Skoro mjesec dana prošlo je od koncertnog maratona povodom 18. rođendana daleko najaktivnijih koncertnih organizatora na našim prostorima, Dirty Skunks. Matej i Črt u naše su krajeve doveli nebrojeno bendova koje bez njih vjerojatno nikad ne bismo vidjeli kod nas. Njihov doprinos sceni neprocjenjiv je ne samo zbog organiziranja koncerata, nego općenito. Naime, počeli su odgajati i podmladak Fundamentum, »krivi« su za daleko najkvalitetniji izbor nastupajućih na Metaldays, a ušli su i u cipele managementa te pod svoje okrilje uzeli synth wave bend Neuromancer.
Tvorovi su tako davno zaslužili pravo na žuranje (ako parafraziram Beastie Boys), samo što ne žuraju sami, nego na žur pozovu sve. Za svoj 18. rođendan u Orto baru otvorili su Babušku s čak 18 slojeva, 18. slovenskih bendova koji su jasno pokazali koliko je jaka naša metal/punk/HC scena. Štoviše, kao što je već postalo tradicija, Dirty Skunks fest odvijao se na čak tri pozornice Orta, a ove je godine festival bio rasprodan već negdje na polovici. Večer slavlja punoljetnosti Veselih tvorića u najvećoj je dvorani Orta počela već u pola sedam, a maraton je trajao sve do jedan ujutro, kad je bila otvorena zadnja babuška.
Čast da zagrije i razmrda kosti (što je s obzirom na dugu noć pred nama bilo sasvim dobrodošlo) pripala je ljubljanskoj melodičnoj death metal postavi March of War. U najvećoj se dvorani unatoč ranom satu okupio lijep broj ljudi pa se ratni pohod odvio pred gotovo punom halom. Ljubljančani su pokazali zanimljiv pristup death metalu, koji je bio uglavnom izrazito melodičan, a gitare su povremeno pobrinule za poneki tehnički kompleksniji prijelaz. Vokal je grmio kako i priliči žanru, a pomalo su smetali predugi i besmisleni obraćanja publici i stvarno nepotrebna obrada Amon Amartha.
Još posljednji put te večeri mogli smo između jednih i drugih nastupajućih ostati pred istom pozornicom i na njoj pozdraviti primorske Guattari, koji su pobrinuli za žanrovski skok iz pravovjernog death metala u sludge masnoću sedmožičanih gitara i masivnog beatdowna. Primorci, kojima na vokalu i gitari zapovijeda Jan iz Shiv, predstavili su ponajviše prošle godine izdani EP Demiurg i skladbama s njega temeljito protresli bubnjiće i kosti niskim tonovima i sirovim vokalom. Guattari su žanrovski brzo podsjetili na NOLA teškaše Crowbar, ali iznenadili dovoljnom mjerom samosvojnosti, zbog čega se teško čeka dugosvirajući prvijenac.
Slijedio je prvi skok u gornji kat Orta na pozornicu na koju su već stupili štajerski deathcoreri Taste of Plague. Zbog imena i logotipa čovjek bi inače prije očekivao da su dečki usmjereni na još crnji metal, ali nije tako. Zato je tim veće čuđenje kad na pozornicu instrumentalni dio benda izađe s imidžom koji priliči žanru koji sviraju, a vokalist posve black metalski uniformiran, s corpse-paintom povrh svega. Ako dečki na prvi pogled navode na pomisao da će i glazba biti jednako shizofrena, ona je potpuno uglavljena u deathcore žanr, tek vokalist svako malo ubaci poneki scream koji lagano zaudara na black metal. Taste of Plague su svoj posao inače odradili suvereno, a o imidžu će trebati dobro razmisliti.
Mnogo koherentnije su se u donjem katu razletjeli ljubljanski Maskardh, koji su priredili školski sat progresivnog/tehničkog death metala punog lomljenih ritmova, razigrane ritam sekcije i rušilačkog pristupa onih težih Gojira skladbi. Uz Maskardh se moglo, i zbog izuzetno energičnog nastupa i podivljalog vokalista, pošteno razgibati vrat, a bend je jasno dao do znanja da je riječ o jednom od najperspektivnijih imena domaće metal scene (dok već predugo čekamo drugi album Paragorie), za koje se nadam da će što prije izdati i studijski prvijenac.
Tko je želio u najmanjoj pozornici Orta, u kultnom baru, vidjeti The Canyon Observer, morao je mjesto rezervirati već otprilike sat vremena prije. Bar je doslovno postao definicija sardina u konzervi, ljudi nisu stajali samo na šanku. Kroz otvorena vrata mogao se tako vidjeti tek djelić zvučnog kaosa koji proizvode TCO, a usput sam pružio ruku i novinarskom kolegi da se uopće uspio izgurati iz nabijene sobe.
Slijedio je opet skok u gornji kat, koji su u crno obojili tolminski melodični black metalci Agan, a pobrinuli su se za konkretnu dozu epskog metala. Dečki su odsvirali skladbe s EP-a De Profundis (2018) i svojim zaraznim pristupom pobrinuli se da su prvi redovi čupali kao za okladu. Unatoč poštenoj dužini skladbi, one se uživo ne razvlače, nego svojom dinamikom i razigranošću paze da nikad ne postane dosadno. Iako skladbe na EP-u obogaćuju klavijature i dodatni vokali, Agan su s prvobitnijim i sirovijim pristupom uživo još više uvjerili, a uz to je bend (uz Valuk, Srd, Dekadent i Grob) živi dokaz da slovenski jezik u black metalu zvuči zaista odlično.
Za nešto potpuno drugačije i mnogo jednostavnije pobrinuli su se u donjem katu mariborski melodični skate punkeri Alo!Stari, koji su posve napunili najveću dvoranu Orto bara (negdje u to vrijeme su Chop i Simona već istaknuli obavijest da je Orto bar do zadnjeg kutka rasprodan!). Alo!Stari su svojim lakoćom i zafrkantskim pristupom, energičnim nastupom te zaraznim i jednostavnim triakordnim punkom (a la Millencolin, Satanic Surfers) brzo uvukli pod kožu i osvojili skladbama poput Star, Maček Muri, Nea mi govori, Alo!Stari i drugima. Kao rođenog Ljubljančanina zaboljeli su me samo tekstovi s izrazito mariborskim naglaskom, hehe.
Drugi pokušaj probijanja u Orto bar je uspio, a više nego uspio bio je i nastup primorskih black metalaca Grob, koji su se na slovensku crnometalnu scenu vinuli odličnim prvijencem Metanoia (2018). Zbog scene u kojoj su nastupili njihov je nastup dobio još jaču auru vremena u kojem su se u sličnim »beznicama« rodio taj najizopačeniji žanr ekstremnog metala. Grobu se nedavno pridružio drugi gitarist s kojim bend zvuči još snažnije, iako se (vjerojatno i zato što se bend na »pozornici« nije čuo onako kako bi trebao) dogodilo nekoliko pogrešaka koje su bile najuočljivije za epskog Razkola. Unatoč tome nastup Groba ponovno je ostavio jedinstven osjećaj prisustvovanja crnom ritualu, čiji je savršeni soundtrack upravo Metanoia.
Za ljubitelje niže i masivnije ugađanja bili su pravi recept Morywa, koji su svojim pogledom na djent death metal napunili dvoranu i pobrinuli se za poveći broj mosh pitova. Morywa su glavninu svog nastupa posvetili još uvijek aktualnom albumu Vamana Ira, a srećom su predstavili i nekoliko novosti koje će svoje mjesto uskoro dobiti na nasljedniku prvijenca. Bend mi je ovaj put uspjelo uhvatiti prvi put otkako je na mjesto vokalista stupio Gašper Podbregar i s veseljem utvrđujem da posao obavlja odlično, i s animiranjem publike, koja je bendu jela iz ruke.
Pred ponovno nabijenom dvoranom nastupili su trenutno zastavonoše domaćeg heavy metala SkyEye, koji lete visoko na krilima uspješnog prvijenca Digital God. Dečki su od njegova izlaska odsvirali već poveći broj koncerata, što im se pozna po sve boljoj uigranosti, a vokalist Jan razvija se u jednog od najboljih frontmena kod nas. SkyEye su glavninu svog seta namijenili vrhunski odsviranim heavy metal koračnicama s prvijenca, a da ne počivaju na lovorikama dokazali su novom skladbom koja obećava.
Večer u velikoj dvorani u velikom su stilu zaključili istarski black metalci Malorshiga, koji su u Ortu s prvijencem Kvlt ov Vitis et Olea otvorili boce maslinova ulja i vina. Malorshiga su si priuštili uglađenu scenografiju sa stalcima za mikrofone omotanima maslinovim granama, a pažnju je ukrao psihotični vokalist koji je u zrak podigao ogromno rogovlje i nazdravljao crnim vinom. Istrani su u cijelosti odsvirali svoj prvijenac i dodali i novu skladbu koja je njegov logičan nastavak.
Zbog nepodnošljive gužve, druženja i svega što ide uz to ostale sam nastupajuće samo ukratko ošinuo pogledom; gornji kat bio je pretežno punkerski obojen melodičnim Diareja Eksploziv, HBWC a.k.a. Hillbilly With the Chainsaw, metaliziranim prekmurskim hardcoreašima Reach i završnim death’n’roll triom Britof. Najmanju su pozornicu napali još stoneri Dust Collector, doom duo Chains, koji je pri izdavačkoj kući On Parole upravo izdao prvijenac Sonic Sabbath, a večer su zaključili Harry.
Sve u svemu – nezaboravna, maratonska večer i još na mnoga, mnoga ljeta Dirty Skunks!
autor: Rok Klemše
fotografije: Nina Grad
