Lokacija: Ljubljana / CUK Kino Šiška / Slovenija
Datum: utorak, 03.12.2013
Koliko je dobar glazbenik kad mu oduzmeš kozmetiku efekata, umjesto drečeće distorzije u ruke mu daš samo zvučno rezonantno tijelo akustične gitare, posjedneš ga pred mikrofon i pružiš mu priliku da samo parom vlastitih glasnica i uigranih prstiju posluži pročišćenu formu svoje glazbe? Malo je takvih majstora koje sam u zadnje vrijeme uspio slušati dulje od par minuta, jer pozera i naklapala ne manjka, a ako akustika kao čista forma na svjetskoj sceni ne zauzima središnje radijske valove, u Sloveniji je nakon početnog posuđivanja, prerađivanja uvriježene i provjerene forme velikih, svoj ukorijenjeni format dobila emisija koja na akustiku i neiskvarenu zvučnu iskrenost kladi već cijelih dvadeset godina. Možda se promjene s ove strane Alpa, a još više u prostorijama nacionalnog medijskog ponosa, tvrđave jezične i glazbene nadstandardnosti, u zgradi pokraj dječaka sa svirALOM, događaju polako i jedva primjetno, ali jedno ostaje potpuno nepromijenjeno – što nije pokvareno, ne popravljaj ni za pedalj! I upravo po tom imperativu »vaš omiljeni DJ Jure« ove je godine napunio pune dvadeset godina svoje radijske emisije, koja je prerasla format Radija Študent, prije petnaest godina se usidrila u prostorijama Vala 202, poslužila više od 200 emisija i bezbroj gostiju, nekoliko se puta iz intime radijskog studija prikrala na velike pozornice i tako dala izjavu da su Izštekani u našem prostoru nešto više. Ja imam tu nesreću da mi pamćenje ne popušta tako brzo, pa sam nakon prve averzije prema emisiji koja je previše doslovno posudila format jedne vrlo poznate i gledane emisije, koja je obilježila MTV generaciju nezaboravnim izljevima emocija i senzualnosti glazbenika poput Erica Claptona, pa Nirvane, Alice In Chains, Pearl Jam, Neila Younga, Stinga i još bismo mogli nabrajati. Slovenija je po mojim tadašnjim mjerilima bila prokleto premala da bi nešto poput Izštekanih vozilo vlak u nedogled, ali kako se čini, tada sam se prevario. Dobrih, a što dobrih – izvrsnih glazbenika imamo dovoljno da je Jure Longyka uspio u njedra svog akustičnog univerzuma namamiti dovoljno gostiju za više od 200 emisija. Nakon prvog izštekavanja davne 1993. sa Sokolima i neuništivim Perom uslijedilo je malo more imena domaće scene, poput meni dragih Demolition Group, Miladojke Youneed, Niet, nedavno krasno glazbeno ogoljenih i preobraženih Hexenbrutal, a između jednih i drugih proteže se duga evolucijska vremenska crta kvalitete i subverzivnosti na jedan svojevrstan, provokativno produktivan način. Nisu to bili samo domaći predstavnici avangarde, jer su Izštekani usput ugostili i inozemne poslastice, neki su se gosti (i zbog iskazane kvalitete) izredali više puta, a posebno je zanimljiva bila najava da će okrugli 20. jubilej biti ovjekovječen cjelovečernjim spektaklom u ljubljanskom Kinu Šiška, gdje bi na pozornici nastupilo jedanaest sočnih imena slovenske estrade, koja bi uz potporu dvadesetočlanog orkestra simfoničara RTV Slovenija izvela dvadeset skladbi u maniri potpune izštekanosti, odspojenosti, odbačenog zvučnog balasta i svima na očigled te na sluh! To je bio poziv koji nije mogla propustiti takva masa ljudi da je kapela slovenskog koncertiranja bila nabijena do posljednjeg kutka, a masa je ispod pozornice čekala svoju dozu savršenstva.
Nakon pomalo izlizane uvertire uživo izvedenih i te večeri prečesto čuvenih džinglova na račun »Vašeg omiljenog didžeja Jurea« otac i duša emisije, lagano osijedjeli, ali alternativi ništa manje sklon Jure Longyka nakon par obraćanja u isključeni mikrofon ipak je svladao tehničkog patuljka, a nenamjerni spoticaj odmah je postao dobra šala ili krasna doskočica na vezu s imenom same krovne emisije. MC večeri u svom je epskom pripovjednom stilu načeo priču o rođenju, metamorfozama i preobrazbama same emisije, koja je kroila i oblikovala i radijsku ekipu, i glazbenike u studiju, i slušatelje za risiverima. Kao jedan od većih fenomena supernova koje su nakon milenija počele jako blijedjeti, nedvojbeno je ime Siddharta, koja se upravo isključivanjem, udaljavanjem od svog razvodnjenog i produkcijski prenapuhanog zvuka, u kojem je nakon prvih erupcija kreativnosti i avangardnog draža u zadnje vrijeme bilo bore malo esencije (barem nakon ploče Petrolej, ako ne već i nakon Sage, uočljivo je potpuno pražnjenje kreativnog naboja sastava), počela vraćati u svoju dobro poznatu formu. Zaštićen dvadesetočlanim orkestrom RTV simfoničara pod ravnanjem Patrika Greblja, ljubljanski se kvintet u potrazi za pravom kvintesencijom upućuje na Nord. Klinik zvuči svježe i neizmišljeno iskreno, a Primož, Jani i Tomi, s akustičnom opremom o ramenu, uz zvukove klasičnog klavira i Tomaževe dodire crno-bijelih tipki te moćno Boštjanovo bubnjanje zagrijavaju se na temperaturu suverenog početka kojem nema što zamjeriti. Tomi M. zvuči zrelije i punije, a ostatak vojnika ne zvuči tako napuhano i namješteno kao, primjerice, na njihovom promašenom spektaklu u Stožicama. Trebalo je malo prizemljenja da između pet zasebnih dijelova počnu teći pravi sinergijski tokovi, da se preko međuljudskih ponora ponovno isprepletu sinapse i mostovi kreativnog srastanja, čiji dio može biti i zahvaljujući megalomanskom projektu Izštekani. Siddharta su povodom desete obljetnice svog uspješnog nastupa na Bežigrajskom stadionu izdali dvostruki CD i DVD, a dio te velike zvučne lijepljevine, zvučnog kolaža koji je poboljšao sliku sastava, jest i dašak izvanrednih glazbenika orkestra RTV Slovenija. Gudački naglasci na Kliniku, a još više potresna nova nota posljednjeg izvrsnog singla Novi svet (Keaziree). Tomi M. opet je došao sa svojim lirskim demonima kreativnosti, a nakon nove podjele svijeta napisao je stihove koji potresnim prizvukom Platine pune svodove Katedrale puno i na način kojem opet možete vjerovati više nego polovičnim istinama od prije par godina: »Novi svijet gori / Tišina / Sve više ljudi u vatru nosi snove / Novi svijet gori / i opet se bojimo / Novi svijet gori / Tišina / Možda je to razlog da u dimu odletim? / Možda je to razlog / da se ponovno rodim? / Možda je to razlog / da srušim sve i živim!«. Markantan uvod, nakon kojeg slijedi leteća izmjena, pred dolazak spomenara emisije, gospodina Lovšina osobno, a slijede iskrena rođendanska čestitka i dvoranska pjesma slavljenicima – Siddhartinu klavijaturistu Tomažu i oboistici simfoničara Maji, a za Izštekane je bilo dovoljno da smo ispod pozornice disali i osjećali nastavak, koji se odvijao kirurškom preciznošću.
Među posljednjim taktovima Siddharte lijevu su stranu pozornice minimalistički zauzeli momci i muškarci iz postave Španski borci, pratećeg sastava spomenara emisije Izštekani i čovjeka koji je zapravo sve i otvorio, započeo sezonu lova na savršenu verziju razelektrizirane glazbe. Pero Lovšin, starina slovenskog punka, prvo grlo Pankrta, pa onda Sokola i zatim sam svoj majstor, gazda ili kako god to nazvali, oduvijek je bio sinonim za žur, za zabavu, ali ne i sinonim za preciznost i senzualnost. Lovšinova pomlađena prateća ekipa, koju čine Simon Cukljati i Rok Pogačnik na gitarama, Rihard Zadravec na harmonici i Perov »suborac iz francuske revolucije davne 1848.« Džimi Džej, ovaj put opremljen tarabukom, svoj je nastup započela country verzijom Vitezova obložene mize Neko glupo nedeljo. »Če moraš borit se, vrn udarc / če moraš bit mirn sprazn kozarc …« posjeden na stolcu znojno hripa Pero, a Španski borci u maniri sviranja pjesama uz logorsku vatru publiku ne bude najbolje. Među članovima nedostaje naboja kemije, zbog čega Lovšin ispada sličan ostarjelom bluesmenu, rockeru koji svira komade od nekog drugog. Puno se više počinje događati na skladbi Sodn dan, koja najavljuje kraj svega, a uz viziju uništene Ljubljane skladba Sokola s ploče Satan je blazn zmatran iz davne 1992. odvija se kao nostalgično sjećanje i poziv na korjenitije promjene stanja u kojem trunemo već nekoliko zadnjih godina. Da je tisuću ljudi doista napunilo Kino Šiška počinje pokazivati nešto jači pljesak i suzdržano pridruživanje refrenu »Kokr se spodobi za sodn dan«, dok Španski borci svoj malo produljeni nastup solidno vode do velikog finala. Nekog vrhunca ovaj put nije bilo, ali dva su jaka aduta već pala na stol, a mene je jako zanimalo što slijedi.
Da Slovenci osim Smolara, Pengova, Mlakara, uvjetno Kreslina i Šifrera doista imamo kleku kantautorsku snagu i potenciju, izlaskom iz sfera sastava poput Katalene, S Filtrom i sličnih eklektičnih poigravanja granicama dopuštenog dokazao je poetski snažni i raspoloženi Boštjan Narat. Čovjek koji pod dojmom mirnog galantnog intelektualca krije hrpu bijesa prožetog metaforikom. Strah je odveč naslov je ploče s koje poletimo u produbljenije dubine senzualnosti i šarenog maženja Naratovim lijepim baritonom. CDG 14.45 s pozornice u uši ulijeva dozu zarobljenog trenutka na pariškoj zračnoj luci Charles de Gaulle, zračnoj luci nazvanoj po francuskom predsjedniku koji je u kasnoj jeseni života jednom napisao »što bolje upoznajem ljude, to mi se više sviđaju psi«. Nježna gitara, u pozadini prigušeni pizzicato gudačke sekcije orkestra, a Narat u maniri potpune opuštenosti pjeva odu tijelu, ljubavi, otuđenosti, oproštaju, praznini, egocentrizmu odnosa, strahovima koji su na rubu da crknu, staklenim sjećanjima i impresijama strasti. Narat je tečan i preljevajući, osjetljiv, metaforički pun, kontemplativan, ali istina je da nakon odjeka gitarskog prebiranja žica, koje na trenutak podsjeti na Metallicin One, publika ne prihvaća savršenstvo tako bučno kao što bi prihvatila nešto poznatije s radijskih valova. Mlak pljesak dovodi Naratov izvanredni scenski performans do kraja s cinično jazzovskom ljepotom skladbe Zdi se, skladbe s albuma Konec sveta pride vedno nenapovedano. Puna orkestracija djeluje potresno dok mladi kantautor pjeva skladbu o još jednoj izgubljenoj ljubavi koja se nikad nije dogodila, priču o još jednom neostvarenom poznanstvu i romansi. Lijepa priča o odlasku s randevua na koji je došao samo jedan akter zvuči kao obraćanje nadi, Sreći, Budućnosti, a može i profanije onoj nepoznatoj zgodnoj djevojci i savršenoj Ljubavi. Krasno stišavanje strasti daje emisiji uživo sanjivije ozračje.
Nakon sanjivosti vrijeme je za malo humora, burleske, oživljavanja i izravne provokacije na avangardni način. Ljudi sve razumiju, zar ne? Sigurno! Zato su mi Zmelkoow, primorski nositelji monty pythonovskog humora i intelektualci brutalno iskrenog cinizma, tako jako dragi. Izazov koji su si ovaj put postavili primorski zabavljači bio je nadstandardan. I vizualno, jer su u doba recesije i oskudice navukli svoju najbolju, doslovno zlatnu odjeću i zauzeli lijevu stranu pozornice. U skladbi koja je u deset minuta trebala isppresti priču o revolucionarnom duhu i učinkovitosti slovenske mladeži i prevratnika bila je krasna doza oštrijeg humora. »Prosvjedi su otišli u hipermarket, o čemu ćemo reći nešto više kasnije. Zombiji su se također u hipermarketima, tako da su se stvari samo preselile – ali događa se dalje,« na sebi svojstven je način koncertnu priču započeo Goga. »Otpjevat ćemo jedan novi komad koji nosi naslov Pussy revolucija. Prije toga ćemo otpjevati komad Revolution Nine i nakon njega jedan komad koji nema naslova, ali je dovoljno prepoznatljiva mješavina dvaju komada da ne treba naslov,«publiku na šok priprema prvo grlo sastava, a Longyka započinje desetominutno odbrojavanje, nakon čijeg bi isteka obalni šaljivci mogli biti i doslovno izštekani, našalio se moderator večeri. Da je u bisagama Zmelkoow uvijek nešto svježe i da ovaj put ne namjeravaju provoditi nostalgiju, Nuša, Žare, Goga i Aleš dokazali su praktičnim prikazom dadaističke kreativnosti. Aritmični uvod bio je prava zvučna provokacija, tijekom koje Goga svako toliko u mikrofon zabrunda: »Number five … Number five … Number twelve …«, a nakon trećine proteklog vremena jasnija kritika sustava nastavlja se oštrim cinizmom na račun svih revolucionara koji umjesto borbe za svoje pravo pred parlamentom i ostalim institucijama podlegnu zomboidnom pozivu na posjet hipermarketima jer su ondje rasprodaje. Jesmo li prodane duše ili bolje – revolucija je propala, dodaju na svoj način Zmelkoow, a nakon tog spoznanja slijedi doslovno uznesenje s krasnom fuzijom Led Zeppelina i njihove Stairway To Heaven te Kekčeve pjesme. Dobra volja je najbolja, zar ne, a bez orkestralne potpore scenski provokatori večer zaključuju spokojnim pjevom i pitanjem na koje moramo odgovoriti sami, a tako ga često rado preslušamo: »Što mi pjeva ptičica sinička?« Već i ptice pjevaju da smo u … Zato – osmijeh na usne i sve će biti OK, zar ne?
Vse je OK ujedno je i naslov novog albuma mladog razgovjetnog repera Roka Trkaja, koji je ovaj put izštekao svoje unajmljene semplove i matrice, a umjesto DJ-a je uz gudačku pratnju orkestra na pozornicu pozvao svoj živi sastav, u kojem su svoje mjesto izborili Jani Hace na basu (jap, sadašnji Siddhartin basist …), za bubnjeve sjeda Janez Gabrič, gitaru je prebacio Teo Kolori, a za koncertni klavir sjeda Denis Horvat. Saksofonista Lovra Ravbarja na pozornici ne vidim, ni pratećih vokalistica, ali zato Trkaj moćno i bez zadrške skladbom Prvič s albuma Rapostoli, koji ove godine slavi pet godina, zajedri u tečni tok slobodne rime, izlijevanja svih stvari koje mi mladi uvijek činimo prvi put, slobodni freestyle ovaj je put metrički točan, a uz funkoidni groove pratećeg sastava lijepo se slijevaju u pozadinu slojevi bogate orkestracije. Stvar djeluje prirodno, neusiljeno i doista bogato, a na lavinu dobro isprepletenih slovenskih riječi možemo se aktivnije prepustiti energičnijem ljuljuškanju. Na skladbi Živim zato mladi se Ljubljančanin potpuno opusti, otvori sve registre i po principu nepredvidljivosti i spontanosti, koliko je emisija uživo uopće dopušta, prepusti beatboxerskoj pratnji člana sastava A-Kamela i Oktet 9, Jana Šilca. Trkaj svoj posao obavlja s odlikom, prateći bend također, pa je lavina riječi i trenutaka bila pravi kontrast inače organskijoj glazbi, a Trkaj u konkurentskom dvoboju stječe nekoliko pedalja prednosti pred »suparnicima« u borbi za naslov »Pobjednik večeri Izštekani«, čiji je lovorov vijenac, naravno, usmena poruka koju trijezni posjetitelji koncerta možda ponesu u svijet.
Nastavak je bio bitno kontrastniji i ekstremniji, barem kad je riječ o umjetničkoj strani. Aphra Tesla izvanredna je slovenska glazbenica koja se opisuje kao pravi operacijski sustav, kao ventil za cijeđenje svoje lirike i poezije, a ja sam nakon što su mi uši prvi put počeli mazati zvukovi izvanredne ploče Home In The Zone jedva čekao ovaj čin koncerta. Ovaj put doista opravdano koristim riječi kontroverzno, nadstandardno i ekstravagantno u istoj rečenici, jer je minimalistički pristup samo dvaju aktera razgolitio dušu same Aphrine glazbe do srži, savršen splet izvanrednog šarenog vokala pjevačice koja u istoj osobi spaja gracioznost Josipe Lisac, jazzovski prizvuk dive iz zlatnih dvadesetih prošlog stoljeća, a ispod debelog sloja žmohta na svijet se prikradaju sjene Rimbauda, koji pruža ruku napjevnosti metrike Jima Morrisona (barem ja u cijelosti osjećam nešto sudbinsko, oštro i bolno, fatalno). Dodatni faktor ugode plete tečni jazzovski kompendij metrike i izvanrednog glazbenog znanja kojim poslužuje nadobudni talent slovenskog jazza, moćni Marko Črnčec, a nakon Pojke Indiani i osjetljivo otpjevanog Ravena moram priznati da su bisere izvanrednosti ovaj put poslužili ljudima koji to nisu zaslužili. O koncertnoj kulturi ne bih gubio riječi, jer su primitivni primjerci i vulgarci koji su tijekom nastupa koji traži malo više pažnje i koncentracije razbacivali neukusne primjedbe, remetili scenski ritam glasnim razgovorima i rušili savršenu ugodu nama koji smo na koncert došli slušati glazbu, a ne idiotske priče o stvarima koje s Izštekanima nemaju nikakve veze. Bisere su ovaj put poslužili svinjama, ako smijem biti malo ekstreman. Vokalni minimalistički dašak intenzivne srčanosti i nadilazeće lirike, koja zna potresti do samog središta srca, poslužen je rulji koja uvijek traži igru na prvu loptu. Ostarjeli rockeri, pozeri, studenti s produljenim apsolventskim stažem, bogataši i praznoglavi jadnici padaju na nešto napjevnije i na prvu loptu, nažalost, a patetična horda žednih nepotrebno je praznila dvoranu da bi nasitila svoja presušena grla. Aphra Tesla bila je previđeno blago večeri, zbog čega si barem s moje strane za profesionalizam, dostojanstvo i visoku kvalitetu izvedbe zaslužuje iskrene pohvale i stojeće ovacije, koje umjetnost tako visoke kvalitete i zaslužuje!
Slovenija na drugoj strani ima inflaciju plimovanja, jer osim sastava Tide postoje i The Tide. Koja je bila prva i koja je bolja, naravno, stvar je ukusa i o potonjim se ne isplati prepirati. Osobno ne preferiram ni jedne ni druge, ali moram priznati da su The Tide scenskom zadatku pred nabijeno punom dvoranom, odbaciti sav balast i jednim od mnogih usputnih dodira približiti se pristajanju na novoj studijskoj ploči Landings, potpuno dorasli. Riječ je o izravnosti i nekakvoj čistoći kojom Longyka na svoj način pročišćava otrovane organizme sastava koji se kadšto zaputi sa svog (pravog) puta. Rješenje su The Tide pronašli 2007. i u ekološkom čišćenju na Izštekanima 2007., a pjevač Tomaž Štular i kompanjoni iz sastava The Tide žanju gromoglasan pljesak već samim dolaskom na pozornicu. Album Landings, kažu, ugledat će svjetlo dana u ožujku sljedeće godine, a Kino Šiška doživljava premijernu izvedbu skladbe Little Love Pretender, koju umjesto bučnih ambijentalija i alternativnog pristupa sastava ovaj put krasi minimalizam klavira, basa i vokala, a buđenje strasti udahnjuje joj bogat sloj orkestralne potpore. The Tide žele biti više od samo alternativnog benda, a pompozna zvučna slika prikrada pred oči sliku velikih pozornica, blještavih svjetala, mora bljeskalica, iako ja smatram da su zvjezdani sjaj i žeđ za slavom precijenjeni, a The Tide bi trebali imati nešto više kako bi širi svijet bio osvojiviji. Na promjenu mišljenja me ne tjera ni scensko gostovanje pjevačice sastava Tabu Tine Marinšek, koja u duetu sa Štularom pjeva skladbu Carry On. Komadić pažnje Longyka posvećuje i činjenici da su Tabu kao jedna od jačih zvijezda na nebu slovenske estrade (što god to značilo) na tome da potpuno preodjenu svoju glazbu, svoj repertoar, a u lipnju sljedeće godine Slovenija će doživjeti Tabue i simfoničare RTV Slovenija u Križankama. Još jedan od »vrhunaca godine«, dakle …
Ja sam čekao scenski povratak u vrijeme rock’n’rolla i dolazak falange sastava Res Nullius, koji su prije nekoliko dana na internetu najavili svoje konačno isključivanje pojačala, respiratora na bolesniku koji se sve više kruni i čuje na ime Res Nullius, a razlozi su plemeniti – u ime nedostatka kreativnosti i žudnje za stvaranjem odluka je konsenzualna i navodno konačna. Ovaj se put, međutim, obećavalo nešto novo i rijetko slušano i viđeno. »Kad smo razgovarali o večerašnjem događaju, bilo je i veliko pitanje: hoće li ili neće. Prije deset dana vrijedilo je da hoće. Onda su rekli da će biti električna gitara i pojačalo, ali će aranžmani biti promijenjeni. Jučer u podne javili su: ‘Res Nullius donose akustičnu gitaru!« dolazak velenjskih veterana najavljuje moderator, domaćin večeri. Boštjan Časl na basu, Janez Marin za bubnjevima, Boštjen Senegačnik s akustikom oko struka i u prvom planu nikad smireni Zoran Benčič ovaj su put pozornicu dijelili s jednim od najboljih, ako ne i najboljim slovenskim blues usnoharmonikašem Damirom Jazbecom – Jimmyjem. Potonji je svoj izvanredni pečat ostavio na radovima sastava Mestni postopači, u sastavima B.A.N.G., uplео se u koprenu Jezdecev prostranih dimenzij i izgradio moćan renome jednog od najosjetljivijih i najprodornijih učenika Joeyja Frisca s ove strane Alpa. Res Nullius pokazali su ljubljanskoj publici nešto drukčije lice od uobičajeno poznatog, jer su u izvanrednoj blues rockerskoj predstavi potpunog zvučnog minimalizma odbacili svu onu žestinu, eruptivnu energiju, naelektriziranu opasnost i prijeteći naboj samouništenja zbog kojeg je dosad svaki njihov nastup kojem sam prisustvovao nalikovao adrenalinskoj vožnji brzacima nekrotizirane rijeke emocija ili slijepom spustu ili skoku u tamu nepoznatog, a ovaj je put dvojac skladbi Krvavi kolaž i Zdravo je biti divji bio nekako obuzdan, pripitomljen, suzdržan i atipičan za taj organski četverac velenjskih garažnih umjetnika potpunog rock’n’rolla. Seni i Zoki bili su šutljivi i mrakoviti, Boštjan i Janez gotovo odsutni, a jedini koji je davao više od 200 % scenske energije bio je izvanredni Jimmy. Res Nullius bez distorziranih električnih gitara kao krafna bez marmelade su – nešto jednostavno nedostaje. Prije svega energija i prijeko potreban šus, koji ostarjela, gotovo benigna akustika ne može i ne uspijeva ponuditi. Nešto je trulo u zemlji kranjskoj, a gorčina je ovaj put bila u znaku anemičnog, nimalo potresnog i nezaboravnog nastupa koji Nulliusima nekog novog miljokaza izvrsnosti ovaj put jednostavno neće postaviti. Ili pak govorimo o gorčem činu povijesti i okolnosti? Dijelom tome kumuje gotovo konačno dana neopoziva ostavka svih osnivačkih članova sastava da je nakon četvrt stoljeća postojanja vrijeme za ukidanje, embargo na rasprodaju obiteljskog srebra sastava te prelazak u nešto drugo, ne nužno bolje. Može biti riječ o fatalizmu ili o promišljenom marketinškom potezu, činjenica je da će odgovore na nagađanja dati samo vrijeme, jer je Zoki na nagovještaj da je pred vratima kolaps, raspad ustroja Res Nullius, dvosmisleno odgovorio da je prosinac još mjesec Res Nulliusa, a onda će vidjeti kamo će se priča i daljnja saga sama razvijati.
Dobro se pak razvijaju kreativne niti superzvjezdanog saveza koji pod krovnim imenom Werefox okuplja ljude iz sastava Psycho-Path, Bekko, Sphericube i Lollobrigida, a zajednički nazivnik ovaj je put potpuni power-pop, nabildani alternativni vrhunac slovenskog mainstreama, koji je više od opskurne lakoglazbene sklonosti potpunoj slatkoći. Werefox su ubilačka zvijer mekog srca, izvanredni glazbeni kolos koji grade otrovne gitarske linije izvanrednog Sašota Benka – Bekota, kojemu bez trunke slabosti pridonose mladići sa stilom, basist Manuel Hahn, udarni ritmičar David Halb za bubnjevima i femme fatale slovenskog alternativnog svijeta, izvanredna Melee. Ovaj je put povratak u dom kontemplativne i mistički sočne ploče I Am Memory ponešto preinačen. Prekomurski avangardni popoidni alternativci odlučili su se za novi elan skladbi, čemu je aranžerskim ravnanjem dobrano pridonio Mirko Lazer, koji je u čvrste strukture skladbe March Of The Finest, koja je tražila pravu kalibriranu notu, prelaskom u sfere Redneck Genious Storyja, u priču o čovjeku koji odluči pojesti svoj automobil, potpuno utkao sofisticiranu notu potpune dovršenosti i poboljšanog sjaja. Werefox u vlastitoj priči postaju moderatori osnovne sheme, a orkestar shematskoj zamisli country rock alternative daje prijeko potrebno meso potpune pompoznosti i novootkrivene udarnosti. Dramaturški finale doveo je do potpune ekstaze, nakon koje je uslijedio bučan pljesak, a Werefox tako dobivaju i sonično potvrdu da je doista riječ o nečem više od golog slučaja i samo dvije izvrsne skladbe. Smatram da ćemo ubuduće čuti još nešto više od ponavljanja izvrsnosti. Momci i djevojka imaju dovoljno mojota da će priču nadograditi i oplemeniti!
Odbrojavanje do kraja još nije završilo, jer je nakon prelaska na broj od dvadeset skladbi za dvadeset godina postojanja umjesto Nieta pozornicu zauzeo neki posve drugi sastav, koji je prekršio zavjet čiste numerike 20 godina Izštekanih i poslužio novu dozu provokativnosti. Kvintet Flirrt, koji su nakon nametnutog slova R u imenu, pod kojim su snimili tri ploče (Frizerski salon, Modroplavo i Univerzum), ovogodišnjim Lajfom dopunili priču o Horizontu. Skupina koju čine inače solidni glazbenici kova Peter Vdovč na klavijaturama, Toni Habula za bubnjevima, Borut Velušček na basu, David Stritar na gitari te Rok Lunaček za mikrofonom i gitarom nikad nije bila u sferi potpunog glazbenog vrhunca, ali svojom krasnom akustičnom buntovničkom skladbom Izštekani daju dobru kritiku i ocjenu sadašnjeg stanja u društvu i vremenu. Da preživimo u ovim ludim vremenima, moramo znati kadšto jednostavno izštekati, a momci se nadaju da država neće uvesti kakav novi porez za krpanje poražavajuće proračunske rupe – recimo, na izštekanost. Ukrali su nam sve – snove, budućnost i nadu u bolje sutra, a Rok i kompanija to lijepo izražavaju u izravnom i nimalo suzdržanom pjevu uglazbljenog nezadovoljstva i sarkazma.
U duhu otpora i punkerske revolucije na posve zvjezdani se način odvijao i završni čin, kad su pozornicu zauzeli bivši nekonformisti, a danas legendarno opjevane zvijezde urbane revolucije anarhističkog otpora – izvanredni Niet. Da punkoidnost djeluje i uz potpuno isključenu buku, dokazuju gitarist Igor Dernovšek, Janez Brezigar na basu, Robert Likar na drugoj gitari, Tomaž Bergant za bubnjevima i moćni orator Borut Marolt (priznajmo konačno naglas da je momak više nego samo zamjena za pokojnog Habiča!) krasno i uz pomoć simfoničara te članova glumačke postave Rokovnjača. Balada za obečence je baudelairovska vinjeta, socijalna kritika sustava, veliki »Niet!« uzurpaciji i kapitalističkom porobljavanju, silovanju naroda, a zbor glumačke postave Rokovnjača (na pozornici među ostalima stoji i drugi reper večeri, koji ovaj put ubranije pjeva, Muratov kompanjon Jose) dodaje notu veće jakosti, koja uz kompaktne zvukove Nieta i orkestra dobiva i treću dimenziju zborske ubranosti. Katarzičnije finale od Ruskega vohuna, kojem pluća i grla nudi tisućglava publika u Katedrali, ni Niet ni Izštekani ne bi mogli poželjeti. Krasno energično finale nadograđuje bučan pljesak o kojem je ovisio nastavak te posljednji čin gotovo tri sata, ma dva i pol sigurno trajajuće rođendanske proslave emisije sa smislom. Slijedio je dramaturški finale s vatrometom, kad su na pozornicu uz Niet izašli najprije prvi čovjek sastava Dan D Tomislav Jovanović – Tokac, koji svojom interpretacijom refrena skladbe Lep dan za smrt, žanje velike ovacije. »Sunce je sjalo / i sirene su zavijale. / Nebo je bilo plavo, / gotovo bez oblačka. / Pod svijetložutim suncem / trčali smo cestom, / kad nas je zagrlio prvi blijesak, / pali smo. / A tako lijep dan je bio, / pre lijep za smrt,« odjekuje pod svodovima Kina Šiška, a onda na pozornicu dolazi još i Tomi M., liježe uz monitore i odrecitira: »Ležala si u krvi, / usred lovećeg zraka i vatre. / Ležala pod suncem, / užarenim, crvenim, nestvarnim / Usred obzora, / umotanog u dim. / Usred prvog dana / rata, rata …« a dvorana nadglasava već prije bučan izraz ekstaze, koji nadrasta statiku večeri koja se odvila tako profinjeno, a ipak podređeno znaku da je događaj uživo u eteru, uhvaćen među valovima Vala 202, u kvadrantu potpune izštekanosti …
Jubilarni je događaj tako dobio zasluženo mjesto u povijesti događanja emisije Izštekani, a u cijelosti je sve bilo podređeno gotovo rokokoovskom osjećaju prenapunjenosti, bogatstva, sjaja i egzibicionizma potpune moći, koja je mogla huktati posve na akustičnim plućima. Cjelina je zvučala uredno, planirano, dobro promišljeno i galantno. S manjim ispravcima, prije svega reprogramiranjem ljudi plitkog okusa, priča je mogla biti savršena i na još višoj razini, ali ovaj put osude nećete ponovno čuti, jer je kraj bio dobar, pa je onda sve dobro, zar ne? Nakon potpunog gašenja svih svjetala tako je u utrobi Katedrale, svetišta koncertnog užitka, slijedilo postupno isključivanje, izlazak, izštekavanje u prostorima pred dvoranom. U društvu najboljih, najglasnijih, najmoćnijih, u društvu posvećenih, prosvijetljenih i sveznajućih, a onima skromnijima bilo je dovoljno već i osjećanje da je ovaj put ponuđeno puno dobrog za snove o idućih 20 godina, o idućim organskim skokovima u akustičniji spektar glazbe, o idućim prelascima crte subverzivnosti i prihvatljivosti na način Jurea Longyke. Što više od večeri slatkih slastica slovenske glazbe ne bismo mogli poželjeti. Ili ipak? Možda kakvu Miladojku, Demolišne ili slične kalibre, što će za sada ipak ostati neostvareni mokri snovi do idući put. Možda za velikih 30 godina, do kojih nas dijeli još samo 10 godina? Možda … Vidjet ćemo …
autor: Sandi Sadar Šoba
fotografije: Nina Ferkolj
Setlista i popis izvođača:
1. Klinik (Siddharta)
2. Novi svet (Keaziree) (Siddharta)
3. Neko glupo nedeljo (Peter Lovšin)
4. Sodni dan (Peter Lovšin)
5. CDG 14.45 (Narat)
6. Zdi se (Narat)
7. “10 minutni digitalni ajmoht skladb” (Zmelkoow)
8. Prvič (Trkaj)
9. Žvim zato (Trkaj)
10. Pojke Indiana (Aphra Tesla)
11. Raven (Aphra Tesla)
12. Little Love Pretender (The Tide)
13. Carry On (The Tide in Tina Marinšek)
14. Krvavi kolaž (Res Nullius)
15. Zdravo je biti divji (Res Nullius)
16. March of the Finest (Werefox)
17. The Redneck Genius Story (Werefox)
18. Izšekani (Flirrt)
19. Balada za obešence (Niet)
20. Ruski vohun (Niet)
————————
21. Lep dan za smrt (Niet, Tokac in Tomi M.)
