Izvođač: Palma Violets
Izdavač: Rough Trade Records
Izlazak: 2013
Trajanje: 40:42
Ocjena: 3.9/5
Povijest popularne glazbe ni po čemu se ne razlikuje od prošlosti ostalih umjetnosti, djelatnosti, obrta i industrije. Baš kao i ostale, glazbena je prošlost podijeljena na više razdoblja ili ciklusa koji se u malo redefiniranom i recikliranom izdanju neprestano vraćaju u prvi plan i konstitutivni su elementi suvremenog glazbenog izraza. U ”zemlji Beatlesa, Stonesa, Floyda i Clasha”, Engleskoj, osobito je neuništiv zvuk gitare, a svoju ulogu odigravaju i psihodelija te punkovska oštrina i energija. I sve to utjelovljuju današnji klinci na redu: Palma Violets.
U Engleskoj od gubitka Beatlesa traje tendencija traženja njihovih zamjena. U zadnjih desetak ili dvadeset godina to se samo pojačalo. Svakih nekoliko godina pojavljuju se bendovi koji bi trebali spasiti, osvježiti i promijeniti lice gitarske glazbe. Za to je osobito odgovoran famozni britanski (žuti) tisak, koji neprestanim medijskim napuhavanjem prečesto stvara posve pogrešan dojam. Često je kod tih medijskih priča riječ samo o praznom brbljanju, a rijetko je sav pomp opravdan. Ima i trenutaka kad je istina negdje na sredini. Postoje bendovi koji imaju određeni glazbeni potencijal, ali im nedostaje prijeko potrebno iskustvo (koje nadomještaju klišejima). Postoje bendovi koji su fascinantni uživo, ali im na studijskom izdanju nedostaju priča i konzistentnost. Postoje bendovi koji imaju većinu atributa za uspjeh, ali za njih vrijeme još nije došlo. I sve to utjelovljuju današnji klinci na redu: Palma Violets.
Priča o grupi Palma Violets počela je sveopćom euforijom, i prije nego što su članovi sastava upuhali prvu svjećicu na torti. Sastav je nastao u rujnu 2011., nakon što su se članovi nekoliko godina susretali na znamenitom engleskom festivalu Reading. Dečke su u samu orbitu javnog interesa lansirali njihova kasnoljetna londonska indie himna ”Best Of Friends” te vrući, energični i karizmatični nastupi koji su probudili nostalgiju i žudnju za zlatnim vremenima sastava The Libertines. Vrhunac ”hajpa” stigao je početkom prosinca, kad je spomenuta skladba kod časopisa NME proglašena najboljom skladbom 2012. Grupa je imala ukupno dvije objavljene skladbe, a jedna od te dvije već je bila najbolja te godine, i to kod engleske biblije indie rocka (da ne govorim o glazbenoj konkurenciji 2012. … ). I prije toga su kod nacionalne radiotelevizije izabrani među finaliste BBC-jeve glazbene prognoze za 2013. (BBC Sound of 2013) te spomenuti i slavljeni po brojnim blogovima diljem Britanije i svijeta. ”Bookirani” su bili (zajedno s Milesom Kaneom, Django Django i Peace) i za NME-ovu veljačku turneju (2013.), koju na Otoku uvijek prati široko zanimanje i nerijetko nagovijesti mlade protagoniste nadolazeće godine. Brzo bi se moglo zaključiti ”Nove zvijezde su rođene”, no stvar nije (bila) tako jednostavna. Ne samo zato što jedan singl samo u svijetu ”reality showova i idola” može predstavljati uspjeh, nego i zato što su do izlaska debija nedostajala još tri mjeseca.
Sastav iz središnjeg Londona (Lambeth), koji čine Sam Fryer na gitari i vokalu, Alexander ”Chilli” Jensson na basu i vokalu, Pete Mayhew na klavijaturama i Will Doyle na bubnjevima, odrastao je uz glazbu indie prvaka novog tisućljeća: The Strokes, The Libertines i Arctic Monkeys. S njima sastav veže još jedno ime: pod svoje okrilje uzeli su ih Rough Trade Records. Simbol indie izdavaštva. Izdavačka kuća koja je osamdesetih sa skupinom The Smiths ”izumila” indie kakav danas poznajemo, kuća koja zna napraviti retro uzorke moderne, one koji ne slijede trendove, nego ih popločavaju. Palma Violets bili su tako okruženi pogledima sa svih strana, kako iz alternativnijih krugova tako i iz mainstream javnosti.
Priznajem, isprva sam bio prilično skeptičan prema sastavu. ”Best Of Friends” me je naravno oduševila, ali sav medijski pomp, video za skladbu ”Last Of The Summer Wine” i nekoliko prvih demo snimaka prije su me odbili nego privukli. Album sam očekivao s pomiješanim osjećajima s obzirom na ono što sam čuo i vidio te sam pri prvom slušanju bio prilično razočaran. Pri trećem slušanju raspoloženje se već promijenilo – vedrina me počela obliti. Iako bi svatko poželio čuti još koju skladbu u stilu ”Best of Friends”, ovaj pogrešni predstavljački marketing na kraju je ipak upalio. Otkrio mi je bend koji je možda otkriven prebrzo, ali ima potencijal da u budućnosti ostavi trag na svjetskoj gitarskoj sceni. ”Hajp” je bio opravdan, ali izazvan zbog pogrešnih kvaliteta grupe. Ne radi se o još jednom instant britanskom ”fenomenu” ili ”one-hit-wonderu”, nego o punokrvnom alternativnom sastavu koji nadasve korektno nosi breme potomka sastava spomenutih u prvom odlomku. Palma Violets svojim utjecajima duguju mnogo, ali koju mladu grupu to ne opterećuje? U njihovoj krvi kolaju geni Clasha, Doorsa, Cavea, Velvet Undergrounda, Libertinsa itd., a da vrste specifičnijih psihodeličnih i garažnih utjecaja uopće ne nabrajam. Oduševljavaju iskonskim rockerskim porivima i mladenačkim zanosom. S druge strane albumu 180(nazvan je po njihovom (snimateljskom) studiju – okupljalištu) nedostaje više konzistentnosti, jer gotovo svaku skladbu krase 30-, 40-sekundni (ponavljajući) inserti, a preostale dijelove skladbi popunjavaju klasični klišejski ”fileri”. Čuje se da je od nastanka sastava do današnjeg konačnog izgleda pločice prošlo premalo vremena. Posebno je to izraženo u tekstualnom dijelu ploče. Taj je prilično oskudan i mjestimice prilično glup. Tu grupu u budućnosti čeka najviše posla. Iako je producent Steve Mackey (basist Pulpa) odlično uhvatio neopterećeni i zvjezdani impuls, sam nije mogao promijeniti mjestimice površne osnovne zvučne strukture i tekstove. Grupa ipak polako izgrađuje sebi svojstvenu (plemenitu) ”vintage” estetiku, u kojoj se susreću gotički garažni punk i psihodelične dubine ambijentalnih zvučnih krajolika. Za njih se brine ponajprije izvrsni klavijaturist Pete Mayhew, glavni protagonist benda na albumu, dok uživo za pravu euforiju brinu frontmeni Chilli i Sam. Njihov scenski romantizam podsjeti nas na onaj od prije deset godina, kad su u glavnim ulogama nastupali Pete Doherty i Carl Barat (The Libertines).
Zvuk je vrlo osebujan, zveckanje gitare npr. odlično se prepleće s (grmećom) bas linijom i orguljama, a pritom ne gubi svoj izvorni sjaj i namjeru. To se lijepo pokazuje već na uvodnoj (gore više puta spomenutoj) ”Best Of Friends”. Skladba koja ništa ne izmišlja iznova, ali je s druge strane savršen gitarski pop štikl. Svakako jedan od najboljih u zadnjih nekoliko godina. Kako je u jednom od intervjua već istaknuo bubnjar Will: imaš osjećaj da je kod ove skladbe stvarno bitno, da ti je preostalo još tri minute života i tih ćeš tri minute pokušati što bolje iskoristiti i uživati. Skladbu prožimaju magična energija, dramatično stupnjevanje i eksplozivna mješavina koja se na prijelomu u 2:45 minute prevali u jedan jedini udarni orgazmični tresak. Najvjerojatnije jedna od najepskijih skladbi ikad napisanih o ”friend zoneu”. Skladba koja će ostati zeitgeist današnjih dana (čak i ako sve ostalo izblijedi) i skladba koja bi sigurno zasjenila ostatak albuma da su ostale pjesme samo njezina kopija ili varijacija na nju. Vrlo bi lako dobili ”one-hit-wonder” i još jedan gore spomenuti britanski ”fenomen”.
Preostalih deset odnosno jedanaest skladbi ne nudi nam samo dostojan nastavak, nego sa svakim ponovnim slušanjem dobivaju na značenju i odvode nas na svojevrsni psihodelični trip koji neprestano prizemljuje usputni punkovski puls. U potonjem osobito se ističe garažni dvojac, sastavljen od sedme i osme skladbe na albumu 180. Pjesme ”Tom The Drum” i ”Johnny Bagga’ Donits” krasi sirov, neuglađen, razbijački punk koji se kod posljednje pretvara u pravi barski (i huliganski) ”sing-along”. Posve drugačija, melankoličnija raspoloženja dočaravaju proljetne ”Last Of The Summer Wine”, ”Three Stars” (skladba čežnje i sjećanja, tuge, gubitka i boli), romantično nostalgična ”I Found Love” i nježna ”beatlesovska” ”All The Garden Birds”. Posebno potonja vrijedi kao pravi mali dragulj na ploči. Podsjeća na kasne ljetne ”načilirane” večeri, kad posljednji put u danu zurimo prema čistom plavom nebu, a cvrčci nam oboje zalazak sunca. Dok nas ”Rattlesnake Highway” i ”Step Up For The Cool Cats” bacaju u psihodelični trans, pjesma ”Chicken Dippers” sa stihom ”your hair, your hair is on me, and you make me feel like I’m the only one”, krikom i sljedećim zvučnim spiralnim gitarskim ubrzanjem brine za jedan od najboljih inserta cijelog albuma. Album se sastoji od previše sličnih dobrih djelića i premalo skladbi koje doista stoje od početka do kraja. Zaključuje ga razigrana i dinamična ”14”, koja na kraju u sebi krije još i dvanaestu, skrivenu pjesmu, a bila je jedna od prvih napisanih skladbi sastava.
Za kraj: Palma Violets nam nude album pun dobrih trenutaka koji, među ostalim, sadrži singl godine (”Best Of Friends”) i opušteni mladenački šarm. Nedostaje mu veća dorađenost, a ne bi bilo loše ni da tekstovi budu pametniji i sadržajniji. Pločica nikako ne dosiže visine koje su svojim debijima postavili njihovi ”žanrski” i otočki prethodnici, grupe The Libertines, Franz Ferdinand i Arctic Monkeys; ali ne razočarava ni. Gitarama su naime opet vratili snagu, psihodeličnim trenucima krila, a punkovskoj oštrini naboj. Drugi put se nadam smisaonom potkrepljenju upravo izrečenog i eksploziji superlativa.
Sastav
Samuel Thomas Fryer – gitara i vokal
Alexander “Chilli” Jesson – bas i vokal
Jeffrey Peter Mayhew – klavijature
William Martin Doyle – bubnjevi
Produkcija
Steve Mackey i Rory Attwell
Popis skladbi
1.) Best Of Friends
2.) Step Up For The Cool Cats
3.) All The Garden Birds
4.) Rattlesnake Highway
5.) Chicken Dippers
6.) Last Of The Summer Wine
7.) Tom The Drum
8.) Johnny Bagga’ Donuts
9.) I Found Love
10.) Three Stars
11.) 14 (sadrži skrivenu pjesmu ‘Brand New Song’)
