Mjesto: München (Njemačka), New Backstage
Datum koncerta: 14.10.2003
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 25,00€
U München smo stigli u pet popodne. Naravno, odmah smo se izgubili. U dijelu grada koji je doslovno izgledao kao crnački geto – pravi münchenski Harlem, zaustavili smo auto. Thomas se nije previše obazirao na taj “spuki plejs”. S hrpom karata hrabro je izašao iz auta i upitao prvog prolaznika može li mu razjasniti trenutačni geografski položaj našeg automobila. Nakon petominutnog mučenja na polomljenom njemačkom, tip je flegmatično i spontano upitao: “Jel’ prićate srpski?” Problemi su tako brzo bili riješeni. Naravno, i dalje smo se gubili, ali u 18:30 smo napokon uhvatili pravu ulicu. New Backstage. Veliki kontejner okružen raznobojnim reflektorima izgledao je kao ringlšpil za djecu ili “Nobel Burek” s Miklošičeve u Ljubljani. Nigdje se ne može normalno parkirati. S prilaza sam odmah ugledao tour busove koji su već stajali na malom dvorištu New Backstagea. Nigdje uokolo normalnog parkirališta! Htio sam se uvjeriti je li to doista to što tražimo. U trenutku kad sam htio zakoračiti u ulazni dio, niz stepenice mi je pristupicao Bill Jenkins, novi klavijaturist grupe Enchant. Točnije, prišepao, jer je imao očite probleme s lijevom nogom. Naravno, nisam bio posve siguran je li to stvarno on. Vrlo glupim pitanjem ubio sam dvije muhe jednim udarcem: “Are you from Enchant?” odgovor je bio kratak: “Yes”! Tako. Kad je Bill Jenkins potvrdio svoju pripadnost grupi Enchant, konačno sam odahnuo, jer smo pronašli Enchant i New Backstage!
Dosta naklapanja. Osam navečer. California Guitar Trio pred nama otvaraju polusatni žur s tri folk gitare. Bio sam bijesan sam na sebe jer nisam znao niti jednu njihovu skladbu. Dečki poznati po suradnji s brojnim uglednim umjetnicima kao što su npr. Robert Fripp (King Crimson) i genijalni basist Tony Levin (ex-King Crimson, Peter Gabriel, Pink Floyd i uh, oh, ah, još mnogi drugi), Toto, Flower Kings i svemoćni guru John McLaughlin, odlupali su tri vlastita izuma i dvije obrade. Malo ethno folka, malo klasike, malo jazza, malo bluesa. Melodije ukusno raspoređene skladno su se prepletale i fantastično punile zvučnu sliku. Budući da sami znaju koliko je sati, ubrzo su prešli na stvar. Obrada Bohemian Rhapsody od Queen. Hideyo Moriya na lijevom monitoru bio je zadužen za melodiju Mercuryjevih vokalnih linija. Voditelj Paul Richards i Bert Lamb (podrijetlom Belgijanac) genijalno su ga pokrivali. Svijet je prvi put zadržao dah i pao u delirij. “Evergreen” je zvučao kao da slušaš Bachov čembalo iz 18. stoljeća. Pravi akustično-metalni zvuk. Ježile su mi se dlake. Dečki su uigrano disali jedni s drugima. Paul je u rukama imao zanimljivu folk gitaru sa “zavinutim” vratom. I pragovi na njemu bili su postavljeni pomalo koso. Naravno, publika je jedva čekala onaj poskočni umetak kad su dečki “zarifali” svojim akustičnim topništvom, a zatim nevjerojatnom mekoćom preobrazili atmosferu u posve drugu dimenziju i istom tom mekoćom skladbu. Misirlou iz Tarantinova filma Pulp Fiction do kraja je zagrijao masu. Moriya je na gornje dvije žice demonstrirao izuzetnu brzinu obiju ruku dok je gnječio glavni motiv pjesme. CTR su zaključili koncert baš u trenutku kad je mnoštvo bilo krajnje navijeno, ali pola sata prošlo je kao dah i dečki su morali prepustiti pozornicu Enchantu te nas ostaviti vidno nezadovoljene.
Sljedeći sat na pozornici su nam društvo pravili progresivci Enchant. Enchant je pomno nauljen stroj od petorice dlakocjepačkih zvučnih pedanata. Moram priznati da sam te večeri bio uistinu sretna osoba, jer nije bilo davno kad sam doma frustrirano razmišljao: “Kako to da super bendovi poput Enchant ili Shadow Gallery uopće ne rade turneje po Europi?” Tužna istina. Premali su. Na svu sreću, postoje komercijalno veći bendovi, kao što su u ovom slučaju Spock’s Beard, koji tako i takvim majstorima nude mogućnost da im se pridruže na turneji. Na pozornici su već bila postavljena dva seta bubnjeva. Onaj u sredini bio je rezerviran za Nicka D’Virgilija iz Spock’s Beard, a bliže lijevom ozvučenju stajali su bubnjevi koje je za ovu turneju koristio posebno unajmljeni bubnjar Spock’s Beard Jimmy Keegan, zadužen za bubnjanje dok Nick izvodi glavni vokal. E, a Sean Flanagan sjeo je za bubnjeve Jimmyja Keegana. Takvu postavu kvinteta na pozornici nisam navikao vidjeti. Bubnjar skroz lijevo. No, kroz zvukove snimljenog uvodnog dijela pjesme The Thirst s prvijenca “Blue Print Of The World” (1994) zauzeli su položaje i tako pokrenuli nastup. The Thirst je bilo lijepo iznenađenje. Otvaračka pjesma prvijenca grupe. Možete li zamisliti da Dream Theater otvore svoj šou s A Fortune In Lies? Zvuk je kroz cijelu pjesmu zezao, jer “miksetaš” nije uspio ugoditi basista Eda Platta, tako da je bas probijao zvuk grupe kroz cijelu pjesmu. Tako se nije moglo razločno čuti što rade gitara i klavijature. Odmah nakon The Thirst prebacili su se na posljednju ploču “Tug Of War” (2003) sa Sinking Sand vođenom kroz nježniji, osjećajan refren i izuzetan gitarski solistički dodatak u izlaznom dijelu. U njoj je zvuk svih instrumenata napokon postao uravnotežen. Slijedila je moja najdraža pjesma s “Blink Of An Eye” (2002), Monday. Pjevač Ted Leonard prihvatio se gitare. Ako je u Monday Douga strogo pratio samo akordima, u Progtology se Ted pokazao ne samo kao izniman pjevač, nego i kao odličan gitarist. To i nije neko iznenađenje, jer su svi multiinstrumentalisti, svi skladaju pjesme, ali Ted je nadmašio moja očekivanja u vladanju gitarom. Progtology ima prilično težak glavni motiv koji nije odrifan preko akorda, nego su ti rastavljeni i prste moraš imati poprilično istrenirane da pri velikoj brzini održiš čist zvuk sviranja. Naravno, pjesma je potpuni instrumental pa se Ted mogao u cijelosti posvetiti gitari. Bend se konačno zagrijao nakon gromoglasnog pljeska koji je požnjeo uz Dougov izniman gitarski solistički odlazak. Slijedila je prava pravcata senzacija. Pjesma My Gavel Hand (“Break”, 1998). Ona je po svojoj strukturi prilično netipična za Enchant. Linija pjevanja je teška, s melodijom kojoj moraš pristupiti s puno osjećaja da uvjeriš slušatelja. Ted, koji je u međuvremenu već dodobra oznojio majicu, posao je obavio velikopotezno, ne samo kao pjevač, nego i kao glumac. Dečki nisu zaboravili odsvirati Below Zero s ploče “Wounded” (1996), koju očito vrlo rado igraju uživo. Ona je mnoštvo opet zagrijala. Comatose s nove ploče nakulirala je scenu. Sofisticiran vokal i mekan pristup kroz osjećajnu melodiju podigli su atmosferu na višu razinu. Kad su se uključili bubnjevi i bas, znao sam da je to nekako vrhunac nastupa. Fantastično strukturirana pjesma isijavala je izuzetnu energiju i potvrdila visoku uigranost grupe. Čak je i novi klavijaturist Bill Jenkins na pozornici djelovao kao da je član Enchanta već cijelo desetljeće, a ne tek pola godine. Redovni dio bio je završen. Publika nije skrivala oduševljenje, Enchant su se vratili za bis i zaključili odličan nastup pjesmom Oasis s njihova prvijenca. Nažalost, dečki su morali skratiti svoj repertoar za jednu pjesmu. Zbog vremenskih ograničenja morali su izostaviti iz set liste What To Say (“Juggling 9 Or Dropping 10”, 2000), što je, kako je rekao Ted Leonard nakon koncerta, upravo njegova najdraža Enchant pjesma. Zato je, po njegovim riječima, My Gavel Hand u Münchenu uopće prvi put odsvirana uživo.
Spock’s Beard. Kao i velika većina dvorane, nestrpljivo sam iščekivao ovaj trenutak. A Guy Named Syd i evo ih! Nagruvano funky otvaranje! Dave Meros na klavijaturama? Halo? Ne, ne, zabuna. Onu bučnu uvodnu podlogu koja čini pjesmu tako nagruvanom Dave je odsvirao preko bas synthesizera. A gdje je, dovraga, Nick, trebao bi biti za bubnjevima, a tko je, vraga, taj pedalj čovjeka za setom bubnjeva koji stoji lijevo, pored originalnih bubnjeva grupe? Nick je sam utrčao na pozornicu, razuzdan, napuhan, nabrijan do kraja. I dok su se sipale rafalne paljbe njegovih stihova, gledao sam kao ukopan u njega. Ponašao se kao drski tinejdžer koji bi najradije svakoga udario u njušku. To je bio dio njegove odlične igre. Početni dio pjesme (dio: Same Old Story) uprizoruje Sidovo ja. I Nick je na pozornici doista bio mangup Sid. U trenutku je pak zacaranu atmosferu preokrenuo stihom “…I used to be a honest man….” Suptilno, gotovo kroz narativ, s posve drugom bojom glasa. Igra je bila posve drugačija. Sid sada promatra svoja djela, svjestan ih je,…., svjestan je svoje egoistične guzice. Fenomenalno. Slijedi eksplozija Ryovih orgulja i onaj Deep Purple-ovski drive koji je opet podgrijao publiku. Spock’s Beard su najspontaniji pozornički rock sastav koji sam imao priliku vidjeti uživo u (ovom) životu. Neprestano se šale na vlastiti račun, neprestano brinu za apsolutnu zabavu i urnebes u dvorani. Djeluju kao jedna mala sretna obitelj, puna svjetla i samih pozitivnih vibracija. U njima nema ni trunke pijane patetike i samosažaljenja. To nisu profesionalni glazbenici tipa Coverdaleovih Whitesnake, gdje tip unajmljuje skupe glazbenike koji se prodaju na pozornici pod imenom Whitesnake i rutinirano odsviraju što im je zadano. Spock’s Beard su posve druga profesionalna krajnost. Kao da si se našao među petoricom (uzimajući u obzir simpatičnog Jimmyja Keegana) klinaca kojima u glavi roje same “gluposti”. Prava bratovština!
Na pozornici su dečki naime iskreni onako kako to mogu biti samo djeca koja još nikad nisu prekoračila školski prag, gdje bi im više ili manje sofisticirano do brutalno ispirali mozak zastrašivanjem, čije posljedice osjeća (uglavnom nesvjesno) svatko od nas. Svojom opuštenošću i bez trunke oholosti fenomenalno su se približili publici i poistovjetili s njom.
Magija! Iskrenost! Zabava! Ludnica, prava spontana ludnica, za bijednih 20€. U dijelu pjesme sa slonovskim rikom kroz Ryove efekte, podložen pravim etno afro udaraljkaškim umetkom (četvrti dio: Judge), Nick i Al lovili su jedan drugoga po pozornici, pri čemu je Al sa svojom gitarom, žutom majicom i uskim kožnim hlačama bio zapanjujuće smiješan. Al s “cvikerima” narančastih stakala, namještenima gotovo na vrh nosa, tvrdim triprstim gitarskim hvatom i izlizanom crvenom fendericom na prvi pogled doista podsjeća na jazz gitarista Billa Frisella. Tip ne koristi nikakvu trzalicu. Koristi pak neprestano izraziti sustain, zbog čega ga dečki napola u šali zovu “Al sustaniac”. Tip je doista uspio oblikovati glazbeni stil i pristup koji je karakterističan za njega. Po držanju, po korištenju desne ruke, po korištenju wah efekta i sustainera. Uz to je zabavan da se doista nasmiješ do suza. Izniman karizma!
New Backstage ima golem ventilator (barem to, ako je sve ostalo malo) koji izgleda kao hladnjak. Zacijelo je star nekoliko stoljeća jer bruji kao da slušaš huk morskih valova. I u stankama između pojedinih pjesama ili između pjesama to je “valovanje” ventilatora preglasilo cijelu dvoranu, što je ljude isprva smetalo, a onda su se počeli zabavljati time. Posebno nam je bilo do smijeha kad je Al s pozornice počeo radoznalo pogledavati prema masi, što je to tako smiješno. Je li možda smiješan on? To svakako, čak i da se ne trudi. I kad je primijetio štos, New Backstageu je dodijelio laskav naziv dvorane s najvećim perilicom rublja. U usijanom finalu je i Nick, kao originalni bubnjar grupe, sjeo za svoju bubnjarsku tvrđavu i odlupao završne dijelove pjesme.
Nakon dvadesetominutne mećave slijedila je pjesma starijeg repertoara Thoughts s glavnim stihovima koje su Jimmy, Nick i Ryo zajednički otpjevali. Zatim su momci umirili prizorište valcerom Shining Star, u kojem se isticao uglavnom Dave sa svojom “rickenbekericom” (model 4001) i dugim slajdovima duž vrata bas gitare. Slijedila je poskočna East Of Eden, West Of Memphis, gdje je Nick skočio za bubnjeve u drugoj polovici pjesme, tamo gdje Al i Ryo imaju glavnu riječ u solažama. Užitak je bilo promatrati komunikaciju, odnosno strog očni kontakt Rya i Nicka dok Ryo divlja po orguljama, a Nick usklađeno dopunjuje fantastično začinjenim sočnim i punim prijelazima na bubnjevima. Ghosts Of Autumn je fenomenalna balada uz koju te doista strese do neba. Kako su si dečki priuštili Davea pri najavi te pjesme. “This song was written by our bass player Dave Meros!” Ladies and gentlemen, would you please welcome Mr. Dave Meros!” Dave Meros!!!” Daveu je bilo silno neugodno. Nekako se izvukao: “I wasn’t the only one who wrote this song!” No Nick se nije dao smesti i nastavio je: “That’s right man, but John Boegehold is unfortunately not present, so ladies and gentlemen, would you please welcome Mr. Dave Meros!!!” Kako je Dave rumenio…..Tu scenu treba vidjeti, ne da se opisati riječima. Režao sam se kao životinja, mislim, kako su iskreno spontani Spokobradci. Nakon jedinstvene osjećajne izvedbe te balade dečki su opet nastavili šou u višoj brzini.
A sada onaj računalni “drum sample”, kao da frekventno udaraš po konzervi krastavaca. Euforija (Feel Euphoria) zahvatila je dvoranu. “Ryo is rock’n’roll!!!” bio je nad koleginom izvedbom oduševljen na kraju pjesme, pune psihodeličnih erupcija u kojima se uživljeni Ryo svom snagom vješao po klavijaturama, Nick. Atmosfera je opet dobila drugi prizvuk kroz predivnu kompoziciju Bottom Line. Nick je uzeo akustičnu gitaru u ruke, kao kod Shining Star. Sve akustične dijelove odsvirao je upravo Nick. Nick nije Phil Collins, što sam potiho očekivao, nego je odvojeno bubnjao i odvojeno pjevao, dok je Phil u svoje vrijeme radio oboje istodobno. No Spock’s Beard ionako nisu Genesis. Postoji vjerojatnost da će Jimmy Keegan biti stalni gost turneja Spock’s Beard i ubuduće. Dečki su funky Onomatopoeia izbacili iz set liste. Na početku turneje su je naime svirali. U Münchenu smo još jeftino prošli, jer su nekoliko dana prije u Berlinu uz Onomatopoeia izostavili i Ghosts Of Autumn pa čak i Feel Euphoria. Zašto, postoje dva objašnjenja. Po prvom, zbog vremenskih ograničenja. Po drugom pak, izostavili su ih zato što se Alan tijekom berlinskog šoua neprestano osjećao grozno loše, jer ga je navodno već rano ujutro posjetio tigar.
No konačno je uslijedila promjena repertoara (barem što se diskografije tiče) i dečki su se preselili na ploču “Snow” (2002). I to strogo na drugi disk tog dvostrukog albuma, s kojeg su odsvirali nezaboravno ludi medley. Otvorili su ga sa Second Overture, koja se prelila u fenomenalnu štiklu visoke atmosfere I’m the Guy, nakon Reflection i Carrie udarili su poskočnim Freak Boy (pt. 2) te beskompromisno stupnjevali tempo kroz Devil’s Got My Throat Revisited i Snow’s Night Out.
Medley je općenito gledano bio vrhunac koncerta sa svojim vrhuncem. Pjesma Ladies And Gentlemen, Ryo Okumoto On The Keyboards, u kojoj se Ryu pomutio razum. Tip se već ranije nekoliko puta pokušao pokriti setom svojih orgulja, toliko se bio uživio, a ovaj put mu je to doista i uspjelo. U trenutku kad se posve “isključio”, prevrnuo je glavni stalak, naravno, sa svom slagalicom svojih klavijatura. Pritom se desna noga stalka dvaput prelomila. Ryo je u ležećem položaju doveo svoj orgazmični trenutak do kraja. Naravno, dečki su malo predahnuli, dva “roadieja” nekako su zalijepila nogu stalka da je potom uspješno funkcionirao do kraja koncerta. Ali sada je jedan od “roadieja” do kraja šoua morao držati stalak. Slijedio je solistički umetak, odnosno dvoboj Jimmyja i Nicka na bubnjevima. Nevjerojatno što sve ima mali Jimmy. Set bubnjeva bio je pun njegovih ruku, činele su se vrtjele kao ploča u juke-boxu. Koliko sam mogao vidjeti, Jimmy nadmašuje Nicka u brzini, jer ovaj nikako nije mogao ponoviti za njim određene vragolije. Zapanjujuća nezaboravna zabava. To morate doživjeti!
Zatim su dečki zaključili glavni dio koncerta tako da su još jednom odšpuntali refren Devil’s Got My Throat i završili koncert izuzetnim fade outom koji se nikako nije htio završiti. Tijekom medleya Jimmy Keegan izveo je nevjerojatan stage dive. U stilu Petera Gabriela “legao” je leđima na ruke publike, koja ga je ponijela praktički do šankova preko cijele dvorane na drugu stranu i vratila natrag na pozornicu.
No u bisu su konačno došli na svoje ljubitelji klasika Spock’s Beard. The Doorway i Go The Way You Go krajnje su zacijenili nastup, narod se ljuljao, zabavljao, veselio i krajnje šejkao. Komunikacija grupe s publikom bila je kroz cijeli šou izuzetna. Spock’s Beard su u velikom stilu završili svoj nastup, koji je trajao sveukupno gotovo dva i pol sata. Bez greške, maksimalno opušteno, bez trunke oholosti. Tako “ljubazan” i nasmijan sastav još nisam gledao uživo. Jednostavno je trajala i trajala moja spokobradska postkoncertna euforija. To je grupa koja svojim nastupom slušatelja u svojoj iskrenoj ljubavi prema glazbi doista osvaja i očarava. Dečki nemaju nikakvih kočnica. Na pozornici djeluju po principu: “Radi što hoćeš!” Zato je koncert silno nepredvidljiv, jer nikad ne znaš što će tko od njih izvesti. Grupa je ponudila same pozitivne vibracije, tako da smo si doista dodobra napunili baterije za povratak u stvarnost.
Setlista
Enchant:
1. The Thirst
2. Sinking Sand
3. Monday
4. Progtology
5. My Gavel Hand
6. Below Zero
7. Comatose
—dodatak—
8. Oasis
Spock’s Beard:
1. A Guy Named Sid
2. Thoughts
3. Shining Star
4. East Of Eden, West Of Memphis
5. Ghosts Of Autumn
6. Feel Euphoria
7. Bottom Line
8. Snow Medley:
a.) Second Overture
b.) I’m The Guy
c.) Reflection
d.) Carrie
e.) Freak Boy (pt.2)
f.) Devil’s Got My Throat Revisited
g.) Snow’s Night Out
h.) Ladies And Gentlemen, Mister Ryo Okumoto On The Keyboards
i.) dvoboj bubnjeva (Nick vs. Jimmy)
j.) Devil’s Got My Throat (re-) Revisited
—dodatak—
9. The Doorway
10. Go The Way You Go
