Lokacija: Ljubljana / Gala Hala (Metelkova) / Slovenija
Datum: 06.06.2013
Progresivna rock scena cvjeta. Cvjeta toliko snažno da se već ozbiljno približava svojim zlatnim godinama, dakle sedamdesetima prošlog stoljeća; ako ništa drugo, trenutno je zasigurno najjača od kraja progresivne ere, kad su nastupile osamdesete. Primat isključivo germanskih sastava podijelio se između Skandinavaca i istočnih država Europe, a dotičnu scenu živom uglavnom održavaju Poljaci; Poljska pak nije samo plodna proizvođačica fantastičnih bendova, nego je uz skandinavske zemlje i možda Italiju zasigurno jedna od najjačih podupiračica i zagovornica progresivnog rocka. A mi, slovenski pristaše scene, imali smo ovaj put izuzetnu čast, jer su nas posjetili upravo poljski glasnici progresive – Riverside.
Naravno da smo znali da Riverside dolaze s razlogom – upravo ove godine izdali su svoj fantastičan album Shrine Of New Generation Slaves, koji ih je ovaj put obilježio kao izrazito atmosferične, osjećajne i malo mirnije glazbenike, jer su onaj za prog tipičan tehnički naglasak zamijenili prekrasnim zvučnim krajolicima, melankoličnom atmosferom i emocionalnom slikom, a Aleš Podbrežnik je o albumu zapisao i sljedeće: »To je album koji će vas u besprijekorno izvornom prenošenju glazbene poruke naprosto oduševiti.«
Naravno, album nije bio (jedini) razlog za veselje slovenskih fanova benda. Bio je tek točka na i, višnja na torti uz najavu da Riverside dolaze u ljubljansku Galu halu. Oduševljeni bismo bili u svakom slučaju, ali s jednim od ovogodišnjih (naj)boljih albuma uzbuđenje je bilo još veće. Barem sam tako mislio.
Riverside su vjerojatno jedni od najprofesionalnijih glazbenika koje sam ikad vidio, pa ipak ni oni nisu uspjeli sakriti razočaranje posjetom, koji je imao jedva stotinjak ljudi (a i polovica njih bili su stranci). Vođa benda Mariusz Duda je razočaranje nekoliko puta pomalo nespretno prikrio šalama, ali svi smo znali da je bend očekivao više. I to potpuno opravdano. Jer ono što su ovaj put (a ne sumnjam da im uspijeva uvijek) priredili Riverside, uspije samo rijetkom bendu.
Već od početka Duda nije dopustio da mu razočaranje uništi večer – štoviše, opustio je cijeli bend i publiku na posve poseban način i time već na uvodu stvorio odlično raspoloženje. Ono se potom samo pojačavalo, a razlog je bila bendovska izvrsnost, njihov doista besprijekorno izveden koncert, luda živa energija… superlativima nema kraja ni konca. Riverside su, kako i dolikuje namjenskoj turneji, odsvirali praktički cijeli novi album, a većinu skladbi u maniri pravih progresivaca primjereno produljili virtuoznim improvizacijama. Uz majstorstvo baš svih članova benda bilo je teško pratiti i odlučiti se za onoga koji se ističe – Duda je sa svojim uvijek ugodnim vokalom, koji često podsjeća na Stevena Wilsona, bez problema istodobno pjevao falsetom i svirao kompleksne basovske ritmove, a trenutcima nas je svojim karizmom podsjetio na Rushovog Geddyja Leeja; gitarist Piotr Grudziński je s prirodnom lakoćom sviranja podsjećao na najbolje dane Davida Gilmoura, dok je većina improvizacija bila izvedena u onom pravom bluesy space rock osjećaju; Michal Łapaj je na čak pet različitih klavijatura, analognih i digitalnih, bez problema švigao od jedne do druge i stvarao koktele neobičnih zvučnih podloga i solaža; Piotr Kozieradzki pak je u svakom trenutku napredne improvizacije uvijek uspio držati ritam, stalno je predviđao sljedeće korake svojih kolega i sve skupa bez poteškoća povezivao u smislenu bubnjajuću cjelinu. Među članovima doista nije bilo prosjeka. Štoviše – nije bilo ni jedne jedine pogreške.
Naravno, koncert nije bio samo smiren i osjećajno atmosferičan, kao što je to posljednji album benda. Pokazali su i hrpu skladbi iz cijele karijere, osobito one koje stoje u suprotnosti s novima – one teže, mračnije i snažnije, one u kojima se Duda pretvara u režećeg čudovišta, pa one eksperimentalnije komade u kojima se sve tako intrigantno prepliće, a istodobno se sve odvija prebrzo za prosječnog slušatelja da bi razmrsio sve kompleksne tehničke čvorove u glazbi Riverside. Ponajviše je bilo nevjerojatno koliko lakoćom bend prelazi kroz cijeli svoj stvaralački put, kako vladaju baš svakim dijelom svake skladbe te kako naposljetku sve već dorađene skladbe u improvizatorskoj groznici okrenu u svoju korist. Tu bih opet htio istaknuti Dudu i to kako je sve prijelaze iz ugodnog, mirnog »wilsonovskog« vokala u metalsko rezanje obavio potpuno nonšalantno i bez posebnog napora.
No ni savršenstvo s vremenom nekim posjetiteljima nije bilo dovoljno. Osobito se tijekom bisa iz pozadine čulo puno glasnog razgovora uz tipično veseljačenje s pivom – no to je s druge strane naišlo na srdačan odgovor onih pravih posjetitelja i slušatelja, koji su ih nekoliko puta žestoko opomenuli.
Savršenstvo je teško opisati, jer je najlakše pisati o greškama i posljedičnoj ljudskosti. No te večeri grešaka nije bilo. Bila su tu samo četiri izvanzemaljska glazbenika koji su ipak s posve pravom ljudskom osjećajnošću u gotovo dva sata iz posjetitelja izmamili sve što može uspjeti samo glazbi, a time zasigurno svima dočarali nezaboravnu večer o kojoj ćemo sanjariti još dugo, dugo vremena.
autor: Tine Kolenik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
Night Session – Part Two
Night Session – Part One
1. New Generation Slave
2. The Depth of Self-Delusion
3. Feel Like Falling
4. Driven to Destruction
5. Living in the Past
6. 02 Panic Room (Epilogue)
7. We Got Used to Us
8. Egoist Hedonist
9. 02 Panic Room
10. Escalator Shrine
—dodatak I.—
11. Left Out
—dodatak II.—
12. Conceiving You
13. Celebrity Touch
