Mjesto: München, Muffathalle
Datum koncerta: 15.12.2004
Broj posjetitelja: 1700
Cijena ulaznice: 25,50€
Dan je bio takav da bi ga Bruce Dickinson mogao opisati kao “Satan, has left his killing floor!” (preuzeto iz psalma o Jobu iz Staroga zavjeta). Zapravo smo nas dvoje pobjegli vražjim kandžama za dlaku, jer se samo sat i pol nakon što smo prešli dio puta (autocestom od Ljubljane do Karavanškog tunela) na njoj dogodila gadna prometna nesreća kod Vokla, kad je cesta iznenada poledila i u lančanom sudaru se zabilo 30 automobila. Slovenija je tako već daleko i davno ostala iza nas, a vrijeme je bilo prekrasno, vedro, Alpe su se doslovno sjajile, kod Flachaua marljivo skijaju na umjetnom snijegu i vožnja je tako ekspresno brzo prolazila, uz iznimku… Otprilike 100 km prije Münchena zaustavi nas “maskirana” policijska patrola. Odjednom se preda mnom našao srebrni BMW kojemu se ispod stražnjeg stakla upalilo svjetlo s crvenim natpisom “Stop”. U istom trenutku iz auta je provirila palica kojoj je trebalo slijediti. Rutinska kontrola, ništa gore od toga.
No, da je dan doista bio čudesan potvrdila je i šokantna činjenica da, kad smo pješice stigli do CD trgovine VOM u centru Münchena, nje nije bilo nigdje, nego su cijelu zgradu od temelja prema gore obnavljali. Pa dalje na Marien Platz 8 i u München Tickets po karte, gdje su nam pristojno objasnili da su za Manfred Mann’s Earth Band nažalost već zaključili prodaju karata. No prodavačica nam je ipak udahnula hrabrost da samo odemo na “Abendkasse” u Muffathalle jer da karata ima još k’o lišća i trave. Pa onda u Pizza Hut, gdje nas sad već svi poznaju.
Samo da je bilo istina to što je rekla prodavačica. U Muffathalle, koja prima oko 2000 ljudi, bilo je naime kao u košnici. Ljudi su se doslovno gurali, što znači da karata odavno više nije bilo na raspolaganju. Očito Manfred Mann’s Earth Band uživaju izuzetnu podršku njemačke publike.
U 20:30 show je otvorio predbend Meera Fe & The Band. Bend koji vodi plavuša nije se šalio, nego je u dobrih pola sata uvjerljivo predstavio svoj repertoar. Sastav čine klavijaturistica i pjevačica Meera Fee, koja je svirala električni klavir, pa tu su i ostali, to jest gitarist, basist i, gle čuda, čak i bubnjar. Slušali smo rock nagrubanog beata i grungeovski postavljenih rifova, koji je ulješavalo proživljeno i odlično pjevanje Meere. Ritam sekcija u izrazu sastava ima važnu težinu. Odličan izbor za zagrijavanje. Bend, a posebno cura svojim nastupom i šarolikim glasom, stvorio je atmosferu nabijenu tugom, ljutnjom i bezgraničnim razočaranjem. Meera je odlično vijugala kroz raznobojnu uporabu vokala i tako se brinula za izvrsno oživljavanje željenih ambijentalnih kontrasta. Nekoliko stihova doslovno je ljutito i na sav glas “odsiktala”, dok je u mirnim i nježnim dijelovima gotovo kroz naracije proživljeno šapćući vodila svoje stihove. Na trenutke sam se sjetio benda tipa The Cranberries. Sastav koji u glazbenom izrazu nosi nešto svoje, alternativno, buntovnički diletantsko i koji zbog toga ima lijepu budućnost. Jedina zamjerka curi možda je samo to što je bila malo previše sramežljiva pa joj kontakt s publikom nije išao baš glatko od ruke (i usta), no iskusna njemačka publika sastav je korektno nagrađivala aplauzom. Zvuk je za predbend bio razgovjetan, a instrumenti su ležali u zavidnoj ravnoteži, čega nažalost svaki predbend često ne može biti dionik. Zato je nastup Meera Fe & The Band bio vrlo uspješan.
Manfred Mann’s Earth Band su ionako legende. Bend koji u osnovi izvire iz rock’n’rolla, bluesa i r’n’b-ja izraslih na američkom tlu. Usudim se prosuditi (barem sudeći po njihovim hitovima) da je bend stekao simpatije i slavu najviše upravo zato što je gotovo sva njegova veličina obilježena duhovitim, jedinstveno rearanžiranim sviranjem obrada poznatih glazbenika, kao što su npr. B. Springsteen i Bob Dylan, koji su tako kao obrade još jednom postali hitovi. Ponekad su to namjerno solistički snažno razvučeni aranžmani, tako da u komadu dobiješ pravi ep! A obnovljena skladba u rukama Manfred Mann’s Earth Band doista zvuči kao potpuno nova pjesma. No uvijek silno ukusno za slušanje, začinjeno punom mjerom melodike. To ih zato vodi na popis progresivnih bendova. Sastav je koji se odlikuje nečim vrlo posebnim. Njihovi fanovi doslovno zahtijevaju sviranje radova drugih glazbenika, toliko ludo odbijeno ovi dečki znaju zavrtjeti neku skladbu. U studenom ove godine izdali su novi album naslovljen “2006” i očito je došlo vrijeme za još jednu turneju (prva je bila u proljeće ove godine, u ožujku i travnju). Sastav je nastupio u postavi Manfred Mann (klavijature), Mick Rogers (vokal, gitara), Noel McCalla (vokal), Steve Kinch (bas gitara) i Geoff Dunn (bubnjevi). Mick i Noel se izmjenjuju na glavnom vokalu i tako stvaraju sjajan splet kad si u pjesmama izmjenjuju stihove i stvaraju atmosferične dueте koji u zvučnu sliku unose izrazito kontrastnu širinu. Odlični gitarist Mick Rogers uz Manfreda Manna jedini je originalni član sastava.
Bilo je 21:15 i sastav je otvorio show obradom B. Springsteena Spirits In The Night (“Nightingales And Bombers”, 1975). Bilo je to ugodno iznenađenje, jer skladbe na repertoaru sastava nije bilo već nekoliko godina pa smo tako dobili udaran, tvrđi i poskočan početak nastupa. Na vokalu su se u ovoj pjesmi Noel i Mick kroz stihove izmjenjivali. No kao što rekoh, taj je dan doista očito bio vražji! Okej, posredna stvar bila je ta da je zrak u dvorani postao nepodnošljiv. Grijali su naime kao da smo usred Sibira, ljudi su palili cigaretu za cigaretom i zrak je postao vruć i suh, ukratko “otrovno” maglovit. Najradije bih se skinuo do gola i popio bačvu bilo čega. No, da mjera bude puna, usred instrumentalnog dijela skladbe Castles Burning (orig. skladba Neila Younga Don’t Let It Bring You Down) došlo je do ireverzibilno nepopravljivog kvara logistike. Desni monitor, na koji je bio priključen legendarni Mick Rogers, najednom je počeo nemilosrdno pucketati i brujeće hučati. Uslijedilo je ono čega sam se najviše bojao. Odjednom je Mick podigao ruku i sastav je prestao svirati. Noel se u ime sastava ispričao, obećao da će pokušati što brže otkloniti problem. Zatim se sastav izgubio u backstageu, a roadieji su tako trčkarali po pozornici lijevo-desno i grozničavo tražili odgovarajuće rješenje.
Prošlo je deset minuta. Sastav je ponovno na pozornici i počinje svirati Castles Burning točno tamo gdje ga je prekinuo. Dakle, od usta si nisu dali otrgnuti nikakav manji višak nota, grrr,… kao da nemaju nimalo grižnje savjesti. Na račun te peripetije nastup nije bio maksimalan. Bend je tijekom nastupa tek mjestimice razvio pravu scensku kemiju, koja je najviše iskrila u skladnoj komunikaciji instrumenata između Manfreda i Micka, a trajne je posljedice pretrpjela i atmosferična strana nastupa. Zašto? Problem sa zvukom nažalost nije riješen. Tako su u sljedećoj stanci, stanku još malo odužili, da bi problem nekako sanirali. No i Mick se publici ispričao kad je isprobao popravljeno uz oduševljeno otkriće “That’s better!” No veselje je bilo preuranjeno, jer je kutija opet počela nemilosrdno prdjeti tijekom sljedeće točke Martha’s Madmen (“Watch”, 1978), što je bend sanirao odličnim završnim dijelom skladbe. Pjesma koja se otvara uvodnim dijelom u kojem sastav marljivo i polako gradi atmosferu, koja doseže vrhunac u završnom dijelu, čemu je najviše pridonio proživljeni Noel s odličnom improvizacijom i Manfred sa svojim klavirskim ubačajima. Noelov stil ponekad podsjeća na stil Glenna Hughesa (ali samo podsjeća, to naime spominjem samo radi lakše orijentacije). Nakon nje Noel je najavio novu pjesmu Demons And Dragons (s posljednje ploče “2006”) i to tako da je “utješio” prisutne: “It lasts 3 minutes and 15 seconds!”, dakle, ionako svi čekaju samo stariji repertoar. Zvučalo je modernije, zvučalo je melodično, kompaktno, s pronicljivim i melankoličnim refrenom, i zvučalo je “svoje”, dakle iz pera Manfreda Manna (nije se radilo o obradi). Ljudi su malo zijevnuli, ali su se ubrzo razbudili uz sljedeću pjesmu Shelter From The Storm (“Soft Vengeance”, 1997), koja je prethodnoj pjesmi stilski i atmosferično marljivo slijedila. Da je pravih MMEB fanova u dvorani bilo popriličan broj svjedoči činjenica da su na početku svake pjesme glazbenike na pozornici sastava uvijek pozdravljali gromoglasnim ovacijama koje su grmjele dvoranom. Bend je krenuo dalje s Don’t Kill It Carol (“Angel Situation”, 1979), gdje je Noel prvi put bez brige mogao prepustiti pjevanje refrena publici. Zatim je uslijedila još jedna pjesma s novog albuma sastava, naslovljena Mars (ta se pjesma sada može pridružiti “planetarno” zamišljenoj “Solar Fire” iz (1973). “Mars, the bringer of war!” najavio je pjesmu Manfred Mann i sastav je počeo s psihodelično zamišljenom skladbom u kojoj su isplели pravu armagedonsku dramu. Uslijedio je vrhunac koncerta, barem za mene osobno, sa skladbom koju je izvorno napisao Bob Dylan, Father Of Day, Father Of Night. U cijelosti ju je otpjevao Mick. Prije nego što je počeo svirati njezin uvodni dio, zbog stalnog prdenja desnog monitora zamolio je publiku: “Wish me luck”! (glede zvuka). Skladba je bila briljantna. Mick je soliрао proživljeno! Dok se objesio na tremolo, kad je iz gitare izvlačio gotovo zvukove “cirkularke”, našalio se i obratio publici tako da je svoj zvuk označio: “Michael Schumaher! Narod je naravno prasnuo u smijeh. U završnom dijelu opet mu se pridružio Manfred sa svojim nezaobilaznim solažama na mini moogu, što je još više podgrijalo ambijent. Fantastična izvedba od glave do pete. I ta prokleta kutija na desnoj strani dala je barem ovaj put mir! Pa onda dalje s pjesmom The Police Demolition Man (“Somewhere In Africa”, 1982), kojoj je Manfred u izvedbi koju su odsvirali ubacio još nekoliko dodatnih klavirskih melodija i tako ju još razvukao! Uslijedila je uvijek vruća Springsteenova Blinded By The Light (“The Roaring Silence”, 1976). Narod je radosno uzavrio i svi smo počeli još revnije “pjevušiti”. Dakle, opća bučnost dvorane i vrevа bili su u tom trenutku na jednom od vrhunaca! Bend je zaključio show još jednim hitom koji su ljudi naravno opet potpuno vladali. Davy’s On The Road Again (“Watch”, 1978) naravno.
Bis su otvorili instrumentalnom skladbom For You (“Chance”, 1981), koja me uvijek iznova podsjeća na Cloudy Eyes s ploče “The Messin'” (1973). Legende Manfred i Mick bili su glavni akteri na pozornici i pjesma osjećajno vođenih solističkih motiva pogađala je u sridu glede dočarane atmosfere. Manfred Mann’s Earth Band imali su još jedno željezo u vatri. Koncert su zaključili u najvišoj brzini s Dylanovom Mighty Quinn (“Watch”, 1978). Dvorana je pucala od oduševljenja, a bend se zabavljao na pozornici tako da je razvukao solističke dvoboje i uopće izlazni dio. Još jednom su tako Manfred Mann’s Earth Band ukazali na izuzetnu scensku uigranost. Dečki su usklađeno u istom dahu kao od šale iznimno tečno prelazili kroz kompleksnije zamišljene prijelaze među promjenama ritma, a ubacili su čak i glavni motiv Smoke On The Water (Deep Purple, “Machine Head”, 1972). Zabave je bilo gotovo oko 23:20.
Naravno, koncert nije bio savršen. Jedno je bilo to što smo bili uskraćeni zbog spomenute kvalitete zvuka, odnosno “povraćanja” iz desnog monitora kroz cijeli nastup sastava. Zbog toga su na pozornici stalno tijekom koncerta patrolirali roadieji, a ni Mick se nije mogao potpuno isključiti, jer je uvijek morao pažljivo birati postavke glasnoće i efekata. Inače su dečki koherentni, fenomenalno uigrani, žare i znaju svojim intenzitetom doista zapaliti publiku. Koncert je bio vrlo dobar, ne superioran ili savršen, kao prije tri dana na Uriah Heep, kad mi se nakon koncerta od te magije doslovno mutilo, nego vrlo dobar. Fascinantni preplети solaža neprestano su nam sijevali kroz uši, dobili smo odlično pjevanje Noela i veličanstvenost Micka Rogersa kao gitarista te genij legendarnog Manfreda “the moog” Manna, kao “scenarista” i “dirigenta” sastava. Manfred i Mick su stare mačke, poznaju se “u nulu” i kemija među njima na pozornici djeluje vrlo uvjerljivo. Da mi je netko 1986. rekao da će Manfred Mann’s Earth Band ikada još koncertirati, lako bih mu se nasmijao. E pa pošteno sam se uračunao! I ne samo to, Manfred Mann’s Earth Band ostali su (i opstali) kao odličan scenski akter, silno energičan i udaran. Uživo neprestano napreduju. Kao vino s godinama. I to je odlika koja drži uspravno legendarne bendove koji su svoje uglavnom rekli u sedamdesetima (rekli u studiju). Imam osjećaj da Manfred Mann’s Earth Band nikako još nisu rekli posljednje.
Setlista
1. Spirits In The Night
2. Castles Burning
3. Martha’s Madman
4. Demons And Dragons
5. Shelter From The Storm
6. Don’t Kill It Carol
7. Mars
8. Father Of Day, Father Of Night
9. Demolition Man
10. She Was
11. Blinded By The Light
12. Davy’s On The Road Again
——bis
13. For You
14. Mighty Quinn (incl. Smoke On The Water)
