King Crimson su 15.05.1970. objavili svoj drugi studijski album “In the Wake Of Poseidon”. Za europsko tržište album je izašao kod izdavača Island Records, Atlantic Records ga je izdao za američko tržište, a Vertigo za novozelandsko. Album je snimljen u londonskom studiju Wessex Sound, između siječnja i travnja 1970. Producenti albuma bili su Robert Fripp i Peter Sinfield. Sastav je s ovog albuma izdao i singl, i to za skladbu “Cat Food”, za ono vrijeme izrazito nekomercijalnu. Na njegovoj b-strani nalazio se instrumental naslovljen Groon.
Ovaj je album pred sam početak snimanja, dakle još krajem 1969., obilježio skori raspad sastava, jer su u njemu ostali samo gitarist Robert Fripp, tekstopisac Peter Sinfield te vokalist i basist Greg Lake.
Unatoč tome, sastav je stvorio novo odlično studijsko postignuće koje se ponosi eklekticizmom i smatra se apsolutnim unikatom rock svemira. Kao takav, u ono je vrijeme i dalje otkrivao nove dimenzije i popločavao poletnu stazu za daljnji procvat novorođenog žanra zvanog “progresivni rock”. “In the Wake Of Poseidon” album je neobične i jedinstvene eksperimentalne mješavine šunda razarajuće apokaliptičnih gitarskih fraza, oštrih kontrasta glazbene zaraznosti koja se u narav skladbi prikrala zbog utjecaja pop glazbe The Beatles, nježno mističnih balada, šuštave grabežljivosti melotronskih zvučnih zavjesa te tajanstvenih avantura atonalne neobuzdanosti, što zadržava avangardni stav sastava, utemeljen prvijencem “In the Court Of the Crimson King“.
Vrhuncima albuma može se proglasiti Frippovo gitarsko divljaštvo u skladbi “Picture Of A City” i dah oduzimajući vokalni pristup Grega Lakea u naslovnoj skladbi albuma, što je ujedno bio i Lakeov posljednji čin u redovima King Crimson prije prelaska u ELP (Emerson Lake & Palmer).
Zahvaljujući uspjehu prvijenca “In the Court of the Crimson King” sastav je u tom turbulentnom i neizvjesnom razdoblju uspio zadržati dovoljno zamaha i uzgonskog vjetra da snimi i u svibnju 1970. objavi novi studijski album, koji se vinuo na četvrto mjesto najprodavanijih ploča u Velikoj Britaniji te se još i danas smatra postignućem koje je u cijeloj karijeri sastava dosegnulo najvišu poziciju na glazbenim ljestvicama. Bend je dobio laskava priznanja glazbenih kritičara, a jedan od njih tada je o albumu zapisao sljedeće: “Da je Wagner danas živ, surađivao bi s King Crimson.”
Nakon svih peripetija Frippu, Sinfieldu i Lakeu, jedinim preostalim članovima originalne postave, ipak je uspjelo oko sebe okupiti sjajne povremene glazbenike i tako dodatno učvrstiti postavu. Glavni pogodak među njima bio je ponajprije genijalni flautist i saksofonist Mel Collins (ex-Circus) , koji je već tada bio silno traženi povremeni glazbenik i bio je jedini glazbenik (uz Frippa i tekstopisca Sinfielda) koji je ostao član postave i nakon ove ploče. Frippov bivši kolega iz razreda Gordon Haskell umjesto Lakea pjeva na prekrasnoj baladi “Cadence And Cascade”. Fripp ga je pozvao na suradnju i na njihovoj trećoj ploči.
Iako možda izgleda kao da se bend za novi album obnovio u novoj postavi (oktet), u to su ga vrijeme zapravo predstavljala samo dva (osnivačka) člana. Fripp i Sinfield. Greg Lake bio je tada već glavom i mislima u ELP-u. Ostali glazbenici koji su sudjelovali na albumu bili su zapravo na neki način unajmljeni, odnosno povremeni glazbenici. Uz Frippa, koji je na ovom albumu preuzeo i sviranje melotrona, Sinfielda i Lakea na odlasku, na albumu su sudjelovali još: Michael Giles (bubnjevi), Peter Giles (bas-gitara), Keith Tippet (klavir), Mel Collins (saksofon & flauta) i Gordon Haskell, koji je dao vokal za baladu ‘Cadence And Cascade’.
Čak se tri skladbe bave utjecajem okoline na čovječanstvo i obrnuto (“Pictures Of The City” (originalno “A Man A City”), “Cadence And Cascade” te “Cat Food”), dok su cijela trilogija “Peace”, naslovna skladba te “Devil’s Triangle” (originalno “Mars”) posvećene pacifizmu. Bend je dakle ponovno stvorio odličnu ploču, koja je u mnogočemu bila nadogradnja neponovljivog prvijenca, ali nešto avangardnija.
“In the Wake of Poseidon” općenito u mnogočemu slijedi glazbenu atmosferu i uspješan recept s prve ploče. Glazbeno i stilski, barem u prvom dijelu ploče, nema nekih posebnih stilskih odmaka u odnosu na prvijenac, što je zapravo neobično za ovaj bend, no zato u drugom dijelu nailazimo na nekoliko njihovih najavangardnijih skladbi, koje čine bitnu razliku između ove i prethodne ploče.
Prema Sinfieldovim riječima, prethodna je ploča posvećena Zeusu odn. Fridriku II., a nova, kako joj i naslov kaže, Posejdonu.
Album krasi vrhunska naslovnica autora-mistika Taama De Jonga. Prikazuje 12 ljudskih arhetipova i ujedno suprotnosti (svaki ima svoju suprotnost). Na naslovnici tako vidimo (prema Sinfieldovu konceptu) među ostalim grčkog boga Dioniza (u tekstu nazvanog “Madman”, nasmijano crvenoliko lice-hedonist), božicu Demetru (ozbiljna tamnokosa žena s mjesecom-drevna mudrost, sile prirode), Hada (rogati bradonja s kacigom, (simbol) bog podzemlja-rat i smrt), svijetlokosu djevojčicu s ključem (simbol čistoće, nevinosti), harlekina (hrabrost), crnca (ropstvo), starca s naočalama (“Cold Plato Spawn”, hladni zametak racionalizma-znanstvenik) i staricu-žeteoca (Harvest Hag, predstavnica starih znanja, konzervativka, opire se napretku), Hekatu (Midnight Queen, vještica, žena s plavim kosom), boga mora Posejdona (starac s krunom), mudraca odn. astronoma (muškarac sa šiljatom kapom i zvijezdama) i Majku Prirodu (spokojno, uspavano lice u travi).
“In the Wake of Poseidon” je dakle odličan nasljednik albuma koji je bilo teško naslijediti. King Crimson su njime u mnogo pogleda nadmašili studijski prvijenac. Glazbeno, stilski i poruke radi. “In the Wake of Poseidon” vjerno i stilom slijedi prethodnika, no unatoč tome ostaje zanemaren album u diskografiji sastava, jer ga vječno zasjenjuje njegov slavni prethodnik. Neka većina kritičara govori što god hoće, istina je da glazbeni kritičari zapravo nikad nisu bili zadovoljni nijednim sljedećim albumom King Crimson, jer su uvijek očekivali da će biti kao njegov prethodnik, a ako nije, prigovarali su im da se ponavljaju, što je potpuno netipično za ovaj sastav. “In the Wake of Poseidon” bio je najbliži tom principu kad uspoređuješ dva albuma iz opusa sastava King Crimson.
“In the Wake of Poseidon” je dakle upravo zahvaljujući nekim novim avangardnim elementima još manje predvidljiva ploča od prvijenca i zato prava poslastica za glazbene sladokusce.
autori: Peter Podbrežnik & Aleš Podbrežnik
uredio: Aleš Podbrežnik
Više informacija o albumu i sastavu King Crimson možeš potražiti u proširenom RockLine eseju odnosno detaljnoj recenziji albuma “In the Wake of Poseidon autora Petra Podbrežnika.
Isto tako možeš pročitati i sličan prilog na temu 50 godina od izlaska albuma “In the Court of the Crimson King”. I njega je za RockLine pripremio Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik!
