Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Ljubljana / Cvetličarna (VPK Mediapark) / Slovenija
Datum koncerta: 19.01.2004
Broj posjetitelja: 700
Cijena karte: 4.500,00SIT
Tako, a sad dosta s ovim jaukanjem! Napunimo žile pravom paklenom energijom najsirovijeg, bijesnog metaliziranja i krkljanja Grave Digger!
Prvi su na pozornicu stupili Undercode. Hrvati su nas prvi put posjetili jednom u studenom, mislim da 2002., kao predgrupa Paulu Di’Anno-u & Killers. To je bilo ono vrijeme kad me je prvi i nikad više u životu na koncertu do ludila boljela glava. I to ne zbog njih, nego zbog energy flowa dvorane na Metelkovi i onih očajnih stupova. Undercode su krenuli punom parom. Isticao se bubnjar, taj mali vrag puhao je kao lokomotiva, a posebno je skrenuo pozornost na sebe u predzadnjoj stvari ritmom vojničkog marša (nažalost ne znam naslov), gdje je izvukao pravi fantastikus na dvostrukoj bas pedali, a istovremeno tako rešetao opne svojih bubnjeva da je odjekivalo kao na indijanskom ratnom pohodu. Dečki su bili baš pravi izbor za otvaranje. Elementima klasičnog heavy metala dodavali su primjese novodobnog thrasha. Drzak, beskompromisan udarni stav, dečki razvijaju svoj prepoznatljiv stil.Vrući hrvatski temperament. Bez kočnica, bez dlake na jeziku. Samo power usred čela blesavog! Zvuk je bio odličan. Dečki su nastupili korektno i profesionalno. Uigrani, opušteni i skroz podivljali. Naravno, narod je prvi put intenzivnije poskočio uz zvuke Grinder, klasika Judas Priest. Bend je nastup zaključio obradom Manowar, zvanom Gods Made Heavy Metal, uz koju se dvorana dodobra probudila, a metalske tikve zaljuljale, iako bih osobno uživo radije čuo još nešto više njihovog izvornog repertoara. Odličan, energijom nabijen, proživljen i spontan nastup.
Magus Noctum su otkazali nastup zbog bolesti bubnjara.
Tako su nakon Undercode na pozornicu zakoračili Requiem. Navodno slave deseту obljetnicu postojanja. Užareni hard rock. Naravno, daleko od svih na pozornici najviše se svidio pjevač Sergej. Ne toliko svojom igrom, koliko izvanrednim vokalnim akrobacijama za koje je sposoban, što glazbi Requiem donosi izuzetnu dinamiku, sočnost i ukusan kontrast. Visoke dionice otpjevane su čisto i punom snagom. Ne poznajem naslove pjesama, ni ostavštinu Requiem, ali ono što sam čuo snažno vuče na Rainbow. Neka je stvar nosila slične linije kao Stargazer, neka druga čak na Black Sabbath kasnije ere (negdje između ploča “Headless Cross” 1989 i “Cross Purposes” 1994), s jednostavnim, a žarećim rifom, začinjena melodičnim vokalom i kontrastnim ubacivanjem klavijatura. Sram me je, ali moram vam priznati da slovensku scenu ne pratim gotovo nikako. Zvuk je bio fantastičan, a i atmosfera. Pri pogledu na blizance, koji su nekoć svirali za Lene Kosti, i na pjevača te motor Lenih Kosti Milana Krušiča, koji je iz publike gledao nekadašnje drugove, sinula mi je misao o ponovnom reunionu tog legendarnog metalskog benda koji nam svima toliko nedostaje. Ta večer je stvarno bila nešto posebno. Sreo sam puno ljudi koje nisam vidio cijelu vječnost. Svi smo bili odlično raspoloženi. Koncert u Sloveniji potpuno je druga priča nego u Beču, Münchenu ili Grazu. Domaći teren, opuštenost, ljubaznost… Dobro, organizator u dvorani nije baš priskrbio seosku peć, žgance i kupus, ali tamnim prostorima uglavnom su zračile pozitivne vibre.
E, i Grave Digger. Za prosječnog posjetitelja i fana koji se te večeri u dvorani VPK našao samo s ulaznicom i pečatom na zapešću, to su nedvojbeno bili metalski snovi. Kroz zvukove nasnimljenog introa na pozornicu se pojavio H.P. Katzenburg, odjeven i našminkan kao posljednji dijelitelj pravde – smrt, maskota Grave Digger. Zauzeo je svoje mjesto za klavijaturama s desne strane bubnjeva. Magla se dodobra zgusnula na pozornici, još četiri siluete pridružile su nam se u dvorani. Narod je eksplodirao, a Grave Digger udarili su s Rheingold. Od prve uigrani, zvučno savršeni. Grave Digger je onaj bend koji je našao odličnu formulu usklađenosti, gdje se u glazbi ravnopravno izražavaju baš svi članovi skupine. Naravno, ako izuzmemo klavijature, koje uglavnom služe kao ukras. Kombinacija skroz navijenog debelog basiranja Jensa Beckera, filigranskog, a do kraja razarajućeg torpediranja dvostrukom bas pedalom Stefana Arnolda, masivnosti rušilački udarnih rifova gitarskog mitraljesca Mannija Schmidta (navodno mu je uzor Michael Schenker) i nezamjenjivosti jedinstvenog, na milju prepoznatljivog, sirovog, razjarenog vokala Chrisa Boltendhala, djelovala je impulzivno, magično uigrano, savršeno. Ponudili su fantastičan zvuk kroz cijeli koncert. Narod je još više podivljao jer su Grave Digger nastavili s razvikanim The Dark Of The Sun te preko Son Of Evil prešli u jedan od vrhunaca nastupa, iznenađenje The Battle Of Bannockburn.
Set lista je bila odlična, uravnotežena, stvari kontrastno izmiješane, tako da je i na račun toga dinamika kroz koncert neprestano valovala. Balada nije bilo. Otprilike 40% cijelog repertoara činio je materijal najnovije ploče “Rheingold” (2003) – 6 stvari, zatim po tri stvari s ploča “The Grave Digger” (2001), “Excalibur” (1999) i “Knights Of The Cross” (1998), dvije s “Tunes Of War” (1996) i po jedna s “The Reaper” (1993), “Heart Of Darkness” (1995) i “Heavy Metal Breakdown” (1984). Pritom su na set listi imali napisanu i pjesmu Yesterday s prvijenca “Heavy Metal Breakdown”, ali je nisu odsvirali. Osobno su mi godile njihove pjesme strave, terora i smrti, poput The Grave Dancer s odličnim udarnim glavnim rifom u “tri četvrtine”, srednje brze pjesme visokog ambijenta The House, te razbijača Son Of Evil i The Grave Digger. Posebno su me oborili fantastičnim epom, izgubljenom pjesmom s ploče “Tunes Of War”, koja konceptualno povezuje oba albuma “Knights Of The Cross” i “Tunes Of War”, zvanom The Battle Of Banockburn, koja govori o pobjedi škotskog kralja Roberta Brucea nad brojčano nadmoćnijim engleskim neprijateljem. Užareni riffing i šut pun jaja. Uživao sam gledajući Mannija koji se kupao u vlastitom znoju. Nevjerojatno koliko zvučnog prostora pokriva njegova gitara, i tijekom soliranja. Uopće se ne osjeti kad dečko prestane rifati, zvuk grupe kroz njegove solaže ostaje i dalje čeličan i povampiren. Publika je cijelo vrijeme glasno sudjelovala i zračila izuzetnom energijom. Suradnja između grupe i publike bila je fantastična. Nekih 600 ljudi (VPK primi ukupno 1000 ljudskih glava) složno je poskakivalo, prevrtalo se i prepuštalo užicima metalskih zvukova legendarnog njemačkog benda. Uz to su se bezbrižno prepuštali užicima prolivenog piva, tako da su zaštitari imali dosta posla jer su iz dvorane iznijeli podosta mrtvih pijanih metalskih propalica koji teret alkoholnih derivata jednostavno više nisu mogli podnijeti. Već i samo zbog tog iskustva biti dio metalskog koncerta u Sloveniji posebno je doživljaj. Udio teturavih osoba, koje su sve teže krotile neposlušnost statičkih i dinamičkih stabilizatora svojih mehanoreceptorskih organa, u dvorani je rastao iz minute u minutu.
Chris i ekipa nisu se mogli načuditi posvećenosti slovenskih fanova i njihovom poznavanju tekstova iz repertoara grupe. Kad god je Chris zatražio odziv publike, dvoranu bi zahvatio huronski urlik da se sva dodobra potresla. Neke je stihove Chris namjerno prepustio publici, npr. refren Lionheart, završni stih “Murder, murder!” u pjesmi Knights Of The Cross ili kasnije u bisu stihove grandiozne himne Rebellion (The Clans Are Marching). Nije bilo trenutka u kojem bi grupa slučajno na tren posustala na pozornici, jer te večeri jahali su na krilima predane mase koja je doista gladna takvih događaja kod nas. Grupa je masi vratila energiju. Nastupili su punom snagom i sa strogom namjerom da prirede pravo metalsko razaranje i podignu krov VPK-a. Chris je na pozornici djelovao kao sam vrag, režao je i znao vrlo zlobno, poput pravog rutiniranog grešnika, pogledati ispod čela kad je to bilo potrebno. Njegova izvedba bila je odlična. Indijanac Manni Schmidt radio je kao životinja i kao nositelj većine melodija imao fantastičnu potporu u ritam liniji Becker/Arnold. Još gori radnik, bubnjar Stefan, između stvari je neprestano na majstorski način vrtio bubnjarske palice u rukama, a posebno mi se svidjelo njegovo izvrsno ukomponiranje dvostruke bas pedale unutar prijelaza, od kojih me uvijek iznova “strefi” onaj tik pred ulazak u refren pjesme Excalibur. Jens Becker bio je nedvojbeno iznenađenje večeri među cijelom četvorkom. Uvijek plašljiv, u sebe povučen umjetnik, koji se na pozornici skromno drži pozadine i vješto krotи svoje emocije, ovaj se put prepustio energiji. Spontano se predao koncertnoj magiji, neprestano se premještao s jednog kraja pozornice na drugi, poticao publiku i suborce na pozornici te uputio nekoliko osmijeha publici, što je za njega prava rijetkost. Prvi put našao se u središtu pozornosti na izlasku iz pjesme The Battle Of Bannockburn, s odličnim motivom koji je napisao za tu pjesmu, a drugi put naravno uz grandiozni završetak regularnog dijela koncerta u epskoj poemi Twilight Of The Gods, kad su on i Manni priredili izvanredan fade out. Da je Jens majstor rifa pokazao je već kod Running Wild. Sjetite se njegovih odličnih instrumentala visoke atmosfere Over The Rainbow (“Blazon Stone”, 1991) i Highland Glory (“Death Or Glory”, 1989). Grave Digger napali su pozornicu svim sredstvima, osobito u pjesmama Under My Flag, The Grave Digger, Knights Of The Cross, Morgane Le Fay, Maidens Of War i The Grave Dancer, koje su redom čupale glave. Intenzitet nije popustio ni u jednoj točki i svi vi koji ste preživjeli taj atomski napad, ako ovaj put niste dobili direktan šut u žilu, onda ga sigurno nikad nećete.
Nakon regularnog završetka uslijedio je prvi bis. Hit Rebellion (The Clans Are Marching). Narod je poludio od oduševljenja, dvorana je oživjela kroz pjevanje svakog stiha. Nova eksplozija i metalske tikve ponovno su se vrtjele. Drugi bis počeo je Chrisovom najavom da će odsvirati pjesmu koja im je posebno draga i koju svi jako rado sviraju, zvanu The Roundtable. Srednje brza pjesma ubilačkog rifa za mene je osobno nedvojbeno bila jedan od vrhunaca koncerta, a apsolutni vrhunac bio je upravo završetak. Heavy Metal Breakdown, ludilo i jurnjava, narod cijelo vrijeme u stihovima sudjeluje sinkrono s grupom, Chris u stanci traži energiju, a nju dobiva kroz bučno i podivljalo navijanje publike, Grave Digger udare posljednjim krugom glavnog motiva pjesme, ujedno najdrskije i najrazornije. Druženje se bliži kraju, dečki priređuju završni uigrani majstorski fade out koji odjekne dvoranom, a nju preplavi val oduševljenja mase. Grave Digger zahvaljuju masi, nekako sam dobio osjećaj da smo ih mi Slovenci uvjerili kakva smo luda i vjerna publika, a dečki to nisu skrivali i bili su vidno zadovoljni. Opet sam neko lijepo vrijeme imao otečen vrat i glasnice.
Setlista
1. The Ring (uvod)
2. Rheingold
3. The Dark Of The Sun
4. Son Of Evil
5. The Battle Of Bannockburn
6. Valhalla
7. Under My Flag
8. The Grave Dancer
9. Maidens Of War
10. The House
11. Lionheart
12. Excalibur
13. Sword
14. The Grave Digger
15. Knights Of The Cross
16. Morgane Le Fay
17. Twilight Of The Gods
—prvi bis—
18. Rebellion (The Clans Are Marching)
—drugi bis—
19. The Roundtable
20. Heavy Metal Breakdown
Galerija slika
