdje je skladba John The Fisherman stala.
Svidjela mi se usporedba da je već izvornik zvučao kao da ga svira teško napušeni Rush natopljen LSD-jem, ali Primus su funkadeličnim razgorjelim improviziranjem još deset jardi drskiji. Riječ je o eksperimentu uživo i ništa nije uhvaćeno u neke čvrste okvire, a prilično slobodni dekonstruktivizam različitih mehaničkih formi ipak je kompaktan i ima smisla. Među udarnijim trenucima ploče je strpljivi komad Tragedy’s a’ Comin, koji u mislima prizove odjeke skladbi s ploče Frizzle Fry, a u nekoliko taktova nadmašuje ga doista bolesna kombinacija izvanrednih, međusobno naizgled nespojivih elemenata skladbe Eyes of the Squirrel, koji ipak djeluju učinkovito i prokleto živo. I ta nespojiva igra čudnih komadića, koji se na kraju slože u poput tvrđave čvrst i jedinstven zvuk sastava, odražava cijelu ploču Green Naugahyde. Primus su još uvijek čudaci na n-tu potenciju, ali svoj posao dobro znaju!
Album Green Naughahyde je začudo vrlo slušljiv i zarazan, a možda će ga već vrlo brzo u nekom filmu za eskapizam savršene forme zlorabiti, ne znam, sama braća Coen. Primus su unatoč svih 27 godina postojanja svježi i moderni kao u vrijeme prvog pojavljivanja na sceni, samo što je novo tisućljeće već naviknutije na nekonvencionalne pristupe, kojih Primus još uvijek ima dovoljno u rukavu. Svakako su ovi momci kraljevi na području čudaštva, a sedmi kružni let po orbiti sirastog planeta puno je podnošljiviji nego što bi se zaključilo u prvom trenutku i bez slušanja ploče. Apsurd je nova zapovijed, koju Primus poput novodobnih evanđelista vrlo uvjerljivo i kvalitetno propovijedaju unatoč svojim godinama i konkurenciji!
Postava
Les Claypool – vokal, bas
Larry “Ler” LaLonde – gitara, prateći vokal
Jay Lane – bubnjevi, prateći vokali
Produkcija
Les Claypool
Popis skladbi
1. Prelude to a Crawl
2. Hennepin Crawler
3. Last Salmon Man (Fisherman’s Chronicles, Part IV)
4. Eternal Consumption Engine
5. Tragedy’s a’ Comin
6. Eyes of the Squirrel
7. Jilly’s on Smack
8. Lee Van Cleef
9. Moron TV
10. Green Ranger
11. HOINFODAMAN
12. Extinction Burst
13. Salmon Men
