Lokacija: Inzell (Chiemgau, Bavarska) / Max-Aicher-Arena / Njemačka
Datum: 01.06.2013
Nema što. Kad ti najave festival s nastupima Toto, Journey, Rick Springfield itd… to lako postane prava mala trauma. Čovjek kojem je melodičnost u rocku pri srcu naime odmah naćuli uši. Ako tome dodaš još imena Europe, Whitesnake, Black Star Riders koji su se preobrazili iz Thin Lizzy, pa novije sljedbenike tog stila i glam rockere H.E.A.T., zatim sastav njemačkih glazbenih veterana hard rocka Voodoo Circle, a na kraju popis zaokružiš s AOR prvacima SAD-a odnosno Britanije Survivor i FM, napasti se zapravo nemoguće oduprijeti. Dva dana snova na obzoru.
A ipak? Što su srca bila užarenija i što se više bližio termin posjeta Hi-Rock festivalu, najavljenom za 1. i 02.06., to su glasnije odjekivale zloglasne priče o očekivanim teškim višednevnim pljuskovima diljem stare europske celine, s glavninom padalina koja je gravitirala ravno na područje pokrajine Chiemgau na jugu Bavarske. Ondje se nalazi gradić Inzell, koji živi od turističke ponude, jer pokrajina puna prirodnih ljepota spada u alpsku regiju. U tom istom Inzellu, veličine slovenskog Trzina, nalazi se nimalo skromna dvorana Max Aicher Arena. Inzell je naime osim turističke ponude i jedno od sportskih središta pokrajine. Dvorana je veća od dvorane u Stožicama. Nevjerojatno. Uspoređujemo naime razinu slovenske prijestolnice s nekim brzo zaboravljivim turističkim selom u Njemačkoj.
Tako se i dogodilo. Rockerska zagriženost nepopustljivo je tinjala. Neka se nebo sruši na Zemlju, ako treba. Ništa zato! Nakon dolaska u salzburški kraj posljednje plave krpice poderanog neba zauvijek su nas napustile, tonuli smo u ždrijelo sivila iz kojeg je kapalo. Kapalo, kapalo i kapalo. Zahladilo je. Kao da je početak ožujka, a ne lipanj. No i to je još uvijek djelovalo posve »bezbolno«. Postajalo je sve jasnije da ćemo šatore morati ostaviti u autu, zaboraviti na kampiranje i potražiti apartman.
Sat je otkucao tri poslijepodne. Mi smo u Inzellu, ispred Max Aicher Arene! Vani lije. Mokri smo i briga nas za to. U dvoranu puštaju ljude kroz usko lijevkasto grlo, gdje opet nitko ne izbjegava pipanje čvrstih ruku zaštitara. Čak i u koloni za preuzimanje akreditacija škripi i zapinje. Minute teku. Dragocjene minute. Koncert grupe H.E.A.T. već je na pola puta. Kad uđem u dvoranu, band si upravo priušti uključivanje čuvene Led Zeppelin klasike Rock N’ Roll i prostrijeli me negativna misao: »Zašto sam se vozio tako daleko samo da bih milijunti put slušao izvedbu jedne od najizlizanijih skladbi Led Zeppelin? Brrr…«
Šveđani, s većinom tržištu prilagođenih imena, u sastavu Erik Grönwall (vokal) – on se grupi pridružio u kolovozu 2010., kad je zamijenio prethodnika Kennyja Lekrema, nadalje Dave Dalone (gitara), Eric Rivers (gitara), Jona Tee (klavijature), Jimmy Jay (bas-gitara) i Cash (bubnjevi), predstavili su aktualni studijski album »Address the Nation« (2012) i u koncertu dugom 40 minuta odsvirali i tri hit singla (Beg, Beg, Beg, 1000 Miles, Living On the Run) – falio je samo Keep On Dreaming. Sastav se može pohvaliti urođenim perfekcionizmom. I u izvedbi, gdje je ekipu na pozornici doslovno rastrgavala neukroćena i nezauzdana kinetika, a ponajviše je svojom zaraznom karizmom oduševljavao pjevač Erik Grönwall. Doduše glam rock revival, ali s izuzetnim osjećajem za plazmu melodičnosti. Sastav razumije upotrebu zvuka sintisajzera iz osamdesetih, što u njegov izričaj dodaje jasan AOR trag (primjerice himnična Downtown usred koncerta). Sastav je izvanredno uigran, a to su uz sve pokazano potvrdile osobito višeglasne vokalne harmonije koje su pratile Erikov vokal. I zvučno su se H.E.A.T. lijepo uklopili u prostor. Sastav smo slušali s veće udaljenosti i karakteristike zvuka tijekom njihova nastupa bile su solidne.
Voodoo Circle zapravo su ekipa prekaljenih njemačkih rock (i metal) glazbenika s engleskim pjevačem Davidom Readmanom na poziciji vokalista. Potonji je tako ili onako naturalizirani Nijemac jer od sredine devedesetih djeluje kod njemačkih hard rockera Pink Cream 69. Voodoo Circle su zapravo iz idejnog projekta gitarista Alexa Beyrodta izrasli u sastav koji je do danas iznjedrio već treći studijski album. Osim Beyrodta, koji gitarskom tehnikom podsjeća na vlastite opsesije sviranjem Y.J. Malmsteena i R. Blackmorea, i spomenutog vokalista Davida Readmana, ekipu popunjavaju prava legenda njemačke rock i metal scene basist Matt Sinner (Sinner, Primal Fear), klavijaturist Jimmy Kresic i bubnjar Markus Kullmann, koji se sastavu pridružio 2010. nakon što je postalo jasno da izvorni bubnjar Mel Gaynor (inače bubnjar Simple Minds) neće stići još jednu obvezu u svom prenatrpanom rasporedu. Sastav je na pozornici predstavio svježe izdani album »More Than One Way Home« (2013). Izvedbi se ne može ništa prigovoriti. Samo činjenici da su Voodoo Circle među sastavima festivala predstavljali »crnu ovcu« u ulozi »čepa« u rasporedu. Nitko ih naime ne bi propustio da nisu uključeni u »line-up« nastupajućih. Njemački bi organizator u tom smislu mogao na pozornicu radije staviti svoje Bonfire. Prikladniji bi bili i švicarski Krokus ili danski Pretty Maids, ako su Gotthard već postali preskupi. Jednostavno zato što Voodoo Circle previše podsjećaju čas na Whitesnake, čas na Rainbow, a gdje su ta dva blizu, nije daleko ni Deep Purple, iako Voodoo Circle sviraju vrlo lijepo. Općenito je pjevač David Readman fenomenalan. Skladbe poput, među ostalim, Graveyard City i King Of Your Dreams odsvirane su sigurno i odlučno, no previše je stilskih doskočica koje zazivaju generičnost već utemeljenih standarda, što Voodoo Circle drži u sjeni drugih sastava starijeg godišta. Ipak je riječ o izuzetnoj kombinaciji vrhunskih glazbenika, što je potvrdilo nekoliko eskapada međusobnog dodavanja solaža između klavijaturista Jimmyja Kresica (što je dozvalo u sjećanje i aseve poput Dereka Sherinana) i »barokno izukrašenog« majstora gitare Alexa Beyrodta. Pojavili su se problemi sa zvukom, pri čemu je najgore prošao Beyrodt. On je naime u 40 minuta pokazao zavidnu zbirku gitarskih ljepotica, koje je očito nužno morao mijenjati u rukama. Kako rečeno: solidno, ali naglo zaboravljivo.
Prva od koncertnih atrakcija HiRock festivala koje su pod pozornicu počele privlačiti posjetitelje u nešto većem broju bili su američki tvrdi rockeri Black Star Riders. Njihovo ime nekom laiku koji redovito ne prati događanja na klasičnoj rockovskoj sceni zasigurno ne govori ništa konkretno. U stvarnosti je to lukavo i dobro smišljeno imenovanje grupe koja se na koncertnim pozornicama do nedavno predstavljala pod legendarnim imenom Thin Lizzy. Njihov zapovjednik danas je već pošteno osijedjeli, ali još uvijek agilni Scott Gorham, dugogodišnji gitarist Thin Lizzy i član klasične postave tog izvorno irskog benda, kojeg je među legende upisao prije svega nezaboravni, nažalost odavno pokojni pjevač i basist Phil Lynott.
Nakon Lynottove smrti Gorham je uz pomoć nekadašnjeg pjevača i gitarista Johna Sykesa od 1996. Thin Lizzy dugo održavao na životu kao koncertnu atrakciju, no većina dugogodišnjih pristaša nikako se nije mogla pomiriti s tim ‘svetogrđem’. Thin Lizzy bez Phila Lynotta naime su kao primjerice Queen bez Freddieja ili, ne daj Bože, Motorhead bez Lemmyja – bend bez duše. Gorham je naravno bio drugačijeg mišljenja i bio je uvjeren da bi Phil odobravajuće gledao na koncertno održavanje sjećanja na svoje slavno nasljeđe. Mnogi koji se u vrijeme njihovih najvećih uspjeha još nisu ni rodili tako su dobili priliku da uživo prvi put čuju neke od najboljih klasika iz povijesti tog legendarnog irskog kolektiva, što je Gorhamovu bandu davalo barem nešto legitimnosti.
Nešto veći problem pojavio se nakon Syksova odlaska, kad je Gorham iznenada poželio stvarati novu glazbu koja bi zvučala barem približno kao što su u zlatna vremena zvučali Thin Lizzy s Lynottom. U tu je svrhu zajedno ‘zbubnjao’ neke stare Thin Lizzy drugare, od kojih je na kraju ostao samo dugogodišnji koncertni basist Marco Mendoza, jer su se izvorni Lizzy bubnjar Brian Downey i nekadašnji klavijaturist Darren Wharton iz različitih razloga odrekli daljnje suradnje. U to je vrijeme bend, koji si je nadjenuo ime Black Star Riders po istoimenoj bandi izopćenika iz filma Tombstone, dopunio pjevač i povremeni gitarist Ricky Warwick, koji je preuzeo najtežu zadaću zamjene Lynottova vokala, gitarist Damon Johnson, koji se Gorhamu pridružio u pletenju čuvenih dualnih gitarskih i vokalnih harmonija, te bubnjar Jimmy DeGrasso. U toj su postavi Black Star Riders ove godine snimili svoj prvijenac »All Hell Breaks Loose«, koji stilom snažno podsjeća na klasične Thin Lizzy i s kojeg su tijekom nastupa izvodili i većinu skladbi.
Svoj su nastup momci različitih dobnih skupina, koji su i izgledom prilično nalik otpadnicima s američkog Srednjeg zapada, osim karizmatičnog Gorhama, koji je među njima na stara leta jedini pravi gospodin, otvorili kar naslovnom skladbom novog albuma, koja je svojom energijom i brzo dopadljivim refrenom publiku prilično brzo zagrijala, no pravo oduševljenje u dvorani zavladalo je, očekivano, kad su na red došle nezaobilazne Thin Lizzy klasike poput »Jailbreak«, »Massacre«, »Cowboy Song«, »Suicide« i »Emerald«. Gitarska veza Gorhama i Johnsona djelovala je kao dobro podmazan stroj, dok se Warwick dovoljno uvjerljivo snašao u Lynottovim vokalnim cipelama, pa je više puta zavladala prava Thin Lizzy magija. Vrhunac nastupa Black Star Riders očekivano je bila izvrsna izvedba najvećeg Thin Lizzy hita »The Boys Are Back In Town«. U ovoj manje-više melodično rockovskoj večeri Black Star Riders bili su zasigurno najtvrđi i zvukom najprljaviji sastav za koji treba priznati da se iznenađujuće uspješno poklonio Lynottovu sjećanju i pokazao vrlo dostojan nastup.
Nakon odlične predstave Black Star Riders pozornicu su zauzeli jedni od najvažnijih skandinavskih predstavnika škole hard rocka osamdesetih, Europe. Koliko god se Europe nakon ponovne reaktivacije početkom tisućljeća zvukom i stilom lovili s novim albumima (u namjernom eksperimentu), najnoviji »Bag Of Bones« među četirima albumima iz novog tisućljeća vrijedi kao svojevrstan povratak Europe jeziku rock korijena, kakav nije poznavao ni njihov studijski prvijenac »Europe«. Ima li uopće smisla uspoređivati dva stilski odvojena razdoblja stvaranja tog, inače izuzetno cijenjenog, utjecajnog, ali često previđenog sastava? »Bag Of Bones« je album koji je grupu nakon više od dvadeset godina ponovno vratio na ljestvice najprodavanijih albuma u Velikoj Britaniji. Usput, album koji se zbog bluesovske “otežalosti” zasigurno sviđa velikom drugu grupe Europe i njezinu poslodavcu sredinom devedesetih, gospodinu Glennu Hughesu.
Što se tiče nastupa grupe Europe, pozornica postane jedan čovjek. Joey Tempest. Teško bi se našao idealniji primjer izgrađenog scenskog nastupa za školski udžbenik od same scenske pojave stasa i glasa Joeya Tempesta. Riječ je o scenskom glumcu koji je do u tančine optimizirao vještinu koju zahtijeva karizma prvog čovjeka pozornice svake grupe. Pokreti, komunikacija, koketiranje, podgrijavanje. Briljantno. Sve djeluje besprijekorno dok se Tempest šeće pozornicom, vrti u rukama stalak za mikrofon…. Ostali se momci drže suzdržano, uz iznimku basista Johna Levina. Ako već djeluju suzdržano, svoj posao obavljaju s velikom zauzetošću. Skandinavski perfekcionizam, što ćeš. Punokrvan nastup u nepunom satu. Europe su i prvi mogli koristiti »gornji kat« scenske rasvjete. Dakle nizove reflektora postavljenih više na scenskoj konstrukciji. Istodobno su okupili daleko najviše ljudi pod pozornicom do tog trenutka festivala. Ti su uživali u izvedbi njihovih najvećih hitova, među kojima je pomalo iznenađujuće izostala vječnozelena Cherokee.
Kod nastupa Europe primjetan je zanimljiv fenomen. Za Europe on može biti novodobno prokletstvo, a može biti i spas. Ovisno o tome s kojeg gledišta pristupaš situaciji. Kao što je spomenuto, kod Europe postoje dva razdoblja stvaranja. Ono povijesno, koje je njihovo ime urezalo velikim zlatnim slovima na pročelje rocka, i drugo, stilski drugačije, kad su Europe promijenili način aranžiranja. Zato su kontrasti atmosfera u repertoaru izraženi. Tipičan primjer došao je na red tijekom koncerta nakon što su Europe publiku nosili visoko na rukama. Redom su se naime vrtjele ultimativna balada Carrie, kao iznenađenje povijesna Seven Doors Hotel i vrelokrvni hit Rock the Night. Slijedio je Norumov instrumentalni umetak prema novijoj Last Look At Eden. Kao da je presjekao jedan svijet i nacrtao drugi. Zvuk gitare namjerno zagušen, zamašćen, izobličen koliko god se može. Naglo. Ne slučajno. Namjerno. Po Norumovu nalogu tehničarima na mikseti. U skladu s novom studijskom kozmetikom sastava, koja je prevladala u novom tisućljeću. Injektirana »hrapavost« za neupućenog je djelovala jezivo! I ruku na srce. Djeluje jezivo. U svakom pogledu. Bez obzira na sveto uvjerenje Noruma da je to super, zapravo nije okej. Tako je atmosfera kroz Last Look At Eden dobila posve drugu dimenziju, gotovo dimenziju druge grupe. Jednostavno, nove se skladbe ne mogu mjeriti sa starima. Naprosto su slabije u aranžmanima. To je potvrdio završni dio koncerta, kad je sastav očekivano nakon Last Look At Eden udario s The Final Countdown, jednim od najboljih hard rock standarda cijele ere rocka. Suma sumarum. Ovaj bend i 2013. udara izuzetnom zaraznošću, žestinom i scenskim karakterom. Tempest ostaje veliki scenski magnet, iako ga najviši vokalni registri već odavno ne slušaju. Europe su prekaljeni i iskusni gurui hard rocka koji nikako ne mogu ostaviti posjetitelja svojih koncerata razočaranim ili ravnodušnim. Barem je nastup na HiRock festivalu to potvrdio. Očito pak mogu “uspavati” set listom. Ako se dogodi da je u njoj previše novih komada. Ovaj put set lista bila je lijepo “otežana”.
Netom prije nego što je na pozornicu umarširala četica ‘bijelih zmija’ pod vodstvom njihova sve izbrazdanijeg, ali i dalje besramno neukrotivog pjevačkog šarmera Davida Coverdalea, dvorana se već zamjetno više napunila u iščekivanju prve od dvije glavne atrakcije tog koncertnog večera. Whitesnake bili su najavljeni kao nositelji prvog dana festivala, no u zadnji su se čas u redoslijedu zamijenili s Journey, što je usrećilo sve one koji su na festival došli s glavnom namjerom da ostvare svoje melodično rockovske koncertne snove. Kultni tvrdi rockeri, što Whitesnake unatoč brojnim rošadama u postavi još uvijek jesu, imaju naravno trume vjernih koncertnih pristaša, koje nimalo ne smeta činjenica da je Coverdaleov vokal već prilično teško načet. To se opet nazorno čulo već na početku uvodne vječnozelene »Give Me All Your Love«. Mnogi su bili sretni što su je nakon dugo vremena opet mogli čuti na popisu izvedbi. Legendarni pjevač nezgodnu je činjenicu da njegov vokal već odavno nije ono što je nekoć bio dosta uspješno nadoknadio uz pomoć pratećih vokala u režiji obojice dugogodišnjih gitarista, Douga Aldricha i Reba Beacha, koji su u nastavku večeri ljubitelje gitarske virtuoznosti usrećili ponajprije brojnim improvizacijskim duetima.
Za preostalu vokalnu pomoć, osobito kod refrena, brinula se vjerna publika koja je znala sve tekstove napamet. Djedica David i nakon šezdesete ostaje karizmatični patron posebne vrste, što znači da usprkos raskopčanim talijanskim košuljama i narcisoidno-adolescentskim gestama, među koje spada i koketiranje s pripadnicama nježnijeg spola i čeprkanje po međunožju, zasad još nije postao potpuna karikatura samog sebe, kao što se to dogodilo mnogom njegovu glazbenom vršnjaku. Njegov je glas unatoč načetosti, koja u najgoroj fazi podsjeća na grleno davljenje, još uvijek dovoljno prepoznatljiv i autoritativan da dugogodišnje klasike, uz pomoć njegovih izvanrednih instrumentalnih drugova, među kojima je većinu u ovom večeru daleko najviše oduševila bubnjarska ‘zvijer’, povratnik Tommy Aldridge, ispadnu dosta pristojno i slušljivo, ali ništa više od toga.
Upravo je spomenuti Aldridge svojom zapanjujućom solo točkom tijekom skladbe »Steal Your Heart Away«, koja je, kao i obično, u nastavku sadržavala mlaćenje bubnjarske postave golim rukama, od publike požnjeo daleko najglasniji aplauz. Reakcija na njegov nastup nadglasala je čak i sve izvedbe omiljenih Whitesnake klasika. Aldrichove i Beachove gitarske vragolije marljivo je klavijaturskim linijama dopunjavao Brian Ruedy, dok je mladi basist Michael Devin očito postao Coverdaleov najnoviji ljubimac, jer ga je prvom prilikom povukao za njegovu košatu bradu, a mlade posjetiteljice pozvao na poseban krst koji će Devin obaviti u kadi iza pozornice.
Od novijih djela, dakle onih koja su izašla u posljednjih nekoliko godina, srećom su izveli bolja ostvarenja nego što su primjerice na moć solidna »Love Will Set You Free« i »Forevermore«, dok su za priličnu iznenađenje pobrinuli izvedbom više nego dobrodošle klasike »Gambler« s albuma »Slide It In«. Njome je Coverdale podsjetio na preminule prijatelje koji su sudjelovali na ploči “Slide It In”: gitarista Mela Galleya i bubnjara Cozyja Powella. Naravno nije mogao zaboraviti ni plodnog stvaratelja ranih djela Whitesnake, klavijaturista Jona Lorda. Mi stariji imali smo konkretno orošene oči. Očekivano se narod najviše zagrijao uz glavne hitove poput »Is This Love«, »Fool For Your Loving« i »Here I Go Again«, iako su većinu refrena morali otpjevati umjesto vokalno pošteno ispuhanog gospodina Coverdalea. Za zaključak su Whitesnake očekivano izveli svoj ‘teškometalni vrhunac’ »Still Of The Night«, gdje je David očekivano od svojih kamerada i publike dobio obilnu vokalnu pomoć, osobito kod refrena. Nakon bučnog aplauza i snimljene, tradicionalne oproštajne špice sa skladbom »We Wish You Well« Coverdaleovo se društvo oprostilo s pozornice i prepustilo mjesto glavnoj atrakciji prvog (i nažalost jedinog) dana tog festivala. Nastup ‘bijelih zmija’ mogao bi se ocijeniti kao zadovoljavajući i nekako u skladu s očekivanjima.
Nastup melodičnorockovskih šampiona Journey mogao bi se označiti omiljenom starorimskom izrekom – došli, vidjeli, pobijedili. Ništa manje od zvučne perfekcije i potpune realizacije AOR izvrsnosti u svim mogućim nijansama od njih nije ni bilo za očekivati. Njihovi vjerni sljedbenici naime su nekako navikli na najveće moguće melodično rockovsko razmaživanje, u kojem imaju malo konkurenata. Journey od albuma »Revelation« (2008) nadalje, kad im se pridružio filipinski pjevač Arnel Pineda, doživljavaju pravi preporod. Karizmatični Steve Perry bio je jedinstven i toga je njegov nasljednik itekako svjestan, no Arnelov je vokalni pristup ipak vrlo dobra aproksimacija i kao takav najbolja moguća zamjena za Perryja. Američki AOR heroji svoj su nastup otvorili na najbolji mogući način, izvedbom epske klasike »Separate Ways (World Apart)«. Slijedio je niz njihovih najvećih hitova poput »Any Way You Want It«, »Only The Young«, »Stone In Love«, »Lights« i »Open Arms«. Vrlo lijepo osvježenje bila je izvedba naslovne skladbe s legendarnog albuma »Escape« (1981), kao i skladba »Keep On Runnin’« s bubnjarom Deenom Castronovom u ulozi glavnog pjevača.
Pojedini članovi, osobito gitarski virtuoz Neal Schon i klavijaturist/gitarist Jonathan Cain, koji su više puta upozorili svoju zvučnu tehniku na odgovarajuće postupanje, nepopravljivi su zvučni perfekcionisti, što je na svoj način i dobro. Pineda je Schonov gitarski solo najavio kao ‘našu novu skladbu’, a takvih je humorističnih umetaka tijekom nastupa bilo podosta. Schon je u stilu svog bivšeg šefa Carlosa Santane većinu nastupa nosio sunčane naočale, što ga nije sprječavalo da gotovo brzinom svjetlosti odsvira nekoliko dah oduzimajućih gitarskih improvizacija. Basist Ross Valory, uz Schona jedini izvorni član, u međuvremenu je svojim dinamičnim bas linijama i staloženošću cijelo vrijeme osiguravao izvanrednu ritmičku stabilnost.
Motor banda ipak je cijelo vrijeme bio ‘mali čovjek s velikim glasom’ Pineda, koji je osim imenitog pjevanja vječnozelenih i novijih djela svojim pjevačkim i ostalim akrobacijama marljivo skrbio i da publika slučajno na trenutak ne zaspi. Općenito su članovi Journey cijelo vrijeme odašiljali izuzetno pozitivne vibracije, pa je atmosfera u dvorani tijekom njihova nastupa bila pozitivno naelektrizirana. Osobito se to moglo osjetiti tijekom gotovo besprijekornih izvedbi »Wheel In the Sky« i »Be Good To Yourself«, gdje je publika dok je pjevala obje AOR himne cijelo vrijeme disala s bandom kao jedno.
Tijekom izvedbe ljubavne balade »Faithfully« u prednjim su se redovima dogodila dva smiješna, gotovo bizarna incidenta. Prvo je neki mladić, koji je tijekom spomenute skladbe vjerojatno malo previše ‘upao unutra’, jer nikako nije djelovao kao kakav manijak, počeo grliti razigranu, ništa zla ne slutečiju djevojku ispred sebe. Ona ga je ljutito odgurnula i ukorila, nakon čega ju je ostavio na miru do kraja koncerta. Još tragikomičniji prizor odvio se malo desnije, kad je osijedjeli muškarac u zrelim godinama počeo nasrtati na vršnjakinju koja je stajala pored njega. Ona ga je bijesno odgurnula, pa je u strahu pobjegao daleko u zadnje redove. Očito je tekst »Faithfully« pao na plodno tlo u slučaju da su obje spomenute žene imale svoje prave, ali ‘skrivene’ partnere koji nisu bili među sudionicima festivala. Za veliko finale Journey su očekivano izveli još svoj najveći hit »Don’t Stop Believin’«, jedan od onih često puštanih radijskih hitova koji ni nakon više od tri desetljeća nikad ne ispadnu otrcano. Njega su začinili hrpom instrumentalnih improvizacija prije nego što su se uz huronski aplauz publike oprostili s pozornice. Journey su u svakom pogledu bili neprijeporni pobjednici prvog i nažalost jedinog dana festivala.
Nakon koncerta grupe Journey prvi je dan festivala završio. Ne znajući da je istodobno s nastupom Journey zapravo završio i Hi-Rock festival, probijali smo se kroz pljusak do auta, pri čemu je trebalo gotovo u cijelosti primijeniti poznavanje Einsteinove teorije relativnosti i MacGyverove majstorije preživljavanja u prirodi. Bilo je jezivo.
A jezivost se stupnjevala do razmjera vodene apokalipse. Dobro jutro u novi dan! Mokro jutro. Navodno je kamp u kojem smo utopijski htjeli prespavati već odavno u cijelosti pod vodom. Pljusak je još jači. Slijedi prava evakuacija. Pristupna cesta do apartmana uz pješačke površine već je obložena vrećama pijeska koje sprječavaju izlijevanje vode s ceste na privatna zemljišta okolnih stambenih prostora. Ceste se polagano pretvaraju u odvodnike. Svejedno smo u pola tri poslijepodne na mjestu održavanja drugog dana festivala. U tri bi na pozornici trebali stajati FM. Umjesto njih počinju zabavljati (koliko je uopće ostalo prostora za zabavu) šačicu prisutnih usred golemog Max Aicher Arene lokalni Hurricans, a prije toga nas je organizatorov izaslanik upozorio da je tijek festivalskog dana nepredvidljiv i da ne može točno potvrditi kako i kada će sastavi nastupiti. Stvar bi trebala dobiti jasan epilog oko četiri sata. Iako je vani bio parkiran jedan »Nightliner« (gdje su, dovraga, svi šleperi?), koji se očito uspio probiti sa sjevernog Loreleya do Inzella, i iako je službeni merchandise festivala posluživao Toto suvenire, osjećaji nikako nisu bili odobravajući. I doista. Negdje oko pola pet poslijepodne na pozornicu je stupio službeni programski voditelj festivala i priopćio da je festival završen zbog katastrofalnih razmjera koje je donijela poplava.
EPILOG:
Jezgra pljuskova bila je koncentrirana upravo nad južnom Bavarskom. Priključni put preko Bad Reichenhalla na autocestu Salzburg – München odmah je zatvoren, a nisi mogao nastaviti ni preko Lofera kroz Innsbruck. Preostala je samo još jedna spasonosna slamka, natrag u Inzell i prema sjeveru na priključak kod grada Traunsteina. Uspjelo je. Na autocesti smo u smjeru Salzburga. Nasuprot nama stoji nepomična kolona u smjeru prema Münchenu. Jezero Chiemsee preplavilo je autocestu. Srećom, Inzell je smješten konkretno južnije od jezera. Tako smo se mogli izvući iz zamke. Njemačka je proglasila izvanredno stanje zbog prirodne katastrofe, koja je kasnije zbog nabujalog Dunava (i Vltave) zahvatila još Austriju u bečkom dijelu, Češku i potom Slovačku.
Voziš se cestama i promatraš spasioce koji ulaze u kuće stanovnika i vode cijele obitelji na sigurno. Evakuacija je već bila u punom jeku. Isto tako nije bilo nikakvo čudo ako si morao zaobići koje srušeno stablo koje je ležalo preko lokalne ceste, voziti preko »ojezerenih dijelova« ceste, prelaziti preko nanosa pijeska koji je sa sobom donijela podivljala poplava. Pogled na nimalo privlačnu prirodu crtao je lica podivljalih rijeka i potoka koji su prijeteći gutali zemlju pred sobom. Riječna korita postala su premala i voda se počela izlijevati. Zakoni prirode! Došla je po ono što smo joj oduzeli. Po svoj prostor. I razvijena zapadnoeuropska civilizacija tako je majstorski sama sebi zabila još jedan autogol!
Festival Hi-Rock tako se pokazao kao nesretan projekt. U osnovi već prvog dana nije bilo mnogo posjetitelja. Dvorana uopće nije bila u cijelosti otvorena. Pozornicu su postavili na sredinu pa je polovica dvorane ostala neiskorištena. Najviše dobrih 4000 ljudi bilo je u njoj, što je organizatoru već na startu donosilo konkretan minus. Sljedeći dan u dvorani nije bilo ni 500 ljudi. Dakle, glavnina posjetitelja prvog dana već se u iščekivanju najave kataklizme razbježala kućama. Sada će uslijediti zahtjevi posjetitelja za povrat novca, uz sav ulog u nimalo jeftine izvođače i svu ostalu logistiku. Vjerojatno HiRock festivala više neće biti. Barem ne u Inzellu. Promašili smo Toto, pripremili su naime vrhunski set listu. Pa čak i ako smo Toto ovaj put promašili, veća je šteta što smo bili uskraćeni za nastupe FM, Survivor i Ricka Springfielda. To su naime na pozornicama Europe pravi glazbeni »egzoti«. Hvatati ćemo ih morati drugom prilikom. A takvih će prilika zasigurno u budućnosti biti vrlo malo.
tekst: Peter Podbrežnik & Aleš Podbrežnik
fotografije: Mitja Groznik & Jernej Vene
Setlista:
JOURNEY:
1. Separate Ways (Worlds Apart)
2. Any Way You Want It
3. Chain Reaction
4. Only the Young
5. Stone in Love
6. Keep on Runnin’ (na vokalu bubnjar Dean Castronovo)
7. Edge of the Blade
8. Lights
9. klavijature – solo Jonathan Cain
10. Open Arms
11. Escape
12. Dead or Alive
13. gitarski solo – Neal Schon (Pineda najavi komad kao “naša nova pjesma”)
14. Wheel in the Sky
15. Faithfully
16. Be Good to Yourself
17. Don’t Stop Believin’
WHITESNAKE;
taped intro: My Generation (The Who song)
1. Give Me All Your Love
2. Ready an’ Willing
3. Can You Hear the Wind Blow
4. Don’t Break My Heart Again
5. Is This Love
6. Gambler
7. Love Will Set You Free
8. Pistols at Dawn
9. Guitar Duel (Doug Aldrich & Reb Beach)
10 Steal Your Heart Away (plus solo bubnjevi Tommy Aldridge)
11. Forevermore
12. Best Years / Bad Boys
13. Fool for Your Loving
14. Here I Go Again
15. Still of the Night
taped outro: We Wish You Well
EUROPE:
1. Riches to Rags
2. Firebox
3. Not Supposed to Sing the Blues
4. Scream of Anger
6. Superstitious
6. Love Is Not the Enemy
7. Carrie
8- Seven Doors Hotel
9. Rock the Night
10. Prelude
11. Last Look at Eden
12. The Final Countdown
BLACK STAR RIDERS:
1. All Hell Breaks Loose
2. Jailbreak
3. Bloodshot
4. Waiting For An Alibi
5. Hey Judas
6. Massacre
7. Kingdom Of The Lost
8. Kissin’ The Ground
9. Suicide
10. Valley Of The Stones
11. Before The War
12. Emerald
13. Bound For Glory
14. Cowboy Song
15. The Boys Are Back In Town
H.E.A.T.:
1. Breaking the Silence
2. Better Off Alone
3. 1000 Miles
4. Late Night Lady
5. Straight For Your Heart
6. Beg Beg Beg
7. Downtown
8. Falling Down
9. Heartbreaker
10. Danger Road
11. Living on the Run
12. It’s All About Tonight
