Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: München / Circus Krone / Njemačka
Datum koncerta: 22.05.2014
Broj posjetitelja: 1500
Cijena karte: 60,00€
Na njemačkom tlu, preciznije u bavarskoj prijestolnici Münchenu, u sklopu zajedničke turneje javile su se skupine Magnum i Saga, što je posebno razveselilo sve ljubitelje progresivnog melodičnog rocka s raznim oblicima eksperimentalnih nijansi. Naprosto je fantastičan osjećaj prisustvovati nastupu dviju tako velikih skupina između kojih se može pronaći više paralela nego što bi tko pomislio. Obje su svoj prvi studijski album izdale 1978. godine, najveću popularnost doživjele su u osamdesetima i imale su probleme s bubnjarima, a žanrovska kategorizacija njihove glazbe još je uvijek prilično težak zadatak, iako obje potječu iz progresivnorockerskog glazbenog pokreta. Osim toga, obje i danas uživaju najveće poštovanje upravo u njemački govornim zemljama, u što smo se dobrano uvjerili već na našim prijašnjim koncertnim susretima s oba benda. Gostovanje obiju legendi, Magnum i Sage, u dvorani Circus Krone nedvojbeno je bilo jedan od najvećih ovogodišnjih koncertnih događaja kad je riječ o ljubiteljima progresivnog i melodičnog rocka.
Englezi Magnum, koji su te večeri nastupili prvi, na ovoj su turneji predstavljali svoje najnovije studijsko ostvarenje naslovljeno »Escape From the Shadow Garden« (2014), što znači da je njihov koncertni repertoar većinom bio obilježen skladbama s tog albuma. U prvoj polovici nastupa prevladavale su dakle izvedbe nekih favorita iz razdoblja između 2009. i 2014., dok su dugogodišnje klasike na red došle tek na polovici. Magnum su svoj nastup otvorili skladbom »Live ’til You Die«, uvodnom pjesmom s novog albuma, i odmah potvrdili sjajnu uigranost među pojedinim instrumentalistima, što sve dobre poznavatelje njihova scenskog pristupa nije ni najmanje iznenadilo. Uvijek ozbiljan, ako ne i gotovo strog gitarist i glavni skladatelj Tony Clarkin cijelo je vrijeme zadržao statično scensko držanje, dok je njegovo šareno ubiranje gitarskih fraza ponovno bilo prava poslastica za uši. Dugogodišnji klavijaturist Mark Stanway, usprkos tome što su mu podočnjaci svake godine malo teži, marljivo je gradio moćne simfonijske aranžmane i često bio ključni faktor karakteristične magnumovske epičnosti i pompoznosti.
Dinamična ritam linija između basista Ala Barrowa i bubnjara Harryja Jamesa, najmlađih članova banda, i ovaj je put djelovala kao dobro podmazan stroj i posebno oduševljavala tijekom žestokih trenutaka pojedinih izvedbi. Najslabija karika Magnuma s godinama je postao pjevač Bob Catley, uz Clarkina jedini preostali osnivač, jer ga glas nikako više ne sluša kao nekoć, pa je tijekom svog nastupa imao priličnih problema. Najgore je prošao tijekom izvedbe epske klasike »Les Morts Dansant« s albuma »On A Storyteller’s Night« (1985), kad je u jednom od stihova zaboravio tekst i pritom se opravdano uhvatio za glavu. Još sreća da su mu osobito tijekom refrena s popratnim vokalnim harmonijama pomagali Barrow i James, jer Catley uživo nažalost više ne može prikriti da mu je vokalni registar u posljednjih nekoliko godina postao poprilično osiromašen. Neke više vokalne dionice naprosto više ne može otpjevati, a ako ih i pokuša, njegov pristup ispadne prilično grleno.
Usred izvedbe svevremenske »How Far Jerusalem« morao je uzeti čak i dulju stanku, tijekom koje je preostala četvorka razvila instrumentalni jam koji je potrajao malo predugo. Unatoč svemu, Catley je i dalje oduševljavao svojim scenskim karizmom i energičnošću te je u nastavku nastupa čak malo popravio i prikrio šepavu vokalnu formu. Jedno od većih iznenađenja večeri bila je izvedba skladbe »All England’s Eyes«, dok je pompozna klasika »Vigilante« za brojne posjetitelje ovog koncertnog događaja predstavljala vrhunac regularnog dijela nastupa. I izvedba kultnog standarda »Kingdom of Madness« prilično im je dobro uspjela, zbog čega smo gotovo zaboravili na Bobove vokalne probleme. U bisu su iznenadili duljom, akustički prearanžiranom verzijom klasike »The Spirit« s albuma »Chase The Dragon« (1982), koju su potom pretopili u standardne, naelektrizirane vode. Vrhunac Magnumova nastupa nastupio je pred sam kraj, kad su izveli epsko remek-djelo »Sacred Hour«, koje ne izvode u svakoj prilici, iako bi to zaslužilo, jer je riječ o jednoj od najboljih tvorevina njihove karijere.
Tijekom njezine izvedbe posebno se istaknuo Stanway, koji je simfonijske aranžmane odsvirao kako se pristoji i u skladu s originalnom verzijom, s obzirom na to da je u prošlosti pri njezinoj izvedbi često volio improvizirati raznim ‘prečacima’ i na taj način brzo odsvirati zahtjevnije teksture. I Catley se ovaj put prilično dobro držao, iako Magnum fanovi opravdano mogu biti zabrinuti za budućnost njegova pjevanja. Gledano u cjelini, Magnum su uspjeli ispuniti očekivanja i pokazali vrlo dobar nastup, osobito u instrumentalnom pogledu, iako su mogli odsvirati nešto više dugogodišnjih svevremenskih hitova i manje novijih radova. No s jedne strane treba razumjeti njihovu potrebu da ravnomjerno zastupaju novi i stari materijal, osobito nakon što je »Escape From the Shadow Garden« doživio neočekivan komercijalni uspjeh s visokim plasmanom na ljestvici čak i na domaćem, britanskom tlu, što se nije dogodilo od kraja osamdesetih.
Prije dolaska Sage, scenski su tehničari tijekom spremanja i postavljanja scenske opreme zabavljali publiku vrtnjom jednog od najslabijih albuma skupine Yes naslovljenog »Union« (1991), što je ujedno bio i najbizarniji trenutak te večeri, a možda je to čak bila i posebna glazbena želja ‘čudaških’ Kanađana. Kanadske legende progresivnog rocka Saga već su na samom početku poslužile s tri najomiljenije klasike iz svoje bogate karijere, to jest skladbama »Don’t Be Late«, »You’re Not Alone« i »On The Loose«, što je sve fanove u trenu bacilo u neopisivi delirij. Razina uigranosti među svim članovima te kultne kanadske skupine naprosto je nevjerojatna, što inače ustanovimo pri svakom ponovnom susretu, a ipak je malo skupina s njihovom kilometražom čiji bi članovi tako očito uživali u izvođenju svojih prošlih radova.
Ian Crichton, jedan od najzanemarenijih gitarista našeg vremena, te je večeri bio doista fantastično raspoložen i uživao je u svakoj solaži. Nakon početnih ružnih pogleda prema tehničaru zbog problema sa zvukom njegove električne gitare, što je brzo riješeno, potpuno se prepustio svojim karakterističnim solističkim improvizacijama i ponudio vrećicu punu raznobojnih gitarskih fraza kojima je fanove odveo u ‘sedmo nebo’. Njegov brat Jim Crichton na basu i pomoćnim klavijaturama te je večeri djelovao potpuno ‘razdjetinjeno’, jer je uz neuobičajenu poskočnost iznenadio i bizarnim imidžom kojim je podsjećao na nekog teksaškog kamiondžiju. Svakako neobičan potez za tradicionalno prilično ozbiljnog basista i producenta.
Znatno suzdržaniji djelovao je klavijaturist i prateći pjevač Jim Gilmour, koji je nakon zahtjevne operacije očiju stekao nekoliko viška kilograma, što ga ipak nije spriječilo da oduševi svojim virtuoznim slaganjem duginih sintetizatorskih tekstura. Njegov zvjezdani trenutak bila je sanjiva izvedba skladbe »Scratching The Surface«, koju je otpjevao s izuzetnim žarom i ponovno oduševio svojom specifičnom bojom glasa. Posebno poglavlje bio je i legendarni pjevač Michael Sadler, koji se u bend vratio 2011. i pjeva na jednako zavidnoj razini kao u svojim najboljim danima, kad je njegov bend još bio mlad i kad su u srednjoj Europi bili veliko ime i u komercijalnom smislu. Osim toga, i dalje je jedan od najkarizmatičnijih progresivnorockerskih vokalista, koji svojim izrađenim gestama i scenskom mimikom uvijek dočara ključne stihove pojedinih tekstova.
Osim »Anywhere You Wanna Go« s albuma »20/20« (2012) te instrumentala »Corkentellis« s albuma »10,000 Days« (2007), te su večeri na radost većine fanova vladale dugogodišnje klasike Sage. Nakon »Too Much To Lose« bubnjar Mike Thorne, najnoviji član banda, imao je svoju solo točku kojom je ponovno dokazao da je nakon umornog i bolešljivog Briana Doernera u bend unio svježu, mladenačku energiju, koje te večeri doista nije nedostajalo, ponajviše na račun Sadlera i obojice braće Crichton. Izvedbom instrumentala »Corkentellis« Saga su ponovno pokazali da pod brižnom Gilmourovom palicom bez problema mogu svirati i simfonijski progresivni rock, ako im se prohtije.
Za tim je uslijedila uzastopna izvedba četiriju skladbi koje potječu s istoimenog prvijenca Sage iz 1978., a koje su te večeri zvučale kao da su snimljene jučer, jer su odlično prošle test vremena i bend ih još uvijek može svirati kao nekoć. Tijekom »Humble Stance« Sadler je po staroj navadi na bas gitari učinkovito zamijenio Jima Crichtona, koji se tada našao za pomoćnim sintisajzerom. Briljantnom verzijom »Careful Where You Step«, u kojoj su oduševili ponajprije sviranjem sintisajzerskih multi-harmonija, Saga su okrunili kraj redovnog dijela svog nastupa. U bisu su nas iznenadili standardom »The Pitchman« s albuma »Heads Or Tales« (1983), koji posljednjih godina rijetko zalazi na njihovu set listu. Neki smo u tišini priželjkivali da se na set listu vrati i skladba »The Flyer«, najpoznatije ostvarenje s ranije spomenutog albuma, no to se te večeri nije dogodilo. Za veliki finale nisu zaboravili na izvedbu nezaboravne klasike o kompulzivnom kockaru, »Wind Him Up«, koja je zaokružila popis njihovih najomiljenijih skladbi. Ludo raspoloženje u dvorani doseglo je klimaks, a publika se tek teško pomirila s time da su se članovi banda ipak morali oprostiti s pozornice.
Iskreno govoreći, Saga su bili apsolutni pobjednici ako se usporede koncertni nastupi obiju skupina, jer je uz fascinantnu set listu cijeli bend cijelo vrijeme bio u fenomenalnoj formi pa su i nagrađeni duljim pljeskom nego Magnum. Potonji nas još zdaleka nisu ostavili ravnodušnima, ali će morati hitno nešto poduzeti u vezi s Bobovim umornim vokalom, jer bi zatvaranje očiju pred očitim problemom bilo posve besmisleno. Dvije odlične skupine, koje su najveće uspjehe doživjele u jednom puno romantičnijem glazbenom razdoblju, ponovno su nas oduševile izuzetnom profesionalnošću i dobrano nas napunile pozitivnom energijom, koje kronično nedostaje većini suvremenih rockerskih sastava. Saga će se na turneju svakako uputiti i u drugoj polovici ove godine, jer će na njoj prvi put predstavljati skladbe s nadolazećeg studijskog albuma »Sagacity«, za koji već sada ne bi bilo pretjerano prognozirati da će biti jedno od njihovih najboljih ostvarenja u posljednjih deset, možda čak i dvadeset godina, jer bend nakon Sadlerova povratka i dolaska Thornea još uvijek proživljava pravcatu infuziju mladenačke energije, koja može ključno utjecati na kreativni proces.
Setlista
SAGA:
1. Don’t Be Late (Chapter 2)
2. You’re Not Alone
3. On The Loose
4. Anywhere You Wanna Go
5. Too Much to Lose (Chapter 7)
6. Drum Solo
7. Corkentellis
8. Ice Nice
9. How Long
10. Humble Stance
11. Tired World (Chapter 6)
12. Scratching the Surface
13. Careful Where You Step
—bis—
14. Pitchman
15. Wind Him Up
MAGNUM:
1. Live ’til You Die
2. Black Skies
3. Freedom Day
4. Dance of the Black Tattoo
5. Blood Red Laughter
6. Unwritten Sacrifice
7. How Far Jerusalem
8. Les Morts Dansant
9. Falling for the Big Plan
10. All England’s Eyes
11. Vigilante
12. Kingdom of Madness
—bis—
13. The Spirit
14. Sacred Hour
Galerija slika
