14. božićni koncert u Postojni ovaj put u znaku pop rocka! (2007)

Božić, vrijeme ljubavi, sloge, međusobnog poštovanja i prije svega razumijevanja, u Postojni već godinama, preciznije ovaj put već 14. godinu zaredom, po tradiciji nudi alternativan način provođenja slobodnog vremena, prije svega za one kojima se nakon, ne sumnjam, turbulentnog posjeta ponoćki ne da provesti još jedan dan u društvu drugorazrednih dugometražaca, do kraja nabijenih blesavom religioznom tematikom. Božični Rock Festival, i ovaj put odrađen u srednjoškolskom ozračju postojnske sportske dvorane, u usporedbi s prethodnikom ovaj je put poslužio bogatiji repertoar, od manje poznatih do već etabliranih imena domaće glazbene scene. I naravno, jedno eminentno glazbeno ime iz inozemstva.

ROCK SHOCK

Djed Božićnjak ili Djed Mraz, dobre vile su nam za otvaranje tradicionalnog postojnskog festivala namijenile senzaciju u obliku mladaca Rock Shock. Nadobudni hard rock kolektiv, koji usput udara i vrišti već od 2001., pametno svoje nade bez trunke srama polaže u izvedbu autorskog materijala, a dečki su ga okrunili iznenađujuće suverenom izvedbom pjesme Hold The Line sastava Toto! Usprkos razumljivoj nervozi, koja se vjerojatno pojavila i kao posljedica postupnog upoznavanja sa sviranjem na velikim priredbama, kod Rock Shock se godine glazbene aktivnosti vide na svakom koraku. Vokalno i izvođački odličan nastup sastava s velikim potencijalom i karizmom, koji je usprkos za “predgrupu” razumljivo ograničenom vremenskom okviru, dečki su naime smjeli odsvirati samo šest, pardon, samo četiri skladbe, ostavio izniman dojam i ostavio nas da s velikim očekivanjima čeznemo za nastavkom. Samo hrabro naprijed, dečki!

Tekst za Rock Shock: Daniel Pavlica

PAIN IN THE ASS

Nemaš što! Općenito je poznato da se u današnjem svijetu već posvuda i praktički svakome događaju sranja različitih nijansi boja. Ovaj put oštrom mirisu autentičnog domaćeg govna nije uspjela umaći ni Postojna! Naime, kad čovjek misli da je već sve vidio, pa mu se onda iznenada dogode Pain In The Ass, smislenost slobode govora, kretanja, ukratko i prava na disanje ponovno postaje jedna od aktualnijih tema postkomunističke ere. Užas nad užasima! Skup četiriju majmuna, strateški obrijanih i naknadno umotanih u krpe krajnje sumnjivog podrijetla, kojima zapovijeda bezumno skakutavo stvorenje s nakostriješenom frizurom, definitivno je jedan od najslaboumnijih pokušaja definiranja pojma umjetnosti glazbenog izražavanja. U nepunih tridesetak minuta dugom plesu drugorazrednog cirkuskog kabarea mogli smo svjedočiti impotentnom i krajnje bezizražajnom pljuvanju na sve strane, tipičnom za razmaženu srednjoškolsku raju prepunu egocentrizma, a povrh svega ispunjenom i teško razumljivim izborom obrada upitne kvalitete. Sweet Dreams, Bandiera Rossa i Lep Dan Za Smrt očito su glavni aduti Pain In The Ass, uz koje se bilo koji, pa makar i najbezosjećajniji oblik analne penetracije čini kao piknik u prirodi!

Tekst za Pain In The Ass: Daniel Pavlica

BILLYSI

Napokon je došao trenutak i za nastup pred legijama još neokaljanih tinejdžerica uvijek toplo primljenih Billysa. Sastav koji je nedavno kleknuo pred radikalnim liposukcijskim zahvatima trenutno čara po slovenskoj zemlji svojim najnovijim uratkom Magia. Billysi su prije svega s eksperimentalno stilističkog aspekta zanimljiv glazbeni proizvod, koji u svom konceptu odsad spaja neukusnu kombinaciju manekenstva, lako zarazних refrena, prvorazrednog pozerstva i na kraju, začudo, čak i rock & rolla. Usprkos spomenutim promjenama, najveći adut sastava naravno ostaje kristalno jasan i anđeoski vokal Urške Majdič, koja je prema očekivanju uspješno zapalila žarko raspoloženje postojnske mladeži. Ona je uslugu vraćala poslušnim odazivom na dobro poznate BPP motive, među kojima je kraljevao najnoviji singl Hello Hello. Već stotinu puta čuto, predvidljivo, da ne kažem čak i dosadno i bez ikakvih iskoraka.

Tekst za Billyse: Daniel Pavlica

LUNN-A-PARK

Ostajemo, dakle, kod uglađenog i poprilično radijski orijentiranog pop rocka. Lunn A Park, visokoleteća nada slovenske rock avangarde, slično kao Billysi prije njih drži se formule jednostavnog pjesmuljkaškog divljanja, ovaj put za promjenu s malo više seksepila odnosno erotičnosti. Planska eskalacija potonjeg, koja bi po staroj slovenskoj tradiciji trebala biti prije svega u domeni najatraktivnijeg člana sastava, dakle vokalistice Apolonije, doduše marljivo juriša na svim frontama pop rocka, ali što će kad im do opipljivijeg zvučnog udaranja ipak nedostaje pravog karaktera, zbog čega posljedično pati i toliko željena izuzetnost njihova glazbenog izraza. Ona tako, usprkos svim mukama i naporima, ostaje manje-više nedostižna. Zato nas ni ne čudi što smo umjesto željno iščekivanog rockerskog razvrata u utorak navečer u “luna parku” svjedočili u ni po čemu potresnoj maniri servirenoj predstavljanju najnovijeg uratka sastava, nedavno objavljenog albuma AREA, čiji je hit Črn Oblak već zauzeo vrhove većine slovenskih glazbenih ljestvica. Nakon jučer viđenog, naravno, ni najmanje iznenađujuće!

Tekst za Lunn-A-Park: Daniel Pavlica

FORGOTTEN EDEN

Gle ga, vraga! Nakon neopterećenog pop rockerskog poskakivanja čekao nas je vremenski skok duboko u osamdesete prošlog stoljeća (kako jezivo to zvuči, zar ne?). Svojevrsno retrospektivno putovanje kroz razdoblje današnjoj mladeži, vjerujem, pretežno nepoznato (čitaj: nezanimljivo), u režiji domaćih hair metal ratnika koji slušaju na ime Forgotten Eden, sigurno je bilo jedan od zanimljivijih nastupa večeri. Impozantni rifovi, pompozni i svenarodno intonirani refreni, zaokruženi glazurom tipično kičaste garderobe, pobrinuli su se za prvi u mini seriji konkretnijih podizanja temperature, naravno prije svega zahvaljujući potresima svima dobro poznatih Jump, Here I Go Again i inače malo manje konvencionalne, ali utoliko dobrodošlije Long Live Rock & Roll! Takva i slična, inače vrlo hrabra igranja s rock ikonografijom, očekivano ostavljaju nemalo prostora za sumnju, ako ni zbog čega drugog, a ono što se tiče vokalne interpretacije. Ahilova peta sastava je još uvijek nedostatak vlastitog materijala na kojem bi se u cijelosti mogla retuširati slika Forgotten Eden. Jedan jedini pokušaj probijanja leda autorskim radom, koji je nastupio s It’s My Love, uz koju su dečki iskoristili jedinstvenu priliku za snimanje videa, premalo je za konkretniju provjeru realnog dometa sastava.

Tekst za Forgotten Eden: Daniel Pavlica

MARY ROSE

Vrijeme je za rock & roll! Nastup naših velikih prijatelja Mary Rose, kako naznačuju prethodne riječi, uvijek je jedva čekana zgoda. Posve opravdano! Mary Rose naime ostaju vodeći rockerski kolektiv u Sloveniji, i to s poprilično velikom prednošću pred konkurencijom, što su napokon potvrdili i energično izvedenim i do detalja izbrušenim postojnskim nastupom. Sastav je nedavnim odlaskom dugogodišnjeg člana Davora doduše izgubio priličan dio svoje iskonske snage, ali Mary Rose se očito ipak ne daju smesti. Što je napokon i dobro! Udarni set lista, do posljednjeg kutka ispunjena isključivo snažno zamišljenim autorskim materijalom jedinstvenog Feniksa, uz podršku neuništivih Žaka i Ekija, čini kompaktan i nezaustavljiv rockerski ledolomac koji u iskazivanju obijesne rušilačke snage ne posustaje ni u tako sentimentalnim trenucima kao što je Najdražja. Mary Rose su definitivno pobjednici ovogodišnjeg božićnog rock festivala. Kralj Za Eno Noč, Izgubljen v Času, Akcija i Sam bili su biseri koji su nemilosrdno pomeli svaku opoziciju, što jasno ukazuje na izvanrednu formu sastava, koju će dečki, nadam se, čim prije okruniti i izlaskom novog albuma!

Tekst za Mary Rose: Daniel Pavlica

DIVLJE JAGODE

Svojevrsna nadogradnja već ionako naelektriziranog ozračja uslijedila je nostalgično obojenim nastupom legendarnih Divljih Jagoda. On je započeo pomalo dosadnim gitarskim dresiranjem pokretačke snage sastava Želeta Lipovače, koje uvodno nipošto nije davalo naslutiti nadolazeću eksploziju oduševljenja. Ali bez brige. Dovoljno je već nekoliko uvodnih taktova stare dobre Autostop i dvorana se raspadne na komadiće. Kao da je netko u hordu grijeha željnih NSi birača bacio zadnju raspoloživu viagru! Divlje Jagode su ga odsvirali bez posebnog naprezanja, rutinirano i suvereno, kako se za legende i spada. Gospoda jednostavno znaju. Nezasitno halapljenje publike za oštro servirane “šumske plodove” vrhunac je doseglo gostovanjem očito vrlo raspoloženog starog znanca Jagoda, Žaka. Delirij koji su i njegovom zaslugom raspirili beskompromisni Divlje Jagode i danas već pravi bikerski zimzelenac Motori tako je razumljivo posljednji put u večeri digao krov postojnske sportske dvorane. Bombastično, nema što…

Tekst za Divlje Jagode: Daniel Pavlica

OMAR

Večer se u nastavku u prilično ležernom stilu odvijala po notama Omarovog Kareema. Dečko je koncert odabrao manje-više za promociju svog novog albuma, koji je izašao prije nekih mjesec dana. Nažalost, album je poprilično identičan njegovom prvijencu pa tim korakom nije pokazao baš ništa novo. Što se osjetilo i kod razigrane mase, svejedno im je bilo tko je na pozornici, samo da je muzika glasna i da su s pivom u ruci sretni. Neću ni spominjati koliko je ljudi moralo napustiti dvoranu jer im je alkohol malo previše zalio moždane stanice. Omar je oduševio prije svega starim hitovima, ali nažalost mene osobno ni time nije uvjerio. Njegovu glazbu jednostavno ne osjećam, dečko pjeva potpuno bez emocija, čak je i na bitki talenata bio poprilično bolji! Još paradoksalnije je kad je dečko odsvirao dvije balade pa onda rekao: “Dosta je sad baladica i plakanja!” Hja, sam si je pljunuo u juhu! Ne bih o tome da album reklamira kao branjevka salatu na tržnici. Zvuk u dvorani tijekom njegova koncerta bio je solidan, još uvijek ne vrhunski, ali ako usporedim s bendovima koji su nastupili prije njega… Najviše se masa zagrijala kad je zazvučao već legendarni gitarski riff Green Dayovog “Basket Case”. Ludovanje u dvorani se samo nastavilo, pijanih je bilo iz minute u minutu sve više, nažalost nije bilo nikakvog božićnog, a još manje autentičnog rockerskog ozračja. Iskreno rečeno, jedva sam čekala da Omar side s pozornice (s obzirom na to da je bendova prije njega stvarno bilo ogromno i da su mi se od toga čak dva svidjela). Žao mi je, Omar, čeka te još puno posla ako budeš želio stvarno zarađivati kruh glazbom!

Tekst za Omar i Kareem: Špela Macuh

DAN D

Slijedila je grupa Dan D. Tko ih kod nas ne poznaje? Možda je čak pomalo neobično da su album “Katere barve je tvoj dan?” izdali još 2004. i da su još uvijek tako popularni. Gospoda su si stvorila ime, stekla poštovanje i većinu publike na svojoj strani. Kad su počeli svirati, ljudi su masovno počeli odlaziti u parter, vjerojatno ih je mnogo cijelu večer čekalo samo jedne jedine Dan D. Nanizali su nekoliko svojih hitova: “Plešeš”, “Roke” i “Počasi”. Ludovanju u dvorani nije se nazirao kraj, na kraju krajeva Dan D su na pozornici stvarno uvjerljivi (pogotovo s obzirom na prethodne izvođače). I zvuk su imali vrlo solidan. Ima još jedna stvar koja mi se čini užasno smiješnom. Teško je kod nas naći glazbenika koji nema svog roadieja, ako to nije vrhunac razmaženosti, onda stvarno ne znam što je. Je li stvarno tako teško na pozornicu donijeti gitaru, brzo je ugoditi i uključiti kabel? No dobro, nema veze, Tokac je sa svojim kompanjonima dokazao da se nastup može lijepo izvesti i nahraniti rock gladnu masu.

Rezultat festivala? Puno slovenskih izvođača, a malo rock’n’rolla!

Tekst za Dan D: Špela Macuh

Fotografije: Jani Lah