Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Gibonni
Izdavač: Dallas Records
Izlazak: 29.04.2013
Trajanje: 45:17
Ocjena: 2/5
Tko je to prepoznatljivom hrvatskom pop rock estradniku Gibonniju šapnuo na uho tu usranu ideju da snimi album na engleskom jeziku? Svi vlakovi za njegov međunarodni uspjeh odavno su otišli. Ako još malo posolimo uvod, Gibonni je u točki stvaranja i karijere imao potencijalnu mogućnost postati uspješan izvođač svjetskog kalibra, pa čak i posegnuti za uspjesima kakve su nanizali Zucchero i/ili Eros Ramazzotti. Zašto baš ova dvojica? Zato što su izvorno neengleski izvođači koji su uspjeli na međunarodnoj sceni upravo zato što su znali zadržati autentičnost pakiranja temelja talijanske glazbene filozofije kad govorimo o optimumu kompozicije namijenjene radijskom emitiranju. »Egzotika« u šoubiznisu glazbe zna biti itekako privlačna.
Gibonni je dakle na novom izdanju zaigrao svoj najvažniji adut, kojim je u prošlosti stekao ne samo izniman ugled i komercijalni uspjeh u Hrvatskoj, pa i izvan hrvatskih granica na širem prostoru nekadašnjeg zajedničkog jugoslavenskog tržišta, nego i postao prepoznat kao izuzetno kvalitetan i cijenjen umjetnik u očima glazbenih kritičara.
Time što se čovjek odlučio snimiti album na engleskom jeziku, žrtvovana je ona važna vrlina i posebnost njegove glazbe, koju možemo nazvati mediteranskim adutom – autentičnost. Upravo je nju Gibonni oduvijek znao tako profinjeno »podmetnuti« masama i njima ih očarati.
Radna ekipa na ovom albumu i dalje ostaje provjerena i iznimno snažna. Isto tako i »songwriterska jezgra«, koja ponovno isporučuje kompaktnu i do dlake dotjeranu opremljenost aranžmana. Međutim, svi bi ti napori palili s optimalnim ishodom da se Gibonni držao pjevanja na hrvatskom jeziku. Aranžiranje naime slijedi filozofiju prethodnih albuma, stoga je jedini kompatibilan jezik u tom pogledu hrvatski. Možda bi u takvom »eksperimentiranju«, kakvo si je Gibonni odsad priuštio, cijela stvar prije upalila na talijanskom, čak i španjolskom. Nikako pak na engleskom. To što je Gibonni nedavno otvarao koncerte Simply Reda u Slovačkoj i Poljskoj znači da su slavenski narodi očito naklonjeni njegovoj glazbi zbog jezične srodnosti, možda čak ne toliko zbog samog melosa njegovih najuočljivijih – komercijalno uspješnih kompozicija. Ako su ti međunarodni nastupi bili mjerilo odluke da čovjek snimi album na engleskom, to je nažalost bila kobna pogreška. Kids in Uniform? Svjetska glazba. Okej. Šestosmina? Africa (Toto). Zašto tako očito? To Gibonniju zaista ne treba. Gibonni je doduše svoje shvaćanje komponiranja, u kojem je uvijek njegovao snažnu gipkost i otvorenost prema svjetskoj glazbi, na novom albumu pokušao proširiti. Tako je razigrao popis skladbi naslovnom skladbom i završnom Ain’t Bad Enough For R’N’R, koje se zaigravaju s grubljom rock-riffovskom frizurom. Bez obzira na glazbenikove korijene, koji sežu u vrijeme djelovanja u splitskim rockerima Osmi putnik, djeluju pomalo usiljeno i bez pravog nadahnuća.
Gibonni engleske stihove interpretira krajnje nespretno. Zapravo ih promumlja. To ne čini namjerno, nego želi iskoristiti svoj temeljni vokalni adut, koji djeluje pobjednički kad pjeva na hrvatskom. Pokušava iscijediti strast, emociju, iskrenost poruka u stihovima. No na engleskom jeziku isti pristup ovaj put nikako ne pali. Album je dakle kastriran tog elementa. Gibonni doslovno »plače«, i to na drugorazrednom engleskom koji je razumljiv tek povremeno. Boja glasa, boja skladbi i energija skladbi. Sva je kemija posve promijenjena, pa je Gibonni zbog toga jedva prepoznatljiv.
Album pokazuje još jednu manu. Nedostatak ideja. Idejna rješenja pribjegavaju idejama upotrijebljenima na prethodnom albumu »Tolerancija« (2010). Gibonni je tako svoj hit Žeđam s albuma »Tolerancija« prepakirao ponovno, dao mu engleski naslov »Nothing Changes« i na taj način »zakrpao« prostor ploče, koja traje dobrih 45 minuta.
S albumom »20th Century Man« inače još zdaleka nije ništa loše kad ga promatraš neopterećeno i kao samosvojan zaokružen glazbeni entitet. Međutim, kad ga staviš uz ostatak Gibonnijeva opusa, njegova se vrijednost doslovno razbarva. Razvodni se. Nadajmo se da je ta »mrlja« u Gibonnijevoj glazbenoj karijeri samo privremena i da će si Gibonni uzeti vremena za promišljanje, ponovno stvoriti ono što zna i može najbolje. To je ono u čemu je oduvijek bio najjači. U svom zanatu u Hrvatskoj i bez sumnje najbolji. Da dakle stvori i izda pravog nasljednika albuma »Tolerancija«, što »20th Century Man« definitivno ne može biti. Šteta.
Postava
Gibonni – vokal, akustična gitara, prateći vokal
Masrko Ramljak, violina, električna violina, akustična & električna gitara, mandolina, prateći vokal
Vlatko Stefanovski – gitara
Gavin Goldberg – gitara
Miro Lečić – gitara
Patrick Murdoch – gitara
Andy Wright – klavijature, bas sintisajzer
Maasej Kovačevič – hammond, klavijature, klavir, prateći vokal
Marko Ramljanović – bas gitara
Branimir Gazdik – bubnjevi
Mark Cotgroye – udaraljke
David Daniels – violončelo
David Theodore – oboa
Barnaby Dickinson – trombon
Graham Flowers – truba
Martin Owen – francuski rog
Richard Watkins – francuski rog
Teo Brajčić – prateći vokal
Anthea Clarke – prateći vokal
Bayley Sanderson – prateći vokal
Miro Prgo – prateći vokal
Marko Skogor – prateći vokal
Tomislav Proela – prateći vokal
Sian evans – prateći vokal
Children from Britihs International School of Ljubljana – prateći vokali
Roachie – prateći vokal
Produkcija
Andy Wright
Popis skladbi
1. Hey Crow
2. Hide the Mirror
3. Broken Finger
4. My Cloud
5. 20th Century Man
6. Kids in Uniform
7. My Brother Cain
8. She Said
9. Nothing Changes
10. Ain’t Bad Enough for R’N’R
