Mjesto: Športna dvorana Postojna
Datum koncerta: 24.12.2008
Broj posjetitelja: 2000
Cijena karte: 15 €
Ove se godine u Postojni opet održao tradicionalni božićno-rokerski fest, koji već 15. godinu zaredom savjesno brine za sagorijevanje prekomjerno nakupljenih kalorija primorske mladeži. Ponuda glazbenih atrakcija bila je u odnosu na prošlogodišnju avanturu ove godine svakako šarenija. Uz postojnske starosjedioce Mary Rose, nadobudne Metalsteel i njihove kolege kovinare Divine Illusion, Djed Božićnjak je ovaj put događanje začinio sipanjem folk iskrica u izvedbi Lybre, a općoj žanrovskoj raznolikosti svoje su dodali i ljubljanski Anavrin. A da ne bude kakve zabune, glavna atrakcija večeri svakako su bili punk-rokerski zdravljaci Zablujena generacija i domaći hard rock teškaši Šank Rock. Dakle, za svakoga se našlo ponešto! RockLine naravno nije smio izostati!
Tekst uvoda: Daniel Pavlica
DIVINE ILLUSION
Petnaesti Božićni festival u Postojni otvorili su Primorci Divine Illusion, koji su nas poslužili zanimljivom mješavinom power metala i progresivnog metala. Posebno su se isticali epski zvukovi koje su proizvodile klavijature i gitara. Tijekom instrumentalnih dijelova djelovalo je da momci mnogo obećavaju i da bi u budućnosti mogli stvoriti koji solidan epski metal album, no nažalost ih vokal vuče prema dolje. Da su ostalim instrumentima pridodali vokal koji bi zvučao malo ugodnije, bila bi to vrlo obećavajuća postava. Unatoč tome što je vokal bio blaga distrakcija od inače dobre glazbe, bio sam zadovoljan njihovim repertoarom (koji je sadržavao i obradu Madonnine pjesme La Isla Bonita) i u budućnosti od njih očekujem još veće stvari.
Tekst o Divine Illusion: Rok Podgrajšek
LYBRA
Slijedili su mladići i mlade dame iz Lybre, koji su prilično novi na sceni, no svakako se čini da imaju dobre komercijalne izglede. Prvo što kod postave primijetiš dvije su zgodne djevojke (što češ, testosteron radi svoje) – jedna na vokalu, druga na violini i back vokalima. Mislim da je to bila i glavna atrakcija Lybre, koja me nije uvjerila ni scenskim nastupom ni glazbom. Riječ je o tipičnom razvodnjenom rocku kakav slušamo kod nekih Tbilisija ili I.C.E. Već sam ženski vokal prilično je nespecifičan i vrlo generičan, što mogu reći i za glazbu, gdje je jedino veće iznenađenje violina. Mislim da bi Lybra mogla malo bolje iskoristiti violinu, ovako se čini da je violinistica više za ukras nego da zaista nešto pridonosi. Da opet ne bih samo sipao negativizam, spomenut ću da je solo gitarist ubacio nekoliko simpatičnih solaža koje su blago podsjećale na Hendrixa. Lybra su na pozornici bili prilično statični, svoje su pjesme odsvirali dobro, ali ako nedostaje vlastitih ideja, ni izvedba ne pomaže mnogo. Činjenica je, međutim, da su svi u skupini još vrlo mladi i da ima još puno vremena da im se glazba razvije. Možda ćemo u budućnosti od njih čuti i nešto bolje, a ako ostanu u ovim vodama, sigurno se možemo nadati da će uskoro postati jedna od najvećih atrakcija i na radijskim valovima i na televiziji.
Tekst o Lybra: Rok Podgrajšek
METALSTEEL
Za mene su vrhunac večeri (uz Mary Rose) bili heavy metalci Metalsteel iz Medvoda. Odsvirali su komade “iz rukava” iz svog već prilično opsežnog repertoara. Na mnogo načina Metalsteel su sasvim tipičan heavy metal bend s tipičnim tekstovima o seksu i raznim strašnim zgodama, ali dečki to znaju unovčiti i nekako im vjeruješ. Imaju neku energiju i one prave brze melodije koje te natjeraju na migoljenje. U prvom su planu dvije gitare koje u klasičnom metal stilu često zajedno sviraju glavne melodije, a Rok i Beny se lijepo nadopunjuju i kad su u pitanju solaže. Zanimljivo je i to što imaju bubnjarku, kojoj uopće ne nedostaje metalskog pedigrea i koja je lijepo tjerala ostale dečke naprijed. Na kraju me prilično smetalo kad sam shvatio da su dečki u odnosu na ostale skupine imali skraćeno vrijeme nastupa, jer su Lybra nastupali malo predugo. Svakako mi se čini da je to glupa odluka, jer je bilo očito da je do tog trenutka Metalsteel najbolje znao povući publiku za sobom. Nisam mogao vjerovati koliko neki dobro poznaju ovu skupinu. Dosta ih je znalo tekstove napamet, a naprijed je očito bila veća gužva nego kod prve dvije skupine. Smatram da je u ovom trenutku riječ o jednoj od najvrućih metal skupina kod nas i nadam se da ću ih još koji put moći vidjeti uživo, s nešto dužom set listom.
Tekst o Metalsteel: Rok Podgrajšek
ANAVRIN
Ljubljanska postava Anavrin, koja se ovih dana priprema za izlazak drugog studijskog albuma, u Postojni je već stalni gost. No ne događa se baš često da momci nastupe u okrnjenom sastavu. Basist Anej Kočevar naime je te večeri nastupao s Guštijem i Polonom u Murskoj Soboti pa su Anavrin nastup odradili bez bas gitare. U dobrih tridesetak minuta Damir je uz podršku “supatnika” otpjevuckao nekoliko njihovih najprepoznatljivijih komada, kao što su malo stariji “Slep”, “Kot 2 otroka”, “Pri filozofiji”, “Mesto spi” te malo noviji “Better U”, koji je usput prvi singl s nadolazećeg albuma, i njihov posljednji samoimenovani “hit” “Gola”. Potonjeg su momci lansirali i u “malo” more videospotova. Kao i kod svih dosadašnjih bendova, i tijekom nastupa Anavrin u prvim su se redovima gurale predstavnice nježnijeg spola te su se uz pjevanje, plač i smijeh naslađivale stasitim mladićima. Tu i tamo iz gomile djevojaka provirila bi i poneka muška glava, no tih je bilo neusporedivo manje. Nakon nedavnog uspješnog koncerta u ljubljanskom Orto baru, momci u Postojni nažalost nisu požnjeli onoliko oduševljenja koliko su zaslužili. Je li za to kriva njihova malo uzdrmana postava?
Tekst o Anavrin: Lea Lesar
MARY ROSE
Priča o Mary Rose stara je, vrlo vjerojatno čak i previše bljutava za kvalitetu kolektiva koji nas već bestidno dugo ostavlja da čekamo izlazak novog albuma. Od Feniksova uskrsnuća (RockLine recenzija ovdje) godina već prolazi drugu godinu, a od tada naši postojnski prijatelji prilično štede energiju. Što je šteta. Rijetko ih je naime moguće uloviti u akciji, a i tada obično bivakiraju više-manje u neposrednoj blizini Postojne. Kako god, kad nastupaju, pogotovo na domaćem terenu, Mary Rose ništa ne prepuštaju slučaju. Kako i dolikuje kraljevima! Pa makar samo na jednu noć.
Predstava koju su nam Mary Rose u četvrtak navečer poslužili ipak je nagovijestila određene pomake u smjeru daljnjeg stvaralačkog razvoja sastava. Raduje prije svega činjenica da se Mary Rose, zaklinjući se na kompaktnost, vješto izbjegavaju pretjeranom razmetanju mišićima, odnosno nizanju raznih solističkih intermezza, čiji edukativan pristup, osim puhanja na dušu šačici glazbenih gurmana, kod rajе uvijek nailazi na gluhe uši. Apetitu potonje svakako su bili namijenjeni Vikingi. Riječ je o novoj skladbi koja je nedavno na radiovalovima “našeg nacionalnog ponosa” već kraljevala u ulozi pjesme tjedna. Vikingi su uhu ugodni, ali u usporedbi sa smrtonosnim arsenalom smještenim na krilima Feniksa nipošto strašni, prije predvidljivi. Ostatak repertoara Mary Rose bio je poznat unaprijed. Željezarije poput Strah pred užitkom, Sam te Izgubljen v času i dalje ostaju cvjetovi uz koje se u krvi osjeti pravi puls rock & rolla. Šteta samo zbog inače konkretno sastavljenog medleya sa Sad But True, Enter Sandman i Black Sabbath, koji je prema očekivanju rezultirao brujanjem vječnozelenih “motora”. Bez spomenutog vijenca Mary Rose bi sigurno ostavili bolji dojam.
Kod Mary Rose sve se čini tako izbrušeno, često naizgled odsvirano gotovo s polovicom raspoloživih snaga, da bi čovjek u trenucima od srca poželio kakav veći kiks, kojim bi momci upozorili da ipak nisu besprijekorno začeta rock & roll mašinerija. No uzalud! Eki i kompanija su iz postojnskog ringa prema očekivanju otpuhali svu konkurenciju, ovaj put na veliko veselje svih prisebnih i zahvaljujući dvojcu Sandi Trojner i David Debevec, koji se dodobra uležao u kotačiće jednog od najatraktivnijih rokerskih kolektiva u Sloveniji. Trojner možda doista ne posjeduje klasične bljeskove i magiju prethodnika Davora Kastelca (vjerujem da mu uz štropot pune borbene spremnosti željeznog materijala sastava ipak nije dopušteno konkretnije dahnuti), no njegov je doprinos svakako dobrodošla nadogradnja zvuka Mary Rose, koji je uživo sada kompaktan i sirov kao nikad prije.
Tekst o Mary Rose: Daniel Pavlica
ZABLUJENA GENERACIJA
Zablujena generacija bili su te večeri jedini pravi punk Božićnjaci. S bijelim bradama i crvenim kapama (svi osim Hansona, koji se kape morao odreći zbog frizure) zarezali su u večer “Pobeglim vlakom”, koji je kar zvao na poplesivanje. Micali su se svi: stari, mladi, trijezni i oni malo manje, samci, zaljubljeni … Činilo se kao da ih ništa ne može zaustaviti. A Zablujenci su to dokazivali iz komada u komad. U nastupu dugom nešto manje od sat vremena “prošetali” su kroz cijelu svoju diskografiju, koju čini šest studijskih albuma i zavidan broj hitova, među kojima valja spomenuti “Pozitiv vabrejšan”, “Extrasupermegafakinnujno”, “Patricijo” i “Mokre sanje”. Nisu zaboravili ni na obradu šank rockovskog “Metulja”, tijekom koje smo doživjeli ispad struje, i neostvarene eurovizijske pjesme “Kdo hoče plesati z menoj”. Spomenuti komadi nalaze se na u siječnju izdanom albumu “Mi smo stare pizde”, kojeg su mediji proglasili najboljim rock albumom ove godine. Pločica je taj naziv i opravdano zaslužila, jer je jedan od boljih ove godine izdanih albuma na slovenskoj glazbenoj sceni. Svakako uspjeh vrijedan zavisti.
Tekst o Zablujena generacija: Lea Lesar
ŠANK ROCK
Još skok do naših glavnih hard rock jurišnika iz Velenja, koji danas ipak nisu ništa manje nego to. Naravno, riječ je o Šank Rock, legendama slovenske rock pilane, koji su dostojno i u skladu s očekivanjima zaključili ovogodišnji božićni ples u Postojni (riječ je naravno o poštovanju i uljudnom uvažavanju pulsa javnog mnijenja). Šank Rock uigrani su do najsitnijeg detalja. 25 godina ribanja koncertnih pozornica naravno čini svoje, a dodatnu mjeru žmohta svemu tome sigurno dodaje činjenica da je okosnica sastava u svojoj osnovnoj poziciji udobno smještena praktički cijelo vrijeme svog djelovanja. Time velenjski kolektiv sigurno dobiva na koheziji, a time naravno i na prepoznatljivoj snazi i karakteru, što je vidljivo ponajprije na njihovim nastupima uživo. Unatoč ovoj oštroj profesorskoj karakterizaciji, činilo se da je gospoda postojnski nastup uzela prilično olako, barem sudeći po brojnim disharmonično orijentiranim kiksevima, čija je prisutnost prvenstveno bila posljedica traljavosti, možda u trenucima čak i apatičnosti. Unatoč spomenutim nedostacima, Šank Rock nastup su odradili korektno, dakle bez pretjeranog naprezanja, sa zdravom mjerom rutine, opasanom još i rezerviranošću koja nije nudila vrhunce. Što po svoje ni ne iznenađuje. Arsenal željezarije kod Šank Rock toliko je impresivan da za podizanje temperature nije potrebno konkretnije pritiskati gas. Favorita je ovdje bilo napretek, od prilično predvidljivog, ali vrlo dobrodošlog uvoda s Jaz nimam noč za spanje i prilično oprezno odrezanog Rokerji, preko cvjetova aktualnog albuma, koji uživo izvrsno služe svojoj svrsi, pa sve do pučkih besmislica poput Dej bolj naglas radio, Delam kar paše mi i Hočeš nočeš, kojima se postiže iskorištavanje komercijalnog potencijala sastava već apsurdnih razmjera. A ako trampolinsko poskakivanje kod Šank Rock danas već vrijedi za nešto posve uobičajeno, onda stvarno ne znam što bih mislio da mi je netko prije 15 i više godina rekao da ću ikada vidjeti Matjaža Jelena u ulozi repera! Avanturu bez konkurencije pripremilo nam je društvo pak na samom kraju, kad smo već dodobra bili izjahani od silovanja trećerazrednim križancima pop i rock glazbe, a za povrh smo bili prisiljeni zagristi još i u beživotno ukrućen skup rokerskih vječnozelenih pjesmica, uz čiju bi izvedbu Mercury najvjerojatnije izletio iz groba s bajunetom među zubima i blago okrvavljenim buzdovanom u ruci, a Eddie Van Halen bi si bez razmišljanja pustio metak u glavu. Nažalost, obrade upitne kvalitete kod garažnih bendova još uvijek vrijede za nešto prirodno, a kod legendi kova Šank Rock takvo je ponašanje doista žalosno!
Tekst o Šank Rock: Daniel Pavlica
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
