Tri gitare, tri esencije, magija i potpuni odlet (2004)

0 11

Autor: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Ljubljana / Hala Tivoli / Slovenija
Datum koncerta: 08.07.2004
Broj posjetitelja: 5000

Duž Celovške sve crno, metalski praznik? Ne baš, samo se njihova crnina uvijek tako bijesno ističe iz sivila. Ali šalu na stranu! Bilo je 20:30 i jedva smo parkirali na parkiralištu. Puno hominida, i to i takvih s hrvatskim i talijanskim putovnicama. Ljudi su se gurali pred halom kao u mravinjaku. Zato ih je ona teže gutala nego inače. A ljudi su i dalje navirali sa svih strana prema ulaznim točkama dvorane. Divlje. Merchandise? Plakat s potpisima članova G3 za pišljivih osam tisućaka. Sitniš, zar ne?

21:15, Fripp na pozornici. Robert Fripp, legenda. Barska stolica, Gibson LP i njegova čarobna škrinja koju sam opisuje kao “guitar devices”. Ljudi su naravno od uzbuđenja i oduševljenja glasno zatrupkali. U parteru se svijet gusto nagurao, tako da Frippu nisam mogao prići bliže od 10 m. Naravno, većina nagurane svjetine očekivala je gitarsko sjeckanje. I prvih 10 minuta pozorno su slušali, misleći da je to samo dugačak intro. Ali taj se intro vukao i vukao i nakon 15 minuta odjeknuli su prvi zvižduci. “Krasno i fantastično!” pomislio sam. “Zašto taj folk nije pričekao pred dvoranom ako ne podnosi Frippovu muziku?!?!” Ali folk je i dalje nervozno mrdao i zviždao, nekoliko ih je demonstrativno napustilo mjesto u prvim redovima. Fripp se, jadnik, nije dao smesti, iako je to za umjetnika vrlo ometajući faktor (pročitaj njegov dnevnik na Discipline Global Mobile, što misli o reakcijama publike na G3 turneji). Fripp djeluje gotovo arogantno, jer zapravo publiku pri odlasku nije ni posebno pozdravio, a i tijekom nastupa djelovao je ledeno hladno. A što je ponudio? Za poznavatelje njegove glazbe san na Zemlji. Nas je očito bilo malo, bili smo ugrožena vrsta, a negodovanje publike uskratilo nam je užitak njegovih ezoteričnih intergalaktičkih zvukova magičnog ugođaja koji je stvarao. Soundscapes, kako naziva svoju glazbu koju predstavlja na ovoj G3 turneji, sastoje se od mnogo zvukova. Ne bih stavio ruku u vatru da su Soundscapes svake večeri drugačiji i da je riječ o glazbi trenutne umjetnikove inspiracije, koju Fripp zato ni na dva uzastopna koncerta ne ponovi u istom tonalitetu. Fripp se pritom naravno domišljato služi delay efektima i zvukove spaja tako da ih nalaže, paletu na paletu, jedan na drugi, i to ne nekih običnih zvukova. Tako dobiva veličanstven i pun zvuk orkestra. Dakle, tu jedinstvenost, to što smo slušali, može ponoviti samo Robert Fripp. Fripp kao glazbeni genije. Fripp je ponudio dodir s onostranim, odveo nas je iznad beskonačnosti, iznad horizonta vidljivog. Glazba je bila transcendentalna, glazba astralnih slika. Glazba izuzetne ljepote. U njoj je bio izniman mir i spokoj, glazba unutarnje usklađenosti tijela i duha. Glazba bez šablona, bez okvira, glazba koja ne poznaje vrijeme i prostor, glazba koja zrači vječnošću, bezgrešnošću, do neke mjere iskonskom naivnošću, a istodobno izuzetnom nježnošću, krhkošću, milošću,…jednom riječju najčišći jezik duše.

Da i ja ne bih odplivao predaleko na polja četvrte dimenzije, pobrinula se nezahvalna publika, koja je Frippa izviždala i svojom prisutnošću me podsjetila na postojanje materijalnog svijeta u kojem vlada kultura novca i kojemu robujemo. No, Fripp je nakon pola sata napustio pozornicu, što je publika gromoglasno pozdravila, a već pola minute nakon što je Fripp odšetao u backstage, na pozornicu je uskočio Steve Vai. Kao i njegov prethodnik, i Vai je bio sam na pozornici i i on je kod prve skladbe sjeo na stolac, što je prisutne preplašilo do kostiju jer su pomislili da se Vai zarazio Frippovim sindromom. Gitara s trostrukim vratom i skladba I Know You Are Here, koju je Vai napisao za nadolazeći novi studijski album. Slijedila je Giant Balls Of Gold i Vai se odjednom našao u društvu nevjerojatnog gitarista Tonyja MacAlpinea, kojeg bi mnogi u dvorani radije nego Frippa vidjeli u društvu G3, jednog od najboljih basista trenutno Billyja Sheehana (?). Hm, Billy kod brzine vara jer je priključen na dva izlaza, dakle kad udari jednu notu čuje se kao da su dvije i ljudi zato zakolutaju očima od te “prividne” brzine. Dok ga je Steve Vai predstavio s: “Who’s the best bass player in the world?!!?” svi su naravno u glas povikali: “Billy Sheehan!”, ali gle ga vraga, odnekud se ipak prokrao glas u nebo vapijućeg “saboteura”: “Tony Levin!!!” Zatim su dodali gas s Answers s legendarnog “Passion And Warfare” (1990), a Vai si nije mogao pomoći da ne otpjeva i poneku (The Reaper, “The Elusive Light And Sound, Vol. 1.”, 2001), Vaijev vokal je zadovoljavajući, za gitarista općenito zadovoljavajući i ukusno se uklapa uz njegove skladbe, a tako je bilo i uživo. No, s obzirom na blago mlaku atmosferu uz tu skladbu, Vai je potom jače pritisnuo gas s Juice (“Alien Love Secrets”, 1995) i nastavio fenomenalnom mirnijom skladbom, u kojoj je stvorio izniman ugođaj, Whispering A Prayer (“Alive in An Ultra World”), koju je otvorio tako da je najprije poljubio mali prst i onda dotaknuo prvu notu skladbe. A tih njegovih finti i krivljenja tijela i gitare u svim mogućim i nemogućim pozama tijekom koncerta napretek. Tu je Vai bio posebno uživljen, skladbu je svirao u transu, vezao čvorove, vrtložio, pleo prstima. Nevjerojatno kakvih igrarija je Vai sposoban. I nikad ga ne mogu “provaliti”. Ili je tako beskonačno uštimano, ili je tako beskonačno spontan. Po meni jedno prednjači pred drugim ovisno o situaciji, a oboje je kod Vaija dovedeno do ekstrema, zato uz njegov live performans mogu samo buljiti otvorene čeljusti do poda. Ugođaj se sve više stupnjevao s Bangkok i Bullwhip s fantastičnog “Fire Garden” (1996) i potom još jedna skladba s “The Elusive Light And Sound, Vol. 1.”, zvana Get The Hell Out Of Here. Naravno, vrhunac je Steve dočarao pri kraju s pjesmom For The Love Of God (“Passion And Warfare”), zacijelo jednom od najljepših skladbi koje je ikad napisao, a uz njezino izvođenje je narod bio posebno vidljivo oduševljen. Bilo je oko devet i Steve je žmirnuo s pozornice. Slijedila je dulja stanka. Ljudi su odahnuli nakon šokantnog početnog iskustva s Robertom Frippom. Vai je odlepršao, jer se “little italian virtuoso” nekoć družio s Frankom Zappom, a sa Zappom je svojedobno svirao i Adrian Belew, koji je od 1981. stalni član King Crimson. A ako sad tome dodamo da je šef King Crimson upravo Robert Fripp, miljenik publike hale Tivoli br. #1, onda možemo zaključiti da bi Vai i Fripp ponudili puku zanimljivu zajedničku ploču kad bi se odlučili za suradnju.

Najprije se na pozornici na tri minute pojavio Robert Fripp i time publici opet nagnao strah u kosti, što se malo kasnije pokazalo nedužnim činom, jer je Fripp odsvirao samo intro. Uvod za još jednu zvijezdu večeri, Joea Satrianija. Satriani je otvorio show s Hands In The Air i potom nastavio sa Satch Boogie. Narod je podivljao. Publika je bila najraspojasanija na Satrianijevu nastupu. Satriani je lijepo uredan, školski izbrušen do u tančine, doktor svih mogućih glazbenih doktorata i pravi je užitak bio gledati ga kako lijepo uredno i ispravno ispunjava sva moguća školska pravila. Pritom je zastajao dah uz njegovo vješanje o tremolo i supersonično bljeskanje čistog i ekstremno brzog polaganja ljestvica uzduž vrata. Vai je doduše Satrianijeva nadgradnja. On je školskim prvinama unio igru i veliku dozu spontanosti, u kojoj se našlo mnogo prostora za ekspresiju vlastitog glazbenog genija, Vai se i danas još razvija kao umjetnik, njegova glazba raste i s njom njegov unikatni jezik. Dakle, Vai zna sa svakom novom pločom ugodno iznenaditi. Za Satrianija teško možemo reći da je toliko odlepršao da bi se ikad ispustio iz uzda racionalnog, da bi ikad odjedrio u svoj skriveni svijet. Neprestano je uz stvar, uz um. Zato je mjera originalnosti kod njega i najmanja. I njegove posljednje studijske ploče postale su si slične kao jaje jajetu. Ali neosporna je činjenica da je Satriani napravio najveći žur na koncertu. Jednostavno zato što su skladbe jednostavnije građene, imaju glavu i rep. Imaju izrađene glavne motive i ukusno su začinjene i prevezene solažama i sonicnim prijelaznim ukrasima. I ljudi su se zato s njima najlakše poistovjetili. Isto tako su glazbenici koji su okruživali Joea na pozornici ponudili jednostavnije, više “linearno” oblikovane rokerske, mjestimice čak rhythm bluesovski zasnovane linije. Bubnjar je u setu imao dublje tom-tomove, bubnjevi su treskali punije, življe, za ovaj svijet stvarnije i mirnije u odnosu na Vaijeva prethodnika, koji je svojim divljaštvom htio kar poletjeti među publiku. Satriani je izvodio i Cool #9, Gnaahh, I like The Rain, Up in Flames, Always With Me, Always With You (gdje je narod na početku solaže pomogao pjevati melodiju), Searching i kad su stigli do skladbe Is There Love In Space, Satrianiju se do kraja showa na pozornici ponovno pridružio Crimso Frippoman. Taj je razvio genijalnu zvučnu zavjesu kojom je prekrio sastav na pozornici i stvarao atmosfersku pozadinu. Zvuk Stevea Vaija i Satrianija bio je fantastičan. Ali pozor! Morao si stajati 10 m i više od pozornice, i to na sredini, idealan zvuk bio je opet kod mikserskog pulta. Ljudi u prednjim redovima bili su ponovno prevareni, uopće su ponovno basovi probijali zvučnu sliku. Ne znam kako je bilo na tribinama, ali kolega koji je tijekom Vaijeva performansa stajao na početku arene (partera), tamo gdje su prodavali majice, također je bio zgrožen zvukom. Pač, hokejaška dvorana je podmukla. Frippa se tijekom Satrianijeva nastupa nije čulo ni na poziciji gdje sam se ja hvalio da je zvuk odličan. Ali pomaknuo sam se samo malo više ulijevo i odmah čuo razgovjetne čarobne “frippertronice”. Jedinstven zvuk, zaista, i žmarci nisu bili izuzeti. Satriani je “odsvirao” skladbu War i za kraj još Flying In A Blue Dream. Ludnica. Kompaktno, precizno, uigrano, čisti perfekcionizam. Satriani je ponudio najbolji zvuk među svetim trojstvom. A i stilski je uživo najviše odgovarao. Možda bi se mogao odreći stalnog gledanja kroz sunčane naočale tijekom koncerta i tako se približiti puku, ali to je sporedna i već previše “cjepidlačka” želja.

Jamming je zapravo bio “bis”, dodatak (po engleski encore). Započeli su ga sa Satrianijevim repertoarom, i to s Ice Nine, a nastavili poslasticom večeri. Bila je to Red veličanstvenih King Crimson (“Red”, 1974). I naravno u još jednoj novoj improviziranoj verziji. Otvorila se (i zatvorila – zaključila) naime glavnim motivom skladbe In The Court Of The Crimson King, koji su prepoznali i brojni metalci u dvorani, naravno oni koji poznaju obradu te King Crimson skladbe u izvedbi Saxon. Svaki član G3 odsvirao je svoj solo (Vai i Satriani čak po nekoliko orijaških), a ja sam nervozno čekao na Frippa. Fripp je u solo točki upotrijebio zvuk koji je blago vukao na onaj “slonovski” frippertronic u skladbi King Crimson Elephant Talk (“Discipline” 1981). Ahhh, što bih dao da sam mogao prisutne na pozornici u tom trenutku zamijeniti postavom King Crimson. Baš sam žedan koncerta King Crimson, a misao na upravo preslušani “official bootleg” Live At Berkeley iz 1982., koji je moj brat baš sinoć nabavio, totalno me zapalila.

No, moja bunovna želja nije bila uslišana i slijedila je The Murderer, pjesma Stevea Vaija, naravno pjesma iz potpuno drugog tijesta, skok ugođaja na novu razinu, pjesma se ukusno uklopila u set listu jammninga. Na kraju pak obrada Neila Younga Rockin’ In The Free World, vokal je otpjevao Joe. Njegovo pjevanje je očajno, ali je u ovoj skladbi, s obzirom na jezivost onog u njegovu regularnom dijelu, zvučalo sretno. Joeov vokal se u ovoj skladbi uklapa jer je skladba buntovnička, a Joe u njoj svojim pjevanjem podsjeća na 15-godišnjeg adolescenta. Rockin’ In A Free World bio je ispunjen milijunom solaža, prijelaznih ukrasa, pa ni Robert Fripp u jednom trenutku nije bio izuzet. Tijekom jammninga na pozornici je bio Satrianijev bend. Joe i Vai su cijelo vrijeme jahali svaki svoju gitaru, jedan uz drugog, dok je Frippo s čudesnom škrinjicom lijepo uživao u miru na drugoj strani pozornice. Ako netko ne poznaje Frippa i misli da mu soliranje teško ide od ruke, neka isproba nadzvučni “hammering” motiv u skladbi Frame By Frame od King Crimson.

Šest… ne, četiri sata!!! Ludnica! Stvarno nezaboravno. Ove je godine godina samih gitarista. Pat Metheny, Paco De Lucia, pa Satriani, Vai, Steve Morse (Deep Purple) i legendarni div Fripp, a ako pribrojim još jednog veličanstvenog, Stevea Howea iz Yes ove godine u Münchenu, za mene godina samih gitarskih slastoljublja. Nadajmo se da je 5000-glava množina dala organizatorima zamah da se osmjele i uskoro pričaraju slične snove kod nas, kakve smo doživjeli na showu G3. Čini mi se da sam dovoljno nabijao. Hej, nakon koncerta otišli smo k meni doma i uz kavu, pivo i novu ploču Fripp/Eno i grickalice, filozofirali do 3:30 ujutro. Uspješno smo saželi svježe dojmove i zajedno u glas zablejali da krećemo skupa na Jethro Tull u Graz 04.08.2004.

Setlista

Robert Fripp:
1. “Soundscapes” (30min.)

Steve Vai:
1. I Know You Are Here
2. Ginat Balls Of Gold
3. Answers
4. Reaper
5. Juice
6. Whispering A Prayer
7. Bangkok
8. Bullwhip
9. Get The Hell Out Of Here
10. For The Love Of God

Joe Satriani:
1. Hands In The Air
2. Satch’s Boogie
3. Cool # 9
4. Gnaahh
5. I Like The Rain
6. Up In Flams
7. Always With Me, Always With You
8. Searching
9. Is There Love In Space
10. War
11. Flying In A Blue Dream

G3 Jamming:
1. Ice 9
2. Red (incl. In The Court Of The Crimson King)
3. The Murder 4. Rockin’ In The Free World

Galerija slika

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići