2002 – 2007

Autor: Sandi Sadar Šoba

Izvođač: Thrills, The
Izdavač: Virgin Records
Izlazak: year
Trajanje: 52:30
Ocjena: 2.8/5

Kako okarakterizirati The Thrills? Kao Irce? Kao buntovnike? Kao umjetnike? Kao glazbeno nadahnute? Sve to, rekao bi čovjek, a u glavi se u međuvremenu nižu cijele rulje stvaratelja manje-više okrunjenih Grammyjima i sličnim nagradama, a iz tog spektra središnjih fenomena nakon prijelaza milenija iscijedio se i slad imena The Thrills. A onda shvatim da sam ovo poglavlje glazbe dosad uspješno preskakao te da mi nije jasno što bih si pod imenom The Thrills trebao predstavljati ili, ako refraziram prilično opskurnu stvar: »Tko su, dovraga, The Thrills i koga uopće pale?« Ako rock ima svoju tamnu stranu koja privlači, onda je suncem obasjani svijetli spektar često sve prije nego nešto na što bi se organizam bez otpora odmah navikao, a u potrazi za odgovorom kako i zašto je dečkima uspjelo, nedavno je poslužila kompilacija 2002 – 2007, koja nanizava sve singlove koje je ovaj dublinski fenomen ispalio u eter i na uši slušateljstva.

Mogli bismo se složiti da je prilično naporno konkurirati brit popu a da ne postaneš preslatkast, ponavljajući i izlizan, no ako u recepturu osnovnog uspavljujućeg muziciranja u srednjem do sporom tempu dodaš sunčanu privid surferskih momenata nekakvih Beach Boysa, kao da ih pjeva vječno melankolični Neil Young opasan usnim harmonikama, onda intuitivno dolaziš do prve aproksimacije kako ovaj irski peterac zvuči. Glavna hrana je očito nostalgija, koja si u vene tjera nekakvu hibridnu mješavinu zvuka šezdesetih, akustike, popa, a negdje u pozadini čuje se da su dečki rado slušali i country, R.E.M., The Beatles. A koliki je postotni udio stvarne povijesti koju su na samo tri albuma isplela mladci? Nimalo ne čudi da je lavovski dio posvećen najplodnijem razdoblju sastava – 2003. glazbenom nagradom Mercury gotovo okrunjenom debiju So Much For The City. Surferskim optimizmom zasićeni otvarajući One Horse Town prvi je šok za organizam, a eskapistički splet bezdušnih, bezzračnih i zadihanih vokala vokalista Conora Deasyja očito je pogodio novodobne žurere na otoku (ali i po Europi), jer tenor, više postavljena jaja i prilično hermetični tekstovi uspijevaju osvijetliti tek ionako neonom zabava, bezbrižnosti i lažne sreće obojeno dugino nebo bajkovite zemlje Nije.

https://www.youtube.com/watch?v=k6itTL2BR1Y

Whatever Happened To Cory Haim? Ne znam, ali odgovor na to inače glupo pitanje vesela skladbica ne daje, no sudeći po ushićenoj orkestraciji, popoidnoj plesnosti i nezaustavljivoj slatkoći očito ništa previše strašno i tragično … Žice koje trza novodobna generacija hipstera očito su manje zabrinute stanjem svijeta. Ipak moram priznati da me svojim žarkim i zaraznim sviranjem po bendžu te s orguljama kao prvi privuče Big Sur. Skladba koja se hrani pahuljicama nekakvih The Monkees očito je uvjerila i šire mase, jer zapravo je riječ o skladbi koja je The Thrillse plasirala na ljestvicu Top 20. I također shvaćam da su The Thrills na neki način naravno bili privlačni, jer je u poplavi garažno prljavih rockera pravo nedostajalo malo glamura, sjaja, šljokica, popa koji ima nešto više od mrdanja obilnim crnim stražnjicama, napumpanih basova i tekstova o seksu. The Thrills su sa svojom bezazlenošću i asocijacijama na Morrisseya, Neila, pa nekakve Oasis, a neki su usput čuli čak i Phila Spectora, bili nekakva svježa mentol bombončića u ustima inače svega negativnog sitog folka.

Tempo se nakon usnoharmonikaški nadahnutog i repetitivnog momenta Santa Cruz (You’re Not That Far) ubrzava plesnim štikletom The Irish Keep Gatecrashing, koji je zapravo homage Strokesima, sočnije i prljavije, zadimljeno klupski zazvuči seksi skladba Hollywood Kids, koja se ne srami genskog zapisa koji seže i u kaubojsku Goveđu dolinu, ali s ukusom i stilom. Očito paše malo svjetobolja, a da je u priči ipak nešto jakog i ukusnog, svjedoči činjenica da su dečki s vremenom očito pognali malo više muževne mrkve i treperave zrake sunca zamijenili manje uglačanim nijansama zadimljene večernje rasvjete te organske senzibilnosti. To dokazuje inače previđena ploča Teenager, koja je poslužila skladbama poput Midnight Choir, koja se tako slatko preliva u melasastu sljezovu spjevnu i nikako polovičnu skladbu Don’t Steal Our Sun, što zvuči kao da su Paul, Ringo, John i George pali na country limove i dali se u pisanje broadwayskih standarda. Bolje paše zvuk mandoline, akustike, organskog i nerafiniranog labuđeg pjeva u obliku albuma Teenager. Naivno, ali taman dovoljno sanjivo i nadahnuto zagrmi Restaurant, naježenu kožu izaziva skladba Faded Beauty Queens, na kojoj je svoje prste na mandolinu položio prekaljeni as grupe R.E.M., minimalist Peter Buck, a prljavi podton hrapave distorzije ispada čak malo prljav, drzak i svakako vječan. Melankolični trip veselja pak sve više tamni, blijedi i vodi u stanje katatonične uspavanosti i bezbrižne rezigniranosti …

 Sunca ne ponestaje, tinejdžerski sjaj kvintet ne napušta – mijenja se samo oblik i snaga zrake svjetlosti. I nešto takvo odražava zvuk americane, koji sada klizi s usana, žica i glava inače savršeno osposobljenih otočana, no ipak je pomalo bizarno slušati skladbe koje tako prokleto smrde po Counting Crows, pa već spomenutim »krivcima« za slatki sentišem puni zvuk. Ne volim sastave poput Coldplay, Fleet Foxes, a ruku na srce ni The Thrills nisu moj idealni par slušalica s kojima bih se opremao baš svaki dan, ali dečkima treba priznati da znaju stvarati slušljivu glazbu koja je, ako je mjerilo ukusno doziranje popa, bliža duši i ušima svakoga tko voli instrumente sa žicama, šetnju prstiju po bijelim i crnim tipkama i želi tek malo opuštanja uz zvukove ne preteško naporne i intelektualizmima pune glazbe, pa je izbor za kratki bijeg jasan – za takvu brzu grickalicu prikladni su i neopasni i nenaporni dečki iz Dublina, koji se zovu The Thrills. Zašto se onda osjećam tako čudno kad mi je kao razveseljavajuće ponuđena nekrologija, posmrtni spjev sada već pokojnog benda? Možda baš zato što je u svoj toj radosti na neki žalosni način prilično pokvareno? Kad su dečki dali malo više duška, prodajni su pokazatelji pali, a s time je uslijedilo izgnanstvo iz izdavačkog rajskog vrta, uskoro i raspad sastava, koji je službeno već posljednje tri godine na pauzi. I pitam se: je li niz priča o sunčanim trenucima, bezbrižnosti, zabavama, veselju i ushićenosti ispisan perom iskrenosti ili proračunatosti? Je li odgovor uopće potreban, a kao odgovor ponavlja se samo pitanje: »Tko su, dovraga, bili The Thrills?« te koga su zapravo ushitili? Naglasak je samo na promjeni vremena i činjenici da je sve prolazno …

Postava

Conor Deasy – vokal, usna harmonika, akustična gitara
Daniel Ryan – gitara, bas, bendžo, mandolina, prateći vokali
Padraic McMahon – gitara, bas, prateći vokali
Kevin Horan – klavir, orgulje, prateći vokali
Ben Carrigan – bubnjevi i udaraljke

Produkcija

Tony Hoffer, Dave Sardy & The Thrills

Popis skladbi

1. One Horse Town
2. Whatever Happened To Cory Haim?
3. Big Sur
4. Santa Cruz (You’re Not That Far)
5. The Irish Keep Gatecrashing
6. Hollwood Kids
7. The Midnight Choir
8. Don’t Steal Our Sun
9. Restaurant
10. Faded Beauty Queens
11. I Came All This Way
12. Not For All The Love In World
13. Nothing Changes Around Here
14. Plans