Autor: Urban Bolta
Izvođač: Apocalyptica
Izdavač: Sony Music
Izlazak: 2010
Trajanje: 46:17
Ocjena: 4/5
Sjećate li se još finskih dečki koji su se u drugoj polovici devedesetih proslavili izvođenjem Metallicinih skladbi na čelima, a debitantski album s prvotnom nakladom od samo nekoliko stotina primjeraka (kako kaže anegdota) pokupovan je u tren oka? Tada je neoklasicistički pristup u heavy metalu dobio posve novu dimenziju, a Apocalyptiku lansirao među popularna i općepoznata glazbena imena naše orbite. Dečki su u međuvremenu odrasli, već s pločom “Inquisition Symphony” (1998) počeli raditi na autorskom materijalu, glas o Apocalyptici brzo se širio na sve strane, što je u prošlosti dovelo do suradnje s mnogim poznatim glazbenim imenima, a finski klasično školovani glazbenici u tom su su razdoblju razvili svoj talent do te mjere da ne znaju izdati loš album. “7th Symphony” posljednja je potvrda te teze.
“Sedma simfonija” ne donosi nikakve nove elemente u zvuk Apocalyptice, u glazbenom smislu dakle ne nudi ništa novo, no ipak desetorka skladbi čini snažnu, koherentnu cjelinu koja će slušatelja privući na ponovno slušanje albuma. Album sadrži sve prepoznatljive elemente njihove glazbe: od suptilnih, emotivnijih skladbi lakšeg tipa, preko moćnih epskih pjesama sve do pravih heavy metal rušitelja, gdje produkcija obično nastoji zvuk čela približiti nakostriješenom zvuku električnih gitara. Kao i uvijek, i “Sedma simfonija” kipi od briljantnih poigravanja između akustičnih podloga pjesama i njima primjerenih težih rifova, a njihova ritmika i izmjenjivanje držat će vas od prve do zadnje minute slušanja čvrsto prikovane za kauč u dnevnoj sobi.
Glazbenici ostaju majstori aranžiranja triju čela u zamršene kompozicije, pri čemu su sva tri čela odlično iskorištena i cijelo vrijeme skladno sviraju svaki svoj jasno definirani put. Zanimljivo je spoznati da je Eicca Toppinen kao prva struna finskih klasičnih metalaca na “7th Symphony” u najvećoj mjeri do sada prepustio ostalim članovima skupine autorsko i suautorsko pisanje materijala, što je naravno dobrodošao potez jer album time dobiva na svježini ideja.
Uvodna skladba At The Gates Of Manala već na početku razmrdava vratove, a njezina je posebnost dinamično preskakanje između različito brzih “drive-ova”. Sljedeća End Of Me s gostujućim vokalistom Gavinom Rossdaleom (Bush) u introu sadrži zanimljiv element sviranja preko rifa u stilu heavy metal škole s početka osamdesetih, a vrhunac nastupa s refrenom koji će se svidjeti prije svega pristašama alternativnog rocka devedesetih. Finci se opet, slično kao gitarist Slash s ove godine izdanim istoimenim prvijencem, iskazuju kao majstori prilagodbe pjesama gostujućem glazbeniku, jer je ona zamišljena tako da je skrojena po mjeri gostovim inače glazbenim sklonostima. Ta se vrlina još jednom pokazuje skladbom 2010, na kojoj gostuje Dave Lombardo (Slayer); spori intro u stilu razdoblja “South Of Heaven” razvija se u pravu metalsku eksploziju i predstavlja najjači heavy rockerski trenutak albuma. Not Strong Enough koja slijedi računa na uvjerljiv refren, a svidjet će se prije svega ljubiteljima novijih zvukova MTV-jevskih smjernica. Slijedi ležerni nastavak s ambijentalnom šetnjom kroz komad Beautiful, koji preraste u Broken Pieces, prilično prosječnu skladbu s nu/alter metalskim momentima i jedinom ženskom gošćom na albumu, Lacey Mosley (Flyleaf). Energičan izljev neočekivanog “groovea” uhvaćen je u skladbi Bring Them to Light s gostom Joejem Duplantierom (Gojira, Cavalera Conspiracy), no izletom u teškometalne vokalne linije opeku se, odnosno drugim riječima, Apocalyptica kao izraziti ljubitelji sofisticiranosti i melodičnosti u teškometalnim vodama nisu na svom terenu. “Sedma simfonija” svoj vrhunac doživljava upravo u završetku, pjesma Rage Of Possseidon vraća nas u vrijeme albuma “Cult” (2000), kad su vladali razgibani aranžmani epskih razmjera; završna skladba albuma, s duljinom od gotovo devet minuta i uključenošću baš svih tipičnih elemenata Apocalypticine glazbe, a unatoč tome jasnom središnjom niti, zasigurno je jedna od njih.
Finski neoklasicisti i s albumom “7th Symphony” ostaju aktualni i vrijedni slušanja, album će više nego zadovoljiti stare fanove, a preporučljiv je i za one koji se s ostavštinom “jahača apokalipse” tek upoznajete. Album produkcijski i aranžmanski slijedi svog prethodnika “Worlds Collide” (2007) u potrazi za modernijim zvukom, čime Finci ciljaju prije svega na mlađu generaciju, podložnu utjecaju kvazialternativnih komercijalnih glazbenih televizija, što može biti za pristaše tradicionalnije rock ostavštine smetajući faktor pri probavljanju, a tko prijeđe tu fazu, bit će bogato nagrađen.
Postava
Eicca Toppinen – čelo
Perttu Kivilaakso – čelo
Paavo Lötjönen – čelo
Mikko Sirén – bubnjevi, udaraljke
Gosti:
Gavin Rossdale – vokal (2)
Brent Smith – vokal (3)
Dave Lombardo – bubnjevi (4)
Lacey Mosley – vokal (7)
Joe Duplantier – vokal (9)
Produkcija
Joe Barresi, Howard Benson (3,6)
Popis skladbi
1. At the Gates of Manala
2. End of Me
3. Not Strong Enough
4. 2010
5. Beautiful
6. Broken Pieces
7. On the Rooftop With Quasimodo
8. Bring Them to Light
9. Sacra
10. Rage of Poseidon
