Mjesto: München (Njemačka), Carl Orff Saal
Datum koncerta: 12.12.2004
Broj posjetitelja: 1500
Cijena karte: 35,50€
U rasprodanom Carl Orff Saalu (zanimljivo, samo dva dana nakon izvedbe njegove opere Carmina Burana u rasprodanoj ljubljanskoj dvorani Tivoli), u dvorani koja leži na dohvat ruke od centra grada (dijeli ju Ludwigsbrücke preko rijeke Isar), točno nasuprot Muffathalle , gdje su gotovo točno prije godinu dana Uriah Heep nastupili također u Münchenu (kao predgrupa tada su bili Blue Öyster Cult), ponovno sam se susreo s velikim Uriah Heep. No ovaj put razlika je bila izvanredna. Turneja je naime, uz iznimku nekoliko koncerata, gotovo u cijelosti akustična. Uriah Heep su u svojoj više od 35 godina dugoj karijeri skladali dugačak repertoar izvrsnih akustičnih i poluakustičnih pjesama, koje su ovaj put predstavljali na turneji. Dakle, turneja nazvana “The Acoustic Side Of Uriah Heep”.
E, da ne bi sve bilo posuto ružicama za nas petoricu Slovenaca, pobrinuo se organizator, koji je pozvao njemačku grupu Tommy da zagrije publiku u dvorani prije Uriah Heep. Bit ću direktan. Bili su na tipičnoj razini naših slovenskih (narodno) zabavnih sastava. Zašećereno cmizdrenje 40 minuta. Danas je već tako da u studiju često snimaju oni s novcem, a ne oni s idejama i talentom. A Tommy spada u prvu skupinu. Dobar plagijator taj vođa grupe Tommy. Plagijator onoga što je naučio u glazbenim školama. Ne, ne, dečko je pokazao da vlada klavirom, akustičnom gitarom (barem akordima) i da zna otvarati usta. Ali sve je bilo krajnje neproživljeno. Zbog posljedica nastupa Tommyja Alen je pao u dubok san, što je nasmijalo prilično Nijemaca oko njega, a ja sam morao pobjeći iz dvorane ravno na pivo. Bilo je nužno! Jer nešto tako zašećereno mogu slušati protiv svoje volje samo iznimno, a moj “zategnuti” ja to zasad ne zna najbolje podnositi. Sad vam je također jasno da teško objektivno ocjenjujem ovu predgrupu. Ne znam ih pohvaliti. I ovaj put dogodila se ta iznimka koju zaista nisam očekivao.
“There is always place for you in my heart” i “I can feel your love”, dakle riječi heart, love, baby, feel, stalno su se ponavljale gotovo u identičnom redoslijedu. Zijevao sam. Ljudi su pak plješćali. Tommy, ponos Njemačke! Kako onda nalaze razliku između Tommyja i Uriah Heep, prošlo mi je kroz glavu? Dakle, glazba uhvaćena u okvirčiće Cdur, Amol, Fdur, Gdur. Sve je zvučalo krajnje bezduhovno, bez mašte i stoga nepodnošljivo dosadno. Samo za novac. Pa dobro, cijeli je rock napravljen za novac, ali kad već od toga u osnovi živiš, u glazbu koju pišeš možeš unijeti i jaja, koja je Tommyju očito pojela miš. Ponovno ću priznati da jako teško objektivno ocjenjujem takav bend, jer u takvoj glazbi jednostavno ne zamjećujem nikakvu dublju vibraciju. Sve je zvučalo usiljeno. Barem mi je pivo vratilo samopouzdanje. Zaista, bez predgrupe bi svi preživjeli, a ne da prolazimo kroz takav “brain salad surgery”.
Uriah Heep. Bend s porukom s kojom se moja duša snažno poistovjećuje. Hoću li barem ovaj put biti objektivan? Za mene kao fana opet teško. Ma od prvog takta me je žmarilo duž leđne moždine, iako sam sjedio posve straga u dvorani, na tribini u 18. redu. Koncert je bio rasprodan, a dvorana prima nešto više od 600 posjetitelja. Naravno, bili su to uglavnom stariji ljudi (naizgled), ali očito mladi u srcu. Kao što danas mladi u Sloveniji prisežu na Sidharte, tako su oni nekad u svojim godinama nevinosti i čežnje prisezali na Uriah Heep.
Otvorili su set pjesmom Why Did You Go (“Return To Fantasy” , 1975). Sav bijes nakupljen u meni zbog predgrupe se raspršio. Uriah Heep su otkazali dva koncerta zbog problema s vokalom pjevača Bernieja Shawa. Grupu krasi izuzetna korektnost, jer su otkazani koncert 03.12.2004 u Flensburgu prebacili na prvi slobodni termin svoje turneje 05.12.2004, čim se Bernieov vokal oporavio, i tako naknadno usrećili Flensburg. Repertoar je bio vrlo zanimljiv. Vodili su nas kroz sedamdesete naprijed s pjesmom Easy Road (“Wonderworld”, 1974, usput, s ploče snimljene u Münchenu). Zatim skok na “Sonic Origami” (1999) i Heartless Land te prekrasnu baladu Question. Jednom riječju fantastika. Kemija grupe se kod obje posebno fantastično očitovala kroz proživljen stil, jer je upravo ta postava skladala obje pjesme. Obje su bile predstavljene besprijekorno uigrano i kompaktno. Bernie odjeven u švalera kao i obično, Mick koji sjedi u bijelom (na električnim showovima rado se pojavi u tamnom), Phil Lanzon (ex-The Sweet), koji je izdaleka podsjećao na Mozarta u sjajnom baroknom sakou i s kosom svezanom u rep, za svojim “orguljarnikom”, pauk s Marsa, sjedeći Trevor Bolder (svirao je kod D. Bowieja na dvije znamenite rock ploče “Ziggy Starduist And The Spiders From Mars” i “Alladin Sane”) sa svojom otrcanom fender bas gitarom i Lee “The Bear” Kerslake (prilog bubnjeva, kad nije bilo Uriah Heep, za prvijenac Ozzyja Osbournea), uvijek nasmijani, opušteni, pristupačni ljudima, skromni i uvijek spremni na dobar štos. Prva dva pozitivna iznenađenja bila su nedvojbeno If I Had A Time i A Year Or A Day, koje današnja postava Uriah Heep (od 1986. do danas) uživo na koncertima dosad nije svirala.
Cirkus (“Sweet Freedom”, 1973) je ona nježna priča uzeta s rajske plaže negdje usred Kariba. Bernie se zaposlio na kongama. Uriah Heep su ubacili u komad dodatne klavirske aranžmane i pjesma je tako zazvučala poprilično drukčije od originala, to jest tvrđe. Latino ritam udaraljki dobio je primjesu rock glazbe, osobito kad se u izlazu sa svojim bubnjevima grupi pridružio Lee. U izlazu je blistao Trevor sa svojim munjevitim čeprkanjem, a pjesmu su ukusno začinili i dodatni klavirski aranžmani.
Ljudi su se prvi put glasnije probudili uz komad Come Away Melinda.I to je današnja inkarnacija Uriah Heep lijepo skrojila po svojoj mjeri, pa je izlazni dio kao i Circus ponovno preokrenuo atmosferu u dvorani naglavce. Najprije profinjeno i tankoćutno, isprva samo Mick i Bernie (gitara i vokal imaju integralnu ulogu u ovoj pjesmi), a zatim u završnom dijelu Uriah Heep improvizirano začinjeno. Lee se ponovno uključi snažnim udarcima bubnjeva, što je pjesmi, čija je izražajna snaga upravo u tome da što je nježnije sviraš, to jače pogađa (originalna verzija), dalo posve novi, “blago” rokerski pečat. Lee je pola komada bio bez posla. Bubnjarske palice, koje u njegovim moćnim rukama ionako izgledaju kao čačkalice, nekako nisu našle svoje pravo mjesto. No Lee se zabavljao tijekom prvog dijela komada tako što ih je vrtio u rukama, nudio Philu ako ih slučajno treba, a pokušao ih je zataknuti čak i za uši.
Ljudi su cijelo vrijeme aplaudirali i ovacije su bile nadasve glasne. Ipak, poslušni, ubogi i uvijek redoljubivi Nijemci nisu našli neki poseban recept za potpuni odklop. Prvi put tek nakon što im se obratio Bernie rekavši: “It is not allowed to smoke, but it is allowed to stand!” “Will you help us singing? This next song I ‘m sure you know real well!” Je li to već vrijeme za Lady In Black?
Vraga je! Bila je to Free Me (“Innocent Victim”, 1977). Hit nad hitovima, pjesma iz razdoblja ex-Uriah Heep pjevača Johna Lawtona, čovjeka koji je već kod Lucifer’s Friend izvrsno vladao pjevanjem iz trbuha. Teška stvar za Bernieja, za njegov stil i boju glasa, a ipak se Bernie sasvim lijepo snašao u Lawtonovim cipelama, iako Lawtonovu profesiju strastvenosti vokala teško tko nadmašuje (vjerojatno tek Glenn Hughes). Narod se razživio, cijela je dvorana sudjelovala neprestanim pljeskanjem i pjevala refren. Uriah Heep su osjetili energiju mase i od tada naprijed, dodatno ohrabreni iskazanom potporom publike s tribina, bili su čista magija i bajke iz zemalja patuljaka, gljivica, škrata, vila, čarobnjaka oživjele su. Odmah zatim udarili su s Love In Silence (“Sea Of Light”, 1995). Ljudi su još uvijek stojeći uživali dalje, a Bernie se tijekom pjesme, u njenom duljem instrumentalnom dijelu, na nekoliko minuta oprostio s pozornice. Uriah Heep su tijekom nje blistali još jednom savršenije.
Slijedilo je drugo iznenađenje. Komad When The War Is Over (“Raging Silence”, 1989), koji uopće nije Uriah Heep komad, nego obrada hita koji u originalnoj izvedbi sviraju Australci Cold Chisel. Krasan kontrast unio je taj komad ljuljuškajuće umirenog ritma i udarnije postavljenog refrena. Bernie je pokušavao iz ljudi izvući još više glasnoće kad nas je pozvao da ponavljamo u refrenu stih “Ain’t nobody gonna steal this heart away”, ali ovaj put nismo bili previše uvjerljivi. Tako smo bili negdje na pola koncerta. Pravi komad, koji su ugurali između “ljubav iznad svega” propovijedajuće Love In Silence i trojca s “The Magician’s Birthday” (1972), koji je slijedio. “The Magician’s Birthday” je vjerojatno najbolja ’70-ih Heep ploča. Prvi komad bio je Sunrise, koji u poluakustičnoj izvedbi nije tako zapalio kao što inače pali u električnoj. Ljubav, posvuda ljubav,…Heep traže ljubav već 35 godina i propovijedaju o oslobođenju čovječanstva time što pronalaziš ljubav u sebi, ljubav iznad svega. Pišu s neukroćenim mladenačkim žarom, s neispjevanom boli u srcima, zato su tako uvjerljivi magovi. Kad bi se svakoga od nas prihvatio makar djelić te poezije, naše bi iluzije postale stvarnost. Govorim o tome da se više ne bismo ubijali međusobno i da bismo se samo bezgranično voljeli. Strah i mržnja bili bi zauvijek iskorijenjeni. Danas se svatko tome duboko nasmije. U stvarnosti se vjerojatno i Uriah Heep, ali u poeziji su smrtno ozbiljni i kažu da riječ udara 1000 puta jače od olovnog metka.
Uriah Heep su kar ostali na Amolu još sljedeća dva komada. Mistični, krajnje mistični Tales i naravno Blind Eye, s ciganski vođenom tercetnom linijom, pjesma fenomenalne izvedbe, da je prisutne doslovno tresla svojom grandioznošću. Tako me zaista nije žmarilo već dugo. Komadi koji su u osnovi poluakustični, e pa to je ta formula gdje putenost uživo na akustici zrači još intenzivnije. Atmosfera je bila izvanredna. Dvorana u tamnoj plavetnilu, nježno ljubičasto svjetlo obasjavalo je glazbenike s instrumentarijem. Obično između Tales i Blind Eye na akustičnim koncertima grupa doda flautu. Kao posebni gosti grupi su se u prošlosti na pozornici prigodom toga pridružili šef nizozemskih progresivnih rock legendi Focus Thijs Van Leer ili pak šef Jethro Tull sam samcati Ian Anderson. No ovaj put Phil je napeo moždane kotačiće i rearanžirao liniju flaute za svoje klavijature. Izvanredna energija puna svjetlosti, pozitivna, iskrena da se iskrilo, punila je dvoranu i srca naših bića. A onda napokon i pjesma uzeta sa “svete” “Demons And Wizards” (1972). S ploče koja je katapultirala Uriah Heep u rockersko društvo najvećih i “besmrtnih”. Traveller In Time. Napokon, pomislio sam. U osnovi s heavy gitarskim/hammond motivom, a sada ovdje pred nama u posve drugom ruhu. Mick je duhovito odveo izlaz pjesme kar u uvod u More Fool You (“Raging Silence”, 1989). To je pjesma koja karakterizira pjevača Bernieja Shawa od glave do pete (slično kao Free Me Johna Lawtona ili July Morning Davida Byrona r.i.p.). More Fool You ima dvostruko lice, mirni dio, gdje bend prepredeno polaže zvučne palete svojih instrumenata, gradi na atmosferi i onda ona preskoči na novu razinu kroz eksplozivni refren. Bernieja je na pozornici doslovno kidalo od sve njegove proživljenosti. Golemo je tome pridonijela publika izvanrednim odazivom, koja je poticala bend na pozornici. Bernie je pjevao fenomenalno, bez promašenog tona, u svim registrima s jednakim intenzitetom, vokal tijekom koncerta ni u jednoj točki nije gubio snagu Bernieove unikatne ekspresije. Bernie, koji je pjevao i kod “heavičara” Praying Mantis, pjevač je idealan za ono što Uriah Heep danas jesu. Eksplozivni adrenalinski hard rock s izvanrednom mjerom prog elemenata, a savršeno bi se snašao i u klasičnom epsko melodičnom heavy metal rocku, jer vokal ponekad u najvišim registrima povuče na B. Dickinsona (Iron Maiden) ili pjevača Virgin Steelea D.DeFeisa. Bernie nije štedio vokal, stihove je cijelo vrijeme pjevao na puno i nije ih sjekao tako da bi ih prije završavao.
E, i za kraj “evergreen” Lady In Black, kojom Uriah Heep obično zaključuju regularne dijelove svojih koncerata. Bernie je ponovno pozvao publiku na suradnju, narod se nije dao moliti i veselo smo “prejodlali” aaaah-aah-aaaah-e. Verzija je bila malo kraća nego inače na Uriah Heep “elektroshowovima”. Kraj regularnog dijela. Heep su otišli ususret vrču ili dvama, ručnicima i nekoj čikici u “backstageu”, a ljudi su urnebesno zahtijevali dodatak. Uz bučno pljeskanje i topotanje nogu kroz dvoranu se s lakoćom čuo prilično glasan euforičan “Vouuuuu.
Kad su se vratili na pozornicu, nastavili su sa svojom magijom. Prvi je dokolebao na pozornicu Phil Lanzon i počeo po klavirski. I bila je kiša (Rain). Jedna od najljepših, ako ne i najljepša balada u cijeloj povijesti grupe, uzeta s albuma “The Magician’s Birthday”. Pjesma u kojoj možeš doživjeti majstorstvo Davida Byrona najintenzivnije. Težak zadatak čekao je Bernieja, dok je Phil bez problema oživljavao Hensleyevu ostavštinu. Rain je definitivno bio još jedan vrhunac. Krhka nježna ispovijed, kad srca okamene, ohlade, kad nitko ne čuje tvoju ljubav, kad ostaneš najviše sam. Najviše sam, ironično upravo tada kad si okružen drugima. Ovaj put nisam suzdržavao suze.
Zatim je obraćanje započeo Mick Box. Legendarni gitarist se naravno iz svega srca zahvalio i među ostalim dodao i to da Uriah Heep zaista poštuju odluku svih prisutnih u auditoriju da smo večerašnje veče posvetili druženju s grupom, umjesto čamljenja u isto vrijeme pred TV ekranima i tupljenja s nekim jeftinim sapunicama i vijestima.
E, i u završetku još malo više s albuma “Demons And Wizards”. Počeli su s The Wizard, koju su gotovo u cijelosti odsvirali, a onda na sredini preskočili na Paradise, doduše samo djelić, ali kako je Bernie božanski otpjevao tu liniju! Za njom pak fantastičan završetak s Circle Of Hands. Bilo je malo manje od dva sata koja su prošla u tren oka. Još i nakon koncerta sam barem pola sata sav napet poskakivao uokolo od neizmjerne sreće, nabijen pozitivnom energijom, da me je doslovno nosilo od oduševljenja bombastičnim koncertom. Zvuk je bio grandiozan, instrumenti u ravnoteži, s Bernieom na vokalu uvijek u središtu. Čista desetka, dobrih dva sata.
Čekali smo ih nakon koncerta. Bilo nas je sedam. Čekali smo autograme. Dva Nijemca s milijun plakata i nas petero Slovenaca. Heep su izašli vrlo brzo. Najprije samo Bernie Shaw, koji je nakon vihtanja flomasterom prilično brzo otišao u tour bus na spavanje. A onda nakon pet minuta ostala četvorica kompanjona. No usmjereni u suprotnom smjeru od onoga koji je vodio prema tour busu. “Kombi” ih je čekao da ih odveze dalje u noćni život Münchena. I nevjerojatno kako su dobre volje bili dečki, smijali su se non-stop.
Uriah Heep bend koji ne zna razočarati. Zaista od legendarnih rockerskih grupa nije ih ostalo mnogo u sličnoj formi. I danas uživo čista prva liga. Perfekcija, magija. Dobro, dobro da zaustavim svoju loptu euforije! Realno i prizemljeno rečeno, “znalci” su i rutinirani. Ipak svijet orhideja, vilinskih ljepotica, zmajeva, škrata, čarobnjaka, uroka, čarolija uz njih uvijek oživi. Poezija ljubavi i mira, aranžmani savršene dovršenosti. Bend koji nikad nije dobio priznanje kakvo zaslužuje. Vrlo nepravedno, s obzirom na izniman intelekt koji je pridonio rock glazbi.
To je onaj rijetki osjećaj nakon koncerta da ti ne bi bilo žao ni da si za kartu dao dvostruko više. Slično sam se osjećao nakon koncerta Jethro Tull ovogodišnjeg kolovoza u Grazu. Od starih mačaka malo ih je, zaista malo, koje bi uživo disale kao dvadesetogodišnjaci, a ova dva benda definitivno su među njima. Bilo u akustičnoj ili električnoj izvedbi, magija je uvijek tu i uvijek neponovljiva i jedinstvena. Uriah Heep, vidimo se pri prvoj prilici, bez brige, uzet ću godišnji i prigalopirati na vaš koncert.
Setlista
1. Why did you go
2. The Easy Road
3. Heartless Land
4. Question
5. If I had the time
6. A Year or a day
7. Come away Melinda
8. Circus
9. Free me
10. Love in silence
11. When the war is over
12. Sunrise
13. Tales
14. Blind eye
15. Traveller in time
16. More fool you
17. Lady in black
——- dodatak
18. Rain
19. Wizard/Paradise /Circle of hands (medley)
