Mjesto: Zagreb (Hrvatska), Boogaloo
Datum koncerta: 16.11.2005
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 60,00HRK
Dok legendarni Black Sabbath aktivnostima koje uključuju i profesionalno izvedene niske udarce u posljednje vrijeme uporno trati svoj ugled u očima svih zdravo odgojenih ljubitelja glazbe (samo se sjetimo ozloglašenih ispada Sharon Osbourne na ovogodišnjem Ozzfestu, kad je nikoga drugog nego Iron Maiden, koji su tamo nastupali prije Black Sabbatha, zalila vodom pred ionako lako vodljivom američkom rajom), legendarni se frajer, jedan od najvećih vokala “bad to the bone heavy hard rocka”, koji je do danas ujedno ostao među najpodcijenjenijim imenima, Tony Martin, ponovno diže i oživljava ostavštinu Black Sabbatha iz njihove tzv. “treće ere” (1986 – 1995). Dakle, ako si dopustim malo vlastitog razvrstavanja, Black Sabbath kasnoromantičnog gotičkog razdoblja, razdoblja u kojem su, u smislu genijalnog spajanja melodičnosti i penetrantne udarnosti, ispustili za uši doista bezobrazno slušljive tvorevine poput ploča “TYR”, “Headless Cross” ili “Cross Purposses”, kad su se u tom razdoblju odlijepili od poluтонskog riffovskog zavijanja (karakterističnog za Ozzyjevu eru) i doista stvorili albume koji su fantastičan školski primjer jednostavnog riffa na koji se lijepi melodičan, (u svakoj poziciji) snažan vokal, u razdoblju kad se Iommi mogao pohvaliti da su uz njega, uz markantnog Martina na vokalu i Nicholsa na klavijaturama, bili neuništiv sanjski ritam tandem Cozy Powell / Neil Murray.
No kako god okrenuli, možemo zahvaliti samo Tonyju Martinu što se i danas, s vremena na vrijeme, čuju tonovi tih moćnih rockerskih, a istovremeno žalosno previđenih klasika. Tony je ovog studenog izdao i svoj drugi studijski album pod nazivom “Scream”, a već cijelu godinu marljivo obilazi koncertne dvorane. Tako se sretno dogodilo da su ga pozvali i u zagrebački Boogaloo Club. Zagrebački koncert potvrđen je naknadno, praktički tijekom turneje, i to tek negdje početkom studenog,… slabo, slabo…. Vijest sam slučajno uhvatio ušima.
Sat 20:00, Boogaloo praktički prazan (plesači, konobari, 5 fanova Tonyja Martina iz Slovenije, toliko ih je imala Hrvatska). Birtija, u njoj plesni podij i, nevjerojatno! Studenti su u njemu imali svoj poligon za vježbanje latino plesova. Ulaz u dvoranu bio je na susjednim vratima, a na pivo si morao sjesti točno na mjesto gdje je bila postavljena plesna staza. Smiješno, po zidnim stupovima i samim zidovima bili su polijepljeni plakati s “radnim” naslovom “Black Sabbath Night with Tony Martin (ex-Black Sabbath)”, a pored toga ti orgazmiraju dečki i cure na taktove rumbe i sambe. Za rokera doista “a night to remember”, da ostaneš bez riječi! Heh, što ako se dogodi da onda i Martin na pozornici zapleše u latino ritmovima. Ča-ča-ča i Black Sabbath ruku pod ruku, brrrr… zacijelo smrtonosna kombinacija. Cijena ulaznice bila je smiješnih 50,00 HRK. Sve skupa je dakle mirisalo na prvoklasnu egzotiku.
Zagrijavanje su nam započeli domaći Big Rock. Svoj polusatni repertoar “otvorili” su kar pjesmom Black Sabbath (koga drugog nego istoimenog benda). Skupina je kvartet: bas, el. gitara, bubnjevi, vokal. S Big Rock su se Hrvati još jednom pokazali kao nacija s izuzetnim osjećajem za rock glazbu. Dečki su odlično oživjeli veliku Black Sabbath pjesmu i na pozornici zvučali žestoko, kompaktno i iznad svega samouvjereno. Basist i gitarist su inače članovi skupine Undercode, čijeg se posjeta “vrli Slovenčići” možda sjećate s koncerata Grave Digger ili Paul Di’ Anno prije nekoliko godina u Ljubljani. Vokalist je odlično pogodio Ozzyjevu intonaciju i Big Rock su bili vrlo uvjerljivi i u tom duhu, a i dalje s Ozzyjevim solo hitom Crazy Train. Skupina je predstavila i dvije vlastite pjesme, sirovog rockerskog riffa. Povratak korijenima Black Sabbatha uslijedio je s Iron Man, još jednom odličnom obradom, a zatim završetak koncerta s Wrathchild. S obzirom na to da u skupini postoji jedna gitara, bio je to vrlo posretan izbor, jer Wrathchild ne zahtijeva nikakve vratolomne akrobacije na gitari. Ako pak pogledamo s druge strane, to je definitivno jedna od najdosadnijih koncertno izlizanih Maiden skladbi, za čiju su takvu reputaciju pobrinuli već sami Iron Maiden. Kako god, Big Rock su vrlo uspješno iskoristili svoju priliku i predstavili se kao skupina izuzetno zavidnog scenskog performansa.
Tony Martin je zapalio auditorij udarnom galopirajućom The Law Maker i odmah pokazao da je frajer još uvijek u vrhunskoj pjevačkoj formi, a skupina je zvučala kao jedno, odlučno i već od prvog takta opasno nabrijano, dakle kako i priliči. Jednom riječju, napala je pozornicu potpuno beskompromisno. Samo zvuk. Bio je loš, premalo razgovijetan. A zvuk se tijekom koncerta nije puno popravio. Tome je ponajviše kumovala slabija akustika prostora. To se osjetilo osobito kod solaža, koje su se jednostavno gubile u inače karakterističnoj masivnoj distorziranoj zvučnoj zavjesi sabbathovskog riffanja. Zvuk gitara bio je klasična aproksimacija Iommijeva zvuka, s time da je osobito gitara Jona Harforda (Tonyjeva sina, koji je gitare odsvirao i na Tonyjevu novom studijskom albumu) blistala u zvuku iznad zvuka Fabija Cerronea (Hemisphere), osobito u solaži pjesme Headless Cross.
Onaj grozomoran, čeličan, 100-tonski zvuk, koji prožima silna melankolija. To je bio koncertni zvuk koji je te noći obuhvatio dvoranu i zavio je u pravu pravcatu crninu. Toliko melankolije na jednom koncertu već dugo nisam doživio. Black Sabbath pač. Melankolija, uvjerljiva u svakom smislu te riječi, dakle atmosfera je bila ona prava. Žmarci su gamizali. Okej, zvuk nije bio optimalan, ali remek-djela su se valjala jedno za drugim, a među njima je osobito isticala fantastična polubalada Dying For Love (ploča “Cross Purposes”), koja je posebno oduzimala dah svom uživljenošću izvedbe. Tony je publici objasnio da je nastala pod dojmom tada bjesnećih ratnih strahota na Balkanu. Velik dojam među nazočnima na pozornici ostavio je osobito bubnjar Denny Niedham, koji se istaknuo superiornim spajanjem snage, brzine i preciznosti, što je publika nekoliko puta nagradila burnim pljeskom. Dakle, uskočiti u bubnjarske cipele legendarnog Cozyja Powella nije ništa manja odgovornost i izazov nego uskočiti u gitarske čizme recimo Ritchieja Blackmorea. Martin je iznenadio nazočne uključivanjem pjesme Children Of The Sea u svoj repertoar (pjesma iz razdoblja Black Sabbatha s R.J. Diom na vokalu), koju je duhovito popratio riječima “my tribute to Black Sabbath”. Martin je predstavio novi album s dvije žanrovski vrlo raznolike pjesme. Prva, smještena u prvi dio setliste, zvala se Bitter Sweet. Poluтонski “BS Ozzy era” hibrid, s doom feelom, dok je druga, Scream (pjesma istoimenog albuma), kompozicija koja Martinu mnogo bolje pristaje. Pjesma je to mnogih atmosfera, šarolikih motiva, cijelo vrijeme prožeta punom mjerom melodike, s izvrsnim srednjim instrumentalnim dijelom, gdje nas je multiinstrumentalist Tony Martin iznenadio sviranjem keltskog motiva pjesme na električnoj violini. Nikako ne smijem zaboraviti da je na pozornici uz Martina stajao i klavijaturist Geoff Nichols, koji se u velikoj mjeri brinuo za sve back vokalne linije i koji je Martinu pravio društvo još u Black Sabbathu. Vrhunac regularnog dijela bio je naravno završetak! Počeo je fantastičnom izvedbom skladbe Shining, a zadnja, koju smo svi nestrpljivo čekali cijeli koncert, bila je naravno Headless Cross.
Bis je bio postavljen tako da Martin dobije maksimalan feedback publike. To se uz izvedbu repertoara Black Sabbatha najlakše postiže tako da naravno uključiš prstohvat njihove prapovijesti pjesmom Paranoid. Nazočni su naravno skočili u luft i tamo gotovo i ostali, a prizemljio ih je Martin fade outom glavnog riffa pjesme Heaven And Hell, koji nas je naložio taman toliko da smo htjeli još. Umjesto cijele Heaven And Hell Martin je radije odlučio ostati kod Sabbath ploče Paranoid i nastavio s još jednom Sabbath klasikom, War Pigs. Tako je publiku ostavio silno uzavrelu i nakon koncerta.
Nažalost, publike je bilo malo, možda ih je bilo najviše 200. Tako nije bilo moguće osjetiti pravi kontakt, onu pravu magiju između skupine i auditorija. Šteta. I svijet više nije ono što je nekad bio, no dobro, ni rock glazba odavno više nije ono što je bila. Ukratko, gotovo dvosatni koncert, usprkos prije spomenutom podprosječnom zvuku, ispao je solidno, a s druge strane, za 50HRK ne možeš baš očekivati razinu špila usred njujorškog Madison Square Gardena. Doživjeli smo ono po što smo došli. Martin se pak pokazao kao frajer pun elana i energije, vrlo ponosan na skupinu i na sve što je napravio za Black Sabbath. To nije skrivao tijekom nastupa. Sa “Scream” i novom postavom Tony se nakon dugo vremena ponovno vraća na scenu kao solist i mudro ostaje u vodama u kojima je naravno najjači. Nadajmo se da ćemo i u budućnosti svjedočiti druženju sa svom izvrsnošću njegova vokala!
Setlista
1.) The Law Maker
2.) I Witness
3.) Eternal Idol
4.) Bitter Sweet
5.) Hand That Rocks The Cradle
6.) TYR/Valhalla
7.) Children Of The Sea
8.) When Death Calls
9.) Devil And Daughter
10.) Dying For Love
11.) Scream
12.) Shining
13.) Headless Cross
—bis—
14.) Paranoid (prijelaz u Heaven And Hell)
15.) War Pigs
