Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Porcupine Tree
Izdavač: Lava Records
Izlazak: 2002
Trajanje: 68:20
Ocjena: 5/5
»In Absentia« se bez ikakvih pretjeranih zadrška može proglasiti najsjajnijim biserom u povijesti suvremenih progresivnorockovskih inovatora i artrockovskih revitalista Porcupine Tree. Njihovo sedmo studijsko ostvarenje, na koje šef grupe, briljantni multiinstrumentalist, pjevač i producent Steven Wilson, može biti najponosniji i danas, bez sumnje je jedan od vrhunaca njegove veličanstvene glazbene karijere. Porcupine Tree su na »In Absentia«, nakon rane psihodelične/spacerockovske faze i kasnije art/poprockovske faze, prešli i treću važnu evolucijsku stepenicu u svojem zvuku te se snažno približili onome što se obično naziva progresivnim metalom. Na to je utjecalo više čimbenika.
Na prvom mjestu je na takvo usmjerenje prema osjetno metalnijim zvučnim vodama zacijelo utjecao početak Wilsonova druženja s Mikaelom Akerfeldtom, šefom švedske progmetalske grupe Opeth. Artrockovski genij Wilson je kod Opetha između 2001. i 2003. kao producent sudjelovao na čak tri studijska albuma te se u tom razdoblju snažno napojio određenim zvučnim utjecajima te grupe, što vrijedi i u obrnutom smjeru, to jest za Akerfeldta, s kojim su ubrzo postali veliki prijatelji i dugogodišnji glazbeni suradnici. Stevenovo oduševljenje progmetalskim usmjerenjem dodatno je potaknulo i tadašnje rođenje nešto poprockovskije usmjerenog projekta Blackfield, u kojem je surađivao s izraelskim glazbenikom Avivom Geffenom. Geffen, koji je na »In Absentia« na dvije skladbe pridonio prateće vokale, nije volio metal, dok je Wilson nakon »Stupid Dream« (1999) i »Lightbulb Sun« (2000), prethodna dva albuma Porcupine Tree, već pomalo bio zasićen poprockovskim utjecajima jer se želio otisnuti u osjetno tvrđe zvučne vode.
Treći čimbenik koji je utjecao na pomak prema progmetalskim vodama i ključno pridonio sveopćoj zvučnoj briljantnosti »In Absentia« bila je promjena bubnjara. Nakon što su Porcupine Tree potpisali ugovor s američkom izdavačkom kućom Lava, kojom su osjetno povećali svoj tržišni doseg, izvorni bubnjar Chris Maitland odlučio se oprostiti jer nije bio spreman učiniti sljedeći korak, koji je Porcupine Tree iznenada izvukao iz dotadašnje opskurnosti i mnoge prvi put uopće upozorio na njihovo postojanje. Na njegovo je mjesto došao tehnički izbrušeniji Gavin Harrison (bivši koncertni bubnjar grupe Renaissance, danas i član King Crimson), kojemu nikada nije bilo teško prelaziti između različitih glazbenih stilova, od jazz fusiona do prog metala, a istodobno je njegovao znatno tvrđe pristupe pri mlaćenju bubnjarske postave od svojeg prethodnika. Harrison i basist Colin Edwin počeli su tvoriti doista ubojitu ritam liniju, vrijednu zavisti ne samo većine progmetalskih grupa, nego i svih suvremenih jazzrockovskih fusionista.
»In Absentia« službeno doduše nije konceptualni album, iako većina tekstova govori o serijskim ubojicama i »profesionalnim« psihopatima te nagađa o motivima koji su ih vodili u njihova strašna djela, što je oduvijek bila Wilsonova omiljena tema. Mnogima se to na prvi pogled čini pomalo bizarnim i prilično neobičnim jer je Steven miran, prilično introvertiran i kultiviran intelektualac, a ne neko u lice našminkano i rikajuće metalsko stvorenje, no njegova fascinacija ljudskim strahotama postaje znatno jasnija ako se zna da su ga pri istraživanju serijskih ubojica uvijek zanimali psihološki aspekti koji su ih doveli do njihovih okrutnih djela. Preostali tekstovi kritiziraju suvremeni, podivljali, turbokapitalistički svijet i istodobno žale za gubitkom dječje nevinosti. Atmosfera na većini kompozicija izrazito je melankolična, na trenutke čak potresno ledena i jeziva, iako Wilson i družina često pokazuju i svoju romantičnu i na trenutke nostalgičnu stranu. U sprezi s glazbom pojedini tekstovi na »In Absentia« imaju izuzetnu moć da empatično nastrojenog slušatelja zaljuljaju na, recimo tako, višu razinu svjesnosti, što je Porcupine Tree manje-više uspijevalo već na prethodnim albumima, no nikada prije na tako intenzivan način.
Treba spomenuti i to da se na pojedinim ostvarenjima često jasno osjeća skladateljski etos legendarnih King Crimson, ne samo zbog mnogobrojnih paklenih gitarskih pasaža, nego prije svega zbog brojnih melotronskih valova u režiji kultnog klavijaturista Richarda Barbierija (ex-Japan), koji bude epska raspoloženja i grade most između romantičnih, zlatnih godina progresivnog rocka i buntovnički raspoloženog suvremenog prog metala. Uostalom, King Crimson su uz Pink Floyd oduvijek bili Wilsonov glavni utjecaj i jedna od njegovih najomiljenijih progresivnorockovskih grupa. Osim što je zvuk Porcupine Tree na »In Absentia« postao znatno tvrđi i za nijansu kompaktniji, istodobno je zadržao visoku artrockovsku, eksperimentalnu narav, tako da su uspjeli postići onu pravu ravnotežu kojom su stekli brojne nove pristaše i zadržali većinu starih. Kroz cijeli album može se čuti da je Wilson tada dosegnuo novu razinu, ne samo kao skladatelj koji ima izniman osjećaj kako za stvaranje eklektičnih, kompleksnih epova tako i kompaktnih djela s hit potencijalom, nego i kao gitarist. Iz prilično prosječnog gitarista postupno se razvio u velikog inovatora na području stvaranja inteligentnih i zanimljivih gitarskih fraza te, za razliku od prošlosti, ovaj put češće preuzima i solističku inicijativu.
Vrlo teško, zapravo nemoguće bilo bi izdvojiti pojedine skladbe na »In Absentia«, jer su sve redom, svaka na svoj način, odlične i zaslužuju ravnopravan tretman. Već užarena uvodna bomba »Blackest Eyes«, hiperintenzivni hibrid prog metala i art rocka, koja doduše nije izašla kao singl, ali je doživjela pristojno radijsko emitiranje, slušatelju poručuje da je ovaj album nešto posebno. Izniman smisao Wilsona i družine za spajanje artrockovske suptilnosti pomoću krasnih melotronskih valova i nježnih, krajnje suptilnih akorda akustične gitare s progmetalskom energičnošću, u kojoj kraljuju brutalne gitarske pasaže i divlji bubnjarski kreščenda, odmah donosi bogate plodove. Stevenov melodični vokal u sebi nosi baš pravu dozu romantične nevinosti i buntovničke angažiranosti da slušatelja u trenu osvoji svojom izuzetnom pripovjednom i ispovjednom snagom.
Briljantna keltska zadušnica »Trains« jedno je od najboljih ostvarenja u dosadašnjoj povijesti Porcupine Tree i još jedan očit dokaz Stevenova skladateljskog genija, kako stvoriti savršenu melodiju, srcedrapateljski noseći aranžman i suptilnu poruku. Ovaj divni ep s izuzetnim, nažalost nikada nagrađenim hit potencijalom, ponosi se prelijepim keltskim aranžmanom na akustičnoj gitari koji nakon uključivanja preostalih instrumenata, posebno nakon unosa melotronskih valova, samo još raste u intenzitetu. Pritom romantičnu, nostalgičnu i krajnje epsku atmosferu dodatno produbljuje fantastično Wilsonovo pjevanje, uz koje je po tijelu lako osjetiti žmarce. Tu slušatelj tijekom slušanja može glasno reći »to je to«, savršen most između progrockovskog klasicizma pod utjecajem studijskih klasika poput »In The Wake of Poseidon« (King Crimson, 1970) i prog revitalizma 21. stoljeća, u kojem se miješaju utjecaji prog metala i alternativnog rocka.
»Lips Of Ashes«, još jedna od skladbi o ljudskim strahotama, odmah potresa svojom hladnom, gotovo ledenom atmosferom. Tu Porcupine Tree na inteligentan način putem infuzije dramatičnih višeglasja i brojnih suptilnih sintesajzerskih tekstura polako stupnjuju intenzivno ugođaj, dok gospodin Wilson oduševljava jednostavnim, ali ipak nadasve inovativnim i suptilnim gitarskim frazama. »The Sound of Muzak«, u kojem se britanski artrockovski veterani laćaju primjene brojnih zanimljivih efekata, uključujući i uporabu vokodera, predstavlja sljedeći divni most između epike, suptilnosti i brutalnosti. Mračno, tajnovito ugođaj raste iz sekunde u sekundu, no uvijek je okrunjeno izuzetno lijepim i suptilnim refrenom, koji na divan način obavija epsko melotronsko valovanje. Steven si tu priušti čak i kraću gitarsku solažu, koja doduše nije tko zna kakvo virtuozno remek-djelo, ali sasvim lijepo popestri i razgiba kompleksnu, nepredvidljivu i istodobno epsku narav ove divne kompozicije.
Turobni i mračno raspoloženi »Gravity Eyelids« u uvodnom dijelu zvuči kao glazba iz nekog napetog trilera, nadahnutog novelom legendarnog Stephena Kinga, što ne čudi jer je Wilson na početku svoje glazbene karijere pisao glazbenu podlogu za televizijske reklame, što znači da u sebi ima i izniman potencijal za pisanje filmske glazbe. Brutalne gitarske pasaže i podivljali bubnjarski kreščenda dodatno produbljuju destruktivnu i napetu atmosferu, dok Barbieri na klavijaturama ne štedi s primjenom brojnih digitalnih efekata, koji dodatno produbljuju sveopće orwellovsko ozračje. Simfonijskih aranžmana uz Wilsonovo melankolično pjevanje ima taman toliko da se istodobno održava i zavidna razina suptilnosti. Na instrumentalu »Wedding Nails«, gdje vladaju pentatonski obojene gitarske ljestvice, dečki iz Porcupine Tree od prve sekunde punom snagom udaraju brutalnim gitarskim frazama i divljim bubnjarskim stampedima. Konačni rezultat jedna je od najtvrđih tvorevina u njihovoj karijeri. Unatoč svoj toj neobičnoj, ali zabavnoj brutalnosti, unutar pojedinih prijelaza još uvijek se nađe dovoljno vremena za brojne avangardne improvizacije, koje podsjećaju na njihovu znatno psihodeličnije-avangardnu prošlost.
»Prodigal« od svih djela na »In Absentia« možda još najviše podsjeća na stil prethodnog albuma »Lightbulb Sun«, jer sadrži nekoliko poprockovskih, ali i psihodeličnih tendencija koje povremeno snažno zamirišu na duh starih dobrih Pink Floyd. Romantična melodija na akustičnoj gitari savršeno je spojena s moćnim melotronskim zavjesama, dok u nastavku slijedi infuzija brojnih kraćih improvizacija, koje su postavljene na taman pravi način da ne poremete sveopću melodičnu strukturu ovog odličnog ostvarenja, u kojem ključnu ulogu ponovno igra Wilsonov nostalgični vokal, koji slušatelja u trenu isključi u neku drugu stvarnost. Na uvodnom dijelu briljantnog ».3«, još jedne skladbe u kojoj se osjeća snažan utjecaj King Crimson i njihova legendarnog gitarista Roberta Frippa, u solističkoj se ulozi iskazuje ponajprije basist Edwin, dok Barbieri ponovno zadivljuje svojom, ovaj put posve orkestralno raspoloženom, klavijaturskom raznolikošću, kad slušatelja ponovno posve zavije u melotronske zavjese. Pritom mu suptilnim gitarskim improvizacijama vjerno slijedi Wilson, a konačni rezultat je veličanstveno, nadasve epsko ugođaj koji slušatelju u trenu pokrene žmarce niz leđa.
Na brutalno-vrtoglavoj progmetalskoj minijaturi »The Creator Has a Mastertape« ponovno na površinu izlaze njihove avangardne tendencije, ponajprije stupnjevanjem barbarski nastrojenih bubnjarskih kreščenda, rušilnih gitarskih fraza i Wilsonove uporabe vokodera, čime on pomalo podsjeća na kiborga. Tu se zorno čuju tragovi Wilsonove suradnje s Opethom, no njezina luda narav mogla je izrasti samo na njegovu specifičnom skladateljskom vrtu. Postapokaliptična balada »Heartattack in Layby« još je jedan krajnje potresan i melankoličan trenutak, kad Wilson sjedne za klavir i otpjeva tužaljku koja zvuči kao poziv vapijućeg u pustinji, koji je davno odustao od suvremenog izluđenog svijeta. Tu oduševljavaju ponajprije moćna višeglasja, uz pomoć kojih još raste jeziva i mračna atmosfera, koje na »In Absentia« ionako ima više nego u izobilju.
»Strip The Soul« još je jedno kompleksno i natprosječno udarno remek-djelo, slika i prilika izuzetne artrockovske eklektičnosti ove divne grupe. Progmetalska udarnost, unutar koje ne manjka alterrockovske uporabe vokodera, ponovno je u idealnom suzvučju s brojnim avangardnim improvizacijama. Nakon sve te brutalnosti i avangardnog hiperrealizma, koji provocira propale ostatke neoorwellovskog društva ranog 21. stoljeća, svakako dobro dođe trenutak za kontemplaciju i odmor od nemilosrdne stvarnosti. To predstavlja zaključno epsko remek-djelo »Collapse The Light Into Earth«, melotronska poslastica i najintimniji trenutak na albumu, gdje gospodin Wilson stupnjevanjem jednostavne, ali iznimno učinkovite melodije na klaviru uz pomoć svojeg izuzetnog pjevanja dočarava doista čarobnu i hipnotičku atmosferu. Epska atmosfera uz uključivanje orkestralne suptilnosti veličanstvenih melotronskih zavjesa samo još raste u romantičnom intenzitetu te se pobrine za pobjednički završetak ovog izuzetnog albuma.
Porcupine Tree su s »In Absentia«, albumom koji drži slušatelja »u šahu« od početka do kraja, možda čak stvorili najveće remek-djelo svoje karijere i bez sumnje jedan od najboljih trenutaka u dugoj povijesti progresivnog rocka. S njim su gospodin Wilson i družina napokon ostvarili Stevenove krajnje ambiciozne vizije, postigli potrebnu stabilnost kao bend te konačno sazreli u vodeće inovatore suvremenog progresivnog rocka. To je bio i prvi album kojim su na sebe upozorili i širi svijet te se čak plasirali pri dnu glazbenih ljestvica u Njemačkoj i Francuskoj, što je doduše bilo daleko od zasluženog komercijalnog uspjeha, ali ipak svjetlosnim godinama ispred nekadašnje opskurnosti. Wilson je u svojoj karijeri kasnije stvorio (odnosno još uvijek stvara) hrpu izvrsnih ostvarenja, ne samo kao član Porcupine Tree, nego i kao samostalan glazbenik i član brojnih sporednih projekata, no i sam priznaje da »In Absentia« i danas ima posebno mjesto u njegovu srcu.
Postava
Steven Wilson – gitara, klavir i vokal
Richard Barbieri – klavijature
Colin Edwin – bas gitara
Gavin Harrison – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
John Wesley – prateći vokal (1,4,7), gitara (1)
Aviv Geffen – prateći vokal (4,7)
Dave Gregory – orkestralni aranžmani (8,12)
Produkcija
Steven Wilson
Popis skladbi
1. Blackest Eyes (4:23)
2. Trains (5:56)
3. Lips of Ashes (4:39)
4. The Sound of Muzak (4:59)
5. Gravity Eyelids (7:56)
6. Wedding Nails (6:33)
7. Prodigal (5:32)
8. .3 (5:25)
9. The Creator Has a Mastertape (5:21)
10. Heartattack in a Layby (4:15)
11. Strip the Soul (7:21)
12. Collapse the Light Into Earth (5:52)
