Uriah Heep su sredinom lipnja 1970. na tlu Velike Britanije objavili svoj studijski prvijenac »Very ‘eavy … Very ‘umble« (RockLine recenzija) i njime utemeljili samosvojan glazbeni artizam. Za to im nije trebalo više albuma nego što su za traženje prepoznatljivog zvuka i stila trebali njihovi suvremenici: Deep Purple, Pink Floyd ili David Bowie, iako su Uriah Heep po nastanku bili nešto mlađi. Druga je stvar naravno komercijalni proboj, koji je u ta vremena bio prepušten potpunoj umjetničkoj slobodi. Zato su mogli nastati ultimativni sastavi rockerskog pionirstva i sve njihove inovacije. A s njima, naravno, i klasici rock glazbe. Glazbeni kritičari prema prvijencu grupe nisu bili popustljivi, iako je riječ o izvrsnom dostignuću. Bend zbog toga nije posustao. Već iste godine skomponirao je dovoljno glazbe da je već u veljači 1971. mogao izdati novi album. I to kakav album? Preko ruba napunjen umjetničkom drskošću.
Uriah Heep su se u svojim porođajnim mukama djelovanja suočavali s problemima na poziciji stalnog bubnjara. Tako je Nigel »Olie« Olsson, koji je odsvirao bubnjeve na skladbama »Lucy Blues« i »Dreammare« s prvijenca »Very ‘eavy … Very ‘umble«, naglo odjurio natrag svom prethodnom poslodavcu Eltonu Johnu. Bend je potom kompoziciju »Bird Of Prey »već snimio s novim bubnjarom Keithom Bakerom, koji je prije toga surađivao s Bakerloo i Supertramp. »Bird Of Prey« je naime bila uvrštena samo na američku verziju studijskog prvijenca, koja je u SAD-u izašla u kolovozu 1970.
RockLine recenziju albuma “Salisbury” možeš pročitati OVDJE.
Bend je kroz ljeto, pa i jesen iste godine učvršćivao svoju poziciju nizom koncertnih nastupa. Uriah Heep su na temelju toga postigli daljnju konsolidaciju glazbene vizije. Bend se tako ponovno vratio u studio Lansdowne, producentsku palicu ponovno je preuzeo Gerry Bron, koji je inače menadžirao grupu, a Hensley je sam napisao polovicu albuma, dok je na drugoj polovici novog materijala sudjelovao kao koautor. Album je snimljen kroz listopad i studeni 1970. u društvu tonskog inženjera Petera Gallena, a pritom su mu cijelo vrijeme pri ruci bili »nosači kolutova« Ashley Howe i Les Cunningham.
Godine 1970. trend traženja sve većeg prinosa studijski distorzirane buke zapravo je postao stalnica. Tvrdi rock te je godine doista konačno utemeljen. Prva dva albuma grupe Black Sabbath, a posebno Deep Purple album »In Rock« (RockLine prilog povodom 50. obljetnice izlaska), s kojim su napokon pronašli svoj zvuk. Takvog ulja na vatru svakako je dolio i prvijenac Uriah Heep. No, za razliku od tog trenda, »Salisbury« nikako nije forsirao tu stranu. Riječ je o izuzetno dobro uravnoteženom albumu koji u točki poput »Bird of Prey« doduše sadrži tvrdorockersku nakostriješenost, a s druge strane poslužuje i nevjerojatno sofisticiranu karakternu glazbenu fizionomiju, koju personificiraju blaža »The Park«, u kojoj je David Byron isporučio jednu od najfascinantnijih vokalnih interpretacija svoje glazbene karijere, pa famozna »Lady In Black«, dok posebno mjesto na albumu zauzima kultna, više od 16 minuta duga epska i simfonijska suita »Salisbury«. Ona jasno najavljuje nagli uzlet i razmah progresivnog rocka u to vrijeme, a istodobno integracijom 24-članog puhačkog i gudačkog orkestra potvrđuje veliku sklonost dugokosih sastava koji su u ta vremena rado spajali rock’n’roll s klasičnom glazbom. Uz Uriah Heep su u to vrijeme tim principom na svojim djelima poslužili još Pink Floyd, Deep Purple, Yes, Barclay James Harvest, The Moody Blues. Naslovna skladba albuma naime i danas vjerojatno vrijedi za najambicioznije djelo cijele karijere Uriah Heep. Grupa tu skladbu zbog njezine kompleksnosti, ali i potrebne logistike, nikada nije izvodila na koncertnim pozornicama. To je doduše mnogo godina kasnije uspjelo izvesti Kenu Hensleyu kao samostalnom izvođaču, pri čemu su ga naravno podupirali prateći sastav i cijeli orkestar.
»Bird Of Prey« – skladbu s ubojitom vodećom frazom -, koja vrijedi za pravi prototip metala, bend je prvi put svirao u jednom od londonskih pubova, a u njoj je, prema riječima Micka Boxa, prvi put u karijeri doista uspješno razradio i aranžirao vokalne harmonije, koje su polako postajale zaštitni znak zvuka i stila grupe. Ta jezovita i razarajuća uvodna skladba albuma, koju za američko tržište na poziciji otvaranja albuma zamjenjuje skladba »Simon the Bullet Freak« – »Bird of Prey« već je bila iskorištena na verziji prvijenca grupe za američko tržište -, posjeduje upečatljive falsetne harmonije koje u kombinaciji s nakostriješenim fraziranjem izazivaju grabežljiv pečat i pojačavaju mračnu atmosferu. Kad smo već kod falseta … Byron je u takvoj maniri isporučio jednu od najdirljivijih izvedbi pjevačke karijere unutar sljedeće skladbe albuma, krhke, ali duboke »The Park«, koja je potpuna suprotnost razbuktanom otvaranju albuma. Tu predivnu baladu napisao je Hensley u kolovozu 1970. na lokaciji Stanwell Village (Middlesex). Hensley je pritom svirao na harmonij, koji je grupa pronašla u nekoj kući, tijekom svog odmora u Hamburgu.
I »Time to Live« nastala je na jednoj od proba grupe u Chiswicku. Također u kolovozu 1970. Obilježavaju je teški zamasi Boxova gitarskog fraziranja, poduprti čokatom Hammond »stijenom« i dubokoproživljenim pjevanjem zaraznog i karizmatičnog Byrona, te poezija koja pripovijeda o povratku nepravedno osuđenog zatvorenika, koji je navodno počinio ubojstvo, u domaću sredinu i zagrljaj svoje žene. Pritom nije riječ ni o jednom životnom iskustvu nekog od članova grupe. Vodeća fraza na gitari sumnjivo je slična frazi koju su kasnije skomponirali Iron Maiden za svoj klasik Revelation, što samo potvrđuje koliko je snažan pečat slušanje glazbe Uriah Heep ostavilo na tinejdžeru po imenu Bruce Dickinson.
»Lady In Black«, koja zaključuje prvu stranu ploče, Hensley je napisao u Bradfordu u studenom 1970., nakon što je gledao kroz prozor snježnu mećavu i pred njim se u obliku priviđenja pojavila žena u tamnoj odjeći, s lepršavim kovrčama na ledenom vjetru. Hensley kasnije nikada nije znao objasniti kako se uspio svojom poezijom tako duboko vezati uz tu mističnu figuru, ali logično je da toga kasnije nikako nije požalio. Skladba je naime postala veliki hit 1978., kada je izašla u Njemačkoj kao zaseban singl i kojom su Uriah Heep osvojili nagradu Golden Lion, koja je neka vrsta europskog ekvivalenta američkog Grammyja. Iako se struktura skladbe temelji na samo dva akorda, Hensley je u aranžiranju upotrijebio četiri različite akustične gitare, povrh svega nad svime kraljuje njegova vokalna interpretacija u izrazito snažnom i trenutačno zapamtljivom refrenu, pri čemu evocira i konkretnu žetvu mistike. To je skladba koja među rock’n’roll stanovnicima planeta i pola stoljeća kasnije ostaje među najprepoznatljivijim skladbama Uriah Heep.
Mistična, ali vedra »High Priestess«, na mjestu otvaranja druge strane ploče priprema stazu za ulazak izuzetne naslovne kompozicije. »High Priestess« pripovijeda o sreći koju kuje druženje među ljudima. Kako je dakle jednostavno pronaći sreću. I koliko je to značajno u vremenu koje proživljavamo. Ta je skladba nastala u Njemačkoj, u rujnu 1970. Slično kao »The Park«, kad je grupa između dvije turneje uzela malo vremena za odmor. Ostaje nam naravno još dah za dahom oduzimajuća naslovna Hensleyeva kompozicija, koju smo već spominjali gore. Riječ je o unikatnom glazbenom djelu koje je smjesa svega na jednom mjestu. Elemenata budućeg progresivnog rocka, tvrdog rocka, još uvijek i elemenata psihodeličnog rocka, koji je kao trend polako napuštao glazbenu scenu, kao i elemenata jazz-rockerske fuzije i naravno neoklasične glazbe. Nevjerojatna je i spoznaja koliko su dobro u to kompleksno aranžiranje uklopljeni, odnosno smješteni prilozi svih pet aktera tadašnje postave Uriah Heep. Jedinstveni Byronov vokal, koji svojom proživljenošću i strastima otkriva sijaset lica, pa savršeno položen gitarski solo na wah-wah efektu negdje usred dvanaeste minute iz Boxovih ruku … Kompozicija je puna teatralnih i dramatičnih preokreta. Grabežljiva atmosfera dinamično oscilira i puna je vrhunaca. Hensley je 1970. u vezi sa skladbom zapisao: »Kompozicija je fantastično i neobično dobro začinjena aranžmanima za puhačke instrumente i frule koje je doprinio John Fiddy. Ima trenutaka plime kad te glazba povuče ravno u onostranost. Način na koji flauta i engleski rog obavijaju Davidov vokal stvara gotovo baroknost. Kompoziciju otvaraju orkestar i orgulje, koji zajedno stvaraju temelj njezina konteksta. Slijede prvi Byronovi stihovi, pa solo na orguljama, koji pokreće Paulov odlučni bas, a u sve to se uz izuzetan intenzitet postupno uvlači orkestar! U kompoziciji se događa ogromno stvari. Na jednom je mjestu okupljeno mnogo različitih zvukova i svaki put kad je slušaš, s lakoćom u njoj pronađeš uvijek nešto novo.«
»Ta je kompozicija iskren manifest našeg sazrijevanja i razvoja i svi nestrpljivo čekamo kako ćete je procijeniti i sami. Hvala svima koji ste pridonijeli tome da je ovaj album nastao. Sami već gledamo prema sljedećem«, napisao je 1970. Ken Hensley.
Nedostaje još pozadina njezina nastanka. Grupa je dobila inspiraciju da je stvori nakon incidenta koji se dogodio na jednom od njezinih koncerata. Taj se zbio na prostoru Alex Disco, smještenom nigdje drugdje nego u engleskom mjestu Salisbury (pokrajina Wiltshire). Nakon završetka redovnog dijela koncerta, dvojica posjetitelja su u svom neobuzdanom naletu oduševljenja slučajno isključila glavno ozvučenje i tako grupa nije mogla odsvirati obvezni bis. Uriah Heep su tako imali na raspolaganju samo deset minuta da posve isprazne prostor i odvezu svoju opremu. »Tako su svi ljudi s događanja pomogli grupi iznijeti opremu van«, prisjeća se Ken Hensley i dodaje: »Mogli smo imati posve pokvaren večer i neuspio koncert, ali je publika spasila situaciju, zato smo odlučili da joj posvetimo ovu skladbu.«
Grupa je bila izuzetno zadovoljna proizvodom. Sve što ju je frustriralo bio je izbor naslovnica albuma. Za britansko i europsko tržište upotrijebili su zapovjednički tenk koji se probija kroz gustu narančastu maglu. Grupa je u to vrijeme bila na turneji i predstavnici izdavačke kuće opisali su joj svoj izbor kar preko telefona. Izdavač je povezao riječ »Salisbury« s odabranim tenkom posve »izdavački«. U blizini Salisburyja naime se nalazio vojni poligon. Grupa nikako nije skrivala svoje nezadovoljstvo. Ništa bolje nije prošao ni izbor naslovnice za album namijenjen američkom tržištu. Ta je još jezivija od onog tenka. Prema Hensleyevim riječima nije samo posve nedopadljiva, nego čak i odvratna. Na njoj je naime crtež čovjeka koji iz sebe vuče kožu. Naravno, ni kod tog izbora grupa nije imala baš nikakav utjecaj.
Srećom, glazbeni su mediji u svojim kritikama albuma »Salisbury« bili popustljiviji nego prema prvijencu, iako je djelovalo kao da su u opisima ostali preokupirani traženjem njegovih tvrdorockerskih sadržaja pa su tako gubili uvid u cjelovitost proizvoda.
Nakon snimanja albuma grupu je napustio Keith Baker. Razlog je bio u njegovoj napetosti kad je trebalo biti na pozornici. Sa “Salisbury” je bend prvi put krenuo i na turneju po SAD-u, a kad je došla ta ponuda, Baker je suradnju odbio i morao je napustiti postavu. To nije ugrozilo turneju na kojoj su Uriah Heep pravili društvo Three Dog Night i Steppenwolf. Bend je u svoje redove na bubnjarsku poziciju regrutirao Iaina Clarka, koji je k Uriah Heep stigao iz britanske progresivnorockerske formacije Cressida. I potonji su bili pod okriljem izdavačke kuće Vertigo Records. Ipak, Uriah Heep su još uvijek bili daleko od komercijalnog uspjeha. On nije bio daleko. Do njega su grupu dijelila sljedeća dva albuma. Još godinu i pol dakle.
Album “Salisbury” izašao je u veljači 1971. i na ljestvicama nije ostavio osobito vrijedne tragove. Na britansku ljestvicu najprodavanijih albuma nije se uvrstio, a na Billboardovoj ljestvici dospio je do 103. mjesta. Bolje mu je išlo u Australiji (19. mjesto), Italiji (20. mjesto), Njemačkoj (31. mjesto) i Finskoj (3. mjesto). U ožujku 1971. izašao je singl za skladbu »Lady In Black«. Izdan je u više različitih verzija, koje su na B-strani sadržavale ili skladbu »Simon the Bullet Freak« ili »Bird of Prey«. Uz iznimku finske ljestvice najprodavanijih singlova, gdje je zauzeo 16. mjesto, na ostale ljestvice nije uspio doći. Godine 1978., pri ponovnom izdanju, uspio je prodrijeti na njemačku ljestvicu 20 najprodavanijih hitova, na kojoj se zadržao cijelih devet tjedana. Njegova najviša pozicija bilo je peto mjesto. U Švicarskoj je prošao nešto slabije.
Za grupu sa samo jednogodišnjim stažem »Salisbury« je album koji bi slični sastavi izdali tek kao svoj peti ili šesti studijski album, a prije toga oprezno gradili na svom imenu i komercijalnom uspjehu. No ne i Uriah Heep. »Salisbury« je bio drzak i odlučno odmjeren korak naviše, a bend je u iznimno kratkom roku potvrdio upravo ono što je nagovijestio prvijenac. Da posjeduje izuzetne umjetničke talente, koji su se kapitalizirali u izvrsnom zrelostnom vrhuncu njegova tadašnjeg artizma. Zahvaljujući ponajprije skladateljskom daru genijalnog Kena Hensleya, koji je kao autor glazbe na ovom albumu stupio na kreativno čelo grupe.
Autor: Aleš Podbrežnik
