Izdavač: Nuclear Blast Records
Datum izlaska: 19. 9. 2025.
Produkcija: Paradise Lost
Trajanje albuma: 51.02 min
Žanr: Gothic Metal / Doom Metal / Death Metal
Ocjena: 8.5/10
Paradise Lost, neosporive ikone gothic i doom metala, britanski pioniri žanrovskog dooma, prošlog su rujna na svijet donijeli sedamnaesti studijski album naslovljen “Ascension”. Album je nakon pet godina naslijedio prethodnika “Obsidian”, što je donijelo dulji međualbumski interval čekanja. Zapravo možemo biti vrlo zahvalni na tome, iako je bend s konkretnim radom na materijalu novog albuma zapravo krenuo sredinom 2023.! Riječ je naime o odlično izbrušenom novom studijskom dosegu legendarne skupine koja zna, može i još uvijek uspijeva poslužiti najboljim!
Paradise Lost se na novom albumu lukavo drže provjerene glazbene formule i recepture koju su sami razvili i koja oličava njihov titanski opus. Naravno, s fokusom na skladanje s kojim su se vratili na albumu “Paradise Lost” (2005.) i koje pratimo zadnjih 20 godina.
Paradise Lost su na albumu “Ascension” točno onakvi kakvima ih želimo imati. Imati danas, kad skupini ne treba dokazivanje i mirne bi duše mogla otići u mirovinu kad god poželi. No zašto bi, kad još uvijek zna i može ponuditi studijsku izvrsnost? Produkcija je vrhunska, donosi izražene kontraste između tri elementarna gradivna elementa zvuka, u što je opet savršeno uklopljen vokal Nicka Holmesa. On opet fenomenalno alternira između growla i čistog pjevanja. Fraze lome bezbožno! Zlokobne su i krckaju s golemom zvučnom lavinom koja ruši sve pred sobom! U intenzivno dinamičnom kontrastu produkcije leže bubnjevi, poduprti volumenom bas linija. U te spore linije MacKintosh je opet upleo melankolične, mračne gitarske harmonije, koje su jedan od zaštitnih, središnjih znakova prepoznatljivosti Paradise Lost u gotičkom doom ledenjaštvu. “Ascension” djeluje izuzetno kompaktno, fokusirano, dovršeno. Izbrušeno. Silno elementarno, izravno i razorno. Upravo ta starošolska sirova elementarnost čuva onu vječnu privlačnost kojoj se kod Paradise Lost ne možeš othrvati. Još od samih početaka djelovanja skupine. I “Ascension” je album kojem treba nekoliko rotacija da se slegne. Kao i većina albuma Paradise Lost, jer ga prati jedinstvena atmosfera po kojoj su poznati samo Paradise Lost. A kad te to ‘kobno biće posljednjeg sata’ zgrabi, neopozivo te usisa u sebe i dugo te ne pušta iz svojih kandži. Jednostavno. I “Ascension” je onaj album Paradise Lost koji vrlo brzo postaje osuđen na višestruke repeticije u CD playeru.
I da. Krv se opet ledi čim dođeš u dodir s albumom. Ne samo zbog odlične glazbene supstance, nego već i na pogled na naslovnicu albuma “Ascension”. Za nju su Paradise Lost odabrali umjetninu nazvanu The Court Of Death (1870-1902) priznatog britanskog umjetnika Georgea Frederica Wattsa, koja se nalazi u galeriji Tate u Londonu. Slika prikazuje Smrt u obliku anđela koji sjedi na prijestolju. Uz bok stoje joj alegorijske figure Tišine i Tajne, koje čuvaju izlazak sunca i zvijezdu nade. Tu su još ratnik i vojvoda koji pred prijestolje polažu svoj mač i krunu, što izražava činjenicu da s ovoga svijeta na onaj ne možete ponijeti baš ništa.
Ako brzo preletimo materijal. Već se elementarnost uvodne Serpent on the Cross nakon uvodnog dijela, s temeljnom frazom, raširi vrlo klasično, što niže paralele sve do prve polovice devedesetih, recimo posve izravno u vrijeme albuma “Shades Of God”. Doom šamarčina Tyrants Serenade mogla bi biti ubrzana verzija trešteće Beneath Broken Earth s albuma “The Plague Within” (2015.), pri čemu se spomenutoj usporedbi još izdašnije približava Salvation. Posebno profinjeno izbrušena tužaljka albuma je skladba Lay A Wreath Upon The World, u kojoj skupina majstorski gradi atmosferu bezizlazne propasti počevši od uvodne akustične jeze poduprte zvukom koji oponaša gudače. Tu skupina naglašava svoju skladateljsku zrelost dok se izvija iz doom metalskih okvira kroz nizanje postapokaliptičnih vizura slatko-gorkog beznađa! U ovoj skladbi ne treba previdjeti pečat koji ostavlja ženski vokal Heather Thompson-MacKintosh. Tu je Savage Days s lukavom integracijom klavijatura, koja uz blistavi stisak crnog fraziranja donosi izuzetnu zvučnu dinamiku, a Holmes izvlači više emotivnog naboja kad se odluči refren otpjevati čistim vokalom! Silence Like A Grave, ili pred kraj albuma Deceivers, trenuci su koji u novim vremenima skupine traže izraženiju vezu s klasicima “Icon” ili “Draconian Times”.
Zapravo, skupina novim albumom nije učinila ništa što bi iznenadilo. Okviri sedamnaestog studijskog albuma karijere bili su očekivani. No Paradise Lost su svoju formulu tako snažno ponotranjili i izbrusili da s novim uradcima zapravo ne mogu promašiti (naravno, ako se polazišta te sebi svojstvene formule i drže). Bez obzira na to što iza stvaranja ovog albuma stoji ogromna rutina i iskustvo, “Ascension” zrači i jasnom notom umjetničke zrelosti. Riječ je o finesama albuma koje Paradise Lost uz zanatsku veliku vještinu uključuju u aranžiranje, a da pritom ne žrtvuju ni mrvu sirovosti. Sve je to, uz ovu dobro poznatu recepturu Paradise Lost retorike, naravno silno zahvalan posao, jer skupina i na novom albumu razvija izvrsnu dinamiku razigranosti, odjevenu u već gotovo poslovičnu grabežljivost mračnog atmosferskog misnog obreda, koja legendama donosi još jedan pobjednički čin dugovječne karijere. Izuzetno kompaktan i grabežljiv album neosporivih kraljeva gotičkog sumraka!
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Serpent On The Cross
2. Tyrants Serenade
3. Salvation
4. Silence Like The Grave
5. Lay A Wreath Upon The World
6. Diluvium
7. Savage Days
8. Sirens
9. Deceivers
10. The Precipice
Postava:
Nick Holmes – vokal
Greg MacKintosh – gitara
Aaron Aedy – gitara
Steve Edmondson – bas gitara
Guido Montanarini – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Heather Thompson-Mackintosh – prateći vokal na skladbi br. 5.
Alan Averill – prateći vokal na skladbi br. 3.
Lawrence Mackrory – prateći vokal na skladbama br. 2., 3., 10. i 12.
