Mjesto: Graz (Orpheum) / Austrija
Datum koncerta: 11.03.2004
Broj posjetitelja: 600
Cijena ulaznice: 30,00€
Ovo je bio događaj koji ljubitelji majstora vokalnih akrobacija jednostavno nisu smjeli propustiti. Putovali smo tako flegmatično opušteno da nisam ni primijetio kad su prošla dobra dva i pol sata otkako smo krenuli s parkirališta zagušenog područja BTC-a, na kojem se ljudi doslovno gurali tog lijepog ožujskog petka. Svi grozničavo troše po dućanima! A nas trojica u suprotnom smjeru, van iz pakla kupovne groznice. Također grozničavo!
Kao i obično, možete pogoditi unaprijed, zalutali smo. Ovaj put za dlaku, ali ipak. Prvi put sam sjedio za volanom kad je riječ o izletima u dvoranu Orpheum, koja je sigurno jedna od najomiljenijih u okolici. Uvijek nabijena nekom pozitivnom energijom, zvuk je obično odličan, a ako je povrh toga još i petak, onda su okolnosti za posjet doista idealne. Graz je blizu i kad se vratiš kući oko pola dva u noći, pred tobom je još uvijek cijeli vikend. Dvorana je bila puna zrelih muškaraca, od kasnih tridesetih pa naviše do dobrih pedeset godina. Ah, što govorim, pa i sam se nezadrživo približavam donjoj granici tog intervala.
Govori li vam ime Vollgas išta? Ma da, naravno! Gas do daske! Meni do osam navečer tog dana također nije govorilo ništa. Riječ je o grupi koja nas je zagrijavala pred nastup obiju legendi, naravno, domaćoj grupi. Imali su lijepi sat vremena i nastupili su opušteno i uživljeno. Bio sam šokiran. Svoj šou otvorili su salvom Deep Purple pjesama, i to ne bilo kojih, nego dvaju štiklova s najnovije ploče “Bananas” (2003). Walk On i House Of Pain. Nevjerojatno, pjevač je bio fantastičan, a vokal baš kao stvoren za oponašanje Iana Gillana. Stvarno, trebalo je samo zažmiriti i osjećaj koji si tako dobio u dvorani uvjeravao te da je s nama Ian Gillan. Dečki su odmah zagrijali publiku, koja ih je nagradila glasnim ovacijama. Zatim su nastavili s materijalom koji, nažalost, ne poznajem, a pjesme su pjevali na austrijskom njemačkom i bilo je doista nevjerojatno kako je taj osjećaj potvrdio moju tezu, kao i tezu mnogih drugih, da austrijski njemački nije bolji ni za što drugo osim za jodlanje. Jer kontrast koji je nehotice unio novi jezik, koji se nikako ne uklapa u pjesme uz rock glazbu, bio je očit i vrlo smetajući. Riff je tekao odlično, Hammondove podloge vrlo ukusne i prikladne, bas linija melodična, bubnjevi su živo sijevali, ali što vrijedi kad su pjevačeve austro-germanske linije sve to poništile, iako se cijelo vrijeme maksimalno trudio i pjevao punim intenzitetom. Dečki su si veći kiks priuštili uključivanjem pjesme Nothing Else Matters grupe Metallica. Pjevač nema otrovan vokal, gitarist s crvenim Fender Telecasterom brzinski je po sluhu skinuo akustični predrefren, koji je najizraženiji dio pjesme. Zato jednostavno i po domaće rečeno nije bilo powera u izvedbi te pjesme. Kakav sirovi biftek bi im samo koristio. Dečki su od drugog tijesta, žive za hard rock i sviraju odličan hard rock. Za veliko finale sve su nas razveselili još jednom legendarnim Deep Purple i njihovom Highway Star (Machine Head, 2003). Odlično, savršeno, prijelazi između gitare i Hammonda odsvirani su perfektno i do dlake precizno. Krasan završetak.
Glenn Hughes i Joe Lynn Turner zapalili su narod! Pok! Počelo je! Hold On, jedna od najljepših pjesama s njihove nove ploče HTP “2”, otvorila je šou. Glenn Hughes s bas gitarom malo više lijevo, Joe Lynn malo više desno, ali oboje u središtu, došli su stvoriti nezaboravnu magiju. Za Turnera se pričalo da je prehlađen, jer je navodno imao problema s pjevanjem na nekoliko prethodnih koncerata, ali to se nije osjetilo. Uživljeni, nasmiješeni, puni pozitivne energije, udarili su punom parom. Na pozornici im je društvo pravio J.J. Marsch, koji je sudjelovao i u pisanju većine novog HTP materijala i koji inače surađuje s Glennom Hughesom na njegovim solo albumima. Zanimljiva pojava s peroksidno nakovrčanom frizurom cijelo je vrijeme većinom mirno stajala i djelovala sila rezervirano na pozornici. Ali J.J. je svirao fenomenalno uživljeno. Paklenski brz i čist kao suza u solažama. Cijelo vrijeme superiorno je gospodario instrumentom i imao apsolutnu kontrolu nad njim. Solirao je fantastično, potpuno uživljeno i tako odlično dočarao duh Blackmorea i Bolina u klasicima Deep Purple i Rainbow. Uopće, do izražaja je došao u HTP skladbama, kojih je ukupno bilo pet na set listi. Malo su mi nedostajali zvukovi Hammonda. Klavijaturista se tijekom koncerta naime gotovo nije čulo. Zvuk i feel klasičnog hard rocka sedamdesetih teško je zamisliti bez Hammonda i to je bio jedini minus koncerta. Kad je grupa odsvirala fantastičnu pjesmu Alone I Breath, u kojoj je apsolutno dominirao vokalom Glenn Hughes, on se osvrnuo prema svojoj lijevoj strani po prvim redovima, gdje je pored Petra stajao još jedan napaljeni mladić s majicom Deep Purple. Glenn nije mogao sakriti oduševljenje prisutnošću mladih u dvorani (“It is so good to see some young people in audience tonight!”)
Vrhunac večeri bila je izvedba pjesme Mistreated. Glenn je počeo otprilike ovako: “Ta pjesma bila je prva Deep Purple stvar koju mi je predstavio Ritchie kad sam došao u bend i zvučala je tako kul i tako istinito!” Zatim je na scenu stupio J.J., koji si je priuštio svemirski solo, nabijen vrhom punom delay efekata, magija je buknula kad je otvorio skladbu misterioznim rifom. A onda Glenn.,….brrrrrrr, još me i sad trese! Taj lik danas pjeva bolje nego ikad prije. Kako uživljeno, profinjeno suptilno, neprestano na pravoj granici potpunog odklopa i prisebnosti, ekstravagantne akrobacije od ubojitih visokih čistih krikova do strastvenog ljuljanja preko nižih sekvenci. Glenn se neprestano igrao čudesnom kutijicom ispod mikrofona, koja se pokazala kao ništa drugo nego wah efekt, koji je iz njegove bas gitare izvlačio kontrastne zvučne umetke. Na kraju je Glenn priuštio pravi soul gospel završetak. I to je bio vrhunac koncerta. Glenn se potpuno isključio. Opušteno i punim zaletom dočarao je takvu magiju kakvu ne pamtim. Istodobno ga je odozgo obasjao reflektor bijele svjetlosti. Izražajnim gestama zahvalio se svojoj višoj sili, koja ga čuva i koja ga je obdarila božanskim glasom. Njoj se u tekstovima uvijek zahvali prvoj, ako ste ikad čitali booklet nekog od njegovih CD-ova (“higher power”). Na kraju je požnjeo najburniji pljesak na koncertu. Ljudi su bili toliko oduševljeni da nisu mogli prestati pljeskati. Glenn je dokorakao natrag pred mikrofon i s J.J.-jem uprizorio još jedan klasični “fade out”. Ljudi su i dalje pljeskali i pljeskali, a Glenn je odgovorio još jednim dodatnim “fade outom” i iz sveg srca zahvalio mnoštvu.
Prava koncertna poslastica bilo je uključivanje Deep Purple klasika s ploče “Come Taste The Band” (1976), i to Gettin’ Tighter i You Keep On Movin’, uz koje Glenn nije zaboravio s “He is my soul Brother!” spomenuti Tommyja Bolina, gitarista koji je na spomenutoj ploči u Deep Purple naslijedio Blackmorea, i čovjeka koji je preminuo tako mlad zbog prevelike doze heroina. To su bila najgrooveastija trenutka koncerta i demonstracija najplemenitijih funky trenutaka. Narod je doista uživao, pjevao i surađivao s grupom na pozornici.
Sve pjesme s ploča “HTP1.” i “HTP2.” otpjevali su zajedno. Kod klasika je Joe dobio svoj primat pri izvedbi Rainbow skladbi, dok su u Stormbringer i Burn pjevači izmjenjivali linije u stihovima. Također je Joe vitlao višnjevom ESP gitarom, čije je tijelo podsjećalo na Gibson model “Les Paul”, a prvi put ju je priuštio u You Can’t Stop Rock ‘n Roll, no nije nam nedostajala na pozornici ni tijekom Burn.
Pjevači su svojim unikatnim glasovima dočarali fantastičan kontrast, osobito u duetima. Obojica su pristupila profinjeno, cijelo vrijeme 100% predajući se vlastitim osjećajima. Pritom je posebno nevjerojatan Glenn Hughes, kako sačuvan glas ima za svoje godine. Doista nenadmašno. Jedan od najvećih pjevača rocka, ako ne i najveći.
Dakle, koncert je bio nužan za sve koji vam nedostaju na pozornicama Rainbow i Deep Purple u postavama Mk III. i Mk IV. (razdoblje između 1974. i 1976.). Današnji Deep Purple sviraju samo skladbe postave Mk II, eventualno poneki Hush, koji im ionako nije izvorna skladba, te noviji materijal iz devedesetih do danas. Za mnoge je stoga oživljavanje magije skladbama You Keep On Movin’, Gettin’ Tighter, Burn i Stormbringer bilo nezaboravan događaj, a isto vrijedi i za sve četiri Rainbow pjesme koje su odjeknule te noći u Grazu.
Cijeli koncert bio je odrađen na izvanrednoj razini. Atmosferični vrhunci bile su sve pjesme Deep Purple, među njima najsjajniji soul umetak Glenna Hughesa pri izlasku iz Mistreated, zatim se dvorana posebno stresla uz zvukove Death Alley Driver te uz Hughesov krik: I feel like Stormbringer!” potpuno podivljala, postala jedno s pjevačima i ispalila najviše energije na koncertu izvanrednim pjevanjem klasične Purple majstorije.
Još jednu energetsku bombu izvanrednog ugođaja dobili smo kroz fantastični bis, koji se otvorio odličnim hard rock štiklom s ploče “HTP1.” Devil’s Road, u kojem je briljirao J.J. Marsh izvanrednom solažom, i Spotlight Kid s grandioznim “blackmoreovskim” rifom i odličnim Joeom na vokalu. Ali vrhunac su ostavili za kraj. Koncert je grupa naime završila u paklenom tempu i katarzičnom ugođaju pjesmom s kojom se u tom trenutku poistovjetila cijela dvorana, koja je kao prije Stormbirnger i sada glasno podržavala grupu na pozornici. To je bila pjesma Burn. Jedino što me smetalo bile su opet klavijature, koje se nisu čule, a u ovoj skladbi se moraju čuti, inače Burn ne može zvučati savršeno. Međutim, taj minus nije bio toliko bolan, jer su pjevači još jednom dočarali nezaboravnu magiju. Glenn Hughes i Joe Lynn Turner jednostavno ne znaju zatajiti. Nakon svih tih godina djeluju nevjerojatno svježe i mladenački na pozornici, s vokalima koji s godinama samo sazrijevaju poput vina. Doista nemam što dodati. To je to. Ljudi koji su bili na sceni kad se dogodio rock and roll. I ljudi koji jesu rock and roll. Uvijek iskreno i predano veličanstvenoj glazbi svim srcem. Današnje mlade grupe više nisu sposobne dočarati takvu magiju.
Setlista
01. Hold On
02. You Can’t Stop Rock ‘n Roll
03. I Surrender
04. Loosing My Head
05. Alone I Breath
06. Mistreated
07. Street Of Dreams
08. Gettin’ Tighter
09. You Keep On Movin’
10. Death Alley Driver
11. Stormbringer
bis
12.) Devil’s Road
13.) Spotlight Kid
14.) Burn
