Izvođač: Wetton & Downes
Izdavač: Frontiers Records
Izdanje: 2009
Trajanje: 53.53
Ocjena: 4/5
Geoffrey Downes i John Wetton nastavljaju svoje glazbeno putovanje kao Icon i ovaj put na scenu donose svoj treći uradak, banalno nazvan “3”. Ako poznajete prethodna dva izdanja, onda znajte da oba mačka ostaju na zacrtanom smjeru koji su zadali albumi “Icon” (2005) i “Rubicon (2006).
Ipak, “3” donosi nadahnutost i svježinu kojom se prethodna dva albuma nikako nisu uspjela pohvaliti. Ne zato što bi novi album slučajno bio više rokerski nabrijan ili poskočniji. Daleko od toga. “3” zapravo ne iznenađuje ni provjerenim kalupom redoslijeda skladbi. Poskočan uvod, nastavak balatnim do srednje brzim skladbama, onda negdje oko šeste točke opet rokerskije udari, dok se završnica opet prepušta lakšim štimunzima, bližim popu nego hard rocku – ako album, dakako, stavimo pod povećalo “detaljno analitičkog skeniranja”. Uvodna Half The Man I Was ubrzana je skladba, sa željeno naglašenim rifom, no ovaj put ne radi se o pokušaju da se uhvati figura super Asia hita Heat Of The Moment. U njoj iznenađuje već i činjenica da refren nije opremljen karakterističnim filigranski dotjeranim višeglasnim vokalnim harmonijama, kao jednim od zaštitnih znakova kad se Wetton i Downes zajedno zatvore u studio; Wettonov vokal funkcionira bez njih posve samouvjereno i provjereno. U njoj iznenađuje i upotreba “slide” kolaža, koje sretno unosi genij gitarista Davea Kilminstera.
Wetton se na vokalu odlično snašao u studiju u svim novim skladbama. S obzirom na njegov jedinstveni melankolično krhki pečat tuge, koji donosi bojom glasa i pristupom, nikad ne upada u slučajni eksces očaja i patetike. Vokal je jasan, “Wettonovski” jedinstven i u izboru ovaj put sretno dinamičnog valovanja među skladbama živahno izražajan, kao već dugo nije.
Očito se u trećem pokušaju sve posloži. Možda razloge treba tražiti i u tome što je Johna Mitchella (Arena, It Bites) na gitari zamijenio renomirani Dave Kilminster, čovjek koji je nedavno kao glavni gitarist pratio njegovu ekselenciju i bivšeg “floydovca” Rogera Watersa na solo turneji. Svakako promjena u sastavu suradnika na albumu povremeno itekako koristi, jer više glava ima više ideja, a prije svega različitih ideja.
Dečki rado uključuju gostujuće pjevačice na albume. To je već dobro poznat standard. Tako su ovaj put na pjevanje skladbe Raven pozvali Anne-Marie Helder, pjevačicu sastava Mostly Autumn i Karnataka. Visok pedigre kojim uživaju tako renomirani glazbenici kao što su Geoffrey Downes i John Wetton potvrđuje harfa u pozadini, koju doprinosi nitko drugi nego Andreas Wollenweider. Skladba je savršena balada, koja u cijelosti počiva na orkestralnim aranžmanima, a odličan duet Anne-Marie i Wettona donosi glavninu pobjedničkih točaka ovog albuma. Obratite pozornost osobito na završni dio, kad vokali postaju još izražajniji u zanosnoj profinjenosti i nježnosti, pogotovo kad prateća pozadina sve više jenjava.
Kilminster se odlično uklopio u novom društvu. Njegov izniman dodir i sofisticiranost, koju dokazuje osobito skladba My Life Is In Your Hands s banalno minimalističnim motivskim ispreplitanjem, koje upravo u svojoj racionalnosti fascinira jasnim isticanjem minimalizma, učinkovito se smješta uz gradirani razvoj i stvaranje ugođaja, čiji je glavni nositelj opet melodija vokala Johna Wettona. Ta se skladba u refrenu oduševljavajuće pretvori u ono što tražite, ljubitelji Asije. Učinkovita višeslojna vokalna harmonija. Provjereno lukavo i ukusno, kako to stare lisice znaju. Kao najduža skladba albuma nudi i najveću slojevitost, da ne kažem složeniju figuraciju, ako je ta oznaka uopće sretna, s obzirom na standardno visoku slušljivost novog materijala. Skladba Sex, Drugs And Money, koja slijedi na šestom mjestu, najtvrđa je skladba albuma, koja u postavci pretrefrena podsjeća na otvaranje albuma, a bučno eksplodira osobito u refrenu, gdje se rifu pridruži čak i zagrljaj staromodnog Hammond zvuka. Ipak glazbenici cijelo vrijeme profinjeno paze da ni “bučnost” ne podlegne eventualnoj “grubosti” neobuzdanog gitarskog sjeckanja. Sve je u studiju naime visoko kontrolirano. Produkcija albuma besprijekorna je, kristalno jasna, a građevni elementi savršeno uravnoteženi u ravnomjernom ispunjavanju zvučne slike.
Budući da su gospoda svjesna velike opasnosti vlastite samoponavljajućosti pri stvaranju glazbe, na što ih tjera jedinstven pristup uskog specijalističkog dijapazona koji ne tolerira prevelike otklone ulijevo ili udesno, odlučili su skladbu Anna’s Kiss zadržati kao čisti instrumental. Ona u cijelosti počiva na orkestralnim aranžmanima, a uključivanje harfe sugerira da je možda nastala kao “produžetak” balade Raven. Da je Wetton pjevao uz to, mogli bismo dobiti novu skladbu tipa Raven. Takvih je pak bilo mnogo u karijeri Wettona i Downesa.
Ako pak tražite veće približavanje sastavu Asia, znajte da će vas zadovoljiti osobito Don’t Go Out Tonight. Refren je AOR-ovski otrovno zarazan i sam od sebe puže pod kožu. Provjereno pobjednički složena skladba dueta Wetton/Downes, koja na prvu loptu djeluje najuspješnije na albumu. I skladbe poput Destiny, Under The Sky, Green Lights And Blue Skies (ovdje Wettonu u refrenu “pomaže” Downes na “vocoderu” – klasičan trik iz Asia vremena) i Never Thought I’d See You, koje su srednje brze i puno duguju koketiranju s popom, djeluju dinamično, živahno i uvjerljivo u isticanju kemije sprege Wetton/Downes, koja je ovaj put doista učinkovito realizirana kroz album. I Place In Our Time, koja album zatvara, zadržava srednji tempo, no na albumu djeluje najmračnije, stvarajući pravi dramski moment kojim album stiže do svoga završetka. Dakako, bit svega opet je zanosno kompaktni visoko melodični refren, koji album i pri kraju drži na visokoj atmosferičnoj razini.
Ne album “Phoenix” sastava Asia (2008), nego Wetton Downes Icon “3” album! Tu leži ključ. Zanimljivo je da su dečki kao duet pronašli više stvaralačkog manevarskog prostora za isticanje dinamike, svježine i nadahnuća nego udruženi u superkvartet sa Steveom Howeom i Carlom Palmerom, koji je prošle godine producirao jedan od najdosadnijih rock albuma.
Što bi tome moglo kumovati, s obzirom na to da kad je riječ o suradnji Wettona i Downesa, ničeg revolucionarnog više nikako ne treba očekivati? Integracija Davea Kilminstera – znatno prilagodljivijeg gitarista, koji bolje prati ideje obojice glazbenika, a koji je iz rukava izvukao slikovit niz virtuoznosti, što je osiguralo dinamičnost, šarolikost i posljedično stalnu privlačnost ovog albuma na visokoj razini. Možda i dulja stanka između “Rubicon” i novog albuma te integracija nekih smjelih, ali neiskorištenih ideja za album “Phoenix”, koje su tako u fazi “čekanja” dodatno sazrijevale. Kako god nagađao, riječ je o prvom Icon albumu koji je do sada daleko najučinkovitije kapitalizirao izvanredno iskustvo i opravdao visoku umjetničku reputaciju Wettona i Downesa. Na njemu možete osjetiti da je riječ o albumu jasnih profinjenih poteza, jezgrovitih i samouvjereno odmjerenih koraka, koji bezkompromisno slijedi potragu za melodičnom dovršenošću. Izuzetno je opuštajući album, visoko slušljiv, kojim je sprega dvojice velikih glazbenih umjetnika konačno materijalizirana u pravom svjetlu. Kažu da se u trećem pokušaju sve posloži! Ovaj put doista jest.
Postava
John Wetton – vokal, bas gitara
Geoff Downes – klavijature, vocoder
Dave Kilminster – gitara
Hugh McDowell – čelo
Pete Riley – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Anne-Marie Helder – vokal na skladbi br. 4
Andreas Wollenweider – harfa
Produkcija
Geoff Downes
Popis skladbi
1. Twice The Man I Was
2. Destiny
3. Green Lights And Blue Skies
4. Raven
5. My Life Is In Your Hands
6. Sex, Power And Money
7. Anna’s Kiss
8. Under The Sky
9. Don’t Go Out Tonight
10. Never Thought I’d See You Again
11. Peace In Our Time
