Mjesto: Izola, Mestni Stadion
Datum koncerta: 05.07.2004
Broj posjetitelja: 8000
Cijena karte: 8.900,00SIT
I woke up this morning,… ma ne, nisu to bili Ten Years After! Da, ustao sam jutros i prvo se cijeli opipao je li bubreg, jetra, glava i ostali dijelovi tijela još uvijek na pravom mjestu. Jučer je bilo vruće da je bilo joj! A sad iza lista nepopisanog papira podupirem glavu i pokušavam sve to iznova proživjeti!
Nakon prilično sanjivo pospanog zagrijavanja u 18:00 s Requiem, koji mene osobno uvjeravaju samo kao “tribute to band” (previše se u njihovim rifovima čuje čista black sabbathovska ostavština (era 1987 – “Eternal Idol” do 1994 – ploča “Cross Purposes”, npr. requiemovski Mr. Twister – ima genau snimku sabbathovskog rifa iz tog razdoblja). Okej, da ne skrenem previše. Pjevač je fantastičan, odličan, superioran, malo ga je šteta za Requiem, ali to je samo moj humble opinion, mislim da ih se isplati gledati zbog Sergeja, kojeg bi odlično mogli iskoristiti neki vrući mlađi bendovi na ovoj sceni, u kojima ključa više stvaralačke svježine. Usprkos mojem nezahvalnom cmizdrenju, Requiem su nastup odradili korektno, ponudili su žur i nekoliko metalskih glava se krepko zavrtjelo oko svoje osi u prvom redu, dok je stadion općenito još uvijek zjapio u velikoj praznini. Aha, tijekom koncerta Requiem po stadionskom travnjaku prošetao se i legendarni gitarist Status Quo Rick Parfitt, koji je širokogrudno podijelio nekoliko potpisa svima koji su ga prepoznali u 3 minute, koliko je Rick posvetio svojoj šetnji po travnjaku.
Oko 19:00 na pozornici su se oznojili Cheap Trick. Njih ne poznam, okej, pjesma Mighty Wings za film Top Gun, ali to je sve, a nju nisu ni odsvirali. Teško ću biti relevantan. Njih je pak sam zvuk doslovno uništio. Prvi je na pozornicu dojurio basist, koji je izgledom djelovao kao jako prepečeni Keith Richards. Bas gitara bila je odlučno preglasna i sve u mojim hlačama se pritom đavolski treslo. Gitare su bile nerazlučive, pjevača se vrlo slabo čulo. Ukratko, sasvim naprijed Cheap Trick su zvučali poražavajuće, tek pri kraju, kad sam se pomaknuo desetak metara od prvog reda unatrag, zamijetio sam nešto melodije. Jezivo, sličnu smolu s ozvučenjem imali su i Requiem. Cheap Trick su mi pak ostavili posve neozbiljan dojam, nedostojan gledanja, da ne kažem novca. Vjerojatno svojim pristupom pale u SAD-u, gdje većina publike sve polaže na image i show, za razliku od nas europskih “konzervativaca”, kojima je bit glazba, sirova scenska magija glazbenog performansa. Ali eto, i Amerikanac bi rekao da mu je bit glazba, ali kad bi ga odveo na koncert, nakon koncerta bi ti prvo opisao tko je kako bio odjeven i kakve su efekte (laseri i sl.) imali na pozornici tijekom koncerta. Ej, Nielsen, gitarist i očita glava grupe, mijenjao je gitaru između svake pjesme i u bogatom repertoaru njegovih gitara modela Gibson našla se i jedna s pet vratova. Tijekom koncerta zagadio je stadion tonama trzalica, koje je bacao u šakama među ljude i zabavljao se gledajući kako se narod koprca za plemenitim komadićima plastike. I to je sve što je pokazao. Pritom je obraćao prisutnima na krajnje niskoj razini u stilu: “Sljedeća pjesma bila je hit u svakoj državi osim,…Slovenije naravno!” I: “Ah, gdje smo? U Sloveniji? Pa do sutra ću to sigurno već zaboraviti!”. Sam sebi se činio strašno smiješnim. Jednom prilikom podigao je u zrak crveni Fender Telecaster i pohvalio se: “Hvala Ricku Parfittu iz Status Quo, koji mi je posudio ovaj Telecaster za ovu pjesmu!” I pružio gitaru u zrak uz riječi: “Znate, ova gitara zove se Fender Telecaster!” Kad bi barem pokazao nešto sviranja, umjesto toga Nielsen je radio sve drugo na pozornici. Cheap Trick je za kaznu slomila vrućina, osmijeh im je nestao s lica u trenutku kad su se zagledali sa žarkim suncem, a Nielsen se spašavao sunčanim naočalama (koje bi po mom mišljenju nosio i u najmračnijem kutku Postojnske jame). Cheap Trick nastupaju poražavajuće, nedostojno pred legendama rocka, premda i njih nazivaju legendarnima (27 godina postojanja). Ali znate već. Ima grupa i ima GRUPA. Nadam se da će netko nakon mene dodati nešto pozitivno o njima i opovrgnuti me u mojim dojmovima o njihovom nastupu. Sve su stavili na šećerni pomp, a zvuk je bio očajan. Priznajem i da sam prema Cheap Trick pomalo neobjektivan, jer da je bilo po mom, želio bih vidjeti samo Status Quo i Deep Purple, pa su mi Cheap Trick zbog toga bili jako suvišni na pozornici.
E pa, oko 20:30 udarili su Status Quo. Kao dan i noć u odnosu na ono prije viđeno. Kraljevi boogieja s jednim od nezamjenjivih gitarskih dvojaca, onim Parfitt/Rossi! Mnogi su u Izolu došli prvenstveno zbog njih. Pozornicu je krasilo fantastično ozvučenje u bijelom, uključujući i Hammond orgulje. Šou su otvorili s Caroline i narod je odmah bio u zraku. Zvuk odličan. “I will take this off, cuz it’s bloody hot in here!”, zakukao je inače pravi engleski gentleman, voditelj grupe, pjevač, ritam i solo gitarist Francis Rossi i riješio se suvišnih komada odjeće, a bend je nastavio sa Something About You Babe. Stadion se dobro napunio, ne znam brojke, ali ljudi oko 2500 do 3000, a pogled unatrag i naprijed bio je prekrasan, ruke su bile posvuda u zraku, narod se zabavljao i energično ljuljao, stadion je preplavila izuzetno pozitivna energija. 75 minuta brzo je prolazilo. U masi je bilo prilično turista, koji su imali rijetku sreću da na putu prema jugu Mediterana u svoj godišnji odmor uključe i ovaj (za Sloveniju) izniman događaj. Grupa je maksimalno iskoristila svoj vremenski interval i pjesme su se samo nizale jedna za drugom. Kako snažno i kompaktno djeluju Status Quo!!! Čista perfekcija, izniman nastup, izvanredno sviranje, nigdje nimalo slatkoće. Nevjerojatno koliko su Statusi pravi u onome što rade. Odlična nezaboravna zabava začinjena punom mjerom prvoklasnog boogie rock’n’rolla. Nadajmo se da će netko imati petlje dovesti Status Quo u Sloveniju i kao headlinere. Ostali zapaljivci bili su 4500 Times, Hold You Back, Break The Rules, Rain, Mystery Medley (produžena verzija Mystery song), Big Fat Mama, Roll Over Lay Down i naravno nezaboravni Down Down, Whatever You Want i Rockin’ All Over The World, uz ove posljednje dvije narodu se sve pomutilo i odziv je bio toliko snažan da su se i Status Quo na pozornici ozbiljno pogledali i pomislili: “Hej, ovi Slovenci se uopće ne šale!” Na bis su odsvirali “a tribute to medley” (vijenac) Rock n Roll Music/Carol/Bye Bye Johnny. Nadam se da će netko po mogućnosti priložiti cijelu i korektniju setlistu (jedna dvije, tri pjesme nedostaju). Pjesama sa zadnje odlične studijske ploče “Heavy Traffic” (2002) nije bilo na setlisti, za utjehu su s nje nakon koncerta pustili preko zvučnika pjesmu The Oriental. Prebrzo je sve završilo. Definitivno prebrzo. Status Quo su nam dobro prodrmali kosti. Naravno, vjerojatno sve to treba tutnjati još energičnije i magičnije na njihovim headlinerskim turnejama.
A za kraj veliki Deep Purple. U 22:30! Novorođeni nakon regrutacije izvanrednog Dona Aireya na klavijaturama i s fantastičnim albumom “Bananas” (2003), koji je uhvatio poprilično magije sedamdesetih i bljeska, u ovom “postblackmoreovskom” razdoblju najuvjerljivije dosad. Gillan je bio bos na pozornici. Silver Tongue, oh yeah i evo ih. Slijedi skok na Woman From Tokyo, zvuk se popravio do treće skladbe, s ploče “Bananas” I’ve Got Your Number, koju je narod nevjerojatno dobro znao. A onda skok na razdoblje 1971. i Strange Kind Of Woman, prvi vrhunac. Za njom odlična pjesma Bananas s fenomenalnim duelom između Aireya i Morsea. Slijedila je prava poslastica Knocking At Your Backdoor (“Perfect Strangers”, 1984) i iznenađenje Demon’s Eye (“Fireball”, 1971), uz koje su mi se ježile dlake, a za njom odlični instrumental Contact Lost – solo točka Stevea Morsea, koji je u nekoliko minuta zaokružio gotovo sve glazbene elemente, osvajali su me izvanredni žmarci. Prvo se zabavljao s hrpom multi delay efekata, odvrtio nekoliko blues rhythm rifova i uputio se čistim klasičnim melodijama ususret, uopće je sve djelovalo posebno veličanstveno kad mu se na pozornici u jammingu pridružio cijeli bend (Gillan s tamburinom), a potom solo Airey, među ostalim uključio je i dio Pictures On An Exhibition Musorgskog (barem na moje skromno uho tako je zvučalo) i onda preklop na podalpsku polku,…..žur, žur,…solo točku zaključio je izuzetno atmosferičnim dijelom preko svoje Hammond utvrde, nevjerojatno što stvaraju te orgulje i prasak (!), grupa je odjednom jurišala naprijed s Perfect Strangers. Većina, koja je u ovom razdoblju vidljivo posustajala, ponajviše zbog posljedica prethodnog susreta sa Status Quo, istisnula je i posljednje atome snage i bučno surađivala s grupom. Pa, glavnu porciju Purple su ponudili za kraj. Trojac s njihove najpoznatije ploče “Machine Head” (1972). Počevši sa Space Truckin’, koji nije bio razvučen na nekih 25 minuta jammingа kao prije 30 godina na njihovim live koncertima, nego je uključivao samo skromni Morseov solo. Zatim je pritisak rastao s Highway Star, a puklo je uz Smoke On The Water (tu je radnik na bubnjevima, mali Ian, posebno došao do izražaja s izuzetnom dubinom i punoćom zvuka koju je izvukao iz svojih prijelaza po bubnjevima) i ljudi su se posebno veselo derali uz tu totemsku pjesmu. Osjećalo se, međutim, da nam je počelo nedostajati daha i da nam ponestaje snage, jer izdržati Status Quo prije toga nije šala. Ne bi bilo nikakvo čudo da su Status Quo i Deep Purple zamijenili uloge headlinera.
Bis je počeo opušteno, kao melem za uši, s pretpotopnom Hush, a kad je Glover u nastavku počeo svirati motiv pjesme Hit The Road Jack, narod ga je s oh-ohima glavnog motiva Black Night jednostavno nadglasao. Deep Purple su gestu mase odmah razumjeli i nevjerojatno uigrano prešli na Black Night, kojom su završili svoj šou u 00:15, 07.07.2004. Zvuk odličan, grupa odlično raspoložena, kemija funkcionira fenomenalno. Bend udara nevjerojatno uvjerljivo nakon svih godina. Čista scenska perfekcija. Velikani rocka, hvala vam za nezaboravnu magiju. Samo jedna manja primjedba. Purple su izostavili barem dvije pjesme sa setliste aktualne turneje (mislim da baladu When A Blind Man Cries i čuvenu Lazy), repertoar mi se učinio nekako prekratak (samo 15 pjesama). Inače, sva hvala i čast organizatoru, šou je odlično uspio i nadajmo se da nije bio posljednji takve vrste.
Setlista
Cheap Trick setlista:
1. Drone (intro)
2. Hello There
3. Big Eyes
4. If You Want My Love…
5. Ain’t That A Shame
6. I Want You To Want Me
7. She’s Tight
8. Voices
9. Dream Police
10. The Flame
11. That 70’s song
12. Surrender
13. Scent Of A Woman
Status Quo setlista :
1. Caroline
2. Something ’bout you baby I like
3. Break The Rules
4. 4500 Times/Rain
5. Hold You Back
6. Medley:
– Mystery Song
– Rolling Home
– Again And Again
7. Gerdundula
8. Roll Over Lay Down
9. Down Down
10. Whatever You Want
11. Rockin All Over The World
—dodatak—
12.Medley:
– Rock n Roll Music
– Carol
– Bye Bye Johnny
Deep Purple setlista:
1. Silver Tongue
2. Woman From Tokyo
3. I’ve Got Your Number
4. Strange Kind Of Woman
5. Bananas
6. Knocking At Your Backdoor
7. Demon’s Eye
8. Steve Morse solo (incl.Contact Lost)
9. Don Airey solo (incl. Pictures On An Exhibition)
10. Perfect Strangers
11. Space Truckin’
12. Highway Star
13. Smoke On The Water
—dodatak—
14. Hush
15. Black Night (incl. Hit The Road Jack)
Galerija slika
