Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Wilson, Steven
Izdavač: Kscope
Izdanje: 2015
Trajanje: 65:44
Ocjena: 5/5
Od svih suvremenih progresivnorockovskih glazbenika multitalentirani genijalac Steven Wilson sigurno je učinio najviše za promociju i napredak tog već dugo nepopularnog glazbenog pokreta. Otkako je Porcupine Tree nakon albuma »The Incident« (2009) na neodređeno vrijeme stavio na ‘sporedni kolosijek’, aktivno se posvetio ništa manje plodnoj i ambicioznoj samostalnoj karijeri u kojoj je do sada snimio tri odlična studijska albuma. Njegovi brojni sporedni projekti, producentski rad i ponovna zvučna obrada nekih progrockovskih klasika kojima uspješno budi zanimanje za zlatne godine progresive i među mlađim slušateljima također su iznimno dragocjeni doprinosi na suvremenoj prog sceni, na kojoj je Steven već dugo postao najvažniji akter i mecena.
»Hand. Cannot. Erase« Stevenov je četvrti solo album i predstavlja osjetnu stilsku promjenu u odnosu na mračnog prethodnika »The Raven That Refused to Sing (And Other Short Stories)« (2013), jer je ambijentalno manje tmuran, iako je, kako je to za Wilsona karakteristično, još uvijek izrazito melankoličan uradak s obiljem kontemplativnih trenutaka. Stilski je na njemu mnogo manji naglasak na jazzu, čemu je kumovala i odsutnost puhača Thea Travisa (Soft Machine Legacy, Gong), dok se Steven na njemu češće udvara pop rocku, elementima elektroničke glazbe, prog metalu te simfonijskom progresivnom rocku sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Osim Travisa, koji se ovoga puta, kao gostujući glazbenik, pojavio samo na skladbi »Happy Returns«, gdje gostuje i kultni bubnjar Chad Wackerman (ex-Frank Zappa), Steven je uspio zadržati cijeli prateći bend s prethodnog albuma, koji mu ostaje vjeran i na koncertnim turnejama, a sastavljen je od takvih glazbenih virtuoza kao što su kultni basist/svirač Chapman sticka/prateći pjevač Nick Beggs (Kajagoogoo, Steve Hackett), gitarski posebnjak Guthrie Govan (The Aristocrats, ex-Asia), bubnjarski manijak Marco Minnemann (The Aristocrats, Joe Satriani) te visoko cijenjeni jazzovski klavijaturist Adam Holzman (poznat ponajprije kao povremeni glazbenik koji je u svojoj karijeri surađivao i s Milesom Davisom). Takva postava neumornom glazbenom deloholiku Wilsonu, koji je, naravno, uz pjevanje, sviranje gitare, klavijatura, produkciju i komponiranje, i autor svih tekstova, omogućuje maksimalnu realizaciju njegovih visoko ambicioznih ideja, kojih na »Hand. Cannot. Erase« zaista ne manjka.
Kao i prethodnik, i »Hand. Cannot. Erase« konceptualan je album, ali ovoga puta nadahnut istinitom ppričom o Joyce Carol Vincent (1965-2003), jer većina skladbi na njemu pripovijeda potresnu priču o djevojci koja je živjela u Londonu i odjednom ‘nestala’. Naglo je ostavila posao i prekinula sve kontakte s vanjskim svijetom (navodno zbog obiteljskog nasilja). Njezin nestanak (i kasniju smrt) nitko nije primijetio, čak ni nakon gotovo tri godine, iako je bila lijepa, popularna i imala mnogo (očito lažnih) prijatelja. Ni zvuk neprestano upaljenog televizora, ni snažan smrad koji se širio iz njezina stana nisu bili dovoljni da u to vrijeme netko pokuca na njezina vrata. Tek su neplaćene uplatnice i porezi utjecali na to da su ipak provalili u stan i na kraju otkrili ono što je ostalo od njezina tijela (kostur), okružen neotvorenim božićnim darovima (točan uzrok smrti još je uvijek nejasan), što još jednom rječito svjedoči o zvjerskosti i izopačenosti moderne neoliberalne društva, u kojem su ‘jedine vječne stvari’ porezi i smrt.
Wilson je ideju za koncept »Hand. Cannot. Erase« dobio nakon gledanja dokumentarnog filma-drame »Dreams of a Life«, koji govori o životu Vincentove, nakon čega je protagonistici svog koncepta donekle promijenio životnu priču, dodao joj talijanske korijene te mlađu sestru. Lijepo je znati da i dalje ostaje oštar društveni kritičar i zadržava visok stupanj empatije prema onima koje je samlio kotač suvremenog društva.
Među bolje trenutke albuma, koji je po Stevenovoj staroj navici dobrano nabijen melotronom, svakako spada desetminutna poslastica »3 Years Older«, koja je optočena elementima simfonijskog prog rocka i prog metala i na kojoj svi virtuozi već u uvodnom dijelu dobivaju puno prostora za instrumentalno ‘razgibavanje’, dok naslovna skladba sa svojom potresnom porukom predstavlja zanimljiv izlet u pop rock, što za Stevena, koji je u doba Porcupine Treea stvorio poprilično srodnih skladbi s pop šarmom, uopće nije neobično. Na »Perfect Life«, gdje za izgovorenu riječ brine poznata velška mezzosopranistica Katherine Jenkins, Wilson se poigrava ambijentalnim elementima elektroničke glazbe, dok jedan od snažnijih trenutaka albuma predstavlja mračni »Routine«, koji pripovijeda o svakodnevnoj rutini izmučene i depresivne žene koja je izgubila dijete u školskom pokolju. Ovdje se Stevenu na glavnom vokalu na skladan način pridružuje posebna gošća, izraelska pjevačica Ninet Tayeb.
»Home Invasion« je potentna mješavina jazz fusiona, novog vala i psihodelije, gdje svi sudionici glazbenici dobivaju puno prostora za šarene improvizacije. Valja istaknuti i više od trinaestominutni ep »Ancestral«, koji predstavlja artistički klimaks cijelog albuma i na kojem gospodin Wilson ponovno demonstrira brojne raznolike glazbene utjecaje. »Ascendant Here On…« pak predstavlja tipičan Wilsonov završetak albuma, gdje se tijekom pjevanja refrena konačno uspostavlja gorka mješavina nostalgije i melankolije.
Steven Wilson ostaje vodeća luč suvremenog progresivnog rocka i nakon odličnog »Hand. Cannot. Erase«, na kojem je, uz spajanje brojnih raznolikih glazbenih utjecaja, kroz dirljiv koncept predstavio nekoliko iznimno dobrodošlih i osvježavajućih ideja. Razloga za iznenađenje doista nema, jer majstor ostaje majstor, pri čemu mu cijelo vrijeme asistira vrhunska glazbena ekipa, tako da se na albumu, koji će se nedvojbeno uvrstiti među glavne kandidate za prog ploču godine, nalazi nekoliko poruku najsnažnijih trenutaka njegove dosadašnje karijere. Stevenova donekle kontroverzna odluka da Porcupine Tree, koje će nekoć gotovo sigurno obnoviti, postanu tek jedan od njegovih sporednih projekata, dok je nakon neočekivanog uspjeha »The Raven That Refused to Sing« prednost dao solo karijeri, mnoge je rastužila, ako ne i razljutila, ali on vrlo dobro zna gdje se trenutačno nalazi njegovo artistično srce i dok god bude stvarao tako kvalitetne albume kao što je »Hand. Cannot. Erase«, nema nikakvih razloga za lošu volju.
Postava
Steven Wilson – glavni vokal, gitara, melotron, klavijature, bas gitara, banjo, čekićasti dulcimer, programiranje, efekti
Guthrie Govan – gitara
Nick Beggs – bas gitara Chapman stick, prateći vokal)
Adam Holzman – klavijature
Marco Minnemann – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Dave Gregory – gitara (skladbe 2, 3 i 10)
Chad Wackerman – bubnjevi (6)
Ninet Tayeb – vokal (5 i 9)
Theo Travis – flauta i bariton saksofon (9)
Katherine Jenkins – izgovorena riječ (4)
Leo Blair – solo vokal (5)
Schola Cantorum Of The Cardinal Vaughan Memorial School – zbor (5, 10 i 11)
London Session Orchestra – orkestralni aranžmani (9 i 10)
Produkcija
Steven Wilson
Popis skladbi
1. First Regret (2:01)
2. 3 Years Older (10:18)
3. Hand Cannot Erase (4:13)
4. Perfect Life (4:43)
5. Routine (8:58)
6. Home Invasion (6:24)
7. Regret #9 (5:00)
8. Transience (2:43)
9. Ancestral (13:30)
10. Happy Returns (6:00)
11. Ascendant Here On…(1:54)
