W.A.S.P. stigli u Zagreb, odsvirali malo i pokazali manje od blijede sjene svoje nekoć velike
Mjesto: Zagreb, Tvornica Kulture
Datum koncerta: 30.11.2004
Broj posjetitelja: 1100
Cijena karte: 5.000,00 SIT
Reportaža nosi veći ili manji stupanj perverznosti, ali riječ je o fantomskim glam eighties shock metalcima W.A.S.P., što znači da mi je već pola oprošteno! W.A.S.P. koncert u kratkoj i jezgrovitoj rečenici može značiti i: “Adio pameti!”
Nevjerojatno što sve čovjek, u svoj svojoj sitnosti i neizbježnoj prolaznosti života, dočeka na ovom planetu (čitaj: prah si bio i u prah ćeš se vratiti), pogotovo ako doživi bliski susret sa skupinom kao što su W.A.S.P. Zakon! Opet ta riječ. Zakon, noću u snovima. Zakon, na poslu. Zakon, u autu. Zakon, na ulici. Zakon, na Petrolu. Zakon, na granici i zakon u pravoj harlemskoj četvrti Zagreba (pravi geto mrkih pogleda, krhotina, sivog betona i tonaže smeća), gdje se nalazi i Tvornica.
S punom torbom zakašnjenja krenuli smo iz Ljubljane. To je bio dobar znak, jer smo se napola u šali tješili da će zbog toga i W.A.S.P. zakasniti. Pred Bregano smo stali na posljednji čik i kavu, dok je riječ pivo u “metalskom” ionako već samorazumljiva. Kad samo pomislim kako se među brojnim stankama na benzinskim postajama moj mali “peugeotić” pretvarao u cisternu piva i beznicu u kojoj je opasno smrdjelo po visokom udjelu izdahnutih alkoholnih supstanci. Hja, pa i po podrignutom češnjaku, bljak, pfuj…
No, kapljice Tequile, limunčić i prstohvat soli posložili su stvari na pravo mjesto i u 20:30 smo se mrcvarili pred Tvornicom. I gle ga, molim te! Tvornica je bila u mraku, vani pred njom sve crno, a i u većoj “oštariji”, hrvatskom klonu Kratochwilla s druge strane Šubičeve, doslovno je vrvjelo od kožnatih ljudi. I takvi, slični i njima drugačiji, ljudi su još uvijek kapali na mjesto zločina.
Sat 22:00. Još uvijek bez svjetla u Tvornici! S Boštjanom smrzavamo se kao psi, tour busa koji bi ulijevao nadu da su W.A.S.P. u Zagrebu ni od kuda. Okrenemo se i otrčimo natrag do auta po novi sendvič. Koncerta neće biti, brzo smo se predali neki od nas. Pola sata kasnije nekakav se kombi zagrebačke registracije nadasve prikriveno “ušuljao” po pješačkom nogostupu, točno do bočnih vrata Tvornice. Vrata s nalijepnicom “izlaz” otvorila su se i svjetla Tvornice upalila. Kombi je svoja pomična vrata gotovo prislonio uz bočna vrata Tvornice (dakle, riječ je o ulaznim vratima za ljude s novinarskim akreditacijama i ostala važna bića i kreature ovog svijeta). I onda je bila sjena. Sjena? Sjena u tami, što je to tamnije od tame? Špiljska crnina, ili što? Naravno, najcrnija kreacija mogla je biti samo on. Blackie Lawless, glavom i bradom. I odjednom se nešto silno crno veliko, dvometarsko, pomaknulo u kombiju i naposljetku se iskobeljalo iz auta u Tvornicu. Izgubljeni šampion Blackie Lawless valjda, i za njim ostala tri kompanjona. Dakle, W.A.S.P. u postavi: Blackie Lawless (vokal, ritam gitara), Mike Duda (bas gitara), Stet Howland (bubnjevi) i Darrell Roberts (solo, ritam gitara), znači originalno “The Neon God” osoblje. Odahnuli smo. Koncert bi sada doista mogao biti.
U 23:00 smo čudom prešli glavni ulaz Tvornice, gdje security guard nije skrivao svoj oduševljeni entuzijazam i zanimanje za moju “kožnjaču” i u tu me svrhu temeljito opipao. Nije potrebno ni spominjati da sam se pritom osjećao kao usputna prolaznica, grrrr… Ali u dvorani je već bilo lijepo puno. I kakve su tek cure Hrvatice brrr… kad se samo sjetim. Definitivno mnogo ukusnije fetišistkinje od rumenih podalpskih šljiva. Puno, zadimljeno i toplo bilo je unutra. Tribine su bile lijepo popunjene, a i parter. Otprilike 1200 glava, dobro, barem računajući po algebarskim metodama o kojima su nas učili da one predstavljaju “zdrav ljudski razum”. Biti razuman, biti pametan, biti računajući, živjeti logično… be my guest.
Okej, idemo dalje. Barem je muzika u dvorani bila super, ako su nas već W.A.S.P. pošteno vukli za nos. The Trooper Iron Maidena prvi mi je među kultnim komadima ugrijao prozeble kosti. U 23:30 dogodilo se nešto magično. Svjetla su se ugasila i… nakon kraja nekog zateznog naštimanog introa pojavile su se siluete u magli crne crnine. Blackie i W.A.S.P., bez predgrupe. Namazan oko očiju, odjeven u hokejaški dres, uske kožne hlače. Gdje je natapirana kosa? Pa nešto volumena ipak mu je ostalo nakon svih ovih godina. Čovjek je kao planina na pozornici. Doista, W.A.S.P. su svojedobno bili najviši bend na svijetu, kad je riječ o prosječnoj visini tjelesnog rasta (cure bi uvjetovano time dodale: “…pa i nečega drugog!”)
W.A.S.P., šokantni šminkeri metalci koji su svojom perverznom arogantnošću u osamdesetima igrajući punili velike koncertne dvorane po SAD-u i Europi, baš kao očevi “metalske moderne” Iron Maiden, samo s znatno drskijom i agresivnijom taktikom. Oko međunožja opremljeni cirkularkama, odjeveni u najbizarniju kožu i namazani pravom pravcatom životinjskom krvlju oko usta. Natapirane frizure, polakirani nokti, šokantni od glave do pete da je bilo joj. Zastrašujući ustavno uređenje SAD-a krenuli su zarađivati novac. I tom kontroverznošću uspjeli su u cijelosti. W.A.S.P. nikad nisu slovili kao neki posebni glazbeni učenjaci. A parirati slavi tadašnjih stupova heavy metala, kao što su bili Iron Maiden ili Judas Priest, bilo je što se toga tiče utopijski. Da bi im došli rame uz rame, W.A.S.P. su smislili drugi princip. Izazovan image i provokativnost tekstova. Te dvije posebnosti skupine savršeno su pristajale vlastitom glazbenom stilu. Otvoreni do kraja navijeni riffing. Nikakvog kompliciranja u njemu, s gitarskim solažama koje su bile dopuštene samo pod uvjetom da nipošto ne snižavaju svu drskost i aroganciju koju je rigao kvartet zaklet na dražanje javnosti svojim seksualnim perverzijama na 1000 i jedan način. Kako kaže Blackie: “This music makes you wanna fuck!” i vjerujte, ova Blackiejeva dosjetka nedvojbeno nije daleko od istine.
I ovaj put uživo bilo je tako, uz iznimku “kićenja”. Očito je to Blackie preraštao. Bend je otvorio šou medleyem On Your Knees/Inside The Electric Circus/Hate To Love Me. Na početku turneje medley su otvarali, umjesto s On Your Knees, komadom Helldorado. Zatim su W.A.S.P. polako i prepredeno počeli dizati atmosferu. Najprije klasikom L.O.V.E. Machine, gdje se svijet maksimalno probudio, dok je kod Wild Child već cijela dvorana (i tribine) lijepo mahala rukama u zraku i divlje sudjelovala u refrenu. W.A.S.P. su polako “prikovali” pučku masu čvrsto uz sebe. U stanci, nakon Wild Child, narod se počeo u glas derati: “Blackie, Blackie…!”, nakon čega Blackie ispod čela pogleda auditorij, kao, što vam je, zar se ne možete sjetiti ičega pametnijeg. Stane za mikrofon i izgovori magični očenaš: “Fuck…Like…A…Beast!!!” I ljudi su počeli složno blejati za njim: “Fuck like a beast…!!!”, tako da se dvorana pošteno zatresla uzduž temelja i poprijeko. W.A.S.P. su bez kočnica napali s Animal (Fuck Like A Beast). To je taj posebni komad u njihovoj povijesti, koji im izdavačka kuća nije dopustila objaviti na prvijencu (“W.A.S.P.”, 1984), zašto vam vjerojatno ne treba objašnjavati, a danas je našao svoje mjesto na Snapper Music digipack re-releaseu (2003) kao otvaranja pjesma, što su W.A.S.P. oduvijek željeli. Animal je tresao i tresao, pravi topovski projektil. Ludo, kad se ogledaš po dvorani, sve su ruke bile u zraku. Blackie je nevjerojatan karizmatik, magnet, nosi neki fatalni šarm i ne treba posebne napore da povuče ljude na svoju stranu. A kad ga pogledaš drugim očima, stvarno ti ga bude žao, kako je to uništen, prežvakan i izmoren čovjek.
Adrenalin je rastao, ljudi su postajali ushićeni… He, he, he, neću zaboraviti prizor svih prizora tijekom koncerta. Dvije “žvarke”, koje su jahale svaka svog nosača na ramenima, počele su se tijekom koncerta svom žestinom ližiti. Protrljao sam oči, jednom, dvaput, pa triput. Jeste li stvarno obje žene? Da. U vrtlogu požude u jednom su trenutku kao pali anđeli s visine tresnule među ostale smrtnike na tlo. Što se dalje događalo s njima, ne znam reći.
Slijedila je jedna od najboljih pjesama s najnovije ploče (“The Neon God pt.II – The Demise”, 2004) zvana Come Back To Black, gdje je bend prvi put na pozornici zračio i malo više ozbiljnosti. W.A.S.P. su stvorili tako i uživo onaj svoj unikatni kontrast bubnjarskog bljeskanja, torpediranja dvostrukog bas pedala i “šus” rifanja nabrušenih šiljaka, koji puni Blackiejevo nezamjenjivo promuklo rezganje. Ono adrenalinsko stanje koje dolazi uvijek “odozdo”, bez kompleksnih glazbenih ukrasa, solističkih odklopa ili začinjenih prijelaza. “Šus” punih jaja, što znači jednostavno žaganje “na prvu loptu”.
“Epski” vrhunac koncerta bio je The Headless Children, aaaaa fantastika! Mene je kar nosilo po dvorani, narod je ludio, gonja vraga bližila se vrhuncu. Naštimane hammond orgulje. Da, one originalne hammond linije koje je na ploču “The Headless Children” (1989) priložio legendarni ex-Uriah Heep klavijaturist i multiinstrumentalist, genijalni Ken Hensley. Uriah Heepom je Blackie uvijek bio opsjednut (još kao “klinac”), što su W.A.S.P. nekoć dokazali i počasti Uriah Heepu i obradom Heep klasika Easy Livin’, koji ovaj put uživo nisu svirali. W.A.S.P. su si tijekom koncerta pomagali i “play back-om” kad je riječ o Blackiejevim back vokalima. Okej, gledamo kroz prste, jer su ti back vokali u izražaju skupine tako prokleto prepoznatljivi, specifični i nezaobilazni, a sastoje se samo od Blackiejevog pjevanja. Dakle, da ne bi trebao koristiti “play back”, morao bi od Blackieja najprije napraviti pet “Blackie klonova” koji bi tako tijekom svakog W.A.S.P. koncerta složno otvarali usta s “očinskim” Blackiejem.
Slijedi romantični vrhunac i mogu reći jedna od najljepših metal balada, The Idol. Blackie, koji je prije djelovao razjareno i bjesnio na ljude da će svima “izbrcati” stražnjice (“We came in here to kick your fuckin’ asses!!!”… bio je jedan od njegovih komentara), u trenu se razmekšao i postao stvaran od glave do pete, daleko od onog Blackieja “impregnirane lutke” kakvog je nekoć glumio na pozornici. Tijekom The Idol Blackie je stao iza monitora i njegov roadie se naradio kao crna marva, kad je ručnikom brižno brisao s Blackieja znoj koji je s heroja tekao u mlazovima i tom mu prilikom priuštio i nekoliko gutljaja vode. U međuvremenu je Darrell Roberts na čelnoj poziciji pozornice “odprašio” nadasve uživljenu solažu komada. A druga njegova solaža, u izlaznom dramatičnom dijelu, zapalila je još više. Taj je komad Blackie posvetio svom bratu, koji je poginuo u prometnoj nesreći. The Idol uživo bio je jedan od vrhunaca koncerta. Izvrstan kontrast unio je u nastup i samu pozornicu igru skupine. No, da se ne bi stvarno svi počeli plakati u dvorani, W.A.S.P. su “fade out” iz The Idol pretvorili u intro arogantne obrade legendarnih The Who zvane The Real Me, gdje sam sav sretan ponovno urlao u refrenu sa skupinom, kao samcati vepar. Regularni dio završio je pjesmom kojoj su se ljudi posebno razveselili. Još jedna klasika s prve ploče bila je to. I Wanna Be Somebody, gdje su W.A.S.P. razvili iznimnu pozorničku eksplozivnost i nadzvučnu brzinu, kojom su za kraj dodobra išibali auditorij. Zar zbilja?
No nakon stenjanja i jadikovanja publike: “We want more…!!!”… W.A.S.P. odsviraju prvi “encore” izvrsnom srednje brzom pjesmom The Raging Storm, koja je odsvirana doista vrhunski i izzvučala savršeno. Slijedio je još jedan “Thank you and good night!”… i potom povratak na pozornicu i novi “thank you”. Lažem. Pri ponovnom dolasku na pozornicu Blackie je umjesto “thank you” rekao: “You crazy motherfuckers! You never wanna go home, do you?” a za njim su ispalili klasiku Blind In Texas, gdje se Blackie, koji je tom prilikom navukao zastavu Konfederacije, silno trudio iscijediti auditorij do kraja, kad je zahtijevao maksimalnu glasnoću, vrisku i opće razgrađivanje mase u dvorani. I tako se dogodilo da je sat naposljetku odbio dovoljno kasno i W.A.S.P. su napokon mogli na spavanje.
Napokon na spavanje? Nečuveno. Koncert je trajao ukupno dobar sat. Sat i 15 minuta, što je slo-metalce odvratilo od toga da bi, kako je njihova navada, nakon koncerta ponovno ponavljali jedan za drugim svi u glas kao stare branjevke: “Kakav koncert, zakon, kakav koncert, zakon…” nego su ovaj put pognutih glava napuštali dvoranu. Općepoznato je da W.A.S.P. koncerti ne traju dugo. Pravi uzrok ne znam, ali mislim da je Blackie nakon svih prestojenih ratova već poprilično načet, umoran i iscrpljen, iako ih broji tek dobrih 48. Što znači da ga pošteno daje nedostatak kondicije.
W.A.S.P. koncertna politika nama Europljanima jednostavno ne leži. Radi se naime o metodi zastrašivanja mase, koja cijelo vrijeme trpi u stresnoj situaciji da koncert W.A.S.P. može svakog trenutka otpasti. Nakon čega “pet minuta do ponoći”, odjednom i vrlo čudesno niotkuda niknu W.A.S.P., sviraju dobar sat, što utječe na stanje duha mase, da se ona poslije može tješiti: “Madona! Bolje samo jedan sat nego da koncerta uopće nije bilo!” I to nije daleko od istine. Dosta W.A.S.P. koncerata još s prijašnjih turneja bilo je otkazano, jer su dečki prije koncerta bili preopterećeni opojnim supstancama ili nečim sličnim, ili su često odjednom izostavili iz ionako kratke set liste po par komada i skratili koncert po svojoj volji. Tako smo mi još sretno prošli. Ali daleko od toga da bismo bili zadovoljni.
Napola “zarajcane” su nas ostavili, grrrrr… i priličan broj ljudi čuo sam nakon koncerta kako jadikuju (drži k’o pribijeno), kao na W.A.S.P. neće nikad više u životu. Dvorana je ovaj put bila mnogo punija nego mjesec dana prije na Saxonima, a karta za pola skuplja. Saxon su odsvirali sveukupno 24 komada, W.A.S.P. sveukupno 11 (medley od tri komada broji se kao jedan) i Saxon su svirali 2 sata i 20 minuta za tri “jurja”, W.A.S.P. pak pola manje za gotovo “pet jurja”. Gdje je tu logika i sva ostala razumu prijateljska ljudska načela, pri Zeusu i obrijanoj pčeli, tako mi svih bubnjeva darkvuda i tristo kosmatih ostriga!?!?!?
No, da dodatne otežavajuće faktore niti posebno ne nabrajam. Doista je cijeli dan ružno kišilo, gusto prskalo kroz maglu, što je utjecalo na povišenu razinu mravaca u guzici carinika i graničnih panduraa, koji su pri prelasku granice u oba smjera, svojim neukusnim i bezumnim ispadima, bili mnogo zajedljiviji i bockaviji nego inače.
Mogu zaključiti da oni koji bi htjeli vidjeti W.A.S.P. uživo, a nikad ih niste, ne propuštate baš ništa. No barem je zvuk bio vrlo solidan, bend je kompaktno i uvjerljivo galopirao i taj dobri sat bio je doista perverzno ognjen, iako ostajem kao većina koja je preživjela W.A.S.P. uživo, postkoncertno nezadovoljen.
Setlista
Intro
1. Medley:
– On Your Knees
– Inside The Electric Circus
– Hate To Love Me
2. L.O.V.E. Machine
3. Wild Child
4. Animal (Fuck Like A Beast)
5. Come Back To Black
6. The Headless Children
7. The Idol
8. The Real Me
9. I Wanna Be Somebody
—prvi bis
10. The Raging Storm
—drugi bis
11. Blind In Texas
